1              Poslovni broj: 11 Gž-1713/2022-2

 

Poslovni broj: 11 Gž-1713/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz D., OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženice P. b. Z. d.d. Z., OIB:..., zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., radi ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj: P-534/2021-24 od 2. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj: P-534/2021-24 od 2. rujna 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu br. 9012437134, sklopljenog 24. travnja 2007. između tužitelja i tuženice, potvrđenog po javnoj bilježnici Z. P.-M. iz O. pod brojem: OV-9.571/07 od 25. travnja 2007. u dijelu koji glasi: „...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“, iz čl. 6. st. 2. istog Ugovora u dijelu koji glasi: „...po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“. Pod toč. II. izreke naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime tečajne razlike iznos od 15.030,70 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa navedenog u toj točki izreke do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.507,50 kn sa zateznom kamatom od 2. rujna 2022. do isplate.

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je tužitelja radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu kojeg su sklopile parnične stranke 24. travnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), a koje se odnose na ugovorenu redovnu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te isplata iznosa od 15.030,70 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a koji iznos predstavlja razliku između tečaja CHF na dan plasmana kredita i tečaja CHF na dan plaćanja mjesečnih anuiteta kredita (kod toga se napominje da je tužitelj tijekom postupka povukao zahtjev radi isplate po osnovi promjenjive kamatne stope).

 

6. Prvostupanjski sud konstatira da između stranaka nije bilo sporno:

 

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica tužitelju isplatila kredit u iznosu od 21.528,31 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), da se tužitelj obvezao tuženici kredit u iznosu od 21.528,31 CHF i kamatu iz čl. 4. Ugovora o kreditu otplatiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste ovdje tuženice važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora (čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu),

 

- da su parnične stranke čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu ugovorile da se korisnik kredita (ovdje tužitelj) na kredit u otplati obvezuje platiti Banci (ovdje tuženici) kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja je na dan sklapanja tog Ugovora o kreditu iznosila 5,10% godišnje,

 

- da je tužitelj otplatio kredit 28. listopada 2010.,

 

dok je bilo sporno:

 

- da li su ugovorne odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno da li su iste nepoštene,

 

- da li je posljedica nepoštenosti tih odredaba njihova ništetnost,

 

- da li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

 

- da li tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u plaćenim anuitetima, a koja razlika je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule u CHF,

 

- da li je nastupila zastara tražbine tužitelja.

 

7. Polazeći od utvrđenja iz navedenih presuda, prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterije koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti, nerazumljive, nepoštene i kao takve ništetne sukladno odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03). Analizom Ugovora o kreditu prvostupanjski sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj te da Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope zbog čega je tuženica koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je bila ugovorena kao promjenjiva određivala prema odluci banke, mogla mijenjati stopu kamate i bez pristanka tužitelja, time da je pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope u Ugovoru o kreditu trebalo na transparentan način navesti, kako bi isti bio jasan i razumljiv korisniku kredita, pa kako je tuženica dovela tužitelja u situaciju da jednostrano određuje njegovu obvezu, a pravilnost takve promjene tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti, to je prvostupanjski sud zaključio da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, ističući pritom da su odredbe o promjeni kamatne stope i tečaju CHF koji će se primjenjivati tijekom otplate kredita ključne ugovorne odredbe ugovora o kreditu, posljedično čemu iste trebaju sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, a o istoj se nije pregovaralo, posljedično čemu zaključuje da su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

 

8. Kako je tužitelj podneskom od 9. ožujka 2022. uredio svoj tužbeni zahtjev na način da od tuženice potražuje samo novčani iznos s osnova razlike tečaja CHF (tužitelj je odustao od tražbine s osnove preplaćene kamate), to je prvostupanjski sud na temelju provedenog financijskog vještačenja po ovlaštenoj sudskoj vještakinji D. V. iz D. C. d.o.o. O. utvrdio da je tuženica temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05.; dalje u tekstu: ZOO) u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 15.030.70 kn sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

9. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnove razlike u tečaju CHF, prvostupanjski sud je otklonio prigovor zastare navodeći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 u pogledu valutne klauzule u CHF u odnosu na tuženicu postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina od pravomoćnosti odluke, pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena 7. svibnja 2021., to je očigledno da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe, tako da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

10. Iako tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ista niti sadržajem žalbe ne ukazuje koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi ostvarenom, pa je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i utvrdio da nije ostvarena niti jedna bitna povreda odredba parničnog postupka na koje se pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

11. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, niti pravilna primjena materijalnog prava.

 

12. Tuženica u žalbi ističe da se tužbeni zahtjev u vezi utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule temelji na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 i poslovni broj: Pž-6632/17, što je promašeno jer se navedene presude ne mogu odnositi na Ugovor o kreditu, obzirom je sud pošao od pogrešne premise da je ugovor na snazi, dok je u konkretnom slučaju ugovor prestao isplatom kredita. Osim toga, ističe da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu. Iako je tuženica unijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u Ugovor o kreditu, to samo po sebi ne znači da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer tuženica sve do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala obvezu definirati parametre promjenjivosti. Tuženica je ugovornu kamatu mijenjala zbog promjena tržišnih uvjeta i o tome obavještavala tužitelja koji nije prigovarao povećanju kamate niti tražio raskid ugovora. Ugovaranje valutne klauzule dopušteno je temeljem čl. 22. ZOO što znači da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova. Tuženica osporava i stajalište prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

 

12.1. Pogrešan je stav tuženice da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor s obzirom da je isti prestao isplatom kredita. Ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor, a koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tvrdnja tuženice da nije postupala nesavjesno i nepošteno te da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu usuglasio s promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom, također se ne može smatrati pravilnom.  Ovo iz razloga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tuženica nije dokazala da je tužitelja upoznala s egzaktnim parametrima i metodom izračuna parametara, a koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, niti je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima zaključenja ugovora u kojem se glavnica vezuje uz valutu CHF, kao valute koja ne uživa zaštitu države, za razliku od eura, s kojim znanjima je tuženica kao bankarska i financijska institucija raspolagala (ili morala raspolagati) i bila je dužna potrošača upoznati sa svim navedenim kako bi on mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

 

12.2. Točno je doduše da zakonom nije bila zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, kao i da je zakonom bilo dozvoljeno ugovarati kredit s valutnom klauzulom. Međutim, sama ta činjenica ne čini tuženicu poštenom i savjesnom, obzirom na sva ona znanja vezano uz razloge i način promjene kamatne stope, kao i rizik valutne klauzule s kojima je tuženica raspolagala i s kojima nije upoznala tužitelja, čime ga je nužno dovela u nepovoljniji položaj u odnosu na svoj položaj.

 

12.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14; 110/15 i 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva tuženicu obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženice kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

 

12.4. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (ovdje tužitelja) koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne ugovorne odredbe iz čl. 4. st. 1. i čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu, a koje odredbe su opisane u toč. 6. obrazloženja ove presude. Kod toga okolnost da tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao povećanju stope redovne kamate (na što se tuženica poziva u žalbi), nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi, ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

 

12.5.  Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. U postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženici iznos od 15.030,70 kn, a koji iznos je tužitelj potraživao uređenim tužbenim zahtjevom od 9. ožujka 2022., posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose navedene u izreci presude teku od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO, obzirom da se tuženica koja je stekla naznačene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je ugovorila smatra nepoštenom stjecateljicom.

 

13. Uzimajući u obzir i prihvaćajući Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da je za potraživanje u konkretnom slučaju zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u CHF zbog načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tj. od 14. lipnja 2018., kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17-10, pa u trenutku podnošenja tužbe u ovoj parnici (7. svibnja 2021.) zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja po tom osnovu nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO te žalbeni prigovori tuženice nisu osnovani niti u tom dijelu.

 

14. Tuženica pobija i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. III. izreke samo za slučaj uspjeha u žalbenom postupku, ne obrazlažući pritom u čemu nalazi eventualne nepravilnosti i nezakonitosti, pa takav paušalan i neargumentirani žalbeni navod nedvojbeno nije doveo u pitanje pravilnost odluke o troškovima koju je prvostupanjski sud pravilno donio primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

 

15. Slijedom iznijetog, valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

 

16. Tuženica nije uspjela sa žalbom, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

 

U Varaždinu 18. siječnja 2024.