REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-278/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćnici Jeleni Demetrović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 21. svibnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice Jelene Demetrović, odvjetnice, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je članak 6. Ugovora o kreditu Ugovor o kreditu br. 514006020- 26000048339/2005 od 16. lipnja 2005. između tužiteljice OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao Banke, kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a prema Odluci o visini naknade za objavljivanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80%, jednokratno, unaprijed, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] plati novčani iznos od iznos od 358,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2005. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja i li granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici OZ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica sa dijelom zatraženih troškova postupka u iznosu od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica uvodno u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d.

1.1. Navodi da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik "Addiko banka" d.d. ( tada "Slavonska banka" d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Petra Krešimira IV 32) kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu br. 514006020-26000048339/2005 od 16. lipnja 2005. temeljem kojeg je tužiteljica koristila kredit od 71.200,00 CHF, u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu, te je prva rata iznosila 898,36 CHF i dospijevala 1. kolovoza 2005. godine.

1.2. Nadalje, ističe da je člankom 6. predmetnog ugovora, ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,80% od iznosa odobrenog kredita prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, a naplaćuje se jednokratno, unaprijed, koja naknada je 16. lipnja 2005. naplaćena tužiteljici što je razvidno iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor, u visini od 2.724,72 kn ili 569,60 eura.

1.3. Navodi da je ulazna naknada unaprijed formulirana u ugovoru, a tužiteljica na nju i na njezinu visinu nije mogla imati, niti je imala ikakav utjecaj, niti je mogla pregovarati o njoj. Nadalje da iz osporenog članka 6. Ugovora nije razvidno od čega se sastoji ulazna naknada i koje je to troškove tuženi imao.

1.4. Sve navedeno je dovelo do toga da je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

1.5. Poziva se na odluke Suda EU u predmetima C-84/19 i C-224/19 i na praksu Županijskog sud u Zagrebu u predmetu poslovni broj Gž-1368/21 kao i na prava zajamčena Direktivom 93/13.

1.6. Temeljem odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, poziva se na pravo traženja od tuženika stečenog temeljem ništetne odredbe, kao i na čl. 1111 ZOO-a, sve sa zakonskim zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

1.7. Poziva se i na Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007.) u svezi sa čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05.travnja 1993.

1.8. Zaključno tužiteljica traži od suda u postupku utvrditi ništetnost odredbi o ulaznoj naknadi i povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe u iznosu od 369,05, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 17. lipnja 2005 kao dana stjecanja do isplate kao i pripadajućim parničnim troškovima.

2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u visini od 1.328,00 eura, dok se tužbenim zahtjevom potražuje iznos od 369,05 eura.

2.2. Vezano uz naplaćenu naknadu, navodi da je ista naplaćena 28. lipnja 2005. u iznosu od 358,55 eura u kojem iznosu ne osporava visinu tužbenog zahtjeva a u preostalom dijelu ga čini spornim.

2.3. Ističe prigovor zastare iz razloga što je tužba podnesena dana 15. svibnja 2025. te kako se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 15. svibnja 2020. nastupila je zastara potraživanja, te kako je kondemnatorni dio u zastari, smatra da tužitelj nema pravni interes niti za utvrđenje ništetnosti.

2.4. Smatra neprihvatljivim tumačenje Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara na koji način stavlja van snage zakonski rok od 5 godina te da takvo mišljenje Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti.

2.5. Navodi da tužba ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

2.6. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora.

2.7. Navodi da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita . Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave.

2.8. Tuženik na okolnost da se radi o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, smatra da je potrebno utvrditi dvije stvari, i to procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, koji uvjeti se moraju kumulativno ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

2.9. Osporava tužitelju status potrošača dok to i ne dokaže.

2.10. Zbog ispunjenja obveze iz ugovora, u smislu članka 326. st. 2. ZOO-a, osporava tužitelju pravo na isticanje ništetnosti.

2.11. Zaključno tuženik navodi da tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu sankciju u vidu plaćanja kamata.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužiteljica se u podnesku od 17. ožujka 2026. očitovala na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakla, a vezano uz prigovor zastare, da zastara ne počinje teći od dana uplate, već od trenutka kada je utvrđena ništetost članka 6. Ugovora o kreditu odnosno od pravomoćnosti odluke o ništetnosti te kako u konkretnom slučaju takva odluka još nije donesena, zastarni rok za isplatu predmetnog potraživanja nije niti počeo teći. Tužiteljica nije mogla izgubiti svoje pravo prije nego što je uopće zna la da je oštećena.

4.1. Poziva se na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. u kojem se navodi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu čl. 46. ZZP može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo, te kako se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati što znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna jer ju je prethodno pripremila tužena, jer se o tim odredbama pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata nije pojedinačno pregovaralo niti se to moglo.

4.2. Navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu prema uvjetima banke i odredbama koje je banka unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu koji je sadržavao i odredbi o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 0,80 % od iznosa i o spornoj odredbi se nije moglo pregovarati. Nadalje, tuženik tužiteljici nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice - potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu zakonskih odredbi.

4.3. Ističe da tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) te da tužiteljica bez predmetne naknade za obradu nije mogla sklopiti ugovor i upravo to uzrokuje značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovor o kreditu br. 514006020-26000048339/2005 od 16. lipnja 2005. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% (nula zarez osamdeset posto) jednokratno, unaprijed.“ i s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem navedene ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 16. lipnja 2005. tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključili Ugovor o kreditu br. 514006020- 26000048339/2005, prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, tužiteljici kao korisnici kredita, odobrio kredit u iznosu od 71.200,00 CHF protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (članak 2.), koji kredit je tužiteljica bila u obvezi otplatiti u roku od 8 godina (članak 3.1.),

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 0,80% jednokratno, unaprijed (članak 6.1.),

- da je kredit odobren kao stambeni, za kupovinu stana (članak 2.),

- da je naknada naplaćena.

7. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita, sadržane u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužiteljica ima status potrošača. Sporno je kada je i koliko banka naplatila na ime naknade. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporno je da li je tužiteljica pravilno odredila vrijednost premeta spora.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu br. 514006020-26000048339/2005 od 16. lipnja 2005. (str. 9-18 spisa), u otplatni plan (str. 6-8 spisa), u Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., u primjeni od 1.ožujka 2025. (str. 35-62 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Vezano uz istaknuti prigovor suviše visoko postavljene vrijednosti predmeta spora ističe se da je prigovor tuženika neosnovan pozivom na odredbu članka 16. st. 1. i članka 19. Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) u kojima se u članku 16. st. 1. navodi da se kao vrijednost predmeta spora, kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, a u članku 19. se navodi da u parnicama u kojim je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili ne postojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili neistinitost neke isprave, da se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Kako se predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora i istovremeno isplata stečenog bez osnove, kao vrijednost predmeta spora se uzima zbroj vrijednosti svakog od zahtjeva.

11. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da se sjeća da je u 2005. realizirala predmetni kredit u svrhu kupovine stana koji joj je služio isključivo za privatne potrebe te da na sebi nije imala nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Navela je da je kredit realizirala nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate i s tim u svezi visine anuiteta. Nadalje, da joj je navedeni kredit vezan uz CHF ponuđen kao najpovoljniji za nju i da je u prethodnim postupcima pred ovim sudom ostvarila pravo na stečeno bez osnova temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Iskazala je da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz prikupljanje dokumentacije kojom je dokazivala svoju kreditnu sposobnost dok o naknadi za obradu kredita nije uopće bilo govora i nije niti znala da će banka nešto ustegnuti, niti je znala iznos koji je ustegnut. Ugovor je bio unaprijed sačinjen i nije mogla ništa pregovarati, mijenjati ni ti dodavati pa tako niti ugovornu odredbu o naknadi. Istakla je da je kredit u cijelosti otplatila iz svojih primanja. Ne osporava da je ugovor pročitala u dijelu u kojem ju je zanimao i koji je razumjela.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit realizirala za osobne potrebe, za kupovinu stana, kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.

13. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača. Kako je tužiteljica stranka u ugovoru u kojem pojedine odredbe smatra ništetnim, nesporno je postojanje njezinog interesa za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

14. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelj ice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da joj nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogla utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

15. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelj icu, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti joj je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

18. Na ove okolnosti tuženik je predložio uvid u Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., u primjeni od 1.ožujka 2025. (str. 35 -62 spisa) koji dokaz ovaj sud nije prihvatio kao relevantan za donošenje odluke o glavnoj stvari. Ovo iz razloga što se radi o internoj odluci tuženika kojom se reguliraju pojedine visine naknada za usluge banke, što nije niti sporno u ovom postupku. Ne osporava se da je banka imala odluku temeljem koje je mogla naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kao u ugovoru. Sporno je što o istoj odredbi nije pregovarano sa strankom i što joj nije pojašnjeno čime banka opravdava ustezanje iznosa naknade .

19. Nadalje, vezano uz navod tuženika da je navedeni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti ništa o ulaznoj naknadi, njezinoj namjeni a čak niti o visini, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora.

20. Tužiteljica je sadržajem ugovora bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeni naknadom i u kojoj visini svaki od njih). Tužiteljica je prije sklapanja ugovora imala informaciju o obvezi plaćanja naknade i mog la je razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

22. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

23. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradu kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužiteljici kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

25. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica zasigurno nije imala financijskih znanja kao tuženik, niti je mog la sa njime ravnopravno razgovarati.

26. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovornih odredaba o naknadama. Naime, odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

27. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njezinog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužiteljice je nesporno da je za visinu naknade doznala naknadno.

28. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer joj je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imala mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužiteljica bi bila onemogućena u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

29. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i prijevremeno zatvaranje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

30. Tuženik je osporio prvotno postavljenu visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je tužiteljica, u skladu s navodima tuženika iz odgovora na tužbu, na pripremnom ročištu od 26. ožujka 2026., uskladila svoj tužbeni zahtjev i postavila traženje povrata stečenog bez osnove u iznosu od 358,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. lipnja 2005. do isplate.

31. Kako je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev za iznos od 10,55 eura, sud je na ročištu donio rješenje o povlačenju tužbenog zahtjeva za navedeni iznos, kojem rješenju se tuženik do zaključenja glavne rasprave nije protivio.

32. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

34. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelj ice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO -a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud joj je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

37. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.375,00 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 26.3.2026. i 21.5.2026., za svako u iznosu od 200,00 eura, ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 17.3.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 900,00 eura, skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 1.125,00 eura.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

39. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

40. Tužiteljica je odbijena sa dijelom troškova postupka u visini od 200,00 eura i PDV, ukupno 250,00 eura, na ime sastava podneska od 14. svibnja 2026. jer je isti bio nepotreban za donošenje odluke o glavnoj stvari, odnosno tužiteljica ih je mogla iznijeti u očitovanju na odgovor na tužbu ili na pripremnom ročištu.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. Izreke presude.

Slavonski Brod, 30. lipnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Jelena Demetrović, Slavonski Brod,

2. OD Ćurković i Šanjug, Zagreb.