REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5006/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Mariji Maričević odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. lipnja 2026. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnika Mariju Maričević odvjetnicu te zamjenika punomoćnika tuženika ĆH odvjetničku vježbenicu, dana 30. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 7103550221 zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je u čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora 7103550221, zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 123,53 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16.03.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 577,47 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose glavnice i to od:

15.11.2007 na iznos od 2,52 EUR

15.12.2007 na iznos od 2,52 EUR

15.1.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.2.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.3.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.4.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.5.2008 na iznos od 2,52 EUR

16.6.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.7.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.8.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.9.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.10.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.11.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.12.2008 na iznos od 2,52 EUR

15.1.2009 na iznos od 2,52 EUR

16.2.2009 na iznos od 2,52 EUR

16.3.2009 na iznos od 2,52 EUR

17.4.2009 na iznos od 2,52 EUR

15.6.2009 na iznos od 2,52 EUR

16.6.2009 na iznos od 2,52 EUR

15.7.2009 na iznos od 2,52 EUR

20.8.2009 na iznos od 9,21 EUR

24.9.2009 na iznos od 9,21 EUR

15.10.2009 na iznos od 9,21 EUR

16.11.2009 na iznos od 9,21 EUR

15.12.2009 na iznos od 9,21 EUR

20.1.2010 na iznos od 9,21 EUR

19.2.2010 na iznos od 9,21 EUR

16.3.2010 na iznos od 9,21 EUR

22.4.2010 na iznos od 9,21 EUR

19.5.2010 na iznos od 9,21 EUR

16.6.2010 na iznos od 9,21 EUR

16.7.2010 na iznos od 9,21 EUR

16.8.2010 na iznos od 9,21 EUR

15.9.2010 na iznos od 9,21 EUR

15.10.2010 na iznos od 9,21 EUR

22.11.2010 na iznos od 9,21 EUR

15.12.2010 na iznos od 9,21 EUR

14.1.2011 na iznos od 9,21 EUR

21.2.2011 na iznos od 9,21 EUR

16.3.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.4.2011 na iznos od 9,21 EUR

16.5.2011 na iznos od 9,21 EUR

17.6.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.7.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.8.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.9.2011 na iznos od 9,21 EUR

16.10.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.11.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.12.2011 na iznos od 9,21 EUR

15.1.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.2.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.3.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.4.2012 na iznos od 9,21 EUR

16.5.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.6.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.7.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.8.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.9.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.10.2012 na iznos od 9,21 EUR

15.11.2012 na iznos od 9,21 EUR

21.12.2012 na iznos od 9,21 EUR

16.1.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.2.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.3.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.4.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.5.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.6.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.7.2013 na iznos od 9,21 EUR

15.8.2013 na iznos od 9,18 EUR

19.9.2013 na iznos od 9,18 EUR

16.10.2013 na iznos od 9,18 EUR

15.11.2013 na iznos od 9,18 EUR

15.12.2013 na iznos od 9,18 EUR

15.1.2014 na iznos od 9,18 EUR

14.2.2014 na iznos od 9,08 EUR

15.3.2014 na iznos od 9,08 EUR

7.4.2014 na iznos od 9,23 EUR

pa do isplate, sve do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim od tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 potražuje isplatu daljnjeg novčanog iznosa od 22,56 EUR sa pripadajućim kamatama od 01.10.2007. godine pa do isplate kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., 10000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da naknadi tužiteljici TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.979,64 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 24.07.2025. godine navodi da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao Kreditor sklopili 15.03.2007. Ugovor o gotovinskom kreditu broj 7103550221, na iznos od 93.076,64 kn. U čl. 2. ugovorena je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te obveza korisnika kredita da plati sve nakanade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, temeljem čega je naplaćena tzv. ulazna naknada 16.03.2007. u iznosu 930,77 kn/123,53 EUR (1% iznosa kredita). Kamatna stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa je mijenjana na štetu tužiteljice, počevši od 01.10.2007. zbog čega je došlo do povećanja iznosa kredita, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviještena i imati saznanja o konkretnim stopama koje će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom. Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija, jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i kako utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, budući da je učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata za najmanje 600,00 EUR , u vezi čega tužiteljica zadržava pravo usklade i specifikacije tužbenog zahtjeva temeljem financijskog vještačenja 2. Nadalje, Tužiteljica smatra da su nepoštene i ništetne i odredbe ugovora, Odluke o Tarifi naknada i Općih akata tuženika o navedenim naknadama - jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužiteljica nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice i kako utječu na ukupan trošak kredita, niti na što se odnose naknade, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su navedene odredbe ugovora nepoštene i ništetne u smislu čl. 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 270. i 296. Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu i u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj u sporu Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024., te Ustavnog suda RH U-III-3231/22 od 13. srpnja 2023. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u neosnovano naplaćenim kamatama, anuitetima i naknadama. Tužiteljica se obratila tuženiku dopisom od 25.06.2025. sa zahtjevom za mirnim rješenjem i dostavom kreditne dokumentacije te podataka o uplati naknada, temeljem čega je tuženik dostavio kreditnu dokumentaciju i tražene podatke. Predlaže usvojiti preciziran tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da tužitelj predmetnom tužbom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 7103550221 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 15.03.2007. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 600,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Također s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovor o kreditu koje se odnose na ulaznu naknadu postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 123,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

4. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 723,53 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Shvaćanje da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenih zahtjeva treba cijeniti isključivo gledati kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora visina kondemantornog zahtjeva, zauzeo je Vrhovno sud Republike Hrvatske u odluci Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008. godine, kako slijedi: „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“. U tom smislu tuženik citira i daljnje sudske odluke. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 723,53 EUR.

5. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

5. Tužitelj polazi od pretpostavke da je odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu ništetna i nepoštena, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014, odnosno na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja odluka je u dijelu koji se odnosi na kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014. Naime, u izreci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, a koju citira i sam tužitelj, jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute. Takvo tumačenje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, navodeći u obrazloženju: “Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.” Tako i Županijski sud u Zadru u obrazloženju presude poslovni broj Gž-766/2019 od 21. travnja 2020. godine, u kojoj je odlučivao u povodu žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-478/2017 od 22. veljače 2019. godine, a u kojem postupku se radilo o ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, navodi: „Isto tako, navedena činjenična utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća, s time, što se tiče primjene materijalnog prava, valja kazati da se neosnovano žalitelj poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5, jer je u tom predmetu riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojima je bio ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je bila vezana glavnica, te ugovorna kamata koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka, koju su banke mijenjale, ono što je bitno za ovu pravnu stvar, bez ugovorenih parametara, samim obavješćivanjem o promjeni, o čemu nije pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorne odredbe. Dakle, u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što ovdje očito nije slučaj.“ Tužen ik ovjde navodi te citira i druge odluke.

6. U ovoj stvari nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu odobren u kunama te da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Stoga je, uzimajući u obzir naprijed iznesene navode, u potpunosti razvidno da se tužitelj ne može prilikom pokretanja ovog parničnog postupka opredijeliti za režim zaštite kolektivnih prava potrošača, pozivajući se u skladu s načelom dispozitivnosti na presudu VTSRH posl. br. Pž-7129/2013. Isto tako, tužitelj ne može temeljem iste presude implicirati ništetnost odredbe o načinu podešavanja kamatne stope, niti iz njegovih navoda proizlazi ništetnost te odredbe. Tuženik ističe da tužitelj ničime nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima, već svoje navode samo potkrjepljuje pogrešno se pozivajući na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu. Stoga je razvidno da niti ne postoji osnova temeljem koje tužitelj traži isplatu navedenog iznosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 9,25% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (DH, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga što je cijelo potraživanje tužitelja u zastari. Kako je u prethodnoj točci navedeno, pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine nemaju učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, stoga posljedično i logikom stvari predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako se radi o odluci koja je po stajalištu tuženika sporna, ali koja u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Naime, revizijski sud je izrazio stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa vezano za ugovore o kreditu u CHF došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 kao i da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka (od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe). Stav revizijskog suda da se prekid zastare odnosi samo na kredite u CHF, a ne i na druge valute, potvrđuj i razne odluke Županijskih sudova koje tuženik citira. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je posljedica ništetnosti i to na način da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Iz ustaljene prakse revizijskog suda proizlazi da zastarijevanje kod ništetnosti počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze vraćanja kredita tužitelja (plaćanja anuiteta), početak tijeka zastare trebao bi se računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da se na ovaj konkretni slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev- 2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima. Uzimajući u obzir činjenice da je tužitelj podnio tužbu dana 24. srpnja 2025.. godine, a da je Ugovor o kreditu sklopljen dana 15.03.2007. godine, stoga razvidno je da su sva potraživanja tužitelja u zastari

7. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ČH protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi- list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje RH prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”. Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

9. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada za Ugovor o kreditu naplaćena 16.03.2007. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 16.03.2007. godine od dana plaćanja naknada pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od 5 godina, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana plaćanja naknade, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

10. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

11. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao potvrdu banke tuženika od 10.07.2025. godine (list 6 spisa), Ugovor o gotovinskom kreditu (list 7-11 spisa), financijsku dokumentaciju (list 13-26 spisa), sudsku praksu (list 45-114 i 121- 139 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list146-162 spisa) te iskaz tužiteljice osobno dan na ročištu koje je održano dana 10. lipnja 2026. godine (list 188-189 spisa).

12. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

13. Sud je izvršio uvid u Ugovor o gotovinskom kreditu (dalje: Ugovor) te utvrdio da su isti sklopili dana 15.03.2007. godine Zagrebačka banka d.d. kao banka kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, pod brojem 3208617713/07. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je kreditor je odobrio korisniku kredit u iznosu od 93.076,64 kuna. Odredbom čl. 2. ugovoreno je da redovna kamatna stopa iznosi 8,75 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama tuženika. Na kraju ovog članka postoji odredba da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno oduci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Isto tako je ugovoreno da se kredit vraća u mjesečnim anuitetima. Čl. 3. je ugovoren rok otplate od 84 mjeseci, a čl. 4. je utvrđeno da mjesečni anuitet iznosi 1.470,16 kuna. Navedeni ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Stjepana Volarića iz jastrebarskog pod brojem OV-3069/07 dana 15.03.2007. godine.

14. Sud je saslušao tužiteljicu TH osobno te je ista na ročištu održanom dana 10. lipnja 2026. godine izjavila da je predmetni kredit podignula u svrhu kupnje osobnog vozila. Nije imala firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrala je obzirom je tamo primala plaću. Prilikom podizanja kredita u banci ju nisu upozorili da bi kamatna stopa mogli značajno porasti tijekom otplatnog razdoblja. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Ne sjeća se točno kolika joj je bila početna rata, zna da je išla u banku se raspitivati o tome no ništa joj i nisu znali reći zbog čega je kamatna stopa porasla i time i rata kredita. Ona je osobno otplaćivala kredit administrativnom zabranom na plaći. Ugovor je pročitala. Vidjela je odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je pitala o čemu se radi no službenica u banci joj nije ništa konkretno rekla koji će se troškovi time pokriti već da je to tako i gotovo. Ugovor je napisala banka i njoj su samo dali ga na potpis. Ne sjeća se više da li je išla kod javnog bilježnika. Kredit je u cijelosti otplatila. 2007. godine je radila u Konzumu. Na poseban upit pun. tuženika da li je pitala službenicu u banci da li iznos naknade može biti niži odgovara da je pitala ali da su joj rekli da je to tako i time je stvar završena.

15. Sud je iz iskaza tužiteljice osobno utvrdio da je isti predmetni kredit realizirala kod tuženika radi kupnje osobnog automobila za osobne potrebe prijevoza. Stog ovaj sud smatra da predmetni ugovor o kreditu ima sve karakteristike potrošačkog kredita te drugačije navode nije prihvatio. Nadalje, sud je iz istog iskaza utvrdio da ugovorne stranke zapravo i nisu pregovarale o kamatnoj stopi i visini naknada, a kada je tužiteljica to i pokušala , službenica u banci joj je rekla da je to tako kako je napisano i gotov. Stoga se ne može govoriti da su o tim bitnim uglavcima predmetnog ugovora o kreditu stranke pregovarale, odnosno da bi to tužiteljici kao korisnici kredita to bilo omogućeno.

16. Vezano uz pravni okvir za rješavanje ovog spora među strankama valja naglasiti da je za ocjenu valjanosti ugovorene jednostrano promjenjive kamatne stope (ugovor je zaključen 15.03.2007.godine), mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/0.7, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07), koji je bio važeći u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio važeći za vrijeme otplate kredita.

17. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Naprijed citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

19. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Zatim, važno je za istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Nadalje, prema odredbi članka 322. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 295. stavak 2. ZOO-a proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi članka 272. stavak 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

24. Prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Sukladno svim naprijed navedenim utvrđenjima te citiranim pravnim normama ovaj sud smatra da u ovom konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva kao i sve ostale ugovorne odredbe, ali nije razumljiva. To zato što je jedino što je razumljivo to da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

26. Naime, sud je analizom iskaza tužitelja i svjedoka nedvojbeno utvrdio da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužitelja na razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužitelju niti objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope, niti su ikada precizno navedeni kriteriji ili parametri koji su doveli do takvog povećanja.

27. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je stoga stav ovog suda kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju, a niti je ikada uslijedilo obrazloženje ili bio upoznavanje s parametrima koji dovode do navedenih promjena

28. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

29. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba. Ako je ona ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, takva odredba time uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

30. Nadalje, imajući u vidu da je kamata cijena kredita, pa kao takva bitan element ugovora o kreditu, slijedom čega mora biti određena odnosno odrediva, određivanje cijene prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu kamatne stope, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.

31. Također jednostrana promjena kamatne stope odlukom banke bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu. To je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, posebno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, pa je posljedično tome, takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP-a

32. Stoga sud na temelju provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača.

70. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan dio članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika

33. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo odgovarajuće financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

34. Prvenstveno valja naglasiti da je sud počeo od utvrđenja da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 15.03.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu pod brojem 3208617713/07 na iznos od 93.076,64 kuna. Tim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 8,75 % godišnje promjenjiva u skladu s odlukama kreditora te je određen rok otplate od 84 mjeseci.

35. Nadalje je utvrđeno da se kamatna stopa tijekom obračunskog razdoblja mijenjala tako da je prvotno bila 8,75 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 01. studenog 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 01. srpnja 2009. godine, zatim 10,35 % godišnje od anuiteta s dospijećem 01. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1.srpnja 2013., zatim 10,32 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2013. do zaključno anuiteta s dospijećem 01. siječnja 2014. te 10,03 % godišnje od anuiteta s dospijećem 01. veljače 2014. do konca izračuna.

36. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (01.05.2007. godine) do konačne otplate, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 577,47 EUR. Isto tako je utvrđeno da je tužena tužiteljici dana 16.03.2007. godine naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 123,53 EUR. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

37. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

38. Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata vezano s osnova valutne klauzule zbog jednostrane promjene kamatne stope sveukupno iznos od 577,47 EUR te je isti iznose dosudio tužitelju na teret tuženika s tijekom kamata kako je utvrđen u financijskom vještačenju, a naznačen u izreci ove presude.

39. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, a od 01.08.2015. godine pa do isplate temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05.

47. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, valja ukazati da se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 323. stavak 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao (tako i Županijski sud u Osijeku, u presudi broj Gž-1996/19 od 14. rujna 2020. i dr.). Kako tužitelj upravo ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi a temeljem takvog utvrđenja i isplatu, koji zahtjev sud prihvaća kako je to ranije obrazloženo, to je utvrđen neosnovanim prigovor zastare istaknut po tuženiku, dok je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta, kako je to navedeno u toč. II. izreke ove presude.

48. Obzirom da je tužiteljica svojim prvobitnim tužbenim zahtjevom potraživala iznos od 600,00 EUR da bi ga poslije financijskog vještačenja smanjila na 577,47 EUR valja naglasiti da se tom djelomičnom povlačenju tuženik usprotivio pa je stoga sud odbio tužiteljicu sa dijelom njenog tužbenog zahtjeva kojim potražuje iznos od 22,56 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

49. Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) sud je samu visinu te naknade i vrijeme naplate utvrdio provođenjem financijskog vještačenja kojim je utvrđeno da je tuženika naplatio tužiteljici dana 16. ožujka 2007. godine tu naknadu u iznosu od 123,53 EUR.

50. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita iz čl. Ugovora sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

51. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 2 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

52. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

53. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

54. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

55. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je sud usvojio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja te je uz utvrđenje ništetnosti navedene odredbe dosudio tužaljci iznos od 123,53 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana naplate16. ožujka 2007. godine pa do isplate.

56. Vezano uz odlučivanje o prigovoru zastare, sud je imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

57. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH.

58. Nadalje, obzirom da se u ovoj pravnoj stvari tužbenim zahtjevom ne traži samo isplata već i utvrđenje da je određena ugovorna odredba ništetna, valja primijeniti i odredbu čl. 328 ZOO-a koja određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Dakle, u ovom slučaju tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

59. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

60. Vezano uz pitanje visine predmeta spora kako je isti označen u tužbu sud je utvrdio slijedeće. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica potražuje isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te isplatu s osnove ništetne odredbe o naplaćenim naknadama. Uz to tužiteljica zahtjeva i da se same te odredbe proglase ništetnim.

61. Naime, tužiteljica je zatražila utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te naplati naknade za obradu potrošačkog kredita, a vps je naznačila sukladno Tbr. 45. OT kojim je određeno: U neprocjenjivim predmetima koji nisu predviđeni tarifnim odredbama Tarife (npr. tužbe na utvrđenje), a niti se vrijednost predmeta spora može na drugi način utvrditi, odvjetnik ima pravo za svaku poduzetu radnju na nagradu u postupku pred općinskim sudom i tijelima iste razine u visini 100 bodova. Dakle, Tarifa je u konkretnom slučaju jasna i tužitelj je vps naznačio u iznosu od 1.400,00 eur da isti bude u skladu sa pravilom o 100 bodova za svaku poduzetu radnju pred općinskim sudom (tj. da uđe u razred od 1.327,01 do 13.272,00 eur).

62. Za istaknuti je kako je Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) lex specialis u odnosu na Zakon o parničnom postupku, a članak 19. tog zakona određuje kako u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 eura. Stoga ovaj sud smatra da je tužiteljica ispravno naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR te stoga sud nije mijenjao isti po prigovoru tuženika.

63. Sud je tužiteljici priznao trošak postupka u cijelosti obzirom da je tužbenim zahtjevom u vrijeme zaključenja glavne rasprave uspjela gotovo u cijelosti, a zbog odbijenog minornog iznosa nisu nastali posebni troškovi.

51. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku sa 200,00 EUR, trošak sastava tužbe od 24.07.2025. godine sa 200,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 30.09.2025. i 24.02.2026. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), trošak pristupa na ročišta 23.10.2025. i 10.06.2026. godine sa 200,00 EUR za svako ročište ( Tbr. 9/1) ili ukupno 1.200,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 42) u iznosu od 300,00 EUR, trošak vještačenja od 400,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR te na presudu do 53,09 EUR pa sveukupni trošak tužiteljice iznosi 1.979,64 EUR koji je i dosuđen tužitelju na teret tuženika.

52. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 18.03.2021. godine kojim je dostavljena uplatnica za vještačenje, te pristupa na ročište od 12.01.2022. godine jer nije održano i ročišta za objavu jer te radnje nisu bile potrebne za vođenje postupka.

53. Tužiteljici je na njen zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužiteljici od 30. lipnja 2026. godine pa do isplate.

54. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 30. lipnja 2026. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.