REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-52/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] 29, zastupana po punomoćniku Saši Čačiću, odvjetniku u Vinkovcima, protiv I. tuženika "IMPULS LEASING" d.o.o., OIB: 65918029671, Ulica Velimira Škorpika 24/1, Zagreb, zastupan po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu i II. tuženika IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 14. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Saše Čačića, zamjenika punomoćnika I. tuženika odvjetnika Ivana Ćavara i u odsutnosti uredno pozvanog II. tuženika, 30. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor stvarne nenadležnosti kao neosnovan.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o namjenskom kreditu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 19. lipnja 2009.godine, solemniziranog po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43 A pod poslovnim brojem OV-8042/09. dana 23.06.2009, i to u:

- u čl. 5.1. u dijelu koji glasi: "…koja stopa je promjenjiva sukladno odluci Davatelja kredita, odnosno odredbama iz čl. 9. (devet) ovog Ugovora i Sporazuma…"; i

- u čl. 9.1. u dijelu koji glasi: "…Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena realna godišnja kamata…".

II. U preostalom dijelu točke I. tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti preostalog dijela Ugovora o namjenskom kreditu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 19. lipnja 2009.godine, solemniziranog po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43 A pod poslovnim brojem OV-8042/09. dana 23.06.2009, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u točki II. koji glasi: "Nalaže se prvo tuženiku da tužiteljici odmah nakon pravomoćnosti ove presude izda potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stekao temeljem ništetnog Ugovora o namjenskom kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen, solemniziran dana 02.10.2008. od strane javnog bilježnika Vladimira Marčinko iz Zagreba pod brojem OV-14774/08, ili će iste zamijeniti ova presuda, te se nalaže zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Novom Zagrebu, zemljišno knjižni odjel Zaprešić da izvrši brisanje hipoteka upisane u u knjizi položenih ugovora u [broj poduloška]/ zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], opisano kao stan br.9. na I. katu , površine 59,34 čm i spremište u podrumu 1,21 čm, koji se nalaze u stambenoj zgradi [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], zajedno sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom predmetne stambene zgrade, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, s kojima je neodvojivo povezan."

IV. Svaka strana snosi svoj trošak postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 22. siječnja 2023. navodi da su 2. listopada 2008. I. tuženik kao vjerovnik, tužiteljica kao Založni dužnik 1 i Jamac Platac te pravni prednik tužiteljice i II. tuženika koji je preminuo i čiji su isti zakonski nasljednici svako u ½ dijela, RMF kao Založni dužnik 2, i društvo V.D.G. Promet d.o.o. za turizam i ugostiteljstvo koje je brisano iz registra i prestalo postojati, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je dana 2. listopada 2008. solemniziran po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43 A pod poslovnim brojem OV-1477/08. Predmetnom ispravom osigurana je tražbina tuženika prema tužiteljima u iznosu od 370.696, 14 CHF sa ugovorenom kamatom koja u trenutku sklapanja predmetnog sporazuma iznosi 6,2 % dekurzivno godišnje, koja je promjenjiva, a istim se tužiteljica obvezala navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, dakle zaključila je ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF). Temeljem predmetne isprave I. tuženik je postao založni vjerovnik na nekretninama tužiteljice. Dalje navodi da se tužiteljica sukladno čl. 8.3. Ugovora obvezala tuženoj iznos kredita platiti u 120 uz redovnu kamatnu stopu koja je na osnovu čl.5. Ugovora bila određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 6,2 % godišnje temeljem Odluke o kamatnim stopama Davatelja kredita odnosno odredbama iz članka 9. Ugovora i Sporazuma. Namjena kredita sukladno čl. 2. ugovora bila je izgradnja građevina za seoski turizam na zemljištu kč. br. [katastarska čestica]. Tužiteljica se sukladno čl. 7. Ugovora obvezala tuženoj kredit otplaćivati u 120 mjesečnih anuiteta, svaka u iznosu od 4.574,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Karlovačke banke d.d. važećem na dan plaćanja za CHF , a sve sukladno otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora. Prilikom sklapanja ugovora tužiteljici kao jamcu i založnom dužniku, te predniku II. tuženika kao založnom dužniku 2., nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Pritom se poziva na odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača te na odluku Vrhovnog suda Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske kojom je u cijelosti prihvaćena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Naglašava da su ugovori s ništetnim odredbama klauzulom CHF i ništetnom promjenjivom kamatnom stopom uslijed ništetnosti bitnih sastojaka ništetni su u cijelosti. Predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da je ništetan Ugovor o namjenskom kreditu i sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 19. lipnja 2009.godine, solemniziran po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43 A pod poslovnim brojem OV-8042/09. dana 23.06.2009, te kojim se nalaže I. tuženiku da tužiteljici odmah nakon pravomoćnosti ove presude izda potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stekao temeljem ništetnog predmetnog ugovora, uz naknadu parničnog troška.

1.1. U daljnjem tijeku postupka, tj. na pripremnom ročištu tužiteljica je navela da je predmetni ugovor ništetan temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima je određeno da činidba koja je neodređena i neodrediva uzrokuje ništetnost ugovora te da ništetnost jednostrano promjenjive stope kao bitnog elementa Ugovora o kreditu za posljedicu ima da takav ugovorni odnos više ne udovoljava pojmu ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a obzirom da je nužni sastojak takvog ugovora kamata koju isti više nema uslijed njezine neodredivosti.

2. I. tuženik je u odgovoru na tužbu u prvom redu istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti te predložio da sud donese rješenje kojim se oglašava stvarno nenadležnim za suđenje u predmetnom pravnom sporu te po pravomoćnosti rješenja predmet dostaviti na odlučivanje stvarno nadležnom trgovačkom sudu. Dalje ističe kako navedeni ugovor nije potrošački ugovor te navodi nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja. Dalje osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, a konačno ukazuje da sve i da sporne odredbe jesu ništetne, iste ne predstavljaju bitne sastojke ugovora obzirom da bez njih isti može opstati. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška.

2.1. II. tuženik je u odgovoru na tužbu naveo je da priznaje tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U pogledu prigovora stvarne nenadležnosti, ukazuje se na odredbu čl. 34.b toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj – 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje: ZPP) kojom je propisano da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, kao i između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (članak 34. stavak 1.), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekoga drugog suda

3.1. Budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica tuženika koji je pravna osoba tužila kao fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, to je sukladno čl. 34. st. 2. ZPP-a ovaj sud kao općinski nadležan za suđenje u predmetnom pravnom sporu, slijedom čega je valjalo odbiti prigovor stvarne nenadležnosti i odlučiti kao u rješenju.

4. Nadalje, valja reći da je u konkretnom slučaju pod točkom I. tužbenog zahtjeva riječ o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla o kojem se može riješiti samo na jednako način prema svim tuženicima koji su u konkretnom slučaju sukladno čl. 201. ZPP-a jedinstveni suparničari. S obzirom da priznanje tužbenog zahtjeva od strane II. tuženika predstavlja radnju koja je nepovoljna za I. tuženika, takva nepovoljna parnična radnja u slučaju kada ju poduzme jedan od jedinstvenih parničara nema učinka niti prema onom suparničaru koji ju je poduzeo ako tu radnju ne prihvate svi ostali jedinstveni suparničari. Kako iz stanja spisa ne proizlazi da bi I. tuženik prihvatio priznanje tužbenog zahtjeva, takva radnja nema učinka ni prema I. tuženiku, ali niti prema II. tuženiku koji je tu radnju poduzeo iz razloga što su tuženici u ovom postupku jedinstveni suparničari te se prema njima postupak može riješiti samo na jednak način.

4.1. Što se tiče vrijednosti predmeta spora ukazuje se da je prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. S obzirom da je tužbeni zahtjev deklaratorne prirode to ovaj sud smatra da se u konkretnim okolnostima valja kao vrijednost predmeta spora uzeti iznos koji je naznačen u tužbi, odnosno 3.000,00 EUR.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao potvrdu privatne isprave od 2. listopada 2008. (list 8-9 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 2. listopada 2008. (list 10-19 spisa), zaključak od 23. siječnja 2023. (list 34-35 spisa), izjavu od 2. travnja 2010. (list 36-37 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 38-40 spisa), dostavnicu (list 41 spisa), prijedlog za odgodu ovrhe (list 42-44 spisa) te je saslušana tužiteljica (list 70-71 spisa).

5.1. Ovaj sud ističe da nije pribavljao spis predmeta posl. broj Ovr-1997/2016 Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću jer je isto ocijenjeno kao nepotrebno, a imajući u vidu da je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti ugovora te da pribavljanje navedenog spisa nije od važnosti za rješavanje ovog spora. Jednako tako sud nije prihvatio dokazni prijedlog za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja, ocijenivši isto također kao nepotrebno, a iz razloga što je tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju deklaratorne prirode, a ne ide za nalaganjem isplate u slučaju utvrđenja predmetnog ugovora ništetnim.

6. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev da se utvrdi ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu i sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od dana 19. lipnja 2009.godine, solemniziranog po javnom bilježniku Vladimiru Marčinko iz Zagreba, Palmotićeva 43 A pod poslovnim brojem OV-8042/09. dana 23.06.2009, i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja se odnosi na vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično zahtjev za izdavanjem potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stečeno temeljem takvog ništetnog ugovora.

8. Prije svega valja reći kako u konkretnom slučaju postoji pravni interes tužiteljice.

8.1. Naime, prema članku 327. st. 1. ZOO-a svaka zainteresirana osoba može se pozivati na ništetnost ugovornih odredbi. Nadalje člankom 187. stavkom 1. ZPP- a propisano je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.

8.2. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništetnost predmetnog ugovora jer u slučaju pozitivnog utvrđenja tužiteljica može podnijeti i zahtjev za isplatu, odnosno može potraživati od druge strane sve ono što je platila na temelju ništetnog ugovora kao i zahtijevati izdavanje potrebne izjave podobne za brisanje založnog prava koje je stečeno temeljem takvog ništetnog ugovora. U tom smislu valja reći da činjenica da tužiteljica uz ovu deklaratornu tužbu nije podnijela i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi ništetnog ugovora, nikako ne rezultira time da tužiteljica ne bi imala pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se ujedno pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, treba imati na umu i da tužiteljica ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost predmetnog ugovora. Pri razmatranju ovog pravnog pitanja sud je na umu imao i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržano u odlukama (Rev- 1051/22 i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020.)

8.3. Slijedom navedenog, tužiteljica sukladno odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a u svezi članka 327. stavka 1. ZOO-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe, što je tijekom postupka neosnovano osporavao tuženik.

9. Nadalje valja istaknuti da se tužiteljica u konkretnom slučaju ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) pa se na nju ne odnose propisi o zaštiti potrošača, niti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u kolektivnom sporu, poslovni broj P-1401/12.

9.1. Naime, predmetni ugovor i sporazum sklopljeni su između prednika tuženika IMPULS-DELTA d.o.o. kao davatelja kredita i V.D.G.-PROMET d.o.o. za turizam i ugostiteljstvo kao korisnika kredita i ovdje tužiteljice kao jamca platca i založnog dužnika 1 i prednika II. tuženika RMF kao založnog dužnika 1, pri čemu je u čl. 2. predmetnog ugovora naznačena namjena kredita koja se između ostalog u bitnom sastoji u izgradnji građevina za seoski turizam na zemljištu koje predstavlja vlasništvo korisnika kredita koje je trgovačko društvo koje se bavi turizmom i ugostiteljstvom, dok iz samog iskaza tužiteljice proizlazi da je ista pristupila sam kao jamac i založni dužnik predmetnom ugovoru te da je u kritičnom razdoblju ista bila direktor trgovačkog društva koje je korisnik kredita, pri čemu je iskazala da je kredit dignula da bi završila objekte namijenjene za seoski turizam, odnosno u svrhu realizacije projekta koji je trebao nastati na seoskom gospodarstvu, pri čemu bi isti uključivao sobe za najam i restoran sa domaćom hranom.

9.2. U članku 3. ZZP-a 07 potrošač je definiran kao fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući da je Ugovor o kreditu sklopilo trgovačko društvo za potrebe svoje profesionalne djelatnosti, nije riječ o potrošačkom ugovoru i posljedično se na nj ne primjenjuju odredbe ZZP-a 07, kao ni odluke iz kolektivnog spora (tzv. slučaj Franak).

9.3. Niti tužiteljica se u konkretnom slučaju ne može smatrati potrošačem budući da je ista kao direktor trgovačkog društva-korisnika kredita potpisala predmetni ugovor, neovisno o tome što je isti ugovor potpisala i kao fizička osoba u svojstvu jamca platca i založnog dužnika. Naime, tumačenje Europske komisije objavljeno u smjernicama u Službenom listu C-323/12 od 27. rujna 2019. navodi: "…Fizička osoba koja na temelju akcesornog ugovora djeluje u svojstvu jamca za ugovor koji se sklapa između dvaju trgovačkih subjekata mora se smatrati potrošačem ako je djelovala u svrhe izvan okvira njezina obrta, poduzeća i profesije i nije ni na koji način funkcionalno povezana s društvom zajmoprimcem. Funkcionalna povezanost može se odnositi, na primjer, na funkciju direktora tog društva ili na udio u njegovu temeljnom kapitalu koji nije zanemariv." Naprijed navedeno se ne može primijeniti u ovome slučaju jer je predmetni ugovor tužiteljica potpisala u svojstvu direktora pravne osobe koja je sklopila taj ugovor i pri tome je tužiteljica dala jamstvo za naplatu tako što je pristupila ugovoru kao jamac platac te dopustila zasnivanje založnog prava na svojoj nekretnini. To znači da funkcionalna povezanost postoji i tužiteljica neosnovano tvrdi da ona ima status potrošača.

9.4. Pritom nisu od značaja za status potrošača navodi tužiteljice da je društvo V.D.G.-PROMET d.o.o. osnovano na inzistiranje I. tuženika, i to neposredno prije ili poslije zaključenja predmetnog Ugovora te da to društvo nije radilo nikakve druge radnje u vezi predmetnog projekta osim što su novci na ime kredita prošli kroz društvo, a da sve ostalo kao npr. građevinska dozvola glasi na ime tužiteljice. U tom smislu se ukazuje da čak i kada bi se uzelo da je tužiteljica kao fizička osoba sklopila predmetni ugovor kao korisnik kredita, ni tada ista ne bi imala status potrošača, a imajući na umu stabilnu praksu sudova (tako i Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, EU:C:2015:357 tumačeći pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13) prema kojoj je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij) što znači da bi u tom slučaju predmetni ugovor tužiteljica, iako kao fizička osoba, sklopila u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, a ne u privatne svrhe.

9.5. Shodno tome, na predmetni ugovorni odnos ne mogu se primijeniti učinci citirane odluke donesene u navedenom kolektivnom sporu, u smislu čl. 502.c ZPP, kao niti odredbe potrošačkog zakonodavstva.

10. Dalje je utvrđeno kako se sukladno čl. 1.1. predmetnog ugovora davatelj kredita obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 370.696,14 CHF po prodajnom tečaju za CHF Karlovačke Banke važećem na dan korištenja kredita. Utvrđeno je i da se tužiteljica sukladno čl. 8. predmetnog ugovora obvezala tuženici kredit otplaćivati u 120 mjesečnih anuiteta, svaka u iznosu od 4.574,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Karlovačke banke d.d. važećem na dan plaćanja za CHF, a sve sukladno otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora. U čl. 5. predmetnog ugovora stipulirano je da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti davatelju kredita kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi, koja stopa je promjenjiva sukladno odluci davatelja kredita odnosno odredbama iz članka 9. (devet) ovog Ugovora i Sporazuma, a koja na dan zaključenja ovog Ugovora iznosi 6,2 % (slovima: šest zarez dva posto) godišnje, kao i da se kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u ratama i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Iz čl. 9.1. predmetnog ugovora proizlazi da su stranke suglasne da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak te da pod navedenim uvjetima može biti promijenjena realna godišnja kamata.

11. U pogledu valutne klauzule valja reći sljedeće. Odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje: ZOO) propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Kod ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Valutna klauzula u ugovorima o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću. Iz ovoga je razvidno da je ugovor s valutnom klauzulom, koja je vezana za srednji tečaj CHF, po svojoj naravi aleatoran (kockarski) ugovor, koji u sebi sadrži rizik promjene tečaja, kako za korisnika kredita, tako i za davatelja kredita. Institut valutne klauzule dopušten je sukladno odredbi članka 22. ZOO-a i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Prema odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Sukladno navedenim odredbama, ugovaranje valutne klauzule je izričito dopušteno zakonskom odredbom pa odredbe predmetnog ugovora kojim je vrijednost ugovorne obveze vezana uz odnose valute Republike Hrvatske prema valuti CHF nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

11.1. U odnosu na navode tužiteljice koji se u bitnom svode na to kako istoj nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, već da je smatrala da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, valja prije svega još jednom istaknuti da se tužiteljica ne može smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) pa se na nju ne odnose propisi o zaštiti potrošača, niti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u kolektivnom sporu, poslovni broj P1401/12. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu potpisala kao direktorica trgovačkog društva-korisnika kredita radi izgradnje građevina za seoski turizam te je ista, kako je iznad pokazano, kao jamac platac i založni dužnik funkcionalno povezana s korisnikom kredita, slijedom čega se prema istoj imaju primijeniti odredbe koje se odnose na poslovne odnose, uključujući standard pažnje dobrog gospodarstvenika iz čl. 10. ZOO-a. Dakle, tužiteljica je morala biti svjesna ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule, odnosno morala je biti svjesna prednosti i nedostataka vezanja kredita uz tu drugu valutu i to je uobičajeni rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla. U predmetnom slučaju bila je moguća i obrnuta situacija: da je CHF deprecirao u odnosu na početni tečaj, pa je tako neosnovano tvrditi i da je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita.

11.2. Stoga ne može do ništetnosti predmetnog Ugovora dovesti činjenica da je tuženik nije upozorio tužiteljicu na mogućnost aprecijacije CHF-a u odnosu na kunu jer takva obveza njemu nije propisana nijednim pozitivnim propisom. Nasuprot tome, upravo je tužiteljica o mogućim rizicima i zaštitnim mehanizmima trebala voditi računa u fazi pregovaranja i sklapanja Ugovora, međutim tužiteljica kako proizlazi iz njezinog iskaza nije niti pregovarala, pročitala niti se upoznala s odredbama ugovora, odnosno kako je sama iskazala "nije učestvovala u tome", što sasvim sigurni nije ponašanje s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZOO- a..

11.3. Tužiteljičini navodi, dakle, ne ukazuju na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, razlozi za ništetnost propisani su zakonskim odredbama. Kako je već obrazloženo, ugovaranje valutne klauzule je izričito dopušteno odredbom čl. 22. st .1. ZOO-a i takva ugovorna odredba nije protivna niti Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim propisima niti moralu društva. Daljnji propisani razlozi ništetnosti su nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva činidba (čl. 270. ZOO-a), uporaba sile (čl. 279. st. 3. ZOO-a), prividan ugovor (čl. 285. ZOO-a), nedopušten ili nemoguć uvjet (čl. 298. ZOO-a), zelenaški ugovor (čl. 329. ZOO-a). Tužiteljica u odnosu na ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli svojim činjeničnim navodima ne ukazuje na niti jedan razlog ništetnosti propisan odredbama ZOO-a.

11.4. Ovdje valja ukazati i da čl. 22. st. 1. ZOO-a osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla, ali činjenica da je tečaj CHF aprecirao u odnosu na početni tečaj ne dovodi sama po sebi do ništetnosti Ugovora. Pritom se ukazuje da u slučaju nepredvidivosti događaja zbog kojih ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postaje pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano veliki gubitak, stranka može zahtijevati izmjenu ili raskid ugovora (čl. 369. ZOO-a), ali pod pretpostavkom da je ta stranka primijenila dužnu pažnju iz čl. 10. st. 1. ZOO-a. Dakle, ni promijenjene okolnosti ne mogu dovesti do ništetnosti Ugovora. Konačno, prema čl. 7. st. 2. ZOO-a zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje načela jednake vrijednosti činidaba povlači pravne posljedice, a kako se trgovački ugovori ne mogu pobijati zbog prekomjernog oštećenja (čl. 375. st. 5. ZOO), ništetnost nije propisana kao posljedica načela iz čl. 7. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je kako ne postoji niti jedan zakonom propisan razlog za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11.5. Napominje se i kako valutnu klauzulu mogu pod jednakim uvjetima ugovoriti svi subjekti ugovornog prava (fizičke i pravne osobe) pri čemu hoće li biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana. Dakle, jedna ugovorna strana ne može drugoj ugovornoj strani nametnuti ugovaranje valutne klauzule u njihovom obveznopravnom odnosu. Tužiteljica je sama navela da je potpisala ugovor prema vlastitom nahođenju, a njezina nezainteresiranost da pregovara o odredbama ugovora ili da pročita i upozna se s odredbama istoga ne može pasti na teret druge strane.

11.6. Stoga, ugovorna odredba prema kojoj se obveze korisnika kredita pa stoga i jamca platca plaćaju u protuvrijednosti ugovorene valute (CHF) nije protivna načelu savjesnosti i poštenja niti je njome prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja niti ta odredba ugrožava postizanje svrhe sklopljenog ugovora, odnosno nije protivna ni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i pravilima morala u smislu odredbe čl. 322. i čl. 324. st. 1. ZOO- a.

12. Što se tiče odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja reći kako je odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO- a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

12.1. Činidba ugovornih kamata kako je ugovorena u čl. 5. u svezi čl. 9. ugovora nije određena niti odrediva. Tim odredbama ugovorena je promjena kamatne stope sukladno odluci davatelja kredita, odnosno ovisno o promjeni ili uvođenju novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjeni uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji kao i u slučaju promjene propisa te u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

12.2. Naime, u predmetnoj odredbi nije naveden nikakav objektivni i mjerljivi kriterij ili parametar (npr. referentna stopa poput EURIBOR-a) o kojem takva promjena visine i način obračuna kamatne stope ovisi, a koji se parametar ne mijenja jednostranom voljom jedne strane. Takva odredba ne određuje ni na koji način i u kojem opsegu promjena poreza, uvjeta refinanciranja, propisa te odluka ili mjera nadležnih tijela utječe na promjenu kamatne stope, te osim toga navedena odredba ne propisuje niti određeno referentno razdoblje za praćenje nastupa navedenih promjena niti određuje gornju granicu mogućeg povećanja kamatne stope, slijedom čega je ovaj sud ocjenjuje paušalnom i neprikladnom za određivanjem objekta ugovorne obveze kao određenog ili odredivog. Rezultat toga je da druga ugovorna strana ne može predvidjeti buduću visinu kamate niti provjeriti opravdanost njezine promjene, već je utjecaj svega nabrojenog podložan subjektivnoj poslovnoj procjeni strane koja mijenja kamatu, što je funkcionalno ekvivalentno jednostranoj odluci bez određenih kriterija s pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, a niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi kamatnu stopu.

12.3. Stoga je odredba u čl. 5. st. 1. u dijelu koji glasi: "…koja stopa je promjenjiva sukladno odluci Davatelja kredita, odnosno odredba u čl. 9.1. u dijelu koji glasi: "…Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena realna godišnja kamata…" ništetna sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, slijedom čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

13. Međutim, prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U konkretnom slučaju predmetni ugovor o može ostati na snazi i bez odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jer se u tom slučaju primjenjuje početna kamatna stopa koju su stranke ugovorile, a to je stopa od 6,2% godišnje. Stoga je valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

14. U pogledu točke II. tužbenog zahtjeva valja reći da je ista funkcionalno i logički ovisna o uspjehu tužbenog zahtjeva pod točkom I. u cijelosti. Naime, tužbeni zahtjev u točki II. ide za brisanjem založnog prava koje je stečeno na temelju ništetnog ugovora pa budući da je odlučeno da predmetni ugovor nije ništetan već da ostaje na snazi, samo bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužbeni zahtjev u točki II. neosnovan te je valjalo odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

15. Što se tiče odluke o parničnom trošku, s obzirom da je tužbeni zahtjev pod točkom I. djelomično usvojen, a imajući u vidu nenovčanu prirodu istoga slijedom čega se uspjeh stranaka u parnici ne može valorizirati, odnosno iskazati novčano niti u postotku, dok je odbijeni tužbeni zahtjev pod točkom II. funkcionalno i logički ovisan o uspjehu zahtjeva pod točkom I., ovaj sud je stajališta da je, u skladu člankom 154. stavak 4. ZPP-a, opravdano da svaka strana snosi svoj trošak pa je valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Sudac:

Jan Torjanac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

- tužiteljici po pun.

- I. tuženiku po pun.

- II. tuženiku