Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-752/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete , rješavajući žalbe stranaka podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-259/2024 od 20. siječnja 2025., 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-259/2024 od 20. siječnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 270,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te isplatu zateznih kamata koje na iznos od 75,00 eura teku od 24. veljače 2011. do 10. travnja 2020. i na iznos od 37,16 eura od 2. veljače 2023. do isplate .

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-259/2024 od 20. siječnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 37,16 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023..

III. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-259/2024 od 20. siječnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 37,84 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37,84 eura sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate.

IV. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačava se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude i sudi:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 13,45 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2025. do isplate.

V. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,59 eura, u roku od petnaest dana.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 eura sa zateznim kamatama na iznos od 37,84 eura od 10. travnja 2020. do isplate i na iznos od 37,16 eura od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., dok je u preostalom dijelu za iznos od 270,29 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i za isplatu zateznih kamata na iznos od 75,00 eura tekućih od 24. veljače 2011. do 10. travnja 2020. te na iznos od 37,16 eura tekućih od 2. veljače 2023. do isplate, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

2.Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio prvostupanjske presude i odluku o troškovima postupka, pozivom na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje:ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se „presuda ukine“, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

4. Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio prvostupanjske presude i odluku o troškovima postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih čl. 353.st.1.toč.1.i.3 u vezi s čl. 467. ZPP-a. Predlaže preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe su djelomično osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura sa zateznim kamatama od 24. veljače 2011. do isplate, s osnove neosnovanog boravka u istražnom zatvoru za jedan dan 23. veljače 2011..

8. Prvostupanjski sud nespornim među strankama te na temelju izvedenih dokaza utvrđuje:

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru u razdoblju od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

- da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog neosnovanog boravka u istražnom zatvoru,

- da se tužitelj prije pokretanja ovog postupka obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sukladno čl. 495. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., dalje:ZKP/97), a koji se primjenjuju na temelju čl. 573. al.3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., dalje:ZKP/08)

- da je u zahtjevu za mirno rješenje spora tužitelj za svaki dan proveden u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je tužitelju optužnicom bilo stavljeno na teret ubojstvo vlastite majke te da je pravomoćnom kaznenom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen optužbe, koja presuda je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-679/18 od 17. prosinca 2019.,

- da je tužitelj u vrijeme pritvaranja imao bolesnu suprugu i kćer u dobi od dvadeset godina, po profesiji je bio pomorac i imao je uredan obiteljski život,

- da je tijekom boravka u istražnom zatvoru tužitelj patio od nesanice, bio tjeskoban, deprimiran i bezvoljan jer je bio okrivljen za monstruozan zločin ubojstva vlastite majke, da su mu dani u pritvoru bili obilježeni osudom ostalih zatvorenika i da je znao i s tim se morao nositi, da su ga u medijima proglasili ubojicom, da su uvjeti u zatvoru bili nehumani jer je bio smješten u ćeliji i s deset zatvorenika, potpunih stranaca s kojima nije želio nikakav kontakt, da se osuda javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja nastavila i nakon oslobađajuće presude jer je postupak koji se vodio protiv njega ostavio neizbrisiv trag, da je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran za cijeli život te da mu je život bio upropašten, a obitelj razorena.

9. Imajući u vidu da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi postizanja nagodbe o postojanju štete, vrsti i visini naknade, u kojem je između ostalog naveo da je pretrpio štetu u određenom iznosu, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj, neovisno o tome što iznos naknade štete zatražen tužbom nije identičan iznosu zatraženom u zahtjevu za mirno rješenje spora, ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u ovom postupku.

10. Cijeneći težinu i prirodu kaznenog djela za koji je bio optužen tužitelj i utvrđene okolnosti u kojima se nalazio tijekom boravka i nakon izlaska iz istražnog zatvora, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog povrede prava na slobodu te povrede ugleda i časti, slijedom čega pozivom na čl. 1100. u vezi s čl. 19.st.2. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) zauzima pravno shvaćanje da tužitelju zbog povrede prava osobnosti pripada pravična novčana naknada za zatraženi jedan dan boravka u istražnom zatvoru u iznosu od 75,00 eura. Stoga u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan, dok u preostalom dijelu za iznos od 270,29 eura odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud donosi imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik u postupku mirnog rješenja spora 2. veljače 2023. ponudio tužitelju isplatu iznosa od 46.078,40 eura za cjelokupno vrijeme boravka u istražnom zatvoru, odnosno iznos od 37,16 eura za jedan dan, a da tužitelj nije iznio nijedan razlog zbog kojeg nije primio djelomično ispunjenje, pa pozivom na čl. 169.st.2., čl. 184.st.2., čl. 185.st.1. i 2. i čl. 1103. ZOO-a zaključuje da tužitelju pripadaju zatezne kamate na dio dosuđene glavnice u iznosu od 37,84 eura od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do isplate, a na preostali dosuđeni dio glavnice u iznosu od 37,16 eura od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023..

12. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare kao neosnovan. Naime, cijeneći da je zastara počela teći 3. siječnja 2020. primitkom odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj KŽ-679/18 od strane tužitelja, s time da je sukladno čl. 478. ZKP-a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora 10. travnja 2020. došlo do zastoja zastarijevanja koje se nastavilo teći 2. veljače 2023. ponudom tuženika za isplatu iznosa od 46.078,40 eura odnosno 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru pa kako je od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. proteklo devedeset sedam dana, a od 2. veljače 2023. do podnošenja tužbe tristo četrdeset osam dana, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

12.1. Također, prvostupanjski sud smatra da je ponudom tuženika od 2. veljače 2023. došlo do priznanja duga, čime je sukladno čl. 240. st.1. ZOO-a zastara prekinuta pa je sukladno čl. 245. st. 1. ZOO-a od tog dana zastara počela iznova teći, pa kako do podnošenja tužbe 17. siječnja 2024. nisu protekle tri godine, zauzima pravno shvaćanje da niti iz tog razloga nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

13. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 164.st.1. ZPP-a, a cijeneći da tužitelj nije određeno naveo radnje za koje traži naknadu troškova postupka.

14. Prije svega valja napomenuti da je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti, zbog čega se prvostupanjska presuda sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. ZPP-a (osim iz čl. 354. st. 2. toč.3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

15. Tužitelj žalbom neosnovano upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11.ZPP-a, budući da je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, između ostalog i razloge zbog kojih smatra da tužitelju pripada naknada štete u iznosu od 75,00 eura, odnosno zbog čega mu ne pripada naknada u cjelokupno zatraženom iznosu od 345,29 eura pa je presudu moguće ispitati.

16. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu procesnu povredu iz čl. 354.st.2.toč.8. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano otklonio njegov prigovor u pogledu nedostataka punomoći za zastupanje tužitelja. To iz razloga jer se sukladno čl. 354.st.3 ZPP-a na taj žalbeni razlog može pozivati samo stranka koje se ti nedostaci tiču, a to u ovom slučaju nije tuženik.

17. Nadalje, neosnovano se tuženik poziva na bitnu procesnu povredu iz čl. 354.st.2. toč.11. ZPP-a navodeći da prvostupanjski sud nije iznio razloge o njegovom prigovoru da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan ne može egzistirati kao samostalna cjelina. To iz razloga jer je sud iznio razloge zbog kojih smatra da tužitelju pripada naknada štete i u kojoj visini za zatraženi jedan dan boravka u pritvoru pa se presuda može ispitati.

18. Također, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. toč. 14. ZPP-a na koju se poziva tuženik navodeći da nije ispunjena procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u odnosu na razliku između iznosa zatraženog zahtjevom podnesenim Ministarstvu pravosuđa (66,36 eura po danu) i iznosa zatraženog tužbom (345,29 eura za jedan dan). To iz razloga jer je tuženik u mirnom postupku ponudio tužitelju manji iznos od zatraženog (37,16 eura po danu), a koji tužitelju nije bio prihvatljiv pa je podnio tužbu koju je utemeljio na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, a time što je tužbom zatražio veći iznos naknade štete od onog iz zahtjeva ne može se smatrati da nije ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe iz čl. 477.st.2. ZKP/97 u vezi s čl. 573. ZKP/08.

19. Tužitelj žalbom neosnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 1100. st. 2. ZOO-a prilikom odlučivanja o visini naknade štete. To iz razloga jer je prvostupanjski sud u skladu sa čl. 1100.st. 2. ZOO-a pravilno cijenio sve utvrđene kvalifikatorne okolnosti od kojih ovisi visina pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (prava na slobodu, čast i ugled tužitelja) i ujedno vodio računa o cilju kojemu služi ta naknada i da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom te pravilno tužitelju za jedan dan proveden u pritvoru dosudio naknadu u iznosu od 75,00 eura. Takva naknada suprotno žalbenim navodima tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja nije protivna niti važećim Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete VSRH i relevantnoj sudskoj praksi pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za naknadu štete u preostalom iznosu od 270,29 eura sa zateznim kamatama.

20. Žalbeni navodi tužitelja kojima ističe kako sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, već samo pročitao njegove iskaze iz drugih predmeta, niti je proveo dokaz uvidom u kazneni spis Županijskog suda u Splitu broj K-13/2018 i spis nadležnog ministarstva povodom zahtjeva za mirno rješenje spora, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. To iz razloga jer se prema stanju spisa predmeta (zapisnik sa ročišta 5. prosinca 2024., list 17-19 spisa) tužitelj očito suglasio sa čitanjem zapisnika o njegovom saslušanju u predmetima broj Pn-269/23 i Pn-321/23, dok su činjenice koje je tužitelj predložio utvrditi uvidom u kazneni spis i spis nadležnog ministarstva nesporne među strankama odnosno dostatno utvrđene izvedenim dokazima.

21. Žalbeni navodi tužitelja kojima pobija odluku o zateznim kamatama nisu osnovani, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1103. ZOO- a kada je zaključio da tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom ministarstvu, a ne od slijedećeg dana od utuženog dana boravka u istražnom zatvoru.

22. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri odlučivanju o prigovoru zastare djelomično su osnovani.

23. Prema čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena, s time da prema čl. 477. st. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud od dana primitka odluke višeg suda. Prema čl. 478. st.1. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete . Ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Prema st.2. istoga članka dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. ovoga Zakona.

24. Imajući u vidu utvrđenje da je tužitelj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine primio 3. siječnja 2020., to je zastara utužene tražbine počela teći od idućeg dana 4. siječnja 2020., a do zastoja zastarijevanja došlo je 10. travnja 2020. u smislu odredbe članka 478. st. 2. ZKP/97 kada je tužitelj u skladu s odredbom čl. 477. st. 2. ZKP/97a podnio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog boravka u istražnom zatvoru, s time da je zastara u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/97 i odredbom čl. 238. st. 2. ZOO-a nastavila teći po proteku tri mjeseca od podnošenja navedenog zahtjeva. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je zastoj zastare trajao do 2. veljače 2023. kada je nadležno ministarstvo ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe koju isti nije prihvatio, jer je zastoj zastare trajao tri mjeseca, budući je to rok nakon kojeg oštećenik, ukoliko o njegovom zahtjevu nije odlučeno, može u skladu s odredbom čl. 478. st. 1. ZKP/97 kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske.

25. Međutim, nesporno je da je tuženik dopisom od 2. veljače 2023. utvrdio da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu je ponudio isplatu iznosa od 46.078,40 eura s osnova naknade štete, a što suprotno žalbenim navodima tuženika i prema pravnom shvaćanju ovog suda u smislu čl. 240. ZOO-a ima značenje priznanja duga za taj iznos odnosno za iznos od 37,16 eura po danu, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga je za iznos od 37,16 eura po danu sukladno čl. 240. st. 1. ZOO-a nastupio prekid zastare 2. veljače 2023. te je zastara sukladno čl. 245. st. 2. ZOO-a tada počela teći iznova pa kako je tužba podnesena 17. siječnja 2024. to do podnošenja tužbe nije protekao trogodišnji zastarni rok pa za navedeni iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

26. Stoga je prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja u iznosu od 37,84 eura osnovan pa je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev, dok u odnosu na dio tražbine u iznosu od 37,16 eura taj prigovor nije osnovan pa je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, sa pripadajućim zateznim kamatama.

27. Tuženik se osnovano žalbom poziva da je odluka o zateznim kamatama u pogledu stope zatezne kamate donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 29. st.2. ZOO-a. Naime, prvostupanjski sud je zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,84 eura tekuće od 10. travnja 2020. do isplate pogrešno odredio za cijelo to razdoblje po stopi koja je bila propisana čl. 29.st.2. ZOO-a do 30. prosinca 2023. kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br.155/23., dalje: ZIDZOO/23), budući da tužitelju zatezne kamate od 1. siječnja 2024. pa do isplate pripadaju po stopi propisanoj čl. 1. ZIDZOO/23, dakle po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. Međutim, s obzirom da je u odnosu na taj iznos naknade štete (37,84 eura sa pripadajućim zateznim kamatama) pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti kako je to prethodno obrazloženo, a u odnosu na pravilno dosuđeni iznos od 37,16 eura prvostupanjski sud je pravilno odredio stopu zatezne kamate koja teče do 2. veljače 2023., to navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

28. Iz navedenih razloga valjalo je primjenom čl. 368.st.1. ZPP-a odbiti žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. i II. izreke, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika primjenom čl. 373. ZPP -a preinačiti prvostupanjsku presudu kao u točki III. izreke.

29. S obzirom na ishod žalbenog postupka primjenom čl. 166.st.2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. Budući da su stranke u parnici djelomično uspjele u primjenu dolazi odredba čl. 154.st.2. ZPP-a. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj je u odnosu na osnovu uspio u cijelosti , a u odnosu na visinu sa 10,76 % pa njegov uspjeh iznosi 55,38 % (100%+10,76% : 2), dok tuženik u odnosu na osnovu nije uspio, a u odnosu na visinu uspio je sa 89,24%, dakle njegov uspjeh iznosi 44,62% (0%+89,24%:2). Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio sa 10,76% pa mu sukladno čl. 154.st.2. ZPP-a razmjerno tom uspjehu pripada naknada troškova postupka. Tužitelju je u tužbi naveo da traži naknadu troškova postupka za sastav tužbe u visini 50 bodova odnosno u iznosu od 100,00 eura sa PDV-om u iznosu od 25,00 eura i sudske pristojbe u iznosu od 13,27 eura pa je u tom dijelu, suprotno stavu prvostupanjskog suda, njegov zahtjev u smislu čl. 164.st. 2. ZPP-a određen, dok je u preostalom dijelu za zatraženi iznos od 150 bodova odnosno 300,00 eu ra plus PDV u iznosu od 75,00 eura zahtjev neodređen jer nije naveo na koje se procesne radnje isti odnosi kako to proizlazi iz stanja spisa predmeta (list 18 spisa). Stoga je tužitelju sukladno čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje: Tarifa) priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr.7.t.1.) sa PDV-om u iznosu od 25,00 eura (Tbr.46.) odnosno u ukupnom iznosu od 125,00 eura, dok mu nije priznat trošak sudske pristojbe jer spisu ne prileži dokaz o plaćanju iste. Razmjerno uspjehu tužitelja u sporu od 10,76% valjalo mu je dosuditi naknadu troškova postupka u iznosu od 13,45 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate sukladno čl. 151.st.3. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

30. Tuženiku primjenom čl. 154.st.2. ZPP-a pripada naknada troškova žalbenog postupka razmjerno postignutom uspjehu u tom postupku od 50,45%. Tuženiku je pozivom na čl. 155. ZPP-a, a s obzirom na vrijednost pobijanog djela presude (iznos od 75,00 eura) priznat trošak za sastav žalbe u iznosu od 62,50 eura (Tbr.10.t.1.), slijedom čega mu pripada naknada troškova postupka u razmjernom dijelu od 31,59 eura ( 50,45%) pa je odlučeno kao u točki V. izreke.

31. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka pozivom na čl. 154.st.5. ZPP-a nije osnovan, budući da je tužitelj uspio sa žalbom samo djelomično u odnosu na troškove postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi pa je odlučeno kao u točki VI. izreke.

U Rijeci 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Ingrid Bučković