1

Poslovni broj: Gž-2229/2021-

 

 

Poslovni broj: Gž-2229/2021-

 

                                  U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. D. iz P., OIB:…, zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., protiv tuženika L. u. J. B. na M. iz B. na M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u B. na M., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj Pn-3/2018-28 od 20. srpnja 2021., u sjednici vijeća 18. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

              I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, poslovni broj Pn-3/2018-28 od 20. srpnja 2021. u točki I izreke u dosuđujućem dijelu, te u odbijajućem dijelu u odnosu na tijek zatezne kamate od 15. listopada 2017. do 20. srpnja 2021., točki II izreke u cijelosti, te u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III izreke.

              II Djelomično se prihvaća žalba tužiteljice te se djelomično preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III izreke i sudi:

              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici i daljnji parnični trošak u iznosu od 212,75 eur (1.603,00 kn) s zateznom kamatom od 20. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              III Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

             

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 8.736,80 kn s zateznom kamatom od 20. srpnja 2021. do isplate, s time da iz obrazloženja presuda proizlazi da je sud zateznu kamatu na dosuđeni iznos naknade štete, a koju je tužiteljica zatražila u tijeku od 15. listopada 2017., odbio kao neosnovan.

2. Točkom II izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 5.000,00 kn s  zateznom kamatom, dok je točkom III izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.787,00 kn s zateznom kamatom dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

3. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

4. Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu točke I izreke u odnosu na tijek zatezne kamate, točki II izreke, te u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, te obveže tuženika na naknadu daljnjeg parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tuženik pobija presudu u dosuđujućem dijelu točke I i III izreke također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška tuženiku ili podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice sve žalbene navode smatra neosnovanima te predlaže da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana, dok tužiteljica na žalbu tuženika nije odgovorila.

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete (5.000,00 kn) i imovinske štete (8.736,80 kn) s zateznom kamatom za koju tužiteljica tvrdi da je pretrpjela 15. listopada 2017. kada je na državnoj cesti D-8 na vozilo kojim je upravljala naletjela divlja svinja.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio da tužiteljica tvrdi da je do štetnog događaja došlo u večernjim satima (oko23,00 sata), da je tužiteljica upravljala osobnim vozilom mrke C. da se prometna nezgoda dogodila na području C. l., na državnoj cesti D-8 na dionici 14, da je vozilom upravljala brzinom prilagođenom uvjetima na cesti (mrak, magla), da se lovište tuženika nalazi uz spomenutu dionicu državne ceste, da je odjednom na cestu istrčao čopor divljih svinja, a jedna od njih udarila u prednji dio vozila na kojem je nastala totalna šteta.

10. Sud je dalje utvrdio da je tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor promašene pasivne legitimacije, te naveo da je on ovlaštenik prava lova na zajedničkom lovištu XIII/117 "B. ", da je sukladno Zakona o lovstvu, divljač u lovištu vlasništvo Republike Hrvatske a da lovačke udruge samo uz dopuštenje Ministarstva imaju mogućnost odstrjela određene kvote divljači i da na taj način, tuženik stječe vlasništvo nad divljači. Sud je dalje utvrdio da tuženik ističe da se štetni događaj dogodio na prometnici, koja, prema lovnogospodarskoj osnovi nije dio navedenog lovišta te smatra da su pasivno legitimirane H. c..

11. Prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije te  se pozvao na odredbu čl. 83. st. 1. i 2. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 140/05, 75/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16, 62/17 dalje ZL/05) a koji Zakon da je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i pokretanja predmetnog parničnog postupka pritom utvrđujući da je u odredbi čl. 101. novog Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj 99/18 – dalje ZL/18) koji je stupio na snagu 17. studenog 2018. propisano da tim danom prestaje važiti raniji ZL/05  a da se postupci započeti prema odredbama ranijeg Zakona imaju dovršiti prema odredbama tog Zakona (ranijeg).

12. Stoga je, cijeneći odredbe čl. 83. st. 1. i 2. ZL/05, a kojima je propisano da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači koje je u smislu ovog Zakona bio obvezatan poduzeti, te nadalje da se smatra da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik ne dokaže protivno, zaključio da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Osim toga pozvao se i na odredbe čl. 1045., 1063.-1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) te zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe ZOO koje reguliraju odgovornost za štetu od opasne stvari, te je zaključio da divljač koja pretrčava cestu je opasna stvar, te da odgovornost za štetu proizlazi i u okviru ovih odredbi ZOO-a.

13. Sud je na temelju provedenog prometnog i procjeniteljskog vještačenja utvrdio dinamiku nastanka štetnog događaja te u bitnom zaključio, da se tužiteljica u okolnostima konkretnog slučaja vozilom kretala brzinom koju je prilagodila stanju i uvjetima na cesti, prema mišljenju vještaka brzinom od oko 80 km/h, da nije postojala tehnička mogućnost da tužiteljica prije naleta uspostavi kočenje svog vozila, da divlju životinju nije mogla uočiti u vremenu većem od 0,9 sekundi prije naleta odnosno na udaljenosti većoj od 20 m od mjesta naleta i da bi tužiteljica samo u slučaju da se vozilom kretala brzinom manjom od 41 km/h, izbjegla nastanak prometne nezgode sud je ocijenio da do nastanka štetnog događaja nije došlo krivnjom tužiteljice, odnosno da nema ni djelomičnog doprinosa tužiteljice nastanku štete.

14. U odnosu na oštećenja nastala na vozilu utvrdio je da je prema mišljenju vještaka na vozilu nastala totalna šteta koja je procijenjena u iznosu od 13.040,00 kn, ostatak vrijednosti vozila u iznosu od 4.303,20 kn, te da šteta na vozilu iznosi 8.736,80 kn.

15. Stoga je sud zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete nastale na vozilu prihvatio kao osnovan s zateznom kamatom u tijeku od prvostupanjskog presuđenja do isplate, dok je očito preostali dio zahtjeva tužiteljice u odnosu na tijek kamate od dana nastanka štetnog događaja (15. listopada 2017.) do 20. srpnja 2021. odbio kao neosnovan.

16. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti sud je utvrdio da tužiteljica tvrdi da je u štetnom događaju pretrpjela intenzivan strah –šok, da posljedice straha osjeća i danas. Sud je dalje utvrdio da tužiteljica u vezi dokazivanja ove štete u spis nije priložila bilo kakvu medicinsku dokumentaciju a niti da je predložila medicinsko vještačenje, pa je, cijeneći odredbe čl. 219. i čl. 221a ZPP-a zaključio da tužiteljica na kojoj je bio teret dokazivanja ovih činjenica, osnovanost tog dijela zahtjeva nije dokazala pa je taj zahtjev odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

17. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tihi bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

18. Stranke u žalbama ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlažu navodima da je izreka presude u proturječnosti sa njezinim obrazloženjem, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te da presudu nije moguće ispitati.

19. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, izreka presude nije u proturječnosti s njezin obrazloženjem, a sud je u obrazloženju presude naveo razloge o svim odlučnim činjenicama, te je raspravio sva sporna činjenična i pravna pitanja predmeta spora, te je suprotno žalbenim navodima presudu moguće ispitati.

20. Nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

21. U ovom žalbenom postupku a s obzirom na žalbene navode tuženika prije svega je sporno pitanje pasivne legitimacije jer tuženik ustraje kod prigovora da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, te u vezi toga uz žalbu prilaže presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-2327/2015 od 14. lipnja 2017., te ukazuje da u konkretnom slučaju za razmatranje spornog pitanja pasivne legitimacije u primjenu dolazi Zakon o javnim cestama, primjenom kojeg zakonskog propisa da tuženik nije pasivno legitimiran.

22. Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je Zakon o javnim cestama ("Narodne novine" broj 180/04, 136/06, 146/08, 38/09, 124/09, 153/09 dalje ZJC) prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11 dalje ZC), 27. srpnja 2011., pa zato stajališta Županijskog suda u Puli-Pola, u navedenom predmetu a u kojem je štetni događaj nastao 15. listopada 2010., nisu primjenjiva u ovom konkretnom slučaju u kojem je štetni događaj bio 15. listopada 2017.

23. Prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud se u obrazloženju presude obrazlažući pasivnu legitimaciju tuženika pogrešno pozvao na odredbe čl. 83. st. 1. i 2. ZL/05, ovo iz razloga jer je ovim zakonskim odredbama propisano da za štetu koju počini divljač u lovištu odgovora lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi, što znači da se radi o šteti koja je počinjenja na zemljištu koju počini divljač, a ne o šteti nastaloj uslijed naleta divljači.

24. Odredbom čl. 50. st. 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22 dalje ZC/11) koji je stupio na snagu 27. srpnja 2011. i bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja i pokretanja predmetnog parničnog postupka regulirano je da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovora se po osnovi krivnje, dok stavak 2. propisuje da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar odgovora za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta na zahtjev osobe koja gospodari lovištem nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

25. Iz stanja u spisu, proizlazi da na predmetnoj dionici državne ceste na kojoj je došlo do štetnog događaja nije bio postavljen prometni znak "opasanosti od naleta divljači" a tuženik niti ne tvrdi da je pravnoj osobi koja upravlja tom cestom podnio zahtjev za postavljanje takvog prometnog znaka opasnosti u kojim okolnostima ne bi postajala odgovornost pravne osobe koja upravlja državnom cestom D-8 (Hrvatske ceste d.o.o.) jer bi odgovornost ove pravne osobe za štetu nastalu zbog naleta na divljač postojala samo u situaciji da je tuženik kao osoba koja gospodari lovištem podnio zahtjev da se na dionici ceste koja prolazi uz lovište postavi odgovarajući prometni znak a kako tuženik niti ne tvrdi da je taj zahtjev podnio prema shvaćanju ovog suda, tuženik je pasivno legitimiran i odgovora za predmetnu štetu u smislu citiranih odredbi čl. 50. st. 1. i 2. ZC/11.

26. Odredbom čl. 2. st. 1. toč. 3. ZL/05 regulirano je značenje pojedinih pojmova u smislu tog Zakona pa je tako regulirano da je zajedničko lovište (o čemu se u konkretnom slučaju radi) lovište ustanovljeno na zemljištima raznih vlasnika koji prema odredbama ovoga Zakona nisu mogli ustanoviti vlastito lovište, lovoovlaštenik (što je tuženik) je pravna ili fizička osoba (obrtnik) koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije i vlasnik lovišta.

27. Osim toga, odštetna odgovornost tuženika postajala bi i u okviru odredbi čl. 1066. i čl. 1067. ZOO-a (odgovornost od opasne stvari), jer odredbama čl. 86. st. 3. ZL/05 i čl. 50. st. 1. ZC/11 nije isključena primjena općeg propisa ZOO o naknadi štete nastaloj od opasne stvari. Prema shvaćanju ovoga suda, divljač u pokretu je opasna stvar kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud pa pasivna legitimacija tuženika i odgovornost za štetu proizlazi i u okviru citiranih odredbi ZOO-a, s time da prema odredbi čl. 1066. st. 1. ZOO-a umjesto vlasnika stvari i isto kao on, odgovora osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu, a u konkretnom slučaju vlasnik predmetnog lovišta, Republika Hrvatska, tuženiku, kao lovoovlašteniku povjerila je (dala mu je ovlast) služenja divljači u lovištu.

28. Tuženik u žalbi ne osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da do nastanka štetnog događaja nije došlo krivnjom tužiteljice, isključivom niti djelomičnom, pa stoga tužiteljica ima pravo na naknadu štete od tuženika.

29. Opseg i visinu imovinske štete nastale na vozilu tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju procjeniteljskog vještačenja pri čemu je šteta na vozila procijenjena kao totalna uz utvrđenu vrijednost vozila u iznosu od 13.040,00 kn te ostatka vrijednosti vozila u iznosu od 4.303,20 kn, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o visini štete na vozilu u iznosu od 8.736,60 kn.

30. Prema shvaćanju ovog suda prvostupanjski sud je zateznu kamatu na dosuđenu naknadu imovinske štete pravilno dosudio od prvostupanjskog presuđenja, a ne od 15. listopada 2017. kako je to tužiteljica tražila u tužbi, jer u situaciji kada je šteta procijenjena kao totalna, prema cijenama u vrijeme presuđenja, tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od prvostupanjskog presuđenja do isplate, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na preostali odbijajući dio tijeka zatezne kamate od 15. listopada 2017. do 20. srpnja 2021.

31. Tužiteljica u žalbi neosnovano osporava pravilnost i zakonitost presude u točki II izreke kojom je odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete po kriteriju pretrpljenog straha. Ovo iz razloga jer u situaciji kada je tuženik osporio da je tužiteljica u štetnom događaju pretrpjela i neimovinsku štetu, teret dokazivanja činjenica o nastanku te štete bio je na tužiteljici u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a. Prema stanju u spisu tužiteljica u spis nije priložila bilo kakvu medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je pretrpjela takvu štetu, niti je predložila izvođenje medicinskog vještačenja, pa u takvim okolnostima, tužiteljica samo na temelju svojih navoda i stranačkog iskaza o tome da je u trenutku štetnog događaja pretrpjela šok, a da strah osjeća i danas prilikom vožnje u automobilu, nije u dovoljnoj mjeri dokazala opseg i visinu ove štete.

32. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 221a ZPP-a, primjenom pravila o teretu dokazivanja ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

33. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tužiteljice u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, jer je prvostupanjski sud o naknadi parničnog troška pogrešno odlučio u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34. Prema toj zakonskoj odredbi,  u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troška koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

35. Tužiteljice je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspjela u omjeru od 64% a u odnosu na osnovu tužbe u omjeru od 80% što zbrojeno iznosi 144% i podijeljeno sa  2-72%, dok je tuženik uspio u omjeru od 28% te kad se od omjera uspjeha tužiteljice odbije omjer uspjeha tuženika proizlazi da je tužitelja uspjela u parnici u omjeru od 44%.

36. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a za potpun uspjeh u parnici utvrdio visinu parničnog troška tužiteljice za zastupanje po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u ukupnom iznosu od 11.250,00 kn pa tužiteljici pripada razmjeran dio od 44% ili iznos od 4.950,00 kn.

37. Trošak predujma za vještačenje u iznosu od 3.000,00 kn tužiteljici treba priznati u cijelosti jer je bio potreban za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, dok trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 1.000,00 kn  treba priznati razmjerno uspjehu u parnici što iznosi 440,00 kn, te ovako pravilno obračunat parnični trošak tužiteljice iznosi 8.390,00 kn/1.113,54 eur.

38. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava te djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice, tužiteljici trebalo priznati daljnji parnični trošak u iznosu od 1.603,00 kn/212,75 eur s zateznom kamatom od prvostupanjskog presuđenja pa do isplate.

39. Budući da tužiteljica nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška u cijelosti je odbijen kao neosnovan.

40. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 18. siječnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić v.r.