REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8233/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Nikola Raguz kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana-Marija Leško Blažić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 1. lipnja 2026. godine, u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Ana Mariju Leško Blažić, odvjetnicu i zamjenicu punomoćnika tuženika VJ, odvjetničku vježbenicu, dana 30. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2. st. 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 292/2003 od 12. svibnja 2003. godine, sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužitelja IJ kao korisnika kredita koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“
Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju IJ iznos od 218,99 eura s zateznim kamatama tekućim od 11. svibnja 2003. godine do isplate sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se ništavom dio odredbe čl. 11. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 292/2003 od 12. svibnja.2003. godine sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužitelja IJ kao korisnika kredita koji glasi: „…uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju IJ iznos od 9,60 eura s zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d naknaditi tužitelju IJ trošak parničnog postupka od 829,64 eura s zateznim kamatama od 30. lipnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 24. prosinca 2025. godine tvrdi da je 12. svibnja 2003. godine kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom kao kreditorom, Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 292/2003 (dalje u tekstu: Ugovor). Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 55.000,00 kn. Tužitelj je predmetni ugovor sklopio kao potrošač, a kreditna je sredstva utrošio za svoje i potrebe svoje obitelji. Člankom 2. predmetnog Ugovora propisano je da redovna kamata iznosi 12,49 %, godišnje, da je promjenjiva i to u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 3. predmetnog ugovora utvrđeno je da je rok otplate kredita 60 mjeseci. Člankom 4. Ugovora određeno je da se Kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji iznose 1.218,66 kn. U članku 2. st. 5. predmetnog Ugovora stoji: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Tuženik je dana 10. svibnja .2003. godine naplatio tužitelju, na ime naknade iz čl. 2. st. 5. Ugovora (naknada za obradu kreditnog zahtjeva), iznos od 1.650,00 kn odnosno preračunato u eur prema fiksnom tečaju konverzije1 iznos od 218,99 eur. Naplata navedene naknade vidljiva je u Potvrdi tuženika izdanoj dana 23.05.2025. g.
U članku 11. Ugovora stoji: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“ Tuženik je dana 27.03.2008. g. naplatio tužitelju, na ime naknade iz čl. 11. Ugovora (naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita), iznos od 72,30 kn odnosno preračunato u eur prema fiksnom tečaju konverzije iznos od 9,60 eur. Naplata navedene naknade vidljiva je u Potvrdi tuženika izdanoj dana 23.05.2025. g. Okolnost da je tuženik, osim ništetnih odredaba o tzv. ulaznoj i tzv. izlaznoj naknadi, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i čime je povrijedio interes i prava tužitelja, bitna je za provedbu testa nepoštenosti, a time i za ocjenu suda o tome je li odredba iz predmetnog potrošačkog Ugovora kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nesporno je da je tuženik navedeni ugovor sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem su ugovorene naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojim ugovornim odredbama tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati što je uostalom razvidno i iz samih tih odredbi odnosno sadržaja kako iste glase. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorima potvrdio precizne i jasne parametre temeljem kojih bi tužitelj mogao znati koliko će iznositi naknada za prijevremenu otplatu kredita budući je visina naknade ovisila isključivo o uvjetima koje će odrediti kreditor/tuženik. Što se pak tiče naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazne naknade) tuženik nije tužitelju točno prezentirao koje će on troškove točno imati u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog čl. ZZP/03 (odnosno čl. 96. st. 2. ZZP/07) smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Kako su predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za obradu kredita i naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita nepoštene jer su protivne prisilnim propisima ZZP/03, ZZP/07 i Zakona o obveznim odnosima time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi Ugovora propisanih čl. 87. ZZP/03, čl. 102. st. 1. ZZP/07 te u svezi s čl. 323. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja. Uvidom u Ugovor razvidno je da se radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika. U ugovorima nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste zapravo odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine naknada iz čl. 2. st. 5. odnosno čl. 11. Ugovora. Dakle, predmetne ugovorne odredbe bile su teško razumljive tužitelju budući da nije bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu istih niti od čega se iste zapravo sastoje, o tim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo već je tuženik kao jača ugovorna strana u unaprijed sastavljenom (tipskom) ugovoru iste naprosto nametnuo tužitelju slijedom čega se odredbe ugovora kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 2. st. 5.) te obveza naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita (čl. 11.) sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 smatraju nepoštenima. Sukladno odredbi čl. 87. st. 14. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Iz toga je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021 ZOO/05 (čl. 1065 ZOO/91). Nadalje, vezano za tzv. izlaznu naknadu, prema odredbi čl. 1024. ZOO/05 (čl. 1068 ZOO/91) korisnik kredita kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Kako iz Ugovora nije moguće utvrditi na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita to je jasno da je naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja Ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kao što jasno proizlazi iz odredbe čl. 1024. st. 4. ZOO-a takva je ugovorna odredba suprotna prisilnoj zakonskoj odredbi i nepoštena te kao takva ništava. O navedenom i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, posl. br. Rev- 24/2021-2 od 21.02.2023. g.: „18. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tako i u Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).“
Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva (kao i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita) o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Sve navedeno za posljedicu ima to da je tuženik nepošteni stjecatelj i odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredaba, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je dakle tuženik, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, dužan vratiti zatezne kamate na plaćeni iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao i na ime ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno te zahtijeva:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 5. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 292/2003 od 12.05.2003. g. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“
Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju, IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 218,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.05.2003. g. pa do isplate i to za razdoblje od 11.05.2003. g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate ("NN" 72/02), od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), od 01.01.2023. g. do 31.12.2023. g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 01.01.2024. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 11. Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu br. 292/2003 od 12.05.2003. g. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita koji glasi: „…uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora.“
Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju, IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita iznos od 9,60 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28.03.2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15), od 01.01.2023. g. do 31.12.2023. g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 01.01.2024. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženiku, ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju, IJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni mu parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30. siječnja 2026. godine. navodi da tužitelj predmetnom tužbom pod točkom I. postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev zahtijevajući da naslovni sud utvrdi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 292/2003, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 12.05.2003. godine koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor„ te odredba čl. 11. Ugovora o kreditu, te s prethodno navedenih osnova potražuje iznos od 218,99 EUR i iznos od 9,60 EUR. Tuženik ističe da tužitelj nije ničim dokazao da su navedene odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge nepoštene odnosno ništetne, štoviše tužitelj u tužbenom zahtjevu nije ni precizirao koju odredbu Odluke o Tarifi naknada smatra nepoštenom odnosno ništetnim. Tuženik ističe kako je Odluka o Tarifi naknada za usluge, te sve odredbe navedene u Odluci kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bio propisan iznos naknade. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kreidta, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:
operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),
materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),
troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
Tuženik ukazuje se da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je tuženik od tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita ovlašten naplatiti prijevremenu naknadu, a tužitelju je itekako bilo poznato pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za prijevremeno vraćeni iznos kredita sukladno odlukama tuženika, te da je u tom slučaju dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RJ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razmljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje NJ prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tuženik ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž- 5327/2018, koji je upravo odlučujući o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo:
da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva;
da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita;
da se radi o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju;
da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; i
da je ta naknada jedna od naknada, koju tuženik obračunava u svom redovnom poslovanju i predstavlja cijenu usluge banke, koja usluga je navedena u Katalogu tuženikovih proizvoda i koju uslugu naplaćuju i druge banke.
Tuženik ukazuje i na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-86/2018 od 28. ožujka 2019. godine kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu koji se tiče plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, sud je stajališta da je korisnik kredita jasno ugovorio s kreditorom, tuženikom, mogućnost prijevremene otplate kredita te da je tu mogućnost i iskoristio uz uvjete koji su se mogli odrediti (postotak naknade jasno je određen aktom/odlukom banke kao tuženika). Isto tako, drugostupanjski sud ne nalazi da bi se odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla podvesti pod neku od nepoštenih odredbi ugovora iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača već da se radi o odustanini u smislu odredbe čl. 306. ZOO-a koju nije zabranjeno ugovoriti jer je prijevremenom otplatom kredita tužitelj u određenom vremenskom periodu, a prije isteka vremena na koji je kredit odobren odustao od ugovorenog slijedom čega je u obvezi platiti ugovorenu odustaninu. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom prijevremene otplate kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik također ističe kako su neosnovani navodi tužitelja kako je Zakonom o obveznim odnosima jasno definirano što je banka ovlaštena naplatiti temeljem ugovora o kreditu od korisnika kredita iz razloga što se predmetnom odredbom Zakona o obveznim odnosima isključivo daje definicija ugovora o kreditu, odnosno, istim se definiraju bitni sastojci takvog ugovora, a dok stranke temeljem takve odredbe, a upravo zbog njezine dispozitivnosti, nisu prekludirane u ugovaranju drugih okolnosti, kao što je to odredba o izlaznoj naknadi. Uzimajući dakle u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj i izlaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora? ” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:
odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,
nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,
sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada za obradu kredita naplaćena 2003. godine, dok je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita naplaćena 2008. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje ulazne naknade izvršeno 10. svibnja 2003. godine, a izlazne naknade 23. ožujka 2008. godine od dana plaćanja i jedne i druge naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 18 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 10. svibnja 2003. godine i 23. ožujka 2008. godine tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu od 12. svibnja 2003. godine, otplatnu tablicu, tuženikovu potvrdu od 23. svibnja 2025. godine, tuženik nije dostavio uputu službenicima za odobravanje kredita građanima, premda se poziva na nju, preslušao tužitelja, računovodstveno vještačenje nije provedeno, jer je visina tužbenog zahtjeva neprijeporna.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile 12. svibnja 2003. ugovor o kreditu na 55.000,00 kn, uz promjenjivu kamatnu stopu, početna 12,49% s rokom otplate od 60 mjeseci, nenamjenski te se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno tuženikovoj Odluci o tarifi naknada za usluge, kao i da tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz plaćanje naknade po istoj Odluci tuženikovoj, što je i utvrđeno uvidom u taj ugovor, kao što nije prijeporno da je kredit otplaćen prijevremeno te je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradbu kreditnog zahtjeva 1.650,00 kn dne 10. svibnja 2003. godine i 72,30 kn za prijevremenu konačnu otplatu kredita dne 27. ožujka 2008. godine, što je i utvrđeno uvidom u tuženikovu potvrdu od 23. svibnja 2025. godine.
6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
7. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 2.5, i čl. 11. pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-634/2024 i Rev-1420/2024.
8. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za obradbu kreditnog zahtjeva, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi, kao i onoj za prijevremenu otplatu kredita, već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zvanje i zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je ptt elektromehaničar i radio kao domar u školi te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovoj ugovornoj odredbi o naknadi te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene, niti je mogao utjecati na njih.
9. Odredbom čl. 13. Zakona o obveznim odnosima (NN 55/91-88/01) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.18, st. 3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
10. U odnosu na čl. 2.5. i čl. 11. ugovora o kreditu tj. o naknadi za obradbu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, sud ocjenjuje da su ove ugovorne odredbe ništave, budući se o njima nije pregovaralo te su suprotne navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ovih ugovornih odredaba niti njihovu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 103, st. 1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl. 104, st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 105, st. 2. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 105, st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 105, st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništavost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 107, st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja tj. 2008. godine, kako iskazuje tužitelj, a tuženik ne osporava, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Budući je zakonski pojam ništavost, sud ga je rabio i u izrjeci presude. Što se tiče tuženikovog pozivanja na uputu službenicima za odobravanje kredita građanima, nije ih priložio uz odgovor na tužbu, a niti je tuženik dokazao bilo kojim drugim dokazom da je pregovarao s tužiteljem o ovoj naknadi. Također je sud imao u vidu i odluke poslovni brojevi Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine i Rev-1277/2024-2 od 27. siječnja 2026. godine u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita , jer tuženik u odgovoru na tužbu navodi troškove koje je možebitno imao zbog ove prijevremene otplate. No, tuženik nije ničim dokazao postojanje i opseg takvih troškova
11. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na ništavost tih ugovornih odredaba.
12. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništavom, sukladno odredbi čl. 103, st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.104, st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 371, st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
13. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora kako je prethodno obrazloženo te da mu je kredit trebao radi obnove kuće tada u vlasništvu njegove majke i kupnju vozila za osobne potrebe, sud ocjenjuje da je tužitelj u to vrijeme bio potrošač, po odredbi čl. 3, st. 1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije premda je na njemu dokazni teret.
14. Visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna., kao na ročištu 1. lipnja 2026. godine.
15. Zatezne kamate teku od prvog dana nakon plaćanja same naknade kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.
16. Na osnovi odredbe čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i podnesak i ročište po 200,00 svaki uz PDV od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu 26,55 eura i presudu 53,09 eura, što je ukupno 829,64 eura.
U Zagrebu, dana 30. lipnja 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- tužitelju po pun.
- tuženiku po pun.
