REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-595/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ROE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 18. svibnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, te punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 30. lipnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica podneskom od 09. ožujka 2026. godine, djelomično povukla predmetnu tužbu u vezi istaknute visine tužbenog zahtjeva.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužiteljici ROE OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati ukupan iznos od 5.957,43 EUR sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 1.siječnja 2008.godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. godine, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graniĉna kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 8,80 EUR tekućim od 15. lipnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR tekućim od 15. listopada 2004. godine do isplate,

- na iznos od 13,35 EUR tekućim od 13. studenog 2004. godine do isplate,

- na iznos od 3,43 EUR tekućim od 15. prosinca 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR tekućim od 14. siječnja 2005. godine do isplate,

- na iznos od 8,56 EUR tekućim od 6. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 12,90 EUR tekućim od 6. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,97 EUR tekućim od 6. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,23 EUR tekućim od 4. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,91 EUR tekućim od 6. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,13 EUR tekućim od 6. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,68 EUR tekućim od 5. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,16 EUR tekućim od 5. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,51 EUR tekućim od 6. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,01 EUR tekućim od 6. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,06 EUR tekućim od 6. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,63 EUR tekućim od 3. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,84 EUR tekućim od 6. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 29,38 EUR tekućim od 5. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 52,14 EUR tekućim od 6. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 42,50 EUR tekućim od 5. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,53 EUR tekućim od 7. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 61,41 EUR tekućim od 6. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,05 EUR tekućim od 6. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 78,61 EUR tekućim od 7. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 102,15 EUR tekućim od 6. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 87,61 EUR tekućim od 5. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,72 EUR tekućim od 5. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 76,92 EUR tekućim od 6. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 90,51 EUR tekućim od 6. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 128,53 EUR tekućim od 7. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 114,26 EUR tekućim od 6. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 185,17 EUR tekućim od 5. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 136,07 EUR tekućim od 16. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 119,56 EUR tekućim od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 131,17 EUR tekućim od 5. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 121,12 EUR tekućim od 6. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 133,46 EUR tekućim od 6. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 142,86 EUR tekućim od 7. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 141,89 EUR tekućim od 6. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 135,60 EUR tekućim od 12. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 138,93 EUR tekućim od 5. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 142,72 EUR tekućim od 6. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,95 EUR tekućim od 6. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 137,44 EUR tekućim od 14. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 128,55 EUR tekućim od 12. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 130,06 EUR tekućim od 2. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 139,95 EUR tekućim od 16. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 136,18 EUR tekućim od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 131,95 EUR tekućim od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 130,83 EUR tekućim od 16. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 128,81 EUR tekućim od 16. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 139,09 EUR tekućim od 16. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 122,72 EUR tekućim od 16. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 121,85 EUR tekućim od 15. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 121,55 EUR tekućim od 16. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 122,83 EUR tekućim od 15. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 127,05 EUR tekućim od 14. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 134,82 EUR tekućim od 5. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 132,15 EUR tekućim od 6. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 136,50 EUR tekućim od 6. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 133,92 EUR tekućim od 8. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 140,14 EUR tekućim od 6. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 142,43 EUR tekućim od 6. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 140,31 EUR tekućim od 5. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 136,82 EUR tekućim od 6. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 133,88 EUR tekućim od 6. lipnja 2014. godine do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu do 1.130,52 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, zbroj kojih daje tu svotu glavnog zahtjeva, te se odbija kao neosnovan tuženikov prijedlog za međusobnim prebijanjem novčanih potraživanja stranaka.

III. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 2.303,57 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos počevši od 30. lipnja 2026. godine, pa sve do isplate, po stopi koja se određuje prema čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika podneskom od 11. lipnja 2026. godine, radi isplate novčanog iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

2. U tužbi je navela da je kao korisnica kredita, zaključila sa tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5101923065, dana 19. svibnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom je tuženik omogućio tužiteljici korištenje namjenskog kredita za kupnju nekretnine u novčanom iznosu od 72.864,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika, na dan puštanja kredita u tečaj, pri čemu je rok otplate kredita bio 120 mjeseci, a mjesečni anuitet je iznosio 790,41 Eura.

3. Tužiteljica je navela kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, bila potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), broj: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je sve ista postupila suprotno odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zašiti potrošača ( Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP ), tj. suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno je dodala kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH), broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine, u navedenom dijelu presuda VTS, broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena.

4. Prema tomo, po tužiteljici je iz navedenih presuda vidljivo da su istaknuti sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakve kriterije. Iz navedenoga proizlazi ništetnost dijela odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

5. S obzirom da je navedenim presudama utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklopljeni / zaključeni u razdoblju između 01. travnja 2004. godine, do 31. prosinca 2008. godine, tužiteljica smatra da joj je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve to u vezi s odredbama čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO. Zbog toga je tužiteljica, posredstvom vještačkog izračuna, procijenila da je oštečena za iznos od 6.609,22 Eura (ili 45.728,81 kuna), pa predlaže da joj tuženik taj ukupan iznos od 6.609,22 Eura, isplati sa zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos, kako je to navela u tužbenom zahtjevu, pozivajući se na čl. 502.c ZPP, odnosno čl. 502.a ZPP, ali i na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/07, 125/07 i 79/09 – u daljnjem tekstu:ZZP/07).

6. Podneskom od 09. listopada 2023. godine, tužiteljica se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši razloge zbog kojih je tuženik osporavao tužbeni zahtjev, a ujedno je osporila tuženikov prigovor radi prebijanja, kao neosnovan, istaknuvši u odnosu na taj prigovor tuženika i prigovor zastare tuženikove tražbine.

7. Nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, tužiteljica je uskladila visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući podneskom od 09. ožujka 2026. godine, ukupan iznos od 5.957,43 Eura, sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne preplaćene iznose navedene u tom podnesku, ali i u točci I., izreke ove presude.

8. Tuženik je u pisanom odgovoru na tužbu, podneskom od 12. rujna 2023. godine, koji se sastojao od punih 11 stranica formata A4, osporio i pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Naime, ukoliko se treba skoncentrirati samo na bitne razloge zbog kojih je osporen tužbeni zahtjev tužiteljice, valja istaći da tuženik smatra:

- da je novčana tražbina tužiteljice, zastarjela,

- da tužiteljica nije aktivno legitimirana za novčanu tražbinu koju je istakla jer je iz pregleda po partiji kredita vidljivo, kako pojedine uplate nije ona izvršila, već su uplate izvršene od strane sudužnika RO, odnosno njihovih poslodavaca, Opće bolnice Bjelovar,

- da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača u konkretnom slučaju, upućujući na čl. 3.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 96/2003 – u daljnjem tekstu: ZZP/03),

- da je valutna klauzula u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa važećim zakonskim propisima, pa su neosnovane tvrdnje tužiteljice vezane za ništetnost valutne klauzule, navevši da su nepravilne i nezakonite navedene odluke VTS broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, ali i VSRH iz predmeta broj Rev 2221/18 u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, upućujući da su iste u suprotnosti sa odlukom Suda EU u predmetima C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, te C-243/20 od 21. prosinca 2021. godine, a iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

- da je tužiteljica bila informirana kroz reklamni materijal, ali i brošuru i oglase tuženika, ali i od strane zaposlenika tuženika, o svim potrebnim informacijama i rizicima, vezano za valutnu klauzulu, ali i da je tužiteljica morala razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, osobito iz razloga što je u vrijeme odobravanja kredita bila direktorica kreditnog rizika za privatne klijente i mikrotvrtke, te da nije istina kako je tužiteljica bila neinformirana,

- da ne postoji eksta profit banke,

- da tužiteljici ne pripada pravo na zatezne kamate od dana izvršene preplate, čak i da je osnovano njezino glavno potraživanje, nego tek od slijedećeg dana računajući od dana pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita.

10. Tuženik je pored toga, istakao i samo uvjetni prigovor radi prebijanja, ukoliko sud ipak ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, koji zahtjev tužiteljice, inače tuženik osporava, predloživši da se u tom slučaju utvrdi novčana tražbina tuženika, prema tužiteljici u ukupnom iznosu od 8.089,83 kuna ili 1.073,70 Eura u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika (za vrijeme otplate kredita, kada je promjena tečaja išla u korist tužiteljici), sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Međutim, nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem u ovoj parnici, tuženik je visinu svog uvjetno istaknutog prigovora radi prebijanja, podneskom od 29. travnja 2026. godine, uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući da se utvrdi tuženikova tražbina prema tužiteljici, po tom istom osnovu u iznosu od 1.130,52 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine iznose kako je to navedeno na 2. i 3.-oj, stranici tog podneska tuženika, ali i da se međusobne tražbine stranaka prebiju. Tim podneskom je tuženik ustrajao na prigovoru nedostatka statusa potrošača tuž iteljice, obzirom da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupnja nekretnine od sredstava kredita, bila namijenjena isključivo ulaganju za kupnju stambene kuće radi obavljanja poslovne djelatnosti, a ne radi zadovoljavanja osobnih potrošačkih potreba.

11. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, saslušana je tužiteljica (list 423-426) u svojstvu stranke, a izveden je dokaz i financijskim vještačenjem (list 430-432), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, od 09. rujna 2026.g. (list 435-443), dopunjen podneskom vještaka od

10. veljače 2026. godine (list 458).

12. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim.

14. Obzirom da je početnim novčanim zahtjevom iz podnesene tužbe tužiteljica potraživala veći novčani iznos, nego li je tražila da joj tuženik isplati, istaknutim konačnim zahtjevom iz podneska datiranog sa 09. ožujkom 2026. godine, radilo se o djelomičnom povlačenju tužbe tužiteljice u pogledu istaknute visine novčane tražbine, pa je zbog toga valjalo donijeti procesnu odluku o tom djelomičnom povlačenju tužbe, obzirom da takva procesna odluka nije bila donesena na zadnjoj raspravi.

15. Kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe u opisanoj situaciji, te se zbog toga smatra da je pristao na takvo djelomično povlačenje tužbe, valjalo je uvodno donesenim rješenjem samo utvrditi da je navedenim podneskom tužiteljice, njezina tužba djelomično povučena.

16. Između stranaka nije bilo sporno, tijekom ove parnice, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza i na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice, odnosno prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, na čiji matematički izračun u smislu točnosti, stranke nisu imale primjedbi:

- da je tužiteljica u svojstvu korisnice kredita, zasnovala sa tuženikom u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor kojom prilikom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 72.864,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika „na dan puštanja kredita u tečaj“, uz rok otplate od 120 mjeseci, po ugovorenoj redovnoj i godišnjoj kamatnoj stopi od 5,49%, promjenjivoj, uz mjesečni anuitet od 790,41 CHF,

- da je kredit bio namjenski za kupnju nekretnine, a isplaćen je direktno na račun prodavatelja nekretnine,

- da je tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, došlo do promjene tečaja kune u odnosu na valutu kredita (CHF), kao i do povećanja ugovorene kamatne stope u više navrata, a što je utjecalo i na promjenu (povećanje) visine mjesečnih anuiteta tijekom otplate kredita,

- da je presudom VTS broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđeno da je tužena banka iz ove parnice, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da je u odnosu na navedenu presudu odbijena revizija tuženih banaka, presudom VSRH, broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine,

- da između stranaka nije bio sklopljen nekakav aneks ili dodatak Ugovoru, odnosno da stranke nisu obvezu tužiteljice u pogledu otplate navedenogg kredita, vezanu za valutu CHF, vezale za valutu Eura u smislu ZIDZPK/15, imajući u vidu da je navedeni kredit prema Ugovoru, bio isplaćen tuženiku, prije stupanja na snagu ZIDZPK/15,

- da iz nalaza financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, od 09. rujna 2025.godine, dopunjenog podneskom od 10. veljače 2026. godine, proizlazi da je ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, iznos od 5.957,43 Eura, iznos preplate, time da je vještak sve pojedinačne mjesečne iznose preplate tabelarno istakao u stupcu „l“ Tabele 1 iz nalaza u valuti Eura.

17. Između stranaka je tijekom postupka bilo sporno da li se na konkretnu situaciju između stranaka, mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP vezano za ništetnu valutnu klauzulu iz potrošačkih ugovora koje je sklapala tužena banka, između ostalog i na dan kada je sklopljen Ugovor, te da li je zastarjela novčana tražbina tužiteljice.

18. Pored toga, sporno je bilo između stranaka je li tužiteljica aktivno legitimirana za isticanje novčane tražbine prema tuženiku, te da li je tužiteljica potrošač u smislu ZZP/03, a također je bilo sporno može li se utvrditi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora, kao i da li je tužiteljica bila informirana o svim potencijalnim rizicima sklapanja Ugovora sa valutnom klauzulom u CHF. Zaključno, sporna je bila i pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

19. Prije svega valja naglasiti, da je u razdoblju od nekoliko godina ovaj sud posredstvom predmetnog suca u ovakvim u pravnom smislu potpuno istovrsnim predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci bez konverzije kredita u valutu Eura“ (a takvih predmeta je bilo više desetaka), donosio presude kojima je usvajao tužbene zahtjeve svih oštećenih potrošača, podnesene protiv raznih banaka koje su bile na strani tuženika u parnici koja se vodila kod TSZ pod brojem P-1401/2012 i to kako zbog ništetne valutne klauzule (o čemu se radi u ovoj parnici), ali i ništetnih odredaba potrošačkih ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je u svakoj pojedinoj parnici bilo dokazano da je tužitelj bio aktivno legitimiran za takvu parnicu i da se radilo o potrošaču, prihvaćajući pravna utvrđenja iz presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja pravna utvrđenja su inače postala pravomoćna tijekom drugostupanjskog postupka pred VTS, a koja pravna utvrđenja potvrđena od strane VTS je također potvrdio i revizijski sud (VSRH) u odlukama donesenim povodom revizija podnesenih od strane tuženih banaka, protiv pojedinih drugostupanjskih odluka.

20. Ujedno, nije na odmet naglasiti da su takve mnogobrojne ovosudne odluke kojima su bili usvojeni tužbeni zahtjevi takvih tužitelja, potvrđivali razni drugostupanjski sudovi, odbijajući sve žalbe tuženih banaka, kao neosnovane, pa je sudska praksa u ovakvim predmetima, već duži niz godina, potpuno jednosmjerna (za razliku od potpuno raznovrsne i različite sudske prakse u predmetima sa zajedničkim nazivnikom „švicarci sa konverzijom u valutu Eura“) i neovisno o odlukama ovoga suda posredstvom predmetnog suca, a što je poznato predmetnom sucu, ali i pojedinim odvjetnicima koji zastupaju stranke u ovakvim parnicama, a u konačnici i drugostupanjskim sucima, pojedinih drugostupanjskih sudova.

21. Obzirom da je i u ovoj situaciji, ovaj sud ocijenio neosnovanim sve prigovore tuženika, pa tako i one koji se tiču statusa potrošača tužiteljice, ali i navodnog nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, zbog kojih je bila osporena pravna osnova tužbenog zahtjeva, valjalo je u cijelosti udovoljiti konačno istaknutom tužbenom zahtjevu tužiteljice, tim više što niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi na matematičku točnost, izračuna stalnog sudskog vještaka financijske struke, a s kojim matematičkim izračunom je tužiteljica, posredstvom svog odvjetnika uskladila visinu svog konačnog potraživanja.

22. Naravno, obzirom da treba detaljnije obrazložiti ovako donesenu odluku, ovaj sud prije svega utvrđuje kako se na ovaj parnični postupak direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude, odnosno drugostupanjske odluke kojima je potvrđena prvostupanjska presuda TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u vezi ništetne valutne klauzule u pogledu CHF, a kojima odlukama su uostalom prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP u smislu čl. 502.c. ZPP, te da tuženik potpuno neosnovano smatra da bi se u ovoj parnici uopće trebalo raspravljati o tome je li tuženik znao ili nije znao da će doći do pada nacionalne valute u odnosu na valutu CHF tijekom otplate po Ugovoru, te da nije postojao u konkretnom slučaju nekakav "ekstra profit" Banke, kao i da bi se ponovo trebalo i u ovom postupku raspravljati o tome da je odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, bez obzira što tuženik smatra da valutna klauzula ne predstavlja nerazumljivu odredbu, pozivajući se na navedene odluke Suda EU.

23. Valja posebno naglasiti da je svojevremeno dok nije bila donesena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine, bilo dopušteno bez izvođenja personalnih dokaza u ovakvim parnicama, prihvatiti navedena pravna utvrđenja iz pravomoćne navedene presude TSZ u pogledu ništetne valutne klauzule, sukladno pravnom stajalištu VSRH iz niza revizijskih odluka, međutim kako je USRH navedenom odlukom uputio da bi se u ovakvim parnicama, saslušanjem pojedinih osoba (tužitelja u svojstvu oštećenog potrošača i bankarskih službenika) trebalo utvrđivati jesu li ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o valutnoj klauzuli CHF, svi sudovi u Republici Hrvatskoj su od tada u ovakvim predmetima (ukoliko to nisu ranije činili, na temelju prihvaćenih pravnih stajališta VSRH) počeli izvoditi personalne dokaze, dakle saslušavati i tužitelja i eventualno svjedoke u osobama zaposlenika banke, koji su pregovarali sa oštećenim potrošačima o sklapanju pojedinih potrošačkih ugovora.

24. Činjenica da tuženik osobno ili bar posredstvom odvjetnika još od predmetnog odgovora na tužbu smatra kako je navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u predmetu P-1401/2012, povodom podnesene tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, a koja je potvrđena ujedno drugostupanjskom odlukom VTSRH br.Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u vezi ništetne valutne klauzule, nepravilna i nezakonita, kakvom nepravilnom i nezakonitom odlukom tuženik i/ili njegov odvjetnik, također tretiraju i odluku VSRH br. Rev 2221/2018-11, kojom odlukom su odbačene revizije svih banaka koje su bile tužene u navedenom predmetu br. P-1401/2012, pa tako i tuženika, upućuje samo i jedino na sasvim neopravdano nepoštovanje tuženika ili njegovog odvjetnika, sadržaja pravomoćnih pravnih utvrđenja zauzetih u tim odlukama, a koja pravna utvrđenja je ovaj sud dužan primijeniti u ovom postupku i to ne samo i isključivo zato jer po svom uvjerenju misli da tako valja, nego zato što na to jasno i izričito upućuju dva zakona i to čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).

25. Dakle, niti nakon dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, osobno i/ili posredstvom svog odvjetnika "tvrdoglavo" i neopravdano, unatoč jednosmjerne sudske prakse u ovakvim predmetima koja ide u korist tužitelja, smatra da su navedene odluke nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao da je to tuženikovo neutemeljeno i sasvim subjektivno, nerealno i proizvoljno uvjerenje, iole bitno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

26. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. 502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P-1401/2012, nepravilne i nezakonite. Takvo utvrđenje tuženika je potpuno neutemeljeno, protuzakonito i proizvoljno jer su navedene odluke upravo donesene u postupku reguliranom zakonima, pa taj nesuvisli i potpuno neargumentirani pravni stav tuženika o nekakvim nepravilnim i nezakonitim utvrđenjima iz navedenih sudskih odluka, ovaj sud nije prihvatio, niti ga je uopće mogao prihvatiti. Osim toga, ovaj sud smatra da odluka Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA), iz koje proizlazi, kako to tuženik tvrdi, da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO, nije od značaja za ovu parnicu jer se ne može primijeniti na konkretnu predmetnu situaciju. Isti slučaj je po uvjerenju ovoga suda i u vezi druge odluke na koju se tuženik pozvao i to odluke br. C-243/20 (DP,SC c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, koja se također ne može u okolnostima slučaja primijeniti na ovu predmetnu situaciju.

27. Nadalje, prigovor koji je tuženik iznio tijekom postupka, kao dodatni razlog zbog kojeg želi u ovoj parnici uspjeti, se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužiteljice, a taj prigovor je također bio neosnovan.

28. Naime, bez obzira što tuženik, sasvim neosnovano smatra kako navedena kolektivna tužba o kojoj se raspravljalo u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, nije mogla prekinuti zastaru, odnosno da zastara nije mogla početi ponovo teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom postupku (pozivajući se pri tome i na stručne članke autora mr.sc. Andrije Erakovića, suca VSRH u mirovini, prof.dr.sc. TO, te doc.dr.sc. VO s Pravnog fakulteta u Zagrebu), o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine (međutim, tuženik i/ili njegov odvjetnik očito ne poštuje niti to pravno shvaćanje najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, kao što ne poštuje pravna shvaćanja tog suda iz odluke Rev-2221/2018), prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.

29. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to svakako bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem odvjetniku pojedine banke, odnosno kojoj banci ili ne, te bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u vidu dosege primjene pravnih stavova VSRH) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope, no po toj osnovi tužiteljica nema novčanu tražbinu u ovom slučaju), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule, po kojoj osnovi tužiteljica ističe predmetni novčani zahtjev), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 11. lipnja 2023. godine u smislu navedenog shvaćanja VSRH, svakako nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli CHF (o čemu se jedino i raspravlja u ovoj parnici), neovisno o tome što tuženik osobno ili bar posredstvom svog odvjetnika, ne prihvaća ili ne priznaje navedeni pravni stav VSRH u pogledu tog pravnog pitanja.

30. Kako se tuženik da argumentira svoj prigovor zastare, a ujedno da ospori navedeno pravno stajalište VSRH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, pozvao na navedene stručne članke navedenih osoba, valja istaći da je sud dužan prilikom donošenja odluka, prihvatiti pravna stajališta VSRH u vezi pojedinih pravnih pitanja bitnih za razrješenje određenog predmeta spora u niže stupanjskim postupcima, a navedeno pravno stajalište VSRH se direktno odnosilo upravo na taj predmetni prigovor zastare, a u drugu ruku, sud nije dužan prihvatiti pojedina pravna mišljenja „ R ili T“ o određenim pravnim pitanjima, odnosno nekih pravnih stručnjaka, neovisno o tome tko su dotični i što su, dakle bez obzira što se u ovom slučaju radi o profesorima pravnog fakulteta ili bivšem sucu VSRH u mirovini, a koja pravna mišljenja su u direktnoj suprotnosti sa pravnim stajalištima u vezi prekida zastare u ovom slučaju, istaknutim u navedenoj revizijskoj odluci VSRH br. Rev - 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine.

31. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela dana 11. lipnja 2023. godine, te da je tek od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTSRH br. Pž-6632/2017-10 i to isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći rok zastare od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF (a o čemu se jedino i raspravlja u ovoj parnici), nije istekao zastarni rok tužiteljici u vezi predmetnog novčanog zahtjeva jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju.

32. Kako je tužiteljica u historijatu tužbe indirektno, pozivajući se na pravna utvrđenja VTS iz odluke Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine ( a time i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine), predložila da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, iako to izričito nije bilo predloženo i tužbenim zahtjevom, a u granicama kojeg zahtjeva sud i treba izvoditi određene dokaze i obrazlagati predmetnu presudu, valja istaći da je predmetna tužba tužiteljice nesporno bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je zapravo prejudicijelno pitanje za donošenje odluke o predmetnom novčanom zahtjevu tužiteljice, bilo da se utvrdi imaju li na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a što je u ovom slučaju utvrđeno da imaju, tim više što ni nakon donošenja navedene odluke USRH broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.g., tuženik nije dokazao da postoji bilo kakav opravdan razlog zbog kojeg bi trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, kao neosnovan.

33. Prema tome, kako je ovom presudom u cijelosti udovoljeno glavnom zahtjevu tužiteljice, sud je takvu odluku o novčanoj tražbini mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, da se na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, dakle ništetnost odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužiteljica praktički pozivala i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara i što bi tuženik i u ovoj parnici htio ponovo raspravljati o pravnim pitanjima o kojima se raspravljalo u postupku povodom podnesene kolektivne tužbe, tijekom kojeg postupka se ujedno neuspješno trudio da dokaže da je podnesena tužba u predmetu P -1401/2012, promašena i da je neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u tom postupku), odnosno iz navedene drugostupanjske odluke VTSRH od 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti valutne klauzule, odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedene bitne ugovorne odredbe iz Ugovora o valutnoj klauzuli, ustanovljena upravo u te dvije sudske odluke, donesene povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP.

35. Nesporna činjenica jest da tužiteljica nije bila stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od nekog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.

36. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u par navrata, na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samim protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i potpuno bezuspješnih pokušaja pojedinih tuženika iz te parnice, da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke (od kojih je za ovaj postupak značajna samo ona navedena koja je donesena 14. lipnja 2018. godine), odlučeno da je: "Erste & Steiermarkische Bank d.d. u razdoblju od 01.04.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trećetužena Erste & Steiermarksiche Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermarkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

37. Vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud je istu ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014 - u daljnjem tekstu ZZP/14), a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u prethodnoj točci obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez pokušaja da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

38. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužiteljice, tj. da je i na njezinu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja tipiziranog Ugovora kojeg je sastavila pravna služba tuženika (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), ali i iz iskaza tužiteljice, saslušane u svojstvu stranke.

39. Naime, tužiteljica je navela da iako je radila u vrijeme sklapanja Ugovora, kod tuženika kao direktorica Direkcije kreditnog rizika privatnih klijenata i makro tvrtki, da nije imala nekakav privilegirani status kod odobrenja ili realizacije kredita po Ugovoru i da je razgovarala oko sklapanja tog Ugovora u svrhu kupnje kuće u [adresa], sa zaposlenicom tuženika, EO, koja ju nije upozoravala na neke potencijalne rizike sklapanja Ugovora u valuti CHF, te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj nekih ugovornih odredaba, a od navedene EO, nije dobila neke brošure u kojima bi bilo navedeno kretanje tečaja USD, EUR i CHF u razdoblju od zadnjih 6 godina ili u kojima bi banka upozoravala svog klijenta na nekakve rizike sklapanja ugovora u valuti CHF. Tužiteljica je također navela, kako na svom radnom mjestu u to kritično vrijeme, nije bila zadužena da radi procjene valutnog rizika, niti za banku, a niti u vezi svog kredita, a nije bila zadužena niti da prati kretanje na tržištu u vezi pojedinih valuta kredita. Kako joj je zaposlenica banke ponudila realizaciju kredita sa valutom CHF, kao najpovoljniju opciju, sa najnižom kamatnom stopom, tužiteljica je prihvatila sklopiti takav kredit i odmah je tako bilo dogovoreno sa tuženom bankom, da suprug tužiteljice, od početka, pa sve do kraja otplate kredita, zajedno sa tužiteljicom otplaćuje kredit na način da je svatko od njih dvoje otplaćivao polovicu anuiteta, a na taj način su ujedno i otplatili taj kredit banci, sukladno Ugovoru.

40. Iskaz tužiteljice je prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanog razloga, a ni dokaza jer tuženik nije suprotno dokazao.

41. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovanim zahtjev tužiteljice u pogledu u ovom predmetu sporne pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora koje je sklopila Erste & steiermarkische bank d.d. Rijeka na dan 19. svibnja 2004. godine u valuti CHF, pa analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br.P - 1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužiteljica što direktno, a što indirektno pozvala u predmetnoj tužbi na čl. 118. ZZP/14, te čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost te bitne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora, ustanovljena upravo u tim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.

42. Naime, donošenjem navedene presude VTSRH br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe. Tuženik nije u ovoj parnici dokazao, da tužiteljica ne bi bila prosječni potrošač, neovisno o činjenici što je bila ekonomist i što je bila zaposlena kod tuženika u vrijeme realizacije kredita, a na tuženiku je bio teret dokaza u tom smislu, pa sud nije našao da bi tužiteljicu trebalo diskriminirati u odnosu na sve ostale oštećene potrošače, samo zbog toga što je u kritično vrijeme, kao ekonomist, radila kod tuženika.

43. U ovom postupku se ne može ponovo raspravljati o tome o čemu je već raspravljano u predmetu P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i više stupanjskim sudovima, pa je tuženik po uvjerenju suda još u odgovoru na tužbu sasvim neutemeljeno i neosnovano pokušao predmet rasprave iz spisa P-1401/2012 vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, vratiti i u ovaj parnični postupak jer da je kojim slučajem dopušteno ponovo raspravljati o tim pravnim utvrđenjima zauzetim u pravomoćnoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe utemeljene na čl. 502.a. ZPP, tada zakonodavac nikada ne bi našao potrebnim i smislenim propisati odredbe čl. 502. c. ZPP i čl. 118. ZZP/14.

44. Polazeći od pravila, kako to pravilno ističe tužiteljica u tužbi, da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenoj drugostupanjskoj odluci – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako tužiteljica kao korisnik kredita, ima pravo tužbom postaviti novčani zahtjev prema tuženiku kao kreditoru, za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, s obzirom da su te ništetene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile unesene u Ugovor čl. 2. i čl. 7. Ugovora, a što je u okviru granica neformalno istaknutog prejudicijelnog zahtjeva iz historijata predmetne tužbe tužiteljice, trebalo raspravit i u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužiteljice, po pravilima stjecanja bez osnove.

45. Potpuno su, dakle, neosnovani pokušaji tuženika u ovom postupku da predmet raspravljanja povodom tužbe podnesene TSZ u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a glede koje tužbe je vođen višegodišnji postupak koji je rezultirao gore navedenim odlukama, koje jasno nisu donesene u korist niti jedne banke, pa tako ni Erste...banke, ponovo vrati pred općinski sud. Dakle, raspravljati o tome je li banka znala ili da li je mogla znati za rast tečaja CHF u ovoj parnici nije bilo potrebe jer se o tome raspravljalo u navedenom postupku povodom kolektivne tužbe.

46. Međutim, kako je sukladno pravnom stajalištu USRH iz odluke broj U-III- 5458/21 od 30. lipnja 2022.godine, ovaj sud trebao saslušati tužiteljicu i pojedine bankarske službenike, radi potencijalnog tuženikovog pokušaja da dokaže u ovoj parnici da je u predugovornoj fazi sklapanja Ugovora, dakle u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, banka posredstvom svog zaposlenika – službenika, dala tužiteljici sve one potrebne informacije koje se odnose na narav, rizik i posljedice sklapanja Ugovora u valuti CHF, odnosno na određivanje novčane obveze tužiteljice i da je tužiteljica unatoč toj "punoj obaviještenosti" svejedno pristala na sklapanje Ugovora, sud je tijekom predmetnog suđenja, sukladno svojoj zakonskoj obvezi, pokušao izvesti sve personalne dokaze, no samo je saslušao tužiteljicu jer pozvani svjedoci EO i GO, iako uredno pozvani, nisu pristupili na zakazanu raspravu dana 05. prosinca 2024. godine, a tuženik je ujedno na toj raspravi, posredstvom zamjenice punomoćnika, očito uz suglasnost i odobrenje odvjetnika tuženika, povukao dokazne prijedloge za saslušanjem navedenih svjedoka.

52. Shodno tome, tuženik u ovoj parnici nije dokazao da bi tužiteljica bila potpuno informirana o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF, pa je taj njegov prigovor ocijenjen kao neosnovan.

53. Tuženik je sasvim neosnovano u ovoj parnici iznio činjenicu da je valutna klauzula, bila u kritično vrijeme, zakonski legitimna odredba, bezuspješno pokušavši dokazati da zbog te činjenice niti valutna klauzula ugovorena u Ugovoru u vezi valute CHF ne može biti ništetna, unatoč tome što je tuženik zajedno sa svim ostalim bankama koje su bile tužene pred TSZ u predmetu br. P-1401/2012 sasvim bezuspješno pokušao sa takvom argumentacijom ishoditi za sebe pozitivnu odluku u tom parničnom postupku započetom povodom podnesene kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, koju tužbu je inicirao tužitelj POTROŠAČ - HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA.

54. Naime, s obzirom na navedena pravomoćna utvrđenja iz presude donesene u predmetu TSZ br. P-1401/12, sasvim je po uvjerenju ovoga suda neprimjereno tuženikovo banaliziranje istog, praktički navođenjem u pisanim podnescima u ovoj parnici, da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i da nakon što je valjano ugovorena, da ne može postati ništetnom, a koje pravomoćno utvrđenje iz navedene presude TSZ je u smislu čl. 118. ZZP/14, te čl. 502.c. ZPP, sud dužan prihvatiti jer je u ovakvoj individualnoj parnici tužiteljice kao fizičke osobe i ujedno oštećenog potrošača, sud bez svake dvojbe vezan navedenim pravnim i pravomoćnim utvrđenjem TSZ iz navedene odluke. Uostalom, valutna klauzula u navedenoj predmetu TSZ i pravomoćnoj presudi donesenoj od strane tog suda, nije utvrđena ništetnom stoga što nije bilo zakonski dopušteno u kritično vrijeme, sklapati potrošačke ugovore o kreditima sa valutnom klauzulom CHF, već iz razloga koji su izričito navedeni u izreci te odluke, ali i detaljno obrazloženi u toj odluci.

55. Također, na ovu pravnu situaciju, suprotno mišljenju tuženika, ne može se primijeniti niti stajalište Suda EU iz presude br. C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku Žalbenog suda u Cluju, dakle u Rumunjskoj, obzirom da se taj rumunjski slučaj u vezi kojeg se doduše radilo o pravnom pitanju primjene ili ne primjene Direktive 93/13, ne odnosi na istovrsnu pravnu situaciju kao u ovom predmetu, niti stajalište iz odluke br. C-243/20 (DP,SC c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine, koje se također ne odnosi na ovo predmetni pravni slučaj.

56. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim navedeni neformalni i prejudicijelno obrazloženi zahtjev tužiteljice u historijatu tužbe u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, koji zahtjev nije konkretiziran u ovome postupku u deklaratornoj formi (ovaj sud smatra da nije niti trebao biti konkretiziran na taj način jer je jako diskutabilan pravni interes tužiteljice za isticanje takvog zahtjeva, premda ga sudovi u sudskoj praksi uglavnom dopuštaju, u situaciji kada tužiteljica u svojstvu oštećenog potrošača, može i bez takvog zahtijeva, potraživati isplatu iznosa za koje smatra da je oštećena), a analogno tome je ocijenjen osnovanim i restitucijski novčani zahtjev u pogledu pravne osnove, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze bilo potrebno primijeniti početni tečaj valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu , računajući na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 12. lipnja 2025. godine, određen predmet vještačenja.

57. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 09. rujna 2025. godine, dopunjenom podneskom od 10. veljače 2026. godine, na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, utvrdio u bitnome da ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila, da je preplatila iznos od 5.957,43 Eura po osnovi promjene tečaja, dakle u situaciji kada je promjena tečaja dovodila, na štetu tužiteljice, do povećanja pojedinih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita. Vještak je ujedno tabelarno prikazao sve mjesečne preplate tijekom otplate kredita, a tužiteljica je s tim matematičkim izračunom vještaka i uskladila visinu svog novčanog potraživanja, podneskom od 09. ožujka 2026. godine, potražujući upravo taj ukupan novčani iznos od 5.957,43 Eura, zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine preplaćene mjesečne iznose, koje je vještak utvrdio.

58. Niti jedna stranka nije imala ikakav prigovor u vezi matematičke točnosti vještačkog izračuna, pa je taj matematički izračun vještaka sud prihvatio, kao stručan i pravilan, a ujedno je usvojio istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska datiranog sa 09. ožujkom 2026. godine.

59. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužiteljice, koje se odnosilo na zatraženu zateznu kamatu na pojedine iznose navedene u konačnom tužbenom zahtjevu tužiteljice istaknutom u podnesku od 09. ožujka 2026. godine, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

60. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P- 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužiteljica na njih pozvala u svojoj predmetnoj tužbi, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule (obzirom da se novčano potraživanje iz ove parnice odnosilo isključivo na ništetnu valutnu klauzulu), te se dakle radi lo o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužiteljice novčani iznos koji mu je tužiteljica isplatila prema ugovorenoj valutnoj klauzuli, tuženik je dužan tužiteljici vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je tuženiku više plaćena nego li bi mu bila plaćena po tečaju CHF u odnosu na tada važeću i primjenjivu hrvatsku kunu, na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.

61. Zahtjev tužiteljice u vezi zatezne kamate je ocijenjen osnovanim u cijelosti jer tužiteljica po uvjerenju ovoga suda ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od dana kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao svaki od preplaćenih iznosa navedenih u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje iznose je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, a od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno zapravo od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena tuženiku, tužiteljici i dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose odlučujući u granicama pravilno u tom smislu i istaknutog zahtjeva tužiteljice), jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane tuženika na temelju ništetnih odredaba Ugovora, koji Ugovor je upravo tuženik sastavio.

62. Kako je tuženik problematizirao tužiteljici svojstvo potrošača, pa čak i aktivnu legitimaciju za ovu parnicu, valjalo je napokon obrazložiti zbog čega je sud i te prigovore tuženika u pogledu pravne osnove tužiteljičinog zahtjeva, ocijenio neosnovanim.

63. Naime, tužiteljica je bila korisnica kredita po Ugovoru, bez obzira što je njezin suprug IO, a s kojim je tužiteljica još uvijek u braku, bio sudužnik po tom Ugovoru i što je dotični očito sukladno dogovoru bračnih drugova, a po odobrenju tuženika, odlučio zajednički sa tužiteljicom otplatiti taj kredit banci, na način da polovicu mjesečnih anuiteta plaća tužiteljica, a polovicu njezin suprug V (osobno ili posredstvom svog poslodavca, Opće bolnice u Bjelovaru, što nije od bitnog značaja jer je na području [adresa], opće poznato da je navedeni UO bio zaposlenik te bolnice, a u određenom razdoblju i odgovorna osoba te bolnice). Između stranaka nije zapravo bilo sporno da su tužiteljica i njezin muž, zajednički na opisani način, svatko u polovici dijela i otplatili navedeni kredit tuženoj banci, no ta činjenica ujedno ne dovodi do zaključka da bi suprug tužiteljice, bio oštećeni potrošač u ovom slučaju jer dotični nije bio korisnik kredita, a okolnost da se dotični sa svojom suprugom, dogovorio da će zajednički otplatiti navedeni kredit, samo upućuje na logičan zaključak da su supružnici dogovorili da kuća ili nekretnina koja je kupljena od sredstva kredita koji je realizirala tužiteljica, bude njihova zajednička bračna stečevina, a koji usmeni dogovor su i praktički sproveli u djelo plaćanjem polovice iznosa koji je bio utrošen za kupnju te kuće.

64. Tuženik nije uopće legitimiran, da ulazi u osobne odnose između bračnih drugova, tim više što je i sam pristao na prijedlog tužiteljice, da taj Ugovor ili navedeni kredit, bude otplaćen na navedeni način, dakle polovicu anuiteta da tuženoj banci plaća tužiteljica, a polovicu njezin suprug, koji je to očito činio i u ime i za račun tužiteljice jer je upravo ona i bila korisnica kredita, ali sa svrhom da ta nekretnina bude bračna stečevina njega i tužiteljice.

65. Jasno je da će tužiteljica sukladno dogovoru između nje i njenog supruga odlučiti da li će novac koji realizira od tuženika, na temelju predmetne presude, podijeliti na jednake dijelove između sebe i supruga ili će njih dvoje imati neki drugačiji dogovor o konzumaciji predmetne novčane tražbine, no tuženik kao banka nije pozvana da u tom smislu podnosi bilo kakve prigovore jer je tuženoj banci isplaćen cijeli dugovani iznos temeljem Ugovora, a da li je to izvršeno isključivo od st rane tužiteljice, kao korisnice kredita, koja je u ovom slučaju oštećeni potrošač ili od strane tužiteljice i njoj bliske osobe, navedenog supruga koji je sukladno dogovoru između njega i stranaka iz ove parnice, pristao otplatiti polovicu obveze tužiteljice, tuženoj banci, u ime tužiteljice je potpuno nebitno, po uvjerenju ovoga suda. Naime, nije za tužiteljicu polovicu kredita otplatila u ovom slučaju, bez njezinog znanja, neka njoj strana osoba ili osoba koja joj nije bliska, stoga što tužiteljica primjerice nije to činila pravovremeno ili nije mogla plaćati taj kredit, da bi u takvom slučaju, bio osnovan prigovor tuženika u vezi nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice.

66. Dakle, kako se u opisanim okolnostima slučaja radilo o plaćanju ugovorne obveze tužiteljice, od strane tužiteljice i supruga tužiteljice u jednakim iznosima, a na kakvo plaćanje je uostalom pristala tužena banka jer istu uostalom uopće ne zanima i ne bi ju trebalo zanimati, da li joj baš svaki korisnik kredita plaća dospijevajuće anuitete ili to čini netko drugi za korisnika kredita, sve dok se pravovremeno vrši otplata dospijevajućih anuiteta, analogno tome, prigovor nedostatka aktivne legitimacije u ovom slučaju je bio neosnovan.

67. Što se tiče statusa potrošača tužiteljice, kakav status joj je ovaj sud priznao u okolnostima konkretnog slučaja, valja naglasiti da je tužiteljica kredit realizirala kao fizička osoba za kupnju nekretnine – stambene kuće u [adresa] u [adresa], te da u toj kući stambeni dio i dalje koristi tužiteljica sa svojim mužem, time da njezin muž ima na toj adresi (koja adresa se nalazi par metara udaljena od bjelovarske bolnice, što je poznato svakom čovjeku iz [adresa]) i prijavljeno prebivalište, za razliku od tužiteljice, koja ima prijavljeno prebivalište u [adresa], koje se nalazi u blizini [adresa].

68. Okolnosti na koje je tužiteljica sama ukazala u svom iskazu, saslušana u svojstvu stranke, te ne krijući sudu činjenice koje su nesporne, da ta kuća nije isključivo stambeni prostor, da je kupljena sa površinom od 170 m2, kao visoka prizemnica, ali da je zajedno sa mužem od drugih novčanih sredstava (naglasak je na riječi „drugih“, a ne od sredstava kredita, sukladno Ugovoru) jer su sredstva od Ugovora, isključivo utrošena za isplatu kupoprodajne cijene za nekretninu, izvršila dodatna ulaganja i određenu prenamjenu kupljenog objekta tijekom narednih desetak godina, na način da je proširen tavanski prostor i da je osposobljen u tom objektu jedan poslovni prostor, zbog čega taj objekt sada ima oko 400m2, pa da je negdje tijekom 2014. godine (kada je već bio otplaćen kredit tužiteljice, po Ugovoru ili kada je otplate tog kredita, bila pri kraju), taj poslovni prostor bio osposobljen za korištenje, nakon čega je isti iznajmljen odvjetnicima iz [adresa], za sjedište odvjetničkog ureda, ne znači ujedno da tužiteljica nije bila potrošač u smislu čl. 3. ZZP/03.

69. Tužiteljica na dan sklapanja Ugovora nije bila nekakav trgovac, koji bi sklopio ugovor u okviru neke svoje trgovačke djelatnosti ili zanimanja, već je bila fizička osoba, zaposlenica tuženika, koja je kredit realizirala za kupnju nekretnine – kuće koja je u to vrijeme predstavljala stambeni prostor, koji se nalazio 100-tinjak metara udaljen od ulaza u dvorište bjelovarske bolnice u kojoj je tada radio suprug tužiteljice, pa se ne može zaključiti da je tužiteljica kredit realizirala sukladno Ugovoru, u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a analogno tome je nedvojbeno da je tužiteljica bila potrošač u smislu čl. 3.t.1. ZPK/03.

70. Ideje tuženika koje tijekom ove parnice, posredstvom punomoćnika tuženika, pogotovo nakon saslušanja tužiteljice (podnesak tuženika od 29. travnja 2026. godine), sežu do zaključaka da je tužiteljica „predmetni kredit realizirala isključivo za svrhu koja je bila namijenjena njegovoj poduzetničkoj djelatnosti“ ili da „Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kupnja predmetne nekretnine bila namijenjena ulaganju radi obavljanja poslovne djelatnosti, a ne radi zadovoljavanja potrošačkih potreba“, predstavljaju samo bujnu maštu odvjetnika tuženika, koja nema veze sa okolnostima slučaja.

71. Naime, tužiteljica je od sredstava kredita kupila nekretninu na kojoj se nalazila kuća, kao stambeni prostor, a ta činjenica proizlazi iz prihvaćenog kao istinitog iskaza tužiteljice, te tuženik suprotno nije dokazao, a po izvršenoj kupnji, tužiteljica nije kuću na kupljenoj nekretnini, promptno sravnila sa zemljom i iznjedrila na tom kupljenoj nekretnini velebni poslovni objekt ili prostor u par mjeseci ili tijekom iste godine kada je realizirala kredit, nego je u razdoblju od narednih 10 godina, sukladno dogovoru sa svojim mužem izvršila prenamjenu kupljene kuće – nekretnine, ali od drugih novčanih sredstava, a ne od novca kojeg je dobila Ugovorom, pa se tuženika ne bi trebalo ticati što tužiteljica u dogovoru sa svojim mužem čini na nekretnini koju je kupila od sredstava kredita realiziranih Ugovorom i treba u tom smislu gledati svoja posla, a ne spočitavati tužiteljici, sasvim nerealno da dotična nije bila potrošač i da je kredit realizirala isključivo za svrhu koja je bila namijenjena njezinoj poduzetničkoj djelatnosti, kakvu poduzetničku djelatnost tužiteljica nije niti imala u trenutku realizacije Ugovora.

72. Za takvo utvrđenje bi tuženik imao opravdanog razloga, pod uvjetom da je tužiteljica dio novca od Ugovora utrošila za kupnju kuće, a dio da ju sravni sa zemljom i započne gradnju poslovnog objekta na kupljenoj nekretnini, primjerice, a ne u opisanim okolnostima slučaja, a kako tako nešto tuženik nije dokazao, navedeni prigovor koji je tuženik iznio u vezi osporavanja svojstva potrošača tužiteljici je bio posve neosnovan, kao u ostalom i svi ostali tuženikovi prigovori koji se se odnosili na osporenu pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice.

73. Kako Ugovor nije u cijelosti utvrđen ništetnim, te zbog toga svaka stranka ne treba vraćati drugoj sve ono što je primila temeljem tog Ugovora u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, a upravo je tužena banka, odgovorna za sastavljanje ništetnih odredbi Ugovora u vezi valute i promjenjive kamatne stope, te se na banku, kao kreditora, ne mogu primijeniti pravomoćna utvrđenja iz navedene presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, tuženik nema pravnu osnovu da bi sud utvrdio postojanje navedene predmetne „uvjetne“ novčane tražbine tuženika, temeljem Ugovora, prema tužiteljici u ovom slučaju, tim više što je čak prije 22 godine bio sklopljen Ugovor, te što je osnovan tužiteljičin prigovor zastare u vezi novčane tražbine tuženika u ukupnom iznosu od 1.130,52 Eura.

74. Nadalje, tuženikov novčani zahtjev istaknut kao prigovor radi prebijanja je u ovom slučaju istaknut isključivo kao uvjetni prigovor radi prebijanja jer je tuženik u potpunosti osporavao pravnu osnovu istaknutog zahtjeva tužiteljice, a tek u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, tuženik je predložio da se utvrdi njegova novčana tražbina koju on ima prema tužiteljici u navedenom iznosu od 1.130,52 Eura u vezi tzv. negativnih tečajnih razlika, sa zateznom kamatom, što nije inače dopušteno i ne predstavlja valjani prigovor radi prebijanja prilikom kojeg nije sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva ili novčane tražbine tužiteljice, ali unatoč tome, tuženik tvrdi da ima novčanu tražbinu prema tužiteljici i predlaže da se ista utvrdi sudskom od lukom, odnosno da se iste u konačnici prebiju. Vezano za to već postoji sudska praksa koja upućuje da je tuženikov predmetni uvjetni prigovor, radi prebijanja nepravilno istaknut u ovom slučaju kao uvjetni, te da isti može biti istaknut samo i isključivo kao bezuvjetni, a ne kao uvjetni.

75. Zbog svega navedenog je ocijenjeno da ne postoji novčana tražbina tuženika, spram tužiteljice u zatraženim iznosima, a analogno tome da je neosnovan istaknuti uvjetni prigovor tuženika radi prebijanja.

76. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154. st.1. ZPP jer je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u cijelosti sa svojim konačnim tužbenim zahtjevom.

77. Parnični trošak tužiteljice je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice iz podneska od 18. svibnja 2026. godine, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

78. Shodno tome, tužiteljici je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 eura, za sastav obrazloženih podneska od 09.10.2023.g., 19.10.2025.g., te 09.03.2026.g., priznat joj je iznos od 600,00 Eura ukupno ili po 200,00 Eura za svaki podnesak, a za zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim dana 05. rujna 2024. godne, 05. prosinca 2024. godine, te 18. svibnja 2026. godine, priznat je ukupan iznos od 600,00 Eura, za sva tri zastupanja.

79. Na ove opravdane troškove u iznosu od 1.400,00 Eura je priznat tužiteljici po osnovi pripadajućeg poreza na dodatnu vrijednost iznos od 350,00 Eura, ali i iznos od 500,00 Eura (s kojom svotom je tužiteljica financirala, predmetno financijsko vještačenje), te iznos od 53,57 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu, pa je tuženik obvezan da isplati tužiteljici iznos od 2.303,57 Eura u vezi naknade opravdanih parničnih troškova.

80. Ovom odlukom nije odlučeno o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 100,00 Eura, koja svota se odnosi na trošak u vezi zastupanja tužiteljice posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika na ročištu koje će biti održano dana 30. lipnja 2026. godine, te na kojem će predmetna presuda biti objavljena i pripadajući porez na taj trošak jer je u odnosu na vrijeme izrade ove presude, buduća neizvjesna okolnost hoće li punomoćnik tužiteljice uopće pristupiti na to ročište. Dakle, ukoliko odvjetnik tužiteljice pristupi na navedeno ročište za objavu presude, posebnim rješenjem će se odlučiti i o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade troška za zastupanje na tom ročištu i u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak.

U Bjelovaru, 30. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 01. srpnja 2026. godine, a putem ovoga suda.