Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

P-3151/2023-47

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po pun. Klari Jandroković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grahovac, Horvat, Žaper d.o.o., protiv tuženika OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 (pravni sljednik SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d.) zastupano po pun. SKP i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva ANIĆ & ANIĆ d.o.o. Split, Lovretska 14, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem: Su-549/2021, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenika pun. tužitelja Karmen Ivančević-Marinković, odvjetnice u odvj. društvu Ivančević i partneri d.o.o., te pun. tuženika Nike Šobat-Šimić, odvjetnice u odvjetničkog društvu Anić & Anić d.o.o. Split, radi isplate, a na roč. od 30. lipnja 2026., zakazanog radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 503,56 EUR, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu (toč. 1. i točka 3. tužbenog zahtjeva, te toč. 4. kojom ja zatražena naknada parničnog troška) koji glasi: »1. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.381,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.416,59 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana«

III Odbija se, kao neosnovan, tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja sa tražbinom tuženika a po osnovu utvrđenih i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 14.199,54 kn / 1.884,60 EUR uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 11.02.2017. g. pa do 31.12.2022. a od 01.01.2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba tužitelja SK protiv tuženika OTP Banka d.d.u kojoj se navodi: 1.1. kako je tužitelj kao korisnik kredita sklopio dana 25. ožujka 2008. godine s prednikom tuženika namjenski Ugovor o kreditu broj: 14914/08 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.00,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate 240 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu i uz godišnju kamatnu stopu od 5,20%, s tim da je kamatna stopa promjenjiva (članak 5. Ugovora o kreditu), dok se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule (članak 10. Ugovora o kreditu), a koji kredit da je korišten za adaptaciju nekretnine koju je tužitelj koristio samo u privatne svrhe.

1.2. kako je, povodom ugovornih odredbi banaka kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, podignuta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je svojom presudom poslovni broj Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem se utvrđuje kako su u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. godine banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe,

1.3. kako se radi o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovca kao potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, čime da su, potrošači dovedeni u nezavidnu situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

1.4. kako tužitelju prilikom i prije sklapanja ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a te ga se nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim elementima kako bi donio valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti; o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, da je rast CHF vrlo vjerojatan prema studiji MMF iz 2007. i 1999., te riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita, 1.5. kako tužitelj, koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja ugovora pružene, nije mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu, a u protivnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, kako ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu.

1.6. kako čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. propisuju kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Osim toga, članak 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., odnosno članak 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. kao lex specialis određuju pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima i definiraju ih kao odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te kako su viši sudovi u svojim odlukama presudili kako se radi upravo o takvim odredbama.

1.7. kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.8. kako tužitelj, konkretno u ovom sporu, ističe kako je nesporno da je odredba o valutnoj klauzuli bila gramatički jasna i vizualna uočljiva, no primjenom standarda „prosječnog čovjeka“ tužitelju ta odredba nije mogla biti lako razumljiva niti mu je pojašnjenja od strane službenika banke ili ikoga drugoga,

1.9. kao tužitelju, prije zaključenja, a niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nije pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući predmetni ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba, te da je stoga logično zaključiti kako tužitelju sporna odredba nije bila lako razumljiva.

1.10. kako, s obzirom da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te da je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom kako je to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Naime, ranije navedenim sudskim odlukama iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je kako su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

1.11. kako se, sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tužitelj kao fizička osoba – potrošač može u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Istom odredbom da je propisano i kako je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Isto je propisano i Zakonom o zaštiti potrošača, preciznije člankom 118. koji propisuje kako odluka donesena u povodu tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu. Stoga je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo te je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna,

1.12. kako ovom tužbom tužitelj potražuje iznose koje je tuženik temeljem ništetnosti navedene odredbe stekao bez osnove te koje je stoga dužan tužitelju vratiti. Naime obzirom da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ništetna, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije Ugovora o kreditu za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune naspram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

1.13. kako su dana 21. ožujka 2016. godine parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu br. 14914/08 kojim je promijenjen način ispunjenja obveze iz Ugovora o kreditu br. 14914/08 na način da se obveze do tada podmirivane u kunskoj protuvrijednosti CHF od dana sklapanja aneksa podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za EUR važećem na dan plaćanja, odnosno došlo je do konverzije osnovnog ugovora u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

1.14. kako tužitelj ističe da se zaključenjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije,

1.15. kako je Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. utvrđeno kako činjenica da je sklopljen aneks Ugovora o kreditu ne znači kako korisnik kredita gubi pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne: „To stoga što tužiteljica ističe kako joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“

1.16. kako je navedenom odlukom nedvojbeno utvrđeno kako potrošači koji su konvertirali CHF kredite nisu izgubili time pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane. Potrošač uvijek ima pravni interes utvrđivati ništetnost i tražiti svoja prava na temelju ništetnosti. Stoga tužitelj nesporno ima pravni interes i može tražiti isplatu radi utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako bi na taj način zaštitio i ostvario svoja prava.

1.17. kako je tužitelj svoje obveze prema tuženiku uredno podmirivao, te kako se s promjenama visine anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije slagao niti je na njih prešutno pristao plaćajući, već bi mu u suprotnom sukladno Ugovoru o kreditu prijetio postupak izravne naplate, odnosno ovršni postupak na pokretnini, a koji bi mu značajno otežao kako ekonomsku, tako i cjelokupnu životnu situaciju.

1.18. kako tužitelj može, u skladu s člankom 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

1.19. kako je tužitelj tuženika zatražio dokumentaciju koja mu je nužna za vođenje spora i određivanje tužbenog zahtjeva zahtjevom od 6. lipnja 2023. no tuženik istome nije na vrijeme udovoljio znajući pritom da zastara nastupa 14. lipnja 2023. te je time, ne dostavivši traženu dokumentaciju na vrijeme, tužitelja doveo u poziciju da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu prije nastupa iste.

1.20. kako tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 1.327,36 EUR / 10.001,00 HRK, pa je u tom smislu i naznačena vrijednost predmeta spora.

1.21. kako tužitelj nije u mogućnosti postaviti visinu tužbenog zahtjeva bez podataka kojima raspolaže tuženik, kao i bez provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, sukladno članku 186. b. Zakona o parničnom postupku predlaže da Naslovni sud donese rješenje kojim se nalaže tuženiku da dostavi:

1. Početni otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08

2. Otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08

3. Pregled prometa / knjigovodstvena kartica Ugovora o kreditu broj: 14914/08

4. Pregled uplata po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08

5. Sporazum o korištenju preplate po konverziji

6. Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita

1.22. kako tužitelj također predlaže da se, kada tuženik dostavi dokumentaciju, provede financijsko vještačenje te pridržava pravo da u skladu s člankom 186.b. točkom 3. Zakona o parničnom postupku postavi tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

1.23. kako slijedom svega navedenog, te sukladno odredbama članka 186. b stavka 3. Zakona o parničnom postupku, tužitelj predlaže Naslovu da donose sljedeće rješenje:

»1. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da preda tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], početni otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, pregled prometa / knjigovodstvena kartica Ugovora o kreditu broj: 14914/08, pregled uplata po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, sporazum o korištenju preplate po konverziji i sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita te ostalu materijalnu dokumentaciju prema navodima tužitelja iz ove tužbe, a koju u posjedu ima tuženik, sve u roku 8 dana. «

1.22. Nakon što tuženik udovolji gore navedenom rješenju suda, te nakon izvođenja drugih predloženih dokaza u povodu dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj predlaže Naslovu da po provedenom postupku donese sljedeću presudu: »1. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.327,36 EUR / 10.001,00 HRK koji predstavlja preplatu tužitelja zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a koji iznos će tužitelj konačno odrediti sukladno odredbama članka 186. b Zakona o parničnom postupku nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog anuiteta kredita do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.«

2. Dana 30. rujna 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika u kojem je tuženik naveo:

2.1. kako se protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka, a za slučaj da Sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja,

2.2. kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc,

2.3. kako se na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno tužiteljevo pozivanje na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, ističe da je Vrhovni sud ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, te da je pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., irelevantno u ovoj pravnoj stvari.

2.4. kako tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu kako je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.

2.5. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

2.6. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi članka 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu s odredbom članka 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

2.7. kako je sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena:

- utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 14.199,54 kn, koja je u skladu s odredbom članka 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK-a i sporazumom o korištenju preplate u cijelosti iskorištena za podmirenje 50% anuiteta nakon konverzije kredita zaključno s danom 10.02.2017. g., te je;

- utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.

2.8. kako tuženik ističe kako je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1 primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate,

2.9. kako, također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 09.11.2015.g. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015.g., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

2.10. kako tuženik posebno ističe da odredbe ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10.09.2015.g.

2.11. kako nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to da sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.12. kako tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/18 od 19.03.2019.g. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim:

Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”

Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

2.13. kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 04.04.2017.g. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15), valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK (NN 102/15) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona

– ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”

2.14. kako je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveden u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

2.15. kako postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je dana 04.03.2020.g. Rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje – Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Kako u obrazloženju Rješenja broj: Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VS RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH posl. br. Rev-18/18, ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj:

Gos-1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019.g.

2.16. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.

2.17 na posljetku, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 14.199,54 kn / 1.884,60 EUR uvećano za zatezne kamate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od 11.02.2017. g. pa do 31.12.2022. a od 01.01.2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

2.18. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem.

2.20. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi članka 338. st. 3. ZPP-a.

3. Tužitelj je tijekom postupka u nekoliko navrata mijenjao svoj tužbeni zahtjev, na način da je u podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 07. studenoga 2023., zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Spli 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.316,60 EUR / 70.195,89 HRK koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,80 EUR od 11.10.2008 godine pa do isplate,

- na iznos od 8,53 EUR od 11.11.2008 godine pa do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR od 11.12.2008 godine pa do isplate,

- na iznos od 22,08 EUR od 13.1.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 29,98 EUR od 11.2.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 38,10 EUR od 11.3.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 23,84 EUR od 11.4.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 21,30 EUR od 12.5.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 19,87 EUR od 11.6.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 22,75 EUR od 11.7.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 17,01 EUR od 11.8.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 19,62 EUR od 11.9.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 15,14 EUR od 13.10.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 19,12 EUR od 11.11.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 16,84 EUR od 11.12.2009 godine pa do isplate,

- na iznos od 27,10 EUR od 12.1.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 33,41 EUR od 11.2.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 32,07 EUR od 11.3.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 36,79 EUR od 15.4.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 47,63 EUR od 15.5.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 47,57 EUR od 15.6.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 64,32 EUR od 15.7.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 73,57 EUR od 1.9.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 83,15 EUR od 16.9.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 72,58 EUR od 14.10.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 75,13 EUR od 13.11.2010 godine pa do isplate,

- na iznos od 90,18 EUR od 16.12.2010 godine pa do isplate

- na iznos od 93,40 EUR od 15.1.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 79,97 EUR od 15.2.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 90,67 EUR od 15.3.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 81,95 EUR od 15.4.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 97,89 EUR od 14.5.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 121,42 EUR od 18.6.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 138,50 EUR od 15.7.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 124,93 EUR od 15.9.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 110,57 EUR od 15.10.2011 godine pa do isplate

- na iznos od 112,47 EUR od 15.11.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 113,79 EUR od 15.12.2011 godine pa do isplate,

- na iznos od 126,22 EUR od 14.1.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 129,26 EUR od 15.2.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 129,88 EUR od 15.3.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 126,30 EUR od 14.4.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 130,26 EUR od 16.6.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 123,46 EUR od 3.7.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 123,46 EUR od 3.7.2012 godine pa do isplate

- na iznos od 126,83 EUR od 18.7.2012 godine pa do isplate,

na iznos od 124,54 EUR od 17.8.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 117,17 EUR od 15.9.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 125,36 EUR od 16.10.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 128,02 EUR od 17.11.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 125,06 EUR od 15.12.2012 godine pa do isplate,

- na iznos od 121,80 EUR od 16.1.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 121,49 EUR od 16.2.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 119,22 EUR od 16.3.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 127,95 EUR od 16.4.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 115,19 EUR od 16.5.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 113,30 EUR od 18.6.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 115,31 EUR od 16.7.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 115,39 EUR od 15.8.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 118,34 EUR od 14.9.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 121,76 EUR od 16.10.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 121,84 EUR od 16.11.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 126,39 EUR od 17.12.2013 godine pa do isplate,

- na iznos od 116,10 EUR od 16.1.2014 godine pa do isplate

- na iznos od 107,23 EUR od 18.2.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 110,33 EUR od 18.3.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 107,96 EUR od 16.4.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 104,48 EUR od 16.5.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 104,63 EUR od 17.6.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 107,37 EUR od 16.7.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,65 EUR od 15.8.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 109,89 EUR od 16.9.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 112,04 EUR od 16.10.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 114,52 EUR od 15.11.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 114,17 EUR od 25.12.2014 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 7.2.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 18.2.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 10.4.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 30.5.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 2.6.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 13.6.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 23.10.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 24.10.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 1.12.2015 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 25.3.2016 godine pa do isplate,

- na iznos od 108,47 EUR od 25.3.2016 godine pa do isplate

- na iznos od 108,47 EUR od 25.3.2016 godine pa do isplate,

- na iznos od 1.168,69 EUR od 24.3.2016. godine pa do isplate,

- po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. U podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 07. ožujka 2025., tužitelj je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»1. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.381,90 EUR koji je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,8 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,53 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 5,65 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,09 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 18,03 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 28,45 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,36 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 11,02 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

na iznos od 8,85 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 12,41 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 6,2 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 8,62 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 5,48 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,34 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,43 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 7,7 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,3 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 17,13 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,83 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 25,45 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 29,59 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,9 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,11 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,43 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,38 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 46,53 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,85 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,36 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 63,56 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,23 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,27 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 81,22 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 92,74 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 99,92 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 162,95 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 102 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 94,29 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 95,26 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 95,83 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 102,5 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 108,11 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,64 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,94 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 109,53 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,45 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,4 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,95 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 100,72 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,29 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,7 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,62 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,51 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 102,47 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,14 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,03 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 101,82 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 97,14 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 94,57 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 98,17 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 100,87 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,76 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 104,1 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,78 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,07 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,31 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,83 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,67 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,89 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,91 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,08 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,9 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 163,34 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,48 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 166,15 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 164,04 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,42 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,16 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,62 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,56 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,56 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 158 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,01 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,43 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,14 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,17 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,56 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,59 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,96 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,66 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,09 EUR od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanje eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosin 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope i stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvin izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operaci refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotr poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodišt uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuj referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koj je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 503,56 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose umanjen za iznos priznate preplate iz konverzije, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju cjelokupni prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.«

5. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u svom podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 23. travnja 2025., kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

»1. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.381,90 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. ožujka 2016. godine pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Ulica Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 503,56 EUR, u roku od 15 dana.

6. Obrazlažući tako postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj je istakao:

- kako je tužitelj zaprimio III. dopunsko očitovanje stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo Ante Blaževića od 23. ožujka 2025. te je s izračunom razlike između stanja glavnice kredita na dan konverzije 30. rujna 2015. od strane banke (tuženika) u odnosu na stanje nedospjele glavnice na dan konverzije kredita po izračunu vještaka u inicijalnom otplatnom planu (stupac broj 7 tablice broj 3. ovog vještačenja) suglasan,

II. S obzirom na nalaze i dopunska očitovanja tužitelj pojašnjava specifikaciju tužbenog zahtjeva kako slijedi:

- kako u točki 1. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 8.381,90 EUR koji iznos predstavlja pozitivne tečajne razlike (izračunate na stranici 10. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate,

- kako u točki 2. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 503,56 EUR koji iznos predstavlja razliku uglavničenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, odnosno na pozitivne tečajne razlike do konverzije (izračunate na stranici 9. II. dopune nalaza i mišljenja od 29. siječnja 2025.-2.388,16 EUR) i u konverziji priznate preplate (istaknute na stranici 12. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024. - 1.884,60 EUR),

- u točki 3. tužbenog zahtjeva potražuje iznos 3.416,59 EUR koji iznos predstavlja razliku glavnice koju je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (izračunate na stranici 12. III. dopune nalaza i mišljenja od 23. ožujka 2025.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate.

7. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 14914/08 od 25.03.2008., pregledom dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 14914/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava zaključenog dana 21.03.2016., pregledom otplatnog plana za ugovor broj 259910, pregledom Zahtjeva tužitelja od 06. lipnja 2023., upućenog tuženiku za dostavom dokumentacije, i to Ugovora o kreditu i svih aneksa ugovora o kreditu, početnog otplatnog plana, otplatnog plana, obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate, prometa po računu, knjigovodstvene kartice, dokumenta s podacima o datumu provedbe konverzije, iznosu glavnice nakon konverzije i iznosu preplate iz konverzije, pregledom tuženikovog odgovora, pregledom podataka za predmetni kredit od 09.11.2015., pregledom izvršenih uplata, pregledom sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 21.03.2016., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za bankarstvo, financije i računovodstvo Anti Blaževiću, dipl. oec, pregledom pisanog vještva vještaka Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 13.10.2024., pregledom pisanih dopuna vještvu – očitovanja na primjedbe i prijedloge tužitelja zaprimljenih u sustavu za komunikaciju dana 19.11.2024., 31.01.2025. te 23.03.2025.

8. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. ZPP-a (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje: ZPP).

9. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

10. Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

11. Predmet spora jest tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tužitelj zatražio:

- točkom 1. tužbenog zahtjeva iznos od 8.381,90 EUR koji iznos predstavlja pozitivne tečajne razlike (izračunate na stranici 10. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate,

- točkom 2. tužbenog zahtjeva iznos od 503,56 EUR koji iznos predstavlja razliku uglavničenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, odnosno na pozitivne tečajne razlike do konverzije (izračunate na stranici 9. II. dopune nalaza i mišljenja od 29. siječnja 2025.-2.388,16 EUR) i u konverziji priznate preplate (istaknute na stranici 12. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024. - 1.884,60 EUR),

- točkom 3. tužbenog zahtjeva iznos 3.416,59 EUR koji iznos predstavlja razliku glavnice koju je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (izračunate na stranici 12. III. dopune nalaza i mišljenja od 23. ožujka 2025.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate,

12. Među strankama je sporno:

- osnov potraživanja i visina potraživanja,

- jesu li, zaključenjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 14914/08 od 21.03.2016. između stranaka riješena sva sporna pitanja koja su se pojavila nakon zaključenja Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 14914/08 od 25.03.2008.,

- je li tužitelj, nakon provedene konverzije, ima pravni interes za vođenjem ove parnice,

- jesu li se ostvarile pretpostavke za prebijanjem potraživanja tuženika sa potraživanjem tužitelja,

- je li potraživanje tužitelja zastarjelo,

13. Pregledom Ugovora o kreditu broj 14194/08 zaključenog dana 25.03.2008. između tužitelja SK, kao korisnika kredita i prednika tuženika Splitske banke d.d. Split, kao kreditora, te analizom provedenih financijsko – knjigovodstvenih vještačenja, sud je utvrdio:

- kako je predmetnim ugovorom o kreditu broj 14194/08 od 25.03.2008. prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 78.000,00 po prodajnom deviznom tečaju Kreditora koji vrijedi za CHF na dan korištenja kredita,

- kako je kredit odobren isključivo za adaptaciju,

- kako se redovna kamatna stopa mijenjala i to dinamikom na način kako je u razdoblju od travnja 2008. do siječnja 2009. iznosila 5,20%, od siječnja 2009. do prosinca 2009. 5,90%, od prosinca 2009. do listopada 2010. 6,40 %, od listopada 2010. do siječnja 2014. 5,99 %, te od siječnja 2014. do ožujka 2016. 3,23 %.

- kako su stranke dana 21.03.2016. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu broj 14914/08 kojim je izvršena konverzija na način da je valutna klauzula CHF promijenjena u valutnu klauzulu EUR sukladno ponudi tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- kako ostatak glavnice nakon konverzije na dan 24.03.2016. iznosio 37.490,84 €, i otplaćuje se u 145 mjesečna anuiteta i to

- 1. anuitet od 281,78 €/kn dospijeva 10.04.2016., te kako posljednji anuitet dospijeva 10.04.2028.,

14. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako je njemu i njegovoj supruzi bio potreban stambeni kredit radi izgradnje kuće odnosno krova nad glavom, zbog čega su stupili u podružnicu tuženika koja se nalazi u mjestu [adresa], na Korčuli, kada su došli u poslovnicu tražili su stambeni kredit, a na taj njihov upit tada su im ponuđeni krediti u Eurima i u CHF, s time da im je službenik banke skrenuo pozornost na kredite u CHF govoreći da je to dosta bolja ponuda,

- kako se ne sjeća sada detalja, ali koliko se sjeća jedan franak je iznosio 4,50 kune i za taj kredit mogli su dobiti više novaca nego da je u eurima, kako se ne sjeća da je išta govoreno vezano uz kamatu, kako se on opredijelio za kredit u CHF s obzirom da mu je netko tko ima znanje rekao da je taj kredit povoljniji, nakon čega je slijedilo sklapanje ugovora,

- kako je on dobio gotov ugovor koji je bio otipkan, kako je on taj ugovor pročitao i onda je krenulo potpisivanje, međutim, kako mu nitko ništa nije objašnjavao što znače pojedini bankarski pojmovi u tom ugovoru, kako se sjeća da su išli kod bilježnika, a sada se ne sjeća je li mu kod bilježnika ugovor pročitan,

- kako misli, ali nije siguran da je taj ugovor bio na iznos kredita od 78.000,00 CHF, kako je nakon svega toga čekao isplatu kredita, koji je isplaćen djelomično s obzirom da je jedan dio ostao osiguranje, a to čak nije bilo niti osiguranje nego neka štednja, ali kakva štednja nije mu poznato, taj novac nije mogao podignuti, kako želi još napomenuti da je jedan dio kredita mogao biti iskorišten samo preko računa odnosno nije za jedan dio kredita dobio novčani iznos već je sa računom mogao otići kod trgovine gdje nešto treba kupiti a nakon kupnje robe to nije plaćao novcem, već bi banka isplaćivala iznos kupljene robe trgovcu sukladno računu kojeg bi trgovac ispustio,

- kako je, nakon što mu je kredit isplaćen, počeo sa otplatom istog, kako je jedno vrijeme otplaćivao kredit onako kako je bilo ugovoreno, međutim, u jednom momentu rata otplate se počela povećavati, kako je to trajalo dosta dugo nekoliko godina, a nakon nekog vremena izvršena je i konverzija tog kredita,

- kako je, naime, u jednom trenutku cijela njegova mjesečna plaća išla na otplatu kredita, zbog čega je zaključio ugovor o konverziji sa tuženikom, kojim su ugovorom dobili manji mjesečni anuitet,

- kako je kuću, zbog koje je zaključio ugovor o kreditu, djelomično napravio i u istoj stanuje, te kako istu koristi u privatne svrhe,

- kako prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije bio upozoren na pojam valutne klauzule, te kako nije mogao na bilo koji način utjecati na odredbe ugovora o kreditu i na odredbe aneksa ugovora o kreditu, kako u vrijeme zaključenja aneksa ugovoru nije znao za ništetnost odredbi valutne klauzule,

- kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu imao vremena pročitati taj ugovor, te kako ga nitko nije prisiljavao na sklapanje aneksa ugovora o kreditu, međutim, kako je bio pred zidom ili zaključenje tog aneksa ili ovrha.

- kako nije, koliko se sjeća, zaključio taj sporazum o korištenju pretplate o konverziji, ali to je samo njegovo sjećanje, te kako se ne sjeća da je s nekim iz banke razgovarao o korištenju pretplate o konverziji.

15. Pregledom pisanog nalaza i mišljenja, sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo Ante Blaževića, dipl oec. zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 13. listopada 2024., sud je utvrdio kako je vještak, svoj nalaz i mišljenje temeljio na dokumentaciji u sudskom spisu, i to Ugovor o kreditu broj 14914/08 od dana 25.03.2008.g., a pregledom kojeg je utvrđeno:

- kako je ugovoren iznos kredita od 78.000,00 CHF/kn, po prodajnom tečaju kreditora, kamatna stopa 5,20 % godišnje, promjenjiva, kako se kredit odobrava na rok od 240 mjeseci, kako se kredit otplaćuje na 240 mjesečnih anuiteta, prema otplatnom planu banke po prodajnom tečaju kreditora na dan uplate,

- kako je dana 21.03.2016.g.zaključen dodatak 1. Ugovora o kreditu broj 14914/08, kojim je izvršena konverzija kredita u EUR/kn, kako je ugovorena kamatna stopa: 6,63 % promjenjiva, kako ostatak glavnice na dan 24.03.2016. iznosi 37.490,84 EUR

- kako je ugovorena otplata u 145 mjesečnih anuiteta; prvi u iznosu od 281,78 eura, 143 anuiteta u iznosu od 378,44 eura, zadnji u iznosu od 378,77 eura, po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća

16. Cijeneći sve naprijed navedeno, vještak je u svom nalazu i mišljenju zaključio:

- kako je tužitelj do konverzije kredita, zbog ugovorene valutne klauzule, banci kreditoru, platio više iznos od 62.855,50 kn ili 8.342,36 EUR, nego bi platio da je kredit otplaćivao po tečaju na dan korištenja kredita,

- kako su tečajne razlike po pojedinim mjesecima iskazane u stupcima 17. i 19. drugog dijela Tablice broj 3. vještva,

- kako ukupna zakonska zatezna kamata, do dana konverzije kredita, iznosi 2.350,34 EUR,

- kako su pri obračunu kamata uzete u obzir i negativne tečajne razlike,

- kako je obračun zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata do dana konverzije prikazan u tablici broj 4.

- kako nakon podmirenja zakonskih zateznih kamata na više plaćene iznose na osnovu tečajnih razlika, o čemu je pregled dan u Tablici broj 5. ovog vještačenja;

- nepodmirene zatezne kamate iznose 465,73 EUR, a

- nepodmiren dug po osnovu tečajnih razlika (više plaćeno) 8.342,36 EUR

17. Pregledom dopune vještva zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 31. siječnja 2025., sud je utvrdio kako se dopuna odnosi na primjedbe i prijedloge tužitelja iz podneska od 4.11.2024.g. i kasnijih primjedbi, a u odnosu na primjedbe i prijedloge tužitelja, vještak je istakao:

- kako je na temelju izračuna u novoj Tablici broj 3 evidentno slijedeće;

- sveukupan iznos izračunatih tečajnih razlika, u utuženom periodu, iznosi ukupno neto 8.342,36 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 5 nove Tablice broj 4,

- sveukupan iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata na ukupne, neto tečajne razlike, u utuženom periodu, iznosi ukupno neto 2.350,34 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 7 Nove Tablice broj 4,

- sveukupan iznos izračunatih POZITVNIH tečajnih razlika, u utuženom periodu, iznosi ukupno 8.381,89 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 8 Nove Tablice broj 4,

- sveukupan iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata na POZITVNE tečajne razlike, u utuženom periodu, iznosi ukupno 2.388,16 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 8b Nove Tablice broj 4,

- sveukupan iznos izračunatih NEGATIVNIH tečajnih razlika, u utuženom periodu - iznosi ukupno 39,53 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj

9 Nove Tablice broj 4,

- sveukupan iznos izračunatih zakonskih zateznih kamata na NEGATIVNE tečajne razlike, u utuženom periodu, iznosi ukupno 37,82 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 9b Nove Tablice broj 4.

18. Pregledom dopune vještva zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 23. ožujka 2025., sud je utvrdio:

- kako je razlika između stanja glavnice kredita na dan konverzije 30.9.2015.g. od strane banke (tuženika) u odnosu na stanje nedospjele glavnice na dan konverzije kredita po izračunu vještaka u inicijalnom otplatnom planu (stupac broj 7 tablice broj 3. vještačenja) iznosi 3.416,59 EUR.

19. Cijeneći ukupno izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu kojim je tužitelj zatražio isplatu uglavničenih kamata do dana zaključenja Dodatka broj 1. Ugovora o kreditu br. 14914/08, dakle do dana 21.03.2016., dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a sve iz razloga koje će naprijed obrazložiti.

20. Analizirajući iskaz tužitelja, te priloženi ugovor o kreditu broj 14914/08 koji je zaključen dana 25. ožujka 2008. godine između tužitelja i prednika tuženika sud je prvenstveno utvrdio kako tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP) s obzirom kako je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba za adaptaciju stambenog objekta (obiteljske kuće) u kojem stanuje.

21. Analizirajući iskaz tužitelja te priloženi ugovor o kreditu broj 14914/08 koji je zaključen dana 25. ožujka 2008. godine između tužitelja i prednika tuženika sud je utvrdio kako prednik tuženika u konkretnom slučaju nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svez+i zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Pored toga, ovaj sud je utvrdio kako prednik tuženika kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također, utvrđeno je kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

22. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom kako je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

23. Za razliku od tužitelja, prednik tuženika je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju, u odnosu na valutnu klauzulu, nije bilo prezentirano, te je prednik tuženika iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

24. Ocjena je ovog suda kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te je prednik tuženika, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema Odluci banke, mogao postupati bez pristanka korisnika kredita, u konkretnom slučaju tužitelja. Visina kamatne stope ovisi dakle isključivo o odluci banke, bez da se navode bilo kakvi kriteriji za to. Po ocjeni ovog suda, u ugovoru su se trebale na transparentan način navesti pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope tako da to bude jasno i razumljivo korisniku kredita, tužitelju, a na temelju toga bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a u ovom slučaju ostala je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a to je banka. Tako se došlo u situaciju da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a koja se promjena ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih točnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja, kao korisnika kredita. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. ZOO-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatnih stopa i tečaja koji će se primjenjivati tijekom otplate (to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, prednik tuženika je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

25. Pregledom predmetnog ugovora sud je utvrdio kako je tuženik, kao banka, odredbu o valutnoj klauzuli ugradio u čl. 2. t. 1,2,3,4, zatim čl. 10, a koji je Ugovor tužitelju predočen i dan na potpis u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imati mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.

26. Prethodno citirane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

27. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Tužitelj u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom nije tražio da se utvrdi ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita i plaćanje anuiteta vežu za valutu švicarski franak.

29. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

30. Kako je prednik tuženika bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

31. Dakle, zaključak je ovog suda kako se u ovom, konkretnom postupku, nije moralo utvrđivati jesu li odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništave, jer je to već utvrđeno u kolektivnom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev-3142/18 od 19.3.2019). U tzv. „Parnici potrošač" pravomoćno je utvrđeno kako se nije pojedinačno pregovaralo o sadržaju standardnog (formuliranog ugovora), te kako potrošač nije mogao utjecati ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu. Dakle, na te okolnosti ne mogu se posebno izvoditi dokazi u pojedinom potrošačkom sporu (čl. 502.c ZPP), a banka je ovlaštena dokazivati da je u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, nakon čega će sud ocijeniti je li takva informiranost utječe na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (tako Ustavni sud u odluci U- III-5458/2021 od 30.6.2022.).

32. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik nije predložio bilo kakav dokaz na te okolnosti.

33. Dakle, ovaj sud u ovom postupku nije morao provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tzv. „Parnici potrošač", koji spor se odnosi i na tuženika, a ovaj sud je temeljio svoju odluku na odredbi čl. 502.c ZPP.

34. U kolektivnom sporu je utvrđeno kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne jer o njima banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, te kako potrošač nije nikako mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, pa na tu okolnost nije bilo potrebno provoditi dokaze (čl. 502.c ZPP). Radi toga, ni upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope nije od utjecaja, kraj činjenice kako prednik tuženika nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbi promjeni tečaja za valutu CHF. Stoga ni činjenica da bi tužitelj čak i svjesno prihvatio plasiranje ugovora i da su tužitelju djelatnici banke objasnili rizike vezane uz promjenjivost valute CHF, ne bi utjecalo na ispravnost ocjene ovog suda kako se radi o ništetnoj odredbi promjene kamatne stope i valutne klauzule, jer o tom stranke nisu međusobno pregovarale, a to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

35. Pri tome je za navesti kako u konkretnom slučaju ne bi bio od značaja ni iskaz javnog bilježnika kod kojeg je Ugovor solemniziran na okolnost da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv. Naime, u tzv. Parnici potrošač, koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno je kako potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu jer banke nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, radi čega nije odlučno jesu li tužitelju ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i razumljive, budući na istu tužitelj nije nikako mogao utjecati.

36. Radi navedenog, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništave (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja.

37. Kako je, dakle, već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno kako su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj br. 14914/08 koji je zaključe dana 25. ožujka 2008. godine s prednikom tuženika.

38. Međutim, prije navedenog, potrebnoj je istaći kako među strankama nije sporno kako su stranke dana 21.03.2016. zaključile Dodatak Ugovora o kreditu broj 14914/08 kojim je izvršena konverzija na način da je valutna klauzula CHF promijenjena u valutnu klauzulu EUR sukladno ponudi tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je između stranaka, između ostalog ugovoreno:

- kako ostatak glavnice nakon konverzije na dan 24.03.2016. iznosio 37.490,84 €, i otplaćuje se u 145 mjesečna anuiteta, a sve sukladno ZID ZPK/15 te da je konverzija nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK715

39. Među strankama je sporno je li nakon sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu broj 14914/08 od 21.03.2016. kojim je izvršena konverzija, osnovan kondikcijski zahtjev tužitelja na isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

40. Po ocjeni ovog suda ZID ZPK/15 donesen je nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15. 18.

41. Također valja istaknuti kako je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

»Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?«, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor: »Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.«.

42. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

43. Također je potrebno dodati da se odredbe Glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) koji uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovoru unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku jer to prijeći odredba čl. 49. st. 5. ZZP/14.

44. S obzirom kako se stranke tijekom postupka pozivaju i na sudsku praksu Suda EU u određenim predmetima, to valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C 567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

45. Po ocjeni ovog suda, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

46. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

47. Kod toga ovaj sud napominje kako nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

48. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14 na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to: 1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača 2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu 3. pravo na pravnu zaštitu potrošača 4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača 5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa 6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

49. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da, ako proizvod koji je kupio ima nedostatke, dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

50. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je potrošač optirao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom

- kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je u biti potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

51. U ovakvim okolnostima valja zaključiti kako zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava kako je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

52. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona). Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužitelj zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja. 24.

53. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti potražuje iznos od 8.381,90 EUR koji se iznos odnosi na pozitivne tečajne razlike (izračunate na stranici 10. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate (toč. 1 tužbenog zahtjeva), te u dijelu kojim potražuje iznos od 3.416,59 EUR koji iznos predstavlja razliku glavnice koju je tužitelj preplatio uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (izračunate na stranici 12. III. dopune nalaza i mišljenja od 23. ožujka 2025.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana konverzije do isplate (toč. III) tužbenog zahtjeva.

54. U odnosu na toč. 2. tužbenog zahtjeva kojom tužitelj potražuje iznos od 503,56 EUR, a koji iznos predstavlja razliku uglavničenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose, odnosno na pozitivne tečajne razlike do konverzije (izračunate na stranici 9. II. dopune nalaza i mišljenja od 29. siječnja 2025. -2.388,16 EUR) i u konverziji priznate preplate (istaknute na stranici 12. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024. - 1.884,60 EUR), po ocjeni ovog suda, isti je osnovan.

55. Naime, prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

56. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (21.03.2016) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope.

57. Po ocjeni ovog suda, tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

58. Međutim, kako je tužitelj u konkretnom slučaju umanjio iznos zateznih kamata dospjelih do dana zaključenja Dodatka 1 Ugovoru, sa u konverziji priznatom preplatom (istaknute na stranici 12. osnovnog nalaza i mišljenja od 13. listopada 2024. - 1.884,60 EUR), to je sud, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, tužitelju dosudio zatraženi iznos od 503,56 €.

59. Visinu zateznih kamata sud je utvrdio pregledom vještva stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo Ante Blaževića, kojega je sud u cijelosti prihvatio kao stručno, iscrpno i napravljeno po pravilima struke, a na koje tuženik nije imao primjedbi, dok je tužitelj istog prihvatio nakon što je vještak izradio dopune osnovnom vještvu na način kako je to tužitelj predlagao, a iz kojeg je sud utvrdio kako visina zateznih kamata na preplaćene iznose, odnosno na pozitivne tečajne razlike do konverzije (izračunate na stranici 9 II. dopune nalaza i mišljenja od 29. siječnja 2025.

– 2.388,16 €.

60. Cijeneći sve naprijed iznijeto, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 503,56 €, iako bi, po ocjeni ovog suda, tužitelju pripadao cjelokupan iznos dospjelih kamata u iznosu od 2.388,16 € , međutim, kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, te kako je tužitelj po osnovu dospjelih kamata zatražio iznos od 503,56 €, to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos od 503,56 €, dok je za više zatraženih 11.798,49 €, sa pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

61. U odnosu na u tužbi postavljeni tužbeni zahtjev, koji se temelji na odredbi čl. 186. b ZPP-a, za navesti je slijedeće:

62. Pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a je u dužnosti tužitelja dokazati kako je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužitelj prvotno mora dokazati kako mu tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev“.

63. Kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b u vezi s člankom 325.a ZPP-a, potrebno je najprije odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan. O tome odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, dakle, utvrđuje se je li osnovan ili nije. Ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenje pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. U tom slučaju, ako tuženik udovolji manifestacijskom zahtjevu, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 2. i 3. ZPP-a nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah (odbacujuću ili odbijajuću) odluku, nego će rješenjem, koje zapravo ima značenje rješenja iz članka 109. ZPP-a, kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatke svoje tužbe, tužitelju odrediti rok (od osam dana - novelirani članak 109. stavak 2. ZPP-a) radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava).

64. U konkretnom slučaju tužitelj je u tužbi zatražio od suda da tuženiku naloži da tuženik u roku od 15 dana tužitelju preda početni otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, otplatni plan po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, pregled prometa / knjigovodstvena kartica Ugovora o kreditu broj: 14914/08, pregled uplata po Ugovoru o kreditu broj: 14914/08, sporazum o korištenju preplate po konverziji i sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita te ostalu materijalnu dokumentaciju prema navodima tužitelja iz ove tužbe, a koju u posjedu ima tuženik, sve u roku 8 dana.

65. Pri tome je tužitelj kao dokaz kako tuženik nije udovoljio traženju tužitelja za dostavom dokumentacije, dostavio dopis s datumom 06. lipnja 2023., dakle 7 dana prije podnošenja tužbe, kojim je od tuženika zatražena navedena dokumentacija te odgovor tuženika kako je taj dopis proslijeđen kolegama na obradu.

66. Cijeneći konkretnu situaciju, kada je tužitelj od tuženika zatražio dostavu relevantne dokumentacije podnošenjem zahtjeva 7 dana prije podnošenja tužbe, zaključak je ovog suda kako postavljeni manifestacijski zahtjev nije osnovan, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi, te nije dokazao ni da je tuženik neopravdano uskratio uvid u te podatke i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev.

67. Međutim, to nije razlog za odbijanje ili odbacivanje tužbe, već u takvoj situaciji, ako se utvrdi kako manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 2. i 3. ZPP-a nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah (odbacujuću ili odbijajuću) odluku, nego će donijeti rješenje koje zapravo ima značenje rješenja iz članka 109. ZPP-a, kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatke svoje tužbe, kojim tužitelju odrediti rok (od osam dana - novelirani članak 109. stavak 2. ZPP-a) radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva (za isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava).

68. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u podnesku od 07.11.2023. nakon što je tuženik uz odgovor na tužbu od 30.09.2023. dostavio zatraženu dokumentaciju, čime je tužitelj navedeni nedostatak tužbe ispravio, a to s obzirom kako je tužitelj u citiranom podnesku postavio određeni tužbeni zahtjev, slijedom čega sud nije pozivao tužitelja na uređenje tužbenog zahtjeva. Slijedom iznijetog, kao dan podnošenja tužbe treba smatrati dan kada je podnesena izvorna tužba u kojoj je postavljen neodređeni zahtjev, dakle 13. lipnja 2023.

69. U odnosu na prigovor zastare potrebno je istaći kako je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku pod poslovni broj P- 1041/2012 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te je zastara počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s obzirom na činjenicu kako je tužba podnesena u odnosu na ništetnost valutne klauzule zastara je počela teći 14. lipnja 2018. a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. to je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a od 5 godina, pa predmetno potraživanje tužitelja nije u zastari.

70. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije

- presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.), kojom je suđeno:

»Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." (točka 1. izreke).«

71. U pogledu činjenice kako je u konkretnom slučaju prema činjeničnim navodima u tužbi zatražena isplata u neodređenom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama, a podneskom od 07.11.2023., nakon zaprimljene dokumentacije od strane tuženika, te podnescima od 07.03.2025. i 23.04.2025. nakon provedenih financijsko- knjigovodstvenih vještačenja postavljen je (konačni) kondemnatorni tužbeni zahtjev za zatraženu isplatu iz tužbe u točno određenom novčanom iznosu, a koji se temelji na istoj činjeničnoj osnovi na kojoj se temeljila i tužba, pa prema tome nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, niti samog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev u precizno određenom novčanom iznosu postavljen nakon što je tužitelj od tuženika dobio dokumentaciju na temelju koje se moglo provesti financijsko vještačenje, te nakon što je provedeno vještačenje. Iz navedenog razloga je za prigovor zastare bitno postojanje identiteta tužbenog zahtjeva određenog činjeničnom osnovom.

72. Kako je tužitelj već u tužbi, zatražio isplatu zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a koji točni iznosi preplate su utvrđeni tek nakon što je tuženik tužitelju učinio dostupnu potrebnu dokumentaciju, te nakon što je provedeno financijsko – knjigovodstveno vještačenje, to je, podnošenjem tužbe, koja je, kako je navedeno, bila neuredna u smislu navedenih odredbi ZPP-a, pa je tužitelj postavljanjem kondemnatornog zahtjeva zapravo uredio tužbu i bez postupanja suda po odredbi čl. 109. ZPP-a. Stoga je podnošenjem tužbe u ovom slučaju došlo do prekida zastare, neovisno o tome što je tek naknadno postavljen određeni kondemnatorni zahtjev, a zastara za tako postavljeni tužbeni zahtjev nije nastupila.

73. Dakle, u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom, u činjeničnoj i pravnoj situaciji kad postavljeni kondemnatorni zahtjev nije određen jer glasi na isplatu novčanog iznosa "u neodređenom dijelu", odnosno kada nije podoban za postupanje, isti je neuredan u smislu čl. 109. sv. 1. ZPP-a, te kada je tužitelj unutar zastare utužene tražbine uredio tužbu i postavio zahtjev za isplatu točno određenog novčanog iznosa, u takvoj situaciji je nastupila predmnijeva iz čl. 109. sv. 3. ZPP-a po kojoj se smatra da je ispravljena tužba podnesena sudu onog dana kad je prvi put bila podnesena, u konkretnom slučaju 13. lipnja 2023., dakle unutar općeg zastarnog roka od 5 godina.

74. Slijedom iznijetog, sud je odbio prigovor zastare kao neosnovan.

75. Nije osnovan ni prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

76. Naime, zaključenim Dodatkom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje kako korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje kako su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

77. Slijedom iznijetog, zaključak je ovog suda kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, zbog čega je sud odbio, kao neosnovan, prigovor tuženika kako tužitelj nema pravni interes za podnošenjem ove tužbe.

78. U odnosu na prigovor radi prijeboja, za navesti je slijedeće:

79. Obrazlažući postavljeni prigovor radi prebijanja, tuženik navodi kako, opreza radi, za slučaj da Sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 04.03.2020.g., te prihvati tužbeni zahtjev na isplatu, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine a po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita tužitelja iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 14.199,54 kn / 1.884,60 EUR uvećano za zatezne kamate. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 14.199,54 kn/ 1.884,60 EUR po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Kako je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos 14.199,54 kn / 1.884,60 EUR, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva za kojeg tuženik drži da je u cijelosti neosnovan.

80. Analizirajući provedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda kako prigovor radi prebijanja nije osnovan.

81. Naime, prvenstveno se ističe kako je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. u toč. 25 obrazloženja istakao:

»Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15«

82. Dakle, iz citirane odluke Vrhovnog suda nedvojbeno proizlazi kako tužitelju pripadaju kamate od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita, te da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

83. S obzirom na navedeno, kako sukladno odluci Vrhovnog suda tužitelju u cijelosti pripadaju kamate bez oduzimanja od bilo kakve preplate, to nije osnovan prigovor radi prijeboja kojim upravo tuženik, suprotno zauzetom stavu Vrhovnog suda, traži oduzimanje iznosa od 1.884,60 EUR od kamata koje tužitelju pripadaju.

84. Dakle, cijeneći sve naprijed navedenog, prigovor radi priboja nije osnovan.

85. Pored navedenog, prigovor radi prijeboja nije osnovan i iz razloga jer je tužitelj, uređujući tužbeni zahtjev u pogledu kamata upravo od kamata koje tužitelju pripadaju (2.388,16 €) oduzeo iznos kojeg tuženik traži prigovorom radi prijeboja (1.884,60 €), te je po osnovu pripadajućih kamata zatražio iznos od 503,56 €. Kako sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 503,56 €, čime je, faktično, tuženiku plaćen iznos od 1.884,60 €, čije plaćanje je tuženik tražio prigovorom radi prijeboja.

86. Slijedom iznijetog, kako je potraživanje tužitelja umanjeno, upravo po prijedlogu tužitelja, i to upravo za iznos za kojeg tuženik traži da se izvrši prijeboj, to se prigovor prijeboja i iz navedenog razloga ukazuje neosnovanim.

87. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. III izreke presude.

88. U pogledu troškova ovog postupka, potrebno je istaći kako je tužitelj uspio u 1/3 dijela svog tužbenog zahtjeva, dok je tuženik uspio u preostale 2/3 dijela. Pored navedenog, tuženik nije uspio sa prigovorom prijeboja.

89. Pored toga, sud može pozivanjem na pravo tužitelja na pristup sudu kao njegovog konvencijskog prava, primjenjujući odredbu čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

90. S obzirom kako se u konkretnom slučaju radi upravo o konvencijskom pravu, te s obzirom kako je tužitelj uspio u jednom dijelu tužbenog zahtjeva, te u dokazivanju kako tuženikov prigovor prijeboja nije osnovan, te kako je tuženik uspio u 2/3 dijela, to je zaključak ovog suda kako su stranke uspjele djelomično u ovoj parnici, u približno jednakim dijelovima, slijedom čega su se ostvarile pretpostavke propisane odredbom čl. 154. st. 4 ZPP-a, radi čega je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove. Pored toga, sud je cijenio kako tužitelj, kao potrošač, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju u vrijeme podnošenja tužbe, te u cijelom razdoblju do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, nije bila ustaljena pred Vrhovnim, a ni pred drugostupanjskim sudovima kao ni pred ovim sudom, to tuženik i iz navedenog razloga nije dužan snositi troškove postupka.

91. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u toč. IV izreke ove presude.

U Splitu, 30. lipnja 2026.

S U D A C

Miro Maslać

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte