Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-848/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HEP-Toplinarstvo d.o.o. Zagreb, Miševečka 15a, OIB: 15907062900, zastupan po Jadranki Kustura, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ani Ivić Juratovac, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, o dlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. Povrv-61/2025 od 06. lipnja 2025., dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici pod posl. br. Povrv-61/2025 od 06. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Jurline iz [adresa], pod posl. br. Ovrv-2833/2019 od 15.07.2019. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 658,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose, kao i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 91,58 eura, te je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura, a toč. III) izreke je odbijen tužitelj sa zatraženim iznosom troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže ukinuti pobijanu odluku i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno podredno preinačiti.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane odluke počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprave. Navodi da je predmetna stambeno poslovna zgrada na adresi H [adresa], u [adresa], a u kojoj je tuženik vlasnik poslovnog prostora, priključena na centralni toplinski sustav slijedom čega da za tu zgradu isporučuje toplinsku energiju. Navodi da isporuku toplinske energije obavlja na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije od 07.07.2015., te da je tuženik kao suvlasnik obveznik plaćanja računa za toplinsku energiju.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom obračunate potrošnje toplinske energije za poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi na adresi [adresa] za razdoblje od listopada 2017. do travnja 2019.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da nije sporno da je tuženik od 1995. vlasnik poslovnog prostora u predmetnoj zgradi na adresi: [adresa], u [adresa],

- da tužitelj suvlasnicima predmetne nekretnine pruža uslugu opskrbe toplinskom energijom na temelju Ugovora o potrošnji toplinskom energijom od 07.07.2015.

- da tuženik u svom poslovnom prostoru nema, niti je ikada imao ugrađene radijatore

- da je navedena činjenica bila poznata tužitelju iz prijašnjih sudskih postupaka koje je vodio sa tuženikom u svezi predmetnih troškova toplinske energije ,

- da obzirom na činjenicu da poslovni prostor u vlasništvu tuženika, u kojem nema radijatora, nije faktički priključen u sustav centralnog grijanja preko zajedničke toplinske stanice, to da nije životno, niti logično da bi tuženik bio u obvezi podmirivati uslugu samo zbog činjenice što se poslovni prostor nalazi u zgradi za koju tužitelj, za druge kupce, isporučuje toplinsku energiju jer da bi takvo postupanje bilo protivno jednom od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), odnosno načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu savjesnost i poštenja iz čl. 4 i čl. 7. ZOO - a,

- da iz drugostupanjskog rješenja od 11.02.2025. kojim je ranija presuda u ovom predmetu ukinuta, proizlazi da bi se trebala utvrditi visina tzv. fiksnih troškova koju bi kupac bio dužan plaćati,

- da tužitelj nakon ukidne odluke nije specificirao, odnosno razdvojio fiksne troškove od "varijabilnih'' niti je dokazao način obračuna istih, posebno obzirom na činjenicu da se ukupno obračunati iznos korigira (umanjuje) sukladno Uredbi Vlade RH,

- da kako sud nema stručnog znanja da bi razjasnio prethodno navedene proturječnosti i nejasnoće vezane za visinu potraživanja, odnosno kako se visina tužbenog zahtjeva ne može nedvojbeno utvrditi na temelju dostavljene dokumentacije tužitelja, to da primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a, ista nije dokazana.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev u cijelosti, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Donoseći pobijanu odluku prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. st. 2. ZPP-a na koju sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Nadalje pobijana prvostupanjska presuda donijeta je u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. U prethodno donijetoj ukidnoj odluci pod posl. br. Gž- 1655/2022 od 11.02.2025. ( list 120-122 spisa ) ovaj je drugostupanjski sud jasno i nedvosmisleno izrazio stav, utemeljen na brojnim odlukama Vrhovnog suda RH, kao i odlukama suda Europskog suda, te Direktivi 2011/83/EU, da su krajnji kupci dužni nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. Zakona o tržištu toplinskom energijom ( NN 80/13, 14/14, 102/14 i 95/15, dalje ZTTE ) plaćati sve ostale troškove, osim troškova toplinske energije, odnosno da su dužni plaćati tzv. fiksnu naknadu za troškove održavanja postrojenja i distribucijske mreže, te za grijanje zajedničkih dijelova zgrade.

12. Pri tom se dodatno ističe da se tzv. fiksna naknada odnosi na troškove snage tj. one troškove koji nisu u svezi sa (ne)grijanjem stana ili poslovnih prostora ( isporučene toplinske energije za grijanje i zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni (obzirom da se u sadašnjem stupnju razvoja tehnološkog procesa proizvodnje i distribucije toplinske energije u zgradi sa više stanova različitih korisnika ne mogu izbjeći) u obavljanju djelatnosti proizvodnje i distribucije toplinske energije za cjelinu zgrade ( npr. za održavanje kotlovnice ili proizvodnih postrojenja i distribucijske mreže

- koja se mora održavati čak i neovisno da li se za određeno razdoblje ili za grijanje dijela zgrade ne koristi, za potrošnju električne energije za rad kotlovnice, za potrošnju vode za punjenje sustava, za redovno servisiranje kotlovnice, za amortizaciju postrojenja - a ne ovise o utrošenoj količini toplinske energije), pa se ostvaruju i u zagrijavanju toplinskih instalacija vanjskih i u zgradi (ugrađenih i u zidovima) te zajedničkih prostorija ( hodnika, stubišta, podrumskih, tavanskih i sličnih prostorija). Stoga se u slučaju izdvajanja pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava u pravilu i u bitnome ne mijenjaju (umanjuju) opisani troškovi snage, kao fiksni troškovi održavanja cjelokupnog toplinskog sustava, od postrojenja za proizvodnju toplinske energije, distribucijske mreže ili vanjskih instalacija, toplinske podstanice i unutarnjih instalacija u zgradi - kao niti troškovi koji po prirodi stvari nastaju u zagrijavanju navedenih instalacija ili zajedničkih prostora.

13. Također se ističe da vlasnik poslovnog prostora kao samostalne uporabne cjeline koje se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, bez da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 45. ZTTE, nije dužan plaćati ukupne troškove toplinske energije, već je dužan plaćati sve ostale troškove, osim troškova za isporučenu toplinsku energiju jer mu ista upravo zbog izdvajanja nije isporučena ( VS RH Rev - 1163/24 od 19.02.2025. ).

14. Stoga žalbeni navodi tužitelja u svezi postupka izdvajanja tuženika iz toplinskog sustava, a u situaciji kada je utvrđeno da tuženik u svom poslovnom prostoru nikada nije imao ugrađene radijatore, nisu odlučni.

15. Dakle, tuženik je time što je suvlasnik zgrade koja je priključena na mrežu toplinskog grijanja, dužan plaćati fiksne troškove, bez obzira što ne koristi toplinsku energiju za grijanje svoje samostalne cjeline. Pri tom za postojanje obveze tuženika kao suvlasnika na podmirenje fiksne naknade nije odlučno sklapanje pojedinačnog ugovora jer je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da je ugovor o potrošnji toplinske energije sklopljen za zajedničko mjerno mjesto preko ovlaštenog predstavnika suvlasnika, pa se isti primjenjuje i na tuženika kao krajnjeg kupca u opsegu prava i obveza po suvlasničkim dijelovima.

16. Stoga je pogrešan stav prvostupanjskog suda da nije životno i logično da bi tuženik bio u obvezi podmirivati uslugu samo zbog činjenice što se poslovni prostor nalazi u zgradi za koju tužitelj, za druge kupce, isporučuje toplinsku energiju. Naime, tuženik bi se mogao osloboditi od plaćanja fiksnih troškova samo u situaciji da se svi suvlasnici zgrade isključe iz mreže toplinskog grijanja ili na temelju valjane odluke suvlasnika kojom bi se fiksni trošak koji tereti posebni dio tuženika rasporedio na ostale suvlasnike.

17. Međutim unatoč pogrešnom stavu prvostupanjskog suda, pravilno je pobijanom odlukom tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom.

18. Naime u naprijed navedenoj ukidnoj odluci ovog drugostupanjskog suda pod posl. br. Gž-1655/2022 od 11.02.2025. dana je jasna uputa da je potrebno utvrditi visinu tzv. fiksnih troškova, odnosno razlučiti koji iznosi se na utuženim računima odnose na fiksni dio, a koji na isporučenu toplinsku energiju.

19. Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj tijekom ponovljenog postupka, unatoč jasnoj uputi ovog drugostupanjskog suda, nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, odnosno nije razlučio koji se iznosi iz utuženih računa odnose samo na fiksne troškove, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio pravila o teretu dokazivanja, posljedično čemu je pravilno odbio tužbeni zahtjev.

20. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci, 30. lipnja 2026.

Sutkinja:

Iva Smokvina Dadasović