REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] M 5

Poslovni broj: Us I-575/2025-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Davor Pavičić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pavičić & partneri, Zagreb, Mihanovićeva 20/II, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozlijede na radu, 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se rješenje tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/156, URBROJ: 338-01-06-05-25-06 od 3. travnja 2025. i rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-03/24-02/11685, URBROJ: 338-21-02-02-25-4 od 15. siječnja 2025.

II. Tužitelju se dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji S83.4 Iščašenje i nategnuće (fibularnog) (tibijalnog) kolateralnog ligamenta koljena priznaje ozljedom na radu nastalom 3. lipnja 2024. te mu se u svezi navedene dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 5.591,25 EUR (pet tisuća petsto devedeset jedan euro i dvadeset pet centi), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 2.633,75 EUR (dvije tisuće šesto trideset tri eura i sedamdeset pet centi).

V. Opunomoćeniku tužitelja Anti Rajiću, odvjetniku u Zagrebu, priznaje se pravo na naknadu troškova delegacije predmeta u iznosu od 212,80 EUR (dvjesto dvanaest eura i osamdeset centi) te se nalaže Republici Hrvatskoj da iz sredstava Državnog proračuna opunomoćeniku tužitelja isplati navedeni iznos, u roku od 60 dana dostave pravomoćne odluke o trošku delegacije.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/156, URBROJ: 338-01-06- 05-25-06 od 3. travnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-502-03/24-02/11685, URBROJ: 338-21-02-02-25-4 od 15. siječnja 2025., a kojim rješenjem tužitelju ozljeda od 3. lipnja 2024. izražena dijagnozom šifre prema MKB-10 klasifikaciji M23 nije priznata ozljedom na radu te s tim u vezi nisu priznata ni prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2. Tužba je predana Upravnom sudu u Zagrebu, a predmet je rješenjem Ureda predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj 31 Su-369/2025-3 od 2. svibnja 2025. ustupljen ovom sudu na daljnje rješavanje (čl. 11. Zakona o sudovima, Narodne novine broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.; dalje: Zakon o sudovima).

3. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Osporava nalaze i mišljenje liječničkih povjerenstva tuženika na kojima se temelje negativne odluke. Ustraje da je tužitelj 3. lipnja 2024. zadobio ozljedu na radu pri izvođenju radnih zadataka, kao i da kod tužitelja ne postoje okolnosti koje bi isključile priznavanje predmetne ozljede ozljedom na radu. Izričito osporava da bi se kod tužitelja radilo o predispoziciji zdravstvenog stanja za nastanak rupture stražnjeg roga medijalnog meniska uz vidljiv diskretan edem i tekućinu koja ga prati uz ligament budući navedeno predstavlja obilježja akutne ozljede. Ukazuje kako ni iz zdravstvenog kartona tužitelja ne proizlazi da bi ranije imao tegoba desnog koljena. Smatra da činjenica neadekvatne šifre pod kojim mu je vođeno liječenje ne može biti njemu na štetu i ne može biti osnova za odbijanje jer se radi o odluci u nadležnosti liječnika na što tužitelj kao osoba bez medicinskog stručnog znanja ne može utjecati. Smatra da je prvostupanjskom i drugostupanjskom odlukom povrijeđen zakon na štetu tužitelja te predlaže da sud osporavana rješenja poništi.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Poziva se na zaključke iz nalaza, mišljenja i ocjene iz prvostupanjskog i drugostupanjskog postupku prema kojima dijagnoza M23 nije u uzročno-posljedičnoj vezi s događajem od 3. lipnja 2024. s obzirom da se radi o krovnoj dijagnozi koja označava skupinu kroničnih oštećenja, a ne akutnih ozljeda. Ujedno da ista nije ni verificirana u medicinskoj dokumentaciji tužitelja te da se ne može uzročno-posljedično povezati s događajem od rečenog dana. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spi - su, da je tužitelj 3. lipnja 2024. bio u radnom odnosu kod poslodavca Zagrebački holding d.o.o., odnosno da je s osnove tog radnog odnosa ostvarivao status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Nije sporno ni da je toga dana pri obavljanju radnih zadataka, u radnom vremenu, zadobio ozljedu desnog koljena, slijedom čega je provedeno liječenje ozljede te stoga takve činjenice ne treba dokazivati sukladno odredbi čl. 52. st. 1. ZUS-a.

7. Sporno je, međutim, postoji li uzročno-posljedična veza između ozljede tužitelja i događaja od 3. lipnja 2024. Nadalje, sporno je i pitanje medicinske kvalifikacije ozljede, odnosno je li ozljeda pravilno klasificirana pod šifrom M23 Unutrašnji poremećaji koljena ili se radi o drugoj dijagnozi koja bi odgovarala ozljedi nastaloj 3. lipnja 2024.

8. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je izveden dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ortopedske struke dr.sc. Tomislavu Mađareviću, dr.med. (pisani nalaz i mišljenje na str. 26-29 i 51- 52 spisa, usmeni na str. 72-73 spisa). Dokazni prijedlog saslušanja tužitelja sud nije izvodio jer je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje odluke, a izvođenje takvog dokaza ne bi ni dovelo do drugačije odluke suda iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja presude, a sve kako je to odlučeno raspravnim rješenjem od 23. rujna 2025.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Prema čl. 17. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.; dalje: ZOZO) prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju: pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

11. Čl. 66. ZOZO-a propisano je da se ozljedom na radu smatra: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz čl. 16. toga Zakona.

12. Čl. 67. ZOZO-a propisano je da se ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana, do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i si.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

13. Dalje, prema čl. 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 19/18., 41/19., 22/20., 39/20., 2/22.; dalje: Pravilnik) ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju te osiguranoj osobi iz čl. 16. istoga Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu čl. 66. Zakona. Dalje, prema čl. 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. tog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

14. Sukladno čl. 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

15. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako je upravni postupak pokrenut Prijavom ozljede na radu poslodavca tužitelja Zagrebački holding d.o.o. od 12. rujna 2024., radi prijave ozljede tužitelja vezano uz događaj od 3. lipnja 2024., po dijagnozi danoj po izabranom doktoru opće/obiteljske medicine MKB -10 šifre M23 Ruptura LCM genus dex. U postupku je nakon provedenog vještačenja (Nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Jukićeva, od 18. prosinca 2024.) doneseno prvostupanjsko rješenje od 15. siječnja 2025. kojim je odbijen zahtjev radi priznavanja ozljede na radu. Nakon po žalbi provedenog drugostupanjskog vještačenja (Nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda od 31. ožujka 2025.) tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 3. travnja 2025. odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu. Iz svega navedenog je vidljivo da su i stručna medicinska tijela iz upravnog postupka, kao i sâma upravna tijela koja su rješavala o tužiteljevom zahtjevu, stava da se kod tužitelja ozljeda izražena dijagnozom M23 ne može uzročno-posljedično povezati s događajem od 3. lipnja 2024. jer je ocijenjeno kako se radi o krovnoj dijagnozi koja označava devet drugih dijagnoza, odnosno kako navedena dijagnoza predstavlja skupinu kroničnih oštećenja i poremećaja koljena, a ne akutnu ozljedu te da ista nije verificirana u medicinskoj dokumentaciji tužitelja.

16. Sud je na spornu okolnost uzročno-posljedične veze dijagnoze M23 i događaja od 3. lipnja 2024., kao i provjere ispravnosti i stručne utemeljenosti nalaza i mišljenja tijela vještačenja te njihove ocjene u odnosu na relevantnu medicinsku dokumentaciju, izveo dokaz medicinskim vještačenjem budući je navedeno medicinsko pitanje.

17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr.sc. Tomislava Mađarevića, danog po pregledu medicinske dokumentacije, proizlazi kako se kod tužitelja radi o akutnoj ozljedi medijalnog kolateralnog ligamenta desnog koljena (vještak koristi i kraticu MCL od riječi na engleskom jeziku Medial Collateral Ligament). Utvrđuje kako je već inicijalnim pregledom opisan mehanizam ozljede koji je tipičan za ozljede MCL- a, odnosno djelovanje mehaničke sile pri opterećenju koljena, što je u skladu s nastankom akutne traumatske lezije. Nadalje navodi kako je tužitelj tijekom liječenja bio imobiliziran te je koristio rasteretni hod uz štake, što da predstavlja uobičajen terapijski postupak kod akutnih ozljeda ligamentarnog aparata. Kliničkim pregledom da su utvrđeni pozitivni testovi koji upućuju na ozljedu medijalnog kolateralnog ligamenta, a učinjenu radiološku obradu (RTG, UZV i MR) ocjenjuje adekvatnom i kompletnom. Posebno ističe kako je već UZV pregledom devet dana nakon ozljede verificirana akutna ozljeda MCL-a, što je bilo u korelaciji s kliničkim nalazom, dok je MR pregledom, učinjenim šest mjeseci nakon događaja, i dalje vidljiva sekvela ranije akutne ozljede u vidu edema, zadebljanja i manjih rezidualnih promjena ligamenta. Mišljenja je da, iako su MR-om utvrđene degenerativne promjene koljena, iste nisu u uzročnoj vezi s nastankom ozljede obzirom na sami mehanizam nastanka ozljede (silazak s vozila i djelovanje mehaničke sile) tipičan za akutnu leziju ligamenta te isključuje mogućnost da bi degenerativne promjene u konkretnom slučaju predstavlja le predispoziciju za nastanak opisane ozljede jer da bi se predispozicija očitovala u kroničnoj nestabilnosti koljena. U odnosu na prigovor tuženika o mogućoj predispoziciji u vidu tjelesne težine, vještak navodi kako se ista ne može smatrati relevantnim uzrokom u situaciji kada je medicinom rada utvrđena radna sposobnost tužitelja za obavljanje poslova na radnom mjestu. Ujedno da se ista ne može prihvatiti kao razlog za predispoziciju jer da ista do ozljede nije uzrokovala simptome niti zahtijevala liječenje. Pojasnio je i kad bi debljina i starenje bili predispozicija za nastanak ozljede, velika većina stanovnika starija od 50 godina ne bi imala pravo na priznavanje ozljede na radu jer je neki oblik degenerativnih oštećenja prisutan u velike većine osoba te životne dobi te je prirodan proces starenja. Stalni sudski vještak navodi da je pogrešno korištena dijagnoza šifre prema MKB-10 klasifikaciji M23 budući da se u konkretnom slučaju, prema medicinskoj dokumentaciji tužitelja, radi o akutnoj ozljedi ligamenta koja bi odgovarala šifri S83.4 (iščašenje i nategnuće kolateralnog ligamenta koljena). Radi pojašnjenja sudu jesu li rečene dijagnoze verificirane u medicinskoj dokumentaciji tužitelja, obrazlaže kako se skupina M23 odnosi na kronična oštećenja i unutarnje poremećaje koljena, dok se akutne ozljede u pravilu klasificiraju pod skupinu S83, međutim da se u medicinskoj praksi vrlo često akutne ozljede pogrešno evidentiraju pod M23 dijagnozama, a tako i u konkretnom slučaju, iako iz medicinske dokumentacije i dijagnostičkih pretraga tužitelja nedvojbeno proizlazi da se radi o akutnoj ozljedi. Zaključno, vještak ostaje kod mišljenja da se ozljeda tužitelja pod dijagnozom S83.4 (kako je pravilno trebala biti označena i po izabranom liječniku umjesto M23) može uzročno-posljedično povezati s događajem od 3. lipnja 2024., dok dijagnoza M23.2 ne odgovara stvarnoj prirodi nastale ozljede.

18. U odnosu na ocjenu je li ozljeda tužitelja od 3. lipnja 2024. akutne prirode te s tim povezano postojanje uzročno-posljedične veze između ozljede i predmetnoga događaja, sud je u cijelosti prihvatio ocjenu iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka obzirom da je isti sačinjen detaljno i potpuno, utemeljen na raspoloživoj opsežnoj medicinskoj dokumentaciji, sukladan pravilima struke i mjerodavnim normama Uredbe o metodologijama vještačenja (Narodne novine br. 96/23.). Vještak je u cijelosti odgovorio na postavljenu zadaću, dao je jasne, uvjerljive te argumentirane razloge o postojanju uzročno-posljedične veze između događaja i ozljede tužitelja pod dijagnozom S83.4. Dodatnim očitovanjem otklonio je u cijelosti iznesene prigovore tuženika, a stranke po dopunjenom nalazu i mišljenju na isti nisu imale primjedbe. Također, Nalaz i mišljenje vještaka sud utvrđuje sukladnim čl. 53. Pravilnika, kao i čl. 66. i 67. ZOZO.

19. Razmotrivši cjelokupno stanje spisa te uzevši u obzir dane ocjene, medicinsku dokumentaciju tužitelja, kao i nalaz i mišljenje neovisnog i nepristranog stalnog sudskog vještaka koji je za svoje mišljenje dao iscrpno obrazloženje potkrijepljeno medicinskim argumentima, te prema kojem ozljeda tužitelja predstavlja akutnu svježu ozljedu i uzrok te ozljede nije stečena predispozicija zdravstvenog stanja tužitelja, već je ista posljedica djelovanja kratke i dokazane mehaničke sile, to su prema ocjeni ovog uda ispunjene pretpostavke za priznanje dijagnoze pod šifrom S83.4 Iščašenje i nategnuće (fibularnog) (tibijalnog) kolateralnog ligamenta koljena ozljedom na radu nastalom 3. lipnja 2024. Navedena dijagnoza je potkrijepljena medicinskom dokumentacijom, a ista zadovoljava sve uvjete iz citirane zakonske odredbe čl. 66. t. 1. ZOZO budući je izazvana mehaničkim djelovanjem te je vezana za radni proces tužitelja.

20. Pri tome se ističe kako okolnost da je izabrani liječnik u prijavi ozljede na radu naveo pogrešnu dijagnozu (M23), što je u svom nalazu potvrdio i vještak uz obrazloženje da bi, prema medicinskoj dokumentaciji, ispravna dijagnoza za predmetnu ozljedu tužitelja trebala biti S83.4, ne može ići na štetu tužitelja. Stav tuženika da se u ovim postupcima odlučuje isključivo prema dijagnozi navedenoj u prijavi ozljede na radu predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju (o čemu je u više svojih odluka obrazlagao Ustavni sud Republike Hrvatske, između ostaloga u odluci poslovni broj U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014.) i nije u skladu s načelom utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine 47/09., 110/21.; dalje: ZUP). Naime, sukladno čl. 48. Pravilnika u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti postupak priznavanja ozljede na radu na osnovi zaprimljene prijave provodi se, između ostaloga, u skladu s odredbama ZUP. Stoga je u postupku trebalo imati u vidu navedeno načelo. Pored toga, sukladno čl. 9. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (Narodne novine" br. 8/15., 17/15., 41/15., 104/17., 34/18., 63/22.) liječničko povjerenstvo u postupku stručno-medicinskog vještačenja ne može donijeti negativnu ocjenu samo iz razloga jer za donošenje valjane ocjene nije raspolagalo dostatnom dokumentacijom, a da prije toga nije provelo postupak utvrđen st. 1. do 3. toga članka. Dakle, pogrešno ispunjena prijava o ozljedi na radu (a što je potvrdio i stalni sudski vještak, a tuženik sam potvrđuje) ne može ići na štetu osigurane osobe tim više što prema čl. 47. Pravilnika postoji zastarni rok za podnošenje prijave o ozljedi na radu.

21. Netom izneseno stajalište, prema kojem vještačenje liječničkih povjerenstava koje se temelji samo na uputnoj dijagnozi izabranog liječnika obiteljske medicine bez sagledavanja šireg konteksta radi kojeg je osiguranik upućen na vještačenje, a posljedično i odluka javnopravnih tijela temeljena na takvim zaključcima, predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju te povredu načela utvrđivanja materijalne istine je već zauzeto u ranijoj sudskoj praksi (presuda Upravnog suda u Rijeci posl.br. Us I-783/2018-26 od 9. veljače 2021., potvrđena presudom Visokog upravnog suda posl.br. Usž-4546/20-2 od 9. veljače 2021., kao i pravomoćna presuda Upravnog suda u Rijeci posl.br. Us I-1113/2023-15 od 19. lipnja 2024.).

22. Nadalje, sud ukazuje kako je medicinsko vještačenje u ovom sporu provedeno upravo radi provjere ispravnosti i stručne utemeljenosti ranijih nalaza i mišljenja tijela vještačenja te njihove ocjene u odnosu na relevantnu medicinsku dokumentaciju, pri čemu je u ovom sporu navedenim dokaznim sredstvom utvrđeno da su tijela vještačenja prihvatila pogrešnu kvalifikaciju ozljede. Naime, kao i što je stalni sudski vještak, na temelju iste medicinske dokumentacije, nedvojbeno došao do zaključka da se radi o dijagnozi S83.4 umjesto pogrešno postavljene M23, isto su, uz pravilnu primjenu stručnih medicinskih pravila, trebala utvrditi i tijela tuženika, što međutim nije učinjeno zbog pretjerano formalističkog pristupa u odlučivanju.

23. Sukladno svemu iznesenom, sud utvrđuje da u ovom slučaju postoji osnova za priznavanje tužitelju dijagnoze pod šifrom S83.4 Iščašenje i nategnuće (fibularnog) (tibijalnog) kolateralnog ligamenta koljena ozljedom na radu u smislu citirane odredbe čl. 66. t. 1. ZOZO, pri čemu sud nije utvrdio postojanje neke od zapreka propisanih čl. 67. toga Zakona.

24. Budući je sud utvrdio da je osporavanim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja uz nedvojbeno utvrđenje o vrsti ozljede te njezinoj dijagnozi , valjalo je osporavana rješenja poništiti, bez vraćanja predmeta na ponovni postupka, i doni jeti meritornu odluku kao u t. I. - II. izreke ove presude na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS. Kako je sud sam riješio ovu upravnu stvar, nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati meritum stvari, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu s odredbom čl. 151. st. 2. ZUS-a, polazeći od sudske odluke o utvrđenju iz točke II. izreke ove presude, dužno donijeti odgovarajuće provedbene odluke u kojima će odrediti i datum od kojeg se tužitelju priznaju prava na ime priznate ozljede na radu imajući u vidu odredbu čl. 56. st. 2. Pravilnika, i sve u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

25. Odluku o troškovima spora (t. III. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a uz primjenu Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) budući je tužitelj uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku - odvjetniku, prema neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Slijedom, priznat je trošak sastava tužbe, sastava obrazloženog podneska od 18. prosinca 2025. te zastupanja na ročištima od 23. rujna 2025. i 2. lipnja 2026., svaka radnja 500 bodova, odnosno u iznosu od po 1.000,00 eura svaka, ukupno 4.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 5.000,00 eura. Priznat je i trošak vještačenja od 591,25 eura prema računu vještaka sa str. 30/1 spisa iz razloga jer je taj trošak bio opravdan i nužan radi utvrđivanja odlučnih činjenica u postupku. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a.

26. Tužitelj je pored navedenog troška zatražio i naknadu troška za sastav podnesaka od 19. rujna 2025. i 29. rujna 2025., međutim, prema ocjeni ovog suda, ne radi se o opravdanom izdatku u smislu čl. 144. st. 1. ZUS-a jer se navedenim podnescima dostavljaju isprave (medicinska dokumentacija i dokaz o uplati predujma) te takvi podnesci ne predstavljaju podnesak koji sadrži činjenična i pravna razlaganja u smislu Tbr. 27. t. 1. Tarife. Nije osnovan ni zahtjev za naknadu troška za sastav podnesaka od 1. travnja 2026. i 16. travnja 2026. Naime, u istima tužitelj ponavlja ranije iznesene navode, a iste je mogao istaknuti (a što djelomično i jest) na ročištu od 2. lipnja 2026., za koju radnju mu je i priznat trošak. Stoga je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška zastupanja u ovom sporu uvećan za PDV kao neosnovan. Nadalje, zatraženi trošak vještačenja iznad onog priznatog se također ne može smatrati opravdanim izdatkom jer isti u tom dijelu nije ni nastao. Slijedom, odlučeno je kao pod t. IV. izreke presude.

27. U odnosu na dosuđeni trošak svrsishodne delegacije, opunomoćenik na isti ima pravo pozivom na odredbu čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima kojom je propisano da strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istoga članka propisano je da će se trošak isplatiti na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom. Stavkom 6. istoga članka propisano je da će se odluka o troškovima iz toga članka donijeti zajedno s odlukom o troškovima postupka.

28. Slijedom prethodno citirane zakonske norme Zakona o sudovima opunomoćenik tužitelja ostvaruje pravo na naknadu u visini troškova javnog prijevoza. Stoga mu je priznata cijena autobusne karte na relaciji Zagreb-Rijeka-Zagreb u iznosu od 12,80 eura, a koji iznos cijene karata je sud utvrdio putem javno objavljenih podataka na internetskoj stranci Autobusnog kolodvora Zagreb prema navedenoj relaciji. Nadalje, priznato je i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja. Prema Tbr. 39. Tarife odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja, dok je vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife 2,00 eura. S obzirom na razumno trajanje putovanja opunomoćenika tužitelja prema javno dostupnim podacima o voznom redu (oko 2,4 sata u jednom smjeru) te trajanje rasprave (od 10,20 do 10,40 sati), sud utvrđuje da je ukupno vrijeme zadržavanja izvan mjesta prebivališta prelazilo četiri sata, slijedom čega je opunomoćeniku priznato pravo po toj osnovi u visini od 100 bodova, odnosno 200,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a. Slijedom, odlučeno je kao u t. V. izreke presude.

29. Obzirom da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).