REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-145/2026-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi isplate, 19.lipnja 2026. nakon održane i dovršene glavne javne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u nenazočnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 30.lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužitelju, AA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos od 16.948,60 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 312374 sklopljenom na dan 18. prosinca 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:
116,06 EUR od 11.09. 2010. do isplate
216,37 EUR od 11.10. 2010. do isplate
230,81 EUR od 11.11. 2010. do isplate
264,83 EUR od 11.12. 2010. do isplate
311,72 EUR od 11.01. 2011. do isplate
258,80 EUR od 11.02. 2011. do isplate
274,40 EUR od 11.03. 2011. do isplate
261,69 EUR od 11.04. 2011. do isplate
297,97 EUR od 11.05. 2011. do isplate
345,29 EUR od 11.06. 2011. do isplate
363,94 EUR od 11.07. 2011. do isplate
569,52 EUR od 11.08. 2011. do isplate
375,41 EUR od 12.09. 2011. do isplate
339,81 EUR od 11.10. 2011. do isplate
345,69 EUR od 11.11. 2011. do isplate
355,00 EUR od 12.12. 2011. do isplate
370,87 EUR od 11.01. 2012. do isplate
382,85 EUR od 11.02. 2012. do isplate
395,60 EUR od 12.03. 2012. do isplate
377,96 EUR od 11.04. 2012. do isplate
390,67 EUR od 11.05. 2012. do isplate
373,25 EUR od 11.06. 2013. do isplate
368,23 EUR od 11.07. 2013. do isplate
375,36 EUR od 11.08. 2013. do isplate
384,74 EUR od 11.09. 2013. do isplate
395,65 EUR od 11.10. 2013. do isplate
398,55 EUR od 11.11. 2013. do isplate
408,99 EUR od 11.12. 2013. do isplate
363,94 EUR od 11.01. 2014. do isplate
376,87 EUR od 11.02. 2014. do isplate
381,65 EUR od 11.03. 2014. do isplate
457,43 EUR od 29.04. 2014. do isplate
367,20 EUR od 29.05. 2014. do isplate
371,18 EUR od 30.06. 2014. do isplate
380,52 EUR od 29.07. 2014. do isplate
389,93 EUR od 29.08. 2014. do isplate
388,10 EUR od 29.09. 2014. do isplate
262,38 EUR od 29.10. 2014. do isplate
265,75 EUR od 29.11. 2014. do isplate
264,27 EUR od 29.12. 2014. do isplate
240,71 EUR od 29.01. 2015. do isplate
240,72 EUR od 28.02. 2015. do isplate
240,72 EUR od 30.03. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.04. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.05. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.06. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.07. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.08. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.09. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.10. 2015. do isplate
240,72 EUR od 30.11. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.12. 2015. do isplate
240,72 EUR od 29.01. 2016. do isplate
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužitelju AA, Požega, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 21. siječnja 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:
28,52 EUR od 11.02. 2008. do 21.01.2016
44,96 EUR od 11.03. 2008. do 21.01.2016
42,25 EUR od 11.04. 2008. do 21.01.2016
19,31 EUR od 12.05. 2008. do 21.01.2016
18,33 EUR od 11.06. 2008. do 21.01.2016
12,24 EUR od 11.07. 2008. do 21.01.2016
6,74 EUR od 11.08. 2008. do 21.01.2016
14,61 EUR od 11.09. 2008. do 21.01.2016
60,97 EUR od 11.10. 2008. do 21.01.2016
64,33 EUR od 11.11. 2008. do 21.01.2016
41,43 EUR od 11.12. 2008. do 21.01.2016
103,52 EUR od 12.01. 2009. do 21.01.2016
117,92 EUR od 11.02. 2009. do 21.01.2016
136,87 EUR od 11.03. 2009. do 21.01.2016
97,27 EUR od 11.04. 2009. do 21.01.2016
99,75 EUR od 11.05. 2009. do 21.01.2016
88,79 EUR od 12.06. 2009. do 21.01.2016
94,80 EUR od 11.07. 2009. do 21.01.2016
83,72 EUR od 11.08. 2009. do 21.01.2016
93,36 EUR od 11.09. 2009. do 21.01.2016
81,32 EUR od 12.10. 2009. do 21.01.2016
90,14 EUR od 11.11. 2009. do 21.01.2016
92,23 EUR od 11.12. 2009. do 21.01.2016
112,93 EUR od 11.01. 2010. do 21.01.2016
126,56 EUR od 11.02. 2010. do 21.01.2016
120,16 EUR od 11.03. 2010. do 21.01.2016
137,29 EUR od 12.04. 2010. do 21.01.2016
147,17 EUR od 11.05. 2010. do 21.01.2016
175,49 EUR od 11.06. 2010. do 21.01.2016
203,76 EUR od 12.07. 2010. do 21.01.2016
170,15 EUR od 11.08. 2010. do 21.01.2016.
III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 21.552,88 kuna istaknuto u prigovoru radi prijeboja.
IV Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva od 27.veljače 2025. koja je ispravljena podneskom od 25.svibnja 2026.
V Nalaže se tuženiku, Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo iz Zagreba (Grad Zagreb), Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, da tužitelju SA, [adresa], OIB na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 4.773,17 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.lipnja 2026. do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).
Obrazloženje
1.Tužitelj IA podnio je tužbu protiv Nove hrvatske banke d.d., radi restitucijskog zahtjeva potrošača na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi da je s bankom tuženikom zasnovao kreditni odnos temeljen na ugovoru o kreditu broj 312374 sklopljenom na dan 18. prosinca 2007., a to za odobreni kreditni iznos od 230.000,00 CHF.
1.1. Tužitelj posebno napominje kako je tuženik, trgovačko društvo Nova hrvatska banka dioničko društvo, skraćena tvrtka Nova hrvatska banka d.d., registrirano sjedište na adresi [adresa] ([adresa]), [adresa], MBS 080126398 Trgovačkog suda u Zagrebu, OIB 78427478595, do 2022. poslovalo kao Sberbank d.d., registrirano sjedište na adresi [adresa] ([adresa]), [adresa], MBS 080126398 Trgovačkog suda u Zagrebu, OIB 7842747859, odnosno prethodno do Odluke skupštine društva tuženika od 3. prosinca 2012. tvrtkom VOLKSBANK d.d., a koja promjena je registrirana u sudskom registru na dan 18. siječnja 2013.
1.2.. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. suđeno je pod točkom 8. (osmom) izreke u odnosu na tuženu banku: Utvrđuje se da je osmotužena Nova hrvatska banka d.d. u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotužena Nova hrvatska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time osmotužena Nova hrvatska banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene Nova hrvatska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmotužena Nova hrvatska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmotužene Nova hrvatska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmotužena Nova hrvatska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82., 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96.i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.3. Točkom 9. (devetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012., naloženo je tuženoj banci da prekine s gore opisanim postupanjem te joj je nalaženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
1.4. Točkom 10. (desetom) izreke iste presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zabranjeno je tuženoj takvo, gore opisano ili slično postupanje u buduće.
1.5. Odlučujući o žalbi tužene banke, između ostalih banaka kao stranaka odnosnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., i to u podtočki 2. (drugoj) točke I. (prve) izreke, preinačio prethodno identificiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev protiv tužene banke.
1.6. Time je u tom stadiju postupka pravomoćno odlučeno u odnosu na dio zahtjeva kolektivne tužbe kojom je problematizirano vezivanje glavnice kredita uz valutu švicarski franak kao i dopustivost jednostranih izmjena kamatnih stopa u odnosu na tuženi banku, iako tada nisu istekli i rokovi za korištenje izvanrednog pravnog lijeka revizije
1.7. Odlučujući po reviziji protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom revizijskom odlukom, poslovni broj Revt 249/14- 2 od 9. travnja 2015., odbio podnesene revizije. 9. Ta je pak presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt 249/14-2 od
1.8. 9.travnja 2015. ukinuta donošenjem odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj broj: U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u dijelu kojim je odbijena revizija Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba podnesena protiv točke I. 1. izreke presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Potrošača za utvrđenje da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“, te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje.
1.9. U ponovljenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem, poslovni broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017., prihvatio reviziju tužitelja iz spora povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. I.1. i 2. izreke te presude, te u odluci o parničnim troškovima (toč. V. izreke) i u tom dijelu je predmet vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno suđenje.
1.10. Ponovno odlučujući u preostalom dijelu u predmetu povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koju je podnio Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača iz Zagreba, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je svojom presudom, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odbio žalbe tuženih banaka i potvrdio je prvostupanjsku presudu i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.
1.11. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a) kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te b) kojom je potvrđeno da je da je tužena banka u relevantnom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.
1.12. Tužitelj je potrošač iz ugovora o kreditu identificiranom u uvodnom dijelu historijata ove tužbe.
1.13. Stoga, tužitelj se ovom tužbom u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak kao i u dijelu ništetnosti postupka banke pri jednostranim izmjenama kamatnih stopa te ističe kako je nadležni sud u parničnom postupku pokrenutom ovom tužbom i koji je nadležan za postupanje po ovoj tužbi vezan za opisana utvrđenja.
1.14.Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak te je tijekom trajanja ugovornog odnosa jednostrano mijenjala kamatne stope. Uslijed promjene tečaja te kamatnih stopa, obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja te promjene kamatne stope više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača.
1.15. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak kao i odredba o pravu banke na jednostranu izmjenu kamatne stope. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.
1.16. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.
1.17. Između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu.
1.18. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a KONVERZIJA KREDITA DENOMINIRANIH U CHF I DENOMINIRANIH U KUNAMA S VALUTNOM KLAUZULOM U CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom, i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.
1.19. Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplatu ukupan iznos od 26.063,88 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog mjesečnog iznosa te zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji 21.siječnja 2016.
1.20. Podneskom od 27.veljače 2025. tužitelj je specificirao konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 16.948,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose sa datumima dospijeća.
2. Budući je u međuvremenu došlo do promjene tvrtke tuženika, na ročištu održanom 7.prosinca 2023. postupak je prekinut jer je Nova hrvatska banka prestala postojati, a tužiteljica je promijenila naziv tuženika u Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB:87939104217, kojoj preinaci se tuženik ne protivi jer je Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik u ovome postupku.
2.1. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je parnični postupak pokrenuo 6.lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), nastavno na pravnu kvalifikaciju predmeta spora iz Tužbe. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu, sklopljen 2008. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja, a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.
2.2. Nadalje tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena na temelju zahtjeva korisnika kredita te je konverzijom izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZKP/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Zbog toga smatra da je tužitelj obeštećen te da nema više osnova zahtijevati da se utvrdi da je raniji ugovor o kreditu ništetan. Intencija zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača – jednom putem konverzije, a drugi put vraćajući iznose utužene ovakvim tipom tužbe. Sukladno navedenim zakonskim propisima, tuženik je tužitelju ponudio izmjene Ugovora u ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika, tužitelj i ostale ugovorne strane su prihvatili sklapanjem Aneksa broj 3 Ugovora o kreditu broj 312374 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od dana 21.1.2016. (dalje u tekstu: „Dodatak broj 3 Ugovora o kreditu“).
2.3. Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.
2.4. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu 18.prosinca 2007. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 1. ugovorena valutna klauzula, kao i da je člankom 7. određen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. No sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva tuženik smatra da niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Ističe da sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.
2.5. Tužbeni zahtjev je postavljen na utvrđenje isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope uz popratni zahtjev za isplatu. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima.
2.6. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a.
2.7. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 7.1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju za valutu prema tečajnoj listi tuženika na dan dospijeća. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.
2.8. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva,, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva jer tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora.
2.10. Tuženi ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po Dodatku br.1.Ugovora o kreditu u iznosu od 21.552,88 kuna.
2.11. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku broj 1 ugovora o kreditu od 8.lipnja 2012., aneks broj 2 ugovora od 16.listopada 2014., Aneks broj 3 ugovora o kreditu radi konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF od 21.siječnja 216., Aneks broj 4 ugovora o kreditu do 29.travnja 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 31.siječnja 2025., dopunski je saslušao vještaka, saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev kao osnovan.
5. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u toč.8. izreke u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 6.lipnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i prednik tuženika dana 18.prosinca 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 230.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 21.siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
7. Sporne su osnova, visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
8.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 koja se odnose na prednika tuženika Sberbank u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1., čl.7.t.7.1. i 7.3., čl.9.t.9.7., 9.16. Ugovora o kreditu ) kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl.4.t.4.1.i 4.3., čl.7.t.7.2. , čl.9. t.9.6. i 9.21.Ugovora o kreditu).
8.5. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je prednik tuženika (kao osmo tuženik) u razdoblju od 1.lipnja 2004 do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmo tuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom osmo tužene Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora osmo tužena Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku osmo tužene Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time osmo tužena Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima
8.6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018- 4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.
8.7. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
9. Iz iskaza tužitelja, kome sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio za kupnju stana i to u tadašnjoj Volksbank jer se radilo o kreditu u iznosu od preko 1.000.000,00 kuna za kupnju stana u zgradi koja je bila u izgradnji te nije mogao dobiti kredit niti u Zagrebačkoj niti u Privrednoj banci nego su ga uputili na Volksbank. Tamo su mu odobrili kredit uz hipoteku na cijeloj zgradi koja tada još nije bila etažirana te mu je rečeno da nemaju kredite u kunama, a za kredite u eurima nije bio sposoban nego da može podići kredit u CHF i to s promjenjivom kamatnom stopom. Tada je bio svjestan što to znači i znao je što znači valutna klauzula, ali CHF je bio stabilna valuta i nije mogao ni pomisliti da može doći do tako velikog porasta tečaja niti do takvog porasta kamatne stope, a u to vrijeme, budući se radilo o kreditu na 20 godina, bojao se samo bolesti, smrti i gubitka posla, ali mu ni na pamet nije palo da bi moglo doći do ovakvog porasta tečaja CHF. U početku je rata iznosila oko trećinu primanja njega i njegove supruge međutim s vremenom rata je iznosila 4/5 njihovih primanja i to više nisu mogli plaćati. Tada je tražio da se kredit izmijeni na način da isti bude na 30 godina što mi je bilo nuđeno u trenutku sklapanja, međutim rekli su mu da više nije kreditno sposoban za takav kredit. Onda je stavio moratorij na kredit na godinu dana misleći da će se u međuvremenu nešto promijeniti , ali niti nakon godinu dana nije bilo nikakvih pozitivnih promjena. Nakon toga je nudio banci da si uzmu stan međutim oni su rekli da im stan ne treba i na kraju su novi stan dali na prodaju, prodali ga i kupili manji i stariji koji su adaptirali. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, a bila mu je bitna visina kamatne stope i rata koju je trebao otplaćivati. Pitao je u banci kako to da se obračunava po prodajnom tečaju banke, a ne po srednje tečaju HNB kako je uobičajeno, međutim rekli su mu da to meni ništa ne znači i da je to takva odluka banke. Kada su počele konverzije kredita išao je u banku raspitati se i tamo su mu prvo rekli da im je još dužan oko 7.000,00 kuna što ga je šokiralo jer je sve rate plaćao i na vrijeme i nije nešto tako očekivao, međutim nakon par dana su ga nazvali i rekli da je došlo do greške i da postoji preplata od oko 21.000,00 kuna te su mu taj iznos godinu dana uračunavali u rate. Stalno je odlazio u banku i pokušao pronaći načine kako si olakšati život, a da i dalje može ispunjavati svoje obveze prema banci, ali oni nisu imali nikakvo rješenje i nisu mu ništa nudili. Nikada nije bio član nikakvog trgovačkog društva niti je imao obrt i u kupljenom stanu nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost nego im je isključivo služio za život. Sklapanjem aneksa kojim je izvršena konverzija nije smatrao da su riješeni svi odnosi s bankom jer je i dalje kredit otplaćivao i obzirom na iznos novca koji je banci dao smatrao je da nije sve riješeno. Da je mogao kredit plaćati i dalje ne bih pristao na konverziju.
10. Iz iskaza tužitelja, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 2.) vidljivo je da je namjena kupnja stana te je stoga nesporno je da je tužitelj digao kredit kao potrošač za osobne potrebe.
11. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu osnovan.
12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
13. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a
14. Budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.
15. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
16. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.
17.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
17.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
17.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužitelj sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev.
18.1. Financijski vještak Boris Belunjak je u svom nalazu naveo da kreditor početno ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i početno ugovoreni anuitet obračunat u iznosu od 1.505,22 CHF nije nikada primijenio u otplati kredita, veća je od 11.01.2008. godine primijenjena (smanjena u odnosu na početno ugovorenu) redovna kamatna stopa od 4,70% i primijenjeni anuitet od 1.480,04 CHF. Početno ugovoreni anuitet od 1.505,22 CHF iz kolone 4 u P-1 (od 01. do 52. anuiteta), anuitet preračunat početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90% nakon moratorija od 1.573,74 (od (za anuitete od 53. do 68, osim za 63. anuitet od 2.018,13 CHF) i anuitet nakon promjena/produženja ročnosti otplate kredita preračunat je od 1.104,41 CHF (a sve usporedivo prema moratoriju i promjeni ročnosti u otplati, ali po početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90%), preračunati su po kupovnom tečaju za devize kreditora za 1 CHF za kune na dan isplate kredita 11.01.2008. godine od 1 CHF= 4,444100 kuna, što čini protuvrijednost po pojedinim anuitetima u kunama, a vidljivo u kolonama 4. do 6. tablice 2 za svaki od 84 anuiteta, što čini ukupno vrijednost svih anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od ukupno 121.567,23 CHF i protuvrijednost u kuna prema kupovnom tečaju za devize kreditora Volksbank d.d. Zagreb za CHF za kune na dan isplate kredita od ukupno 540.257,07 kuna (izračunato pojedinačno po svakom anuitetu i zatim zbrojeno) za anuitete do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. U izračunatim iznosima nisu obračunate razlike za otplatu fiksnih iznosa za vrijeme moratorija kredita, jer nisu usporedivi s početno ugovorenim uvjetima. Iznos od 540.257,07 kune tužitelj bi platio pod pretpostavkom da nije bilo promjene/smanjenja redovne kamatne stope i primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno primjene prodajnog tečaja kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb u otplati kredita. Stvarno plaćeni anuiteti iz kolone 12 u P-1 iskazani u CHF preračunati su u kune u koloni 9. u tablici 2 prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama i prema prodajnom tečaju kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta u kunama za otplaćenih 115.712,02 CHF čini protuvrijednost obračunatu ugovorenim prodajnim tečajem kreditora od 663.488,22 kuna. Razlika više plaćenih anuiteta u kunama koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po prodajnom tečaju kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb za 1 CHF za kune na dane dospijeća plaćanja anuiteta po stvarno primijenjenim redovnim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,90% i kupovnom tečaju za devize kreditora Volksbank d.d. Zagreb za 1 CHF za kune za 1 CHF = 4,444100 kuna na dan isplate kredita 11.01.2008., ukupna razlika više plaćenih anuiteta iznosi *123.231,15 kuna (slovima: stotinu dvadeset tri tisuće dvije stotine trideset jedna kuna i 15/100 kuna). To su razlike koje su primarno izračunate pojedinačno po svakom anuitetu i iznose ukupno više plaćene i izračunate su u koloni 10. u tablici 2, a prema zbrojnom matematičkom izračuna: 663.488,22– 540.257,07 = 123.231,15 kuna. Navedeni iznosi primarno su izračunati po pojedinim anuitetima kao i više plaćeni i manje plaćeni iznosi. Od ukupno izračunatog samo više plaćene razlike anuiteta iznose 123.313,78 kuna. Od ukupno izračunatog samo manje plaćene razlike anuiteta iznose (potplaćeno) minus – 82,63 kuna. Od izračunatih ukupnih iznosa više plaćenih anuiteta i zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ ovim nalazom vještačenja, dodatnim izračunom umanjen je iznos priznate preplate po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR. Također, s obzirom da je utjecaj tečajnih razlika između tečaja na dane dospijeća otplate anuiteta po kreditu i tečaja na dan isplate kredita (novčani iznos u kunama koji je stvarno isplatio kreditor tužitelju), u obračunu razlike plaćenih anuiteta po kreditu u kunama primijenjen je ugovoreni kupovni tečaj za devize kreditora Volksbank d.d. Zagerb za CHF za kune na dan isplate kredita 11.01.2008. godine. U nalazu vještačenja izračunom je obuhvaćen period od dana plasmana kredita od 11.01.2008. godine do provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR do uključivo 84. anuiteta koji je dospijevao dana 29.01.2016. godine, uvažavajući poček u otplati kredita i promjene ročnosti otplate.
18.2. Valutne razlike su izračunate kao realizirane valutne razlike za stvarno plaćene anuitete, jer su stvarno plaćeni anuiteti u cijeloj otplati kredita manji u odnosu na početno ugovoreni anuitet prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,90%, na način da su obračunate razlikom između prodajnog tečaja kreditora za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora na dan isplate kredita. Izračun je postavljen i izračunat u tablici 3. Na ovaj način u potpunosti su isključeni utjecaji smanjenja redovnih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu u izračunatim valutnim razlikama. Izračunati iznos realiziranih više plaćenih valutnih razlika zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, odnosno zbog primjene prodajnog tečaja kreditora za CHF za kune, u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora za CHF za kune na dan isplate kredita, u kojem je u potpunosti isključen utjecaj smanjenja redovnih kamatnih stopa (po svim osnovama) i izračunato iznosi više plaćeno 149.252,12 kuna, što tečajem konverzije 1 EUR=7,53450 kuna zbog primjene EUR u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine iznosi više plaćeno 19.809,16 EUR. Navedeni obračun čini samo više plaćane razlike pojedinih plaćenih anuiteta zbog primjene „valutne klauzule“, a manje plaćene razlike po ovoj osnovi nisu izračunate i utvrđene jer je prodajni tečaj kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb za CHF za kune u otplati kredita na dane dospijeća plaćanja anuiteta po kreditu bio uvijek veći u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora Volksbank d.d. Zagreb za CHF za kune na dan isplate kredita (a u izračunatom iznosu je isključen utjecaj razlike manje plaćenih anuiteta zbog smanjenja redovnih kamatnih stopa po svim osnovama). Usporedba tečaja za CHF za kune u otplati kredita i tečaja za CHF za kune na dan isplate kredita vidljive su u tablici 3 u kolonama 5. i 6.
18.3. Vještak navodi da je u ovom kreditnom odnosu provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. Preplata po konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR potpisana je u korist tužitelja u ukupnom iznosu od 21.552,88 kune, a što je potpisano između tužitelja i tuženika dokumentom „Aneks br. 3 Ugovora o kreditu br. 312374 i osiguranju novčane tražbine … radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF“ (strana 84. do 89 . sudskog spisa), a koji je sklopljen dana 21.01.2016. godine) u daljnjem tekstu „Aneks broj 3“
18.4. Iznos ukupno više plaćenih anuiteta do visine ukupno plaćenog, između stvarno plaćenih anuiteta u kunama po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i primijenjenom prodajnom tečaju kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb za CHF za kune na dane dospijeća plaćanja u odnosu na anuitet utvrđen kupovnim tečajem za devize kreditora Volksbank d.d. Zagreb za CHF za kune na dan isplate kredita i početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 4,90%, od ukupno više plaćenih anuiteta izračunatih ovim nalazom vještačenja po toj osnovi, do visine ukupno više plaćenog od 123.231,15 kuna, umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR dana 21.01.2016. godine, između tužitelja i tuženika, u iznosu od 21.552,88 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 13.495,03 EUR. Razlike po svakom pojedinačnom anuitetu navedene su u tablici 6 u kolonama od 4. do 8.
18.5. Iznos ukupno više plaćenih anuiteta izračunat samo zbog primjene realiziranih valutnih razlika, odnosno zbog primjene tzv. „valutne klauzule“, zbog primjene prodajnog tečaja kreditora Volksbank/Sberbank d.d. Zagreb za CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu, u odnosu na kupovni tečaj za devize kreditora Volksbank d.d. Zagreb za CHF za kune na dan isplate kredita, izračunate ovim nalazom vještačenja od ukupno više plaćenih anuiteta po osnovi valutnih razlika od 149.252,12 kuna (uz potpuno isključenje utjecaja smanjenja redovne kamatne stope), umanjen je za iznos priznate preplate tužitelju prema ugovornoj dokumentaciji o konverziji kredita iz valute CHF u valutu EUR dana 21.01.2016. godine, između tužitelja i tuženika u iznosu od 21.552,88 kuna, te tako izračunata umanjena razlika više plaćenog zbog primjene tzv. „valutne klauzule“ od tužitelja u korist tuženika iznosi 127.699,24 kuna (149.252,12 – 21.552,88 kuna= 127.699,24 kuna), a što preračunato tečajem konverzije zbog primjene EUR-a u Republici Hrvatskoj od 01.01.2023. godine tečajem konverzije za 1 EUR = 7,53450 kuna iznosi više plaćeno 16.948,60 EUR.
19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz financijskog vještaka te je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 27.veljače 2025. kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno16.948,60 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od svakog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate te zakonsku zateznu kamatu na iznose koji su tužitelju priznati u konverziji kao preplaćeni od plaćanja svakog pojedinog iznosa do datuma konverzije.
19.1. Navedeni tužbeni zahtjev iz podneska od 27.veljače 2025. ispravljen je podneskom od 25.svibnja 2026. na način da je pravilno označen broj i datum ugovora o kreditu te je umjesto ranije pogrešno navedenog ugovora o kreditu broj 312303 sklopljenog 10.listopada 2007. pravilno označen ugovor o kreditu broj 312374 sklopljen 18.prosinca 2007. dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.
20. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu preplate po kreditu, ali navodi da je vještak u istome koristio fiksni tečaj, a da stranke nikada nisu ugovorile fiksni tečaj. Tuženik također predlaže da sud uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu kojim su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.
21. Budući je nalaz vještak po mišljenju suda dan savjesno i stručno sud je isti prihvatio i na njemu je utemeljio svoju odluku. Nije osnovana tuženikova primjedba da vještak u vještačenju nije trebao koristiti početni fiksni tečaj. Kao što je naprijed u obrazloženju navedeno sama odredba kojom je glavnica kredita isplaćena u kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak je ništetna te je stoga po mišljenju suda opravdano primijeniti varijantu izračuna vještaka o razlici visine plaćenih anuiteta i visine anuiteta izračunatih prema fiksnom tečaju, odnosno kupovnom tečaju CHF za kune na dan isplate kredita.
22. Zbog svega navedenoga sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev radi isplate, odlučivši kao u izreci presude.
23. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.
24. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po Dodatku br.1.Ugovora o kreditu u iznosu od 21.552,88 kuna.
25.1. Budući je vještak u svom nalazu u obzir uzeo i preplatu koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po Dodatku br.1.Ugovora o kreditu u iznosu od 21.552,88 kuna, proizlazi da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu istaknuto u prigovoru radi prijeboja te je stoga sud odlučio kao u točki III izreke.
25. Ovaj je sud neosnovanim ocijenio tuženikov navod da je sud dužan uzeti u obzir i iznose, odnosno razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit što prema izračunu vještaka iznosi 82,63 kuna odnosno 10,97 EUR. Naime, tužitelj nije primio od tuženika nikakav iznos kojeg bi bio u obvezi vratiti. Tuženik je tužitelju naplaćivao sve sukladno ugovoru o kreditu kojeg je sam koncipirao te stoga ne može imati nikakva potraživanja u odnosu na tužitelja. Nadalje, utvrđenje iz kolektivne presude odnose se samo na zahtjeve potrošača prema banci, no ne i na zahtjeve banke prema potrošačima. Obzirom da je upravo tuženik uglavio nepoštene ugovorne odredbe, to samo druga strana odnosno tužitelj može trpjeti štetu zbog toga. Ukoliko tuženik trpi štetu temeljem vlastitih ugovornih odredbi onda je za to sam odgovoran te za isto potrošač ne može snositi odgovornost.
26. Na ročištu održanom 23.travnja 2025. tuženik se usprotivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio tužbe jer je preinačeni dio podnesen izvan petogodišnjeg roka zastare, no sud je dopustio preinaku jer tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
27. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
28. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.
29.Tužitelj je tužbom tražio isplatu iznosa od 26.063,88 EUR, a konačno postavljenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 16.948,00 EUR.
30. Prema članku 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
31. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe što smanjenje tužbenog zahtjeva jest.
31.1. U ovom slučaju tužiteljevo smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi.
31.2. Budući je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP) te je stoga sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.773,17 EUR koji trošak se odnose na sastava tužbe (500,00 EUR), zastupanja na četiri ročišta (4x500,00 EUR), sastav obrazloženih podnesaka od 9.rujna 2023. i 27.veljače 2025. (2x500,00 EUR), sve s PDV-om (625,00 EUR) te troškove vještačenja (398,17 EUR).
32. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 30.lipnja 2026.
Sutkinja:
Melita Novak
Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Domagoj Miličević, odvjetnik
2. OD Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb
