REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-321/2024-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji toga suda Sonji Marinac Rumora, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Šćulac, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Rijeke, protiv I. tuženika Lovačkog društva "PATKA" Novigrad, Bužinija bb, OIB 43534337399, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, II. tuženika Lovačkog društva “LEPUS” Brtonigla, Bumarska 2, OIB 51450468271, kojeg zastupaju punomoćnici Matko Sanjin Jovanović i Sanja Jovanović, odvjetnici u Poreču i III. tuženika BINA-ISTRA d.d. Lupoglav, Zrinščak 57, OIB 13439120211, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva KALLY & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi isplate uz sudjelovanje umješača na strani III. tuženika BINA-ISTRA upravljanje i održavanje d.o.o. Lupoglav, Zrinščak 57, Lupoglav, OIB: 76757137512, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika I. tuženika, punomoćnika II. tuženika, punomoćnika III. tuženika i punomoćnika umješača, te nakon ročišta za objavu presude održanog 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „PATKA” Novigrad, Bužinija bb, Novigrad, OIB: 43534337399, i II. tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „LEPUS” Brtonigla, Bumarska 2, Brtonigla, OIB: 51450468271, kojim tužitelj zahtijeva mu I. i II. tuženik solidarno s III. tuženikom isplate iznos od 2.614,97 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. studenoga 2020. do isplate.

II. Nalaže se III. tuženiku BINA-ISTRA d.d. Lupoglav, Zrinščak 57, Lupoglav, OIB: 13439120211, isplatiti tužitelju ADRIATIC osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, iznos od 2.614,97 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. studenoga 2020. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se III. tuženiku BINA-ISTRA d.d. Lupoglav naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.075,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2026. do isplate.

V. Nalaže se tužitelju naknaditi I. tuženiku LOVAČKO DRUŠTVO „PATKA”

Novigrad parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev I. tuženika za naknadu troškova u iznosu od 375,00 eura.

VII. Nalaže se tužitelju naknaditi II. tuženiku LOVAČKO DRUŠTVO „LEPUS”

Brtonigla parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura, u roku od 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev II. tuženika za naknadu troškova u iznosu od 125,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv I. tuženika Lovačkog društva „Patka” Novigrad, II. tuženika Lovačkog društva „Lepus” Brtonigla i III. tuženika BINA-ISTRA d.d. Lupoglav radi isplate iznosa od 2.614,97 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U tužbi navodi da se 17. rujna 2019., oko 21:50 sati, na cesti A9, dionica čvorište Umag – Kanfanar – čvorište Pula, kod km 13 + 600 m, dogodila prometna nezgoda na način da je osobno vozilo Citroen C4, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao AČ, naletjelo na divljač. Divljač je nakon naleta pronađena uginula, a na vozilu je nastala materijalna šteta. Predmetno vozilo na dan štetnog događaja bilo je kasko osigurano kod tužitelja. Tužitelj je obradio štetu, utvrdio visinu štete te 27. studenoga 2020. osiguraniku, odnosno ovlaštenoj osobi, isplatio iznos od 2.614,97 eura.

3. Tužitelj drži da su tuženici odgovorni za nastalu štetu, i to I. i II. tuženik kao lovoovlaštenici čija se lovišta nalaze uz prometnicu na kojoj je došlo do naleta na divljač, a III. tuženik kao koncesionar i osoba koja upravlja autocestom odnosno organizira njezino održavanje. Tužitelj se pozvao na odredbe Zakona o obveznim odnosima, Zakona o cestama, Zakona o lovstvu i na odredbu članka 963. Zakona o obveznim odnosima o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja isplatom naknade iz osiguranja.

4. I. tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Nije osporio nastanak štetnog događaja. Istaknuo je prigovor promašene pasivne legitimacije navodeći da se štetni događaj dogodio na autocesti A9, odnosno na području „Istarskog ipsilona“, na kojem se ne ustanovljuje lovište i koje ne predstavlja lovnu površinu pod gospodarenjem I. tuženika. Naveo je da se u vrijeme štetnog događaja nisu provodile lovne aktivnosti I. tuženika, da nije dokazano da bi divljač potjecala iz lovišta I. tuženika te da nije dokazano postojanje bilo kakve protupravne radnje ili propusta I. tuženika. Ističe da je prometnica na kojoj se dogodio štetni događaj ograđena zaštitnom ogradom i da se radi o prometnici pod upravljanjem i održavanjem III. tuženika, slijedom čega odgovornost, ako postoji, može biti samo na strani osobe koja upravlja autocestom ili osobe koja je dužna osigurati sigurnost prometa na toj autocesti.

5. II. tuženik je u odgovoru na tužbu također osporio osnovanost tužbe i istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije. Drži da je tužba u odnosu na II. tuženika nedopuštena, a sve s obzirom na to da je obveza oštećenika bila da se, sukladno odredbi članka 82. stavka 1. Zakona o lovstvu, u roku od sedam dana od dana nastanka štete pisanim putem obrati lovoovlašteniku, a što da je u konkretnom slučaju izostalo. Nadalje, naveo je da predmetna prometna nezgoda nije nastala u lovištu II. tuženika te da isto ne proizlazi iz potvrde Ministarstva unutarnjih poslova. Drži da je objektivna odgovornost lovačkih društava za štetu uvjetovana činjenicom da je u štetnom događaju sudjelovala divljač koja stalno obitava na području lovišta kojim gospodari određeno lovačko društvo. Međutim, da iz potvrde Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da je do naleta vozila na divljač došlo na području lovišta kojim gospodari I. tuženik. Osim toga, da niti tvrdi, a niti dokazuje da bi predmetna prometna nezgoda bila u uzročnoposljedičnoj vezi sa provođenjem lova u lovištu kojim gospodari II. tuženik. Kako nije ostvarena niti jedna pretpostavka za postojanje odgovornosti II. tuženika za štetu nastalu na vozilu tužiteljeva osiguranika, predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troškova.

6. III. tuženik BINA-ISTRA d.d. u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo je prigovor stvarne nadležnosti Općinskog suda u Pazinu, Stalne Službe u Bujama-Buie, kao i prigovor promašene pasivne legitimacije obrazlažući da on sam ne obavlja poslove neposrednog održavanja i upravljanja predmetnom dionicom, već da su ti poslovi ugovorom preneseni na društvo BINA- ISTRA upravljanje i održavanje d.o.o. III. tuženik drži da je tužba neuredna jer da ista nije potpisana. Ustvrdio je da je predmetna dionica autoceste bila propisno ograđena, označena i održavana, da su postojali sustav ophodnje, zaštitne ograde, prometna oprema i provedene redovite kontrole, te da nije dokazano da bi do štete došlo zbog bilo kakvog propusta III. tuženika ili osobe koja obavlja održavanje. Istaknuo je da se prema članku 50. Zakona o cestama za štetu nastalu naletom na divljač odgovara po osnovi krivnje, a da tužitelj nije dokazao krivnju III. tuženika.

7. III. tuženik je dalje isticao da pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar može odgovarati samo ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Budući da u ovom predmetu nije dokazano da je lovoovlaštenik od III. tuženika tražio postavljanje dodatne signalizacije ili opreme, III. tuženik smatra da nisu ispunjene pretpostavke njegove odgovornosti.

8. Rješenjem poslovni broj Pn-68/2022-10 od 28. svibnja 2024. Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, oglasio se stvarno nenadležnim i spis ustupio naslovnom sudu.

9. Unatoč prigovoru prekluzije tužba nije odbačena. Naime, odredba članka 82. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj 99/18., 32/19., 32/20., u daljnjem tekstu - ZL) primjenjuje se samo na štete iz članka 78. stavka 1. i 2. ZL-a, odnosno na štete u lovištima i to na štetu na poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama i sl. Kako se radi o sasvim drugačijoj vrsti štete, prigovor prekluzije nije osnovan.

10. Vezano za istaknuti prigovor neurednosti tužbe, ukazuje se da tužbu sud nije odbacio kao nedopuštenu jer je ocijenjeno da je ista uredna s obzirom na to da je po tužitelju potpisana naprednim elektroničkim potpisom, odnosno da tužba sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati (članak 186. stavak 1. Zakona o parničnom postupku; „Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; u daljnjem tekstu - ZPP).

11. Na pripremnom ročištu održanom 19. veljače 2025. I. i II. tuženik učinili su nespornim da je u predmetnom štetnom događaju došlo do naleta vozila tužiteljeva osiguranika na divljač, da je tužiteljev osiguranik izvršio plaćanje premije po polici osiguranja te da je istomu naknađena šteta.

12. Iako je bilo obaviješteno o parnici Croatia osiguranje d.d. Zagreb nije se očitovalo o tomu da se želi miješati u predmetnu parnicu na strani III. tuženika.

13. BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. Lupoglav podneskom od 9. travnja 2026. očitovalo se da ima pravni interes za stupanje u Parnicu. Čitanjem izvatka iz sudskog registra za BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. Lupoglav (list 76.-77. spisa) utvrđeno je da je predmet poslovanja tog društva održavanje i upravljanje dijela Jadranske autoceste, dionica Dragonja – Pula i Kanfanar – Pazin – Matulji, slijedom čega je raspravnim rješenjem poslovni broj P-321/2024-52 od 9. travnja 2026. prihvaćeno sudjelovanje umješača BINA – ISTRA UPRAVLJANJE I ODRŽAVANJE d.o.o. Lupoglav (članak 206. stavak 1. ZPP-a).

14. U tijeku postupka proveden je dokaz čitanjem dokumentacije priložene spisu (spis Policijske prometne postaje Pula sa zapisnikom o očevidu, skicom mjesta događaja, fotografijama, potvrdu Postaje prometne policije Pula, prijavu štete, policu kasko osiguranja, uvjete kasko osiguranja, izvid štete, račun popravka, sporazum o izvansudskoj nagodbi, dokaz o isplati, dopise tužitelja i III. tuženika, izvatke iz sudskog registra, ugovor o upravljanju i održavanju, uporabnu dozvolu za predmetnu dionicu autoceste, ophodarski dnevnik, godišnji plan ophodnje, očitovanje Agram banke d.d.), proveden je dokaz uviđajem na licu mjesta, prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Saši Monasu, dipl. ing. stroj., saslušanjem svjedoka AČ, GČ, MČ, EČ, zastupnika I. tuženika JČ, te je pročitan pisani iskaz svjedoka PČ.

15. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na III. tuženika BINA-ISTRA d.d., dok nije osnovan u odnosu na I. i II. tuženika.

16. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati iznos od 2.614,97 eura koji je iznos tužitelj prethodno isplatio svom osiguraniku na ime popravka vozila oštećenog 17. rujna 2019., na cesti A9. Tužitelj tvrdi da je do oštećenja vozila tužiteljeva osiguranika došlo uslijed naleta divljači na vozilo tužiteljeva osiguranika.

17. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja. Međutim, sporno je jesu li I. i II. tuženik pasivno legitimirani i odgovorni za štetu kao lovoovlaštenici. Sporno je je li III. tuženik pasivno legitimiran i odgovoran za štetu kao koncesionar javne ceste. Osim toga, sporno je i je li vozač mogao izbjeći nalet, postoji li njegov doprinos nastanku štete, je li predmetna dionica bila održavana na način koji isključuje krivnju III. tuženika, te visina štete.

18. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, u očitovanju od 21. ožujka 2025. (list 277. spisa), temeljem traženja naslovnog suda, očitovalo se da bi se uvidom u javno dostupne servise moglo pretpostaviti da državna cesta A9 predstavlja granicu dva lovišta i to zajedničkog otvorenog lovišta broj XVIII/103 – „NOVIGRAD“, kojim gospodari I. tuženik, i zajedničkog otvorenog lovišta broj XVIII/104 – „BRTONIGLA“, kojim gospodari II. tuženik.

19. Čitanjem dokumentacije MUP-a, PU Istarska, Postaje prometne policije Pula (list 265.-275. spisa), utvrđeno je da je do prometne nezgode došlo naletom osobnog vozila tužiteljeva osiguranika na srneću divljač, na autocesti A9. Iz policijske dokumentacije proizlazi da je na vozilu nastalo oštećenje na prednjem lijevom dijelu vozila, da je divljač pronađena uginula na mjestu događaja te da nisu utvrđeni elementi prekršajne odgovornosti vozača. Navedena dokumentacija potvrđuje osnovne okolnosti nastanka štetnog događaja.

20. Uvidom u prijavu štete, policu kasko osiguranja, uvjete osiguranja, izvid štete, sporazum o izvansudskoj nagodbi (list 8.-19. spisa) i potvrde Agram banke d.d. o izvršenoj transakciji (list 384. spisa) sud je utvrdio da je vozilo bilo osigurano kod tužitelja te da je tužitelj svom osiguraniku odnosno ovlaštenoj osobi isplatio iznos od 19.702,51 kn, sada 2.614,97 eura. Time je tužitelj, sukladno članku 963. Zakona o obveznim odnosima, stupio u prava osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu, do visine isplaćene naknade.

21. Uvidom u uporabnu dozvolu, godišnji plan ophodnje i ophodarski dnevnik (list 121.-130. spisa) sud je utvrdio da se predmetna dionica autoceste koristi kao javna cesta, da je uspostavljen sustav ophodnje i da se vode evidencije o obilascima i održavanju. Međutim, navedene isprave same za sebe ne dokazuju da je upravo u vrijeme i na mjestu štetnog događaja autocesta bila održavana i osigurana na način koji bi isključio krivnju III. tuženika, osobito s obzirom na utvrđenu činjenicu da je srneća divljač ipak ušla na kolnik autoceste.

22. Iz iskaza svjedoka AČ proizlazi da je na dan štetnog događaja upravljao vozilom osiguranika tužitelja i to autocestom A9, iz smjera čvorišta Umag prema Višnjanu. Vozio je desnom prometnom trakom, nije pretjecao, cesta je bila suha, bilo je noćno vrijeme i nije bilo magle ni oborina. Kretao se brzinom oko 80 km/h. Srneća divljač iznenada je istrčala s njegove desne strane te je on nije mogao izbjeći. Odmah je kočio, ali do naleta je došlo gotovo istodobno s uočavanjem divljači. Sud iskaz svjedoka AČ ocjenjuje vjerodostojnim. Iskaz je dan jasno, životno i u bitnim elementima podudaran je s policijskom dokumentacijom, nalazom vještaka i iskazom svjedoka GČ. Svjedok nema pravni interes u ishodu ovog postupka koji bi dovodio u sumnju njegovu vjerodostojnost, a njegov iskaz potvrđen je i objektivnim tragovima štete na vozilu.

23. Iz iskaza svjedoka GČ proizlazi da je bio putnik u vozilu. Potvrdio je da je divljač iznenada došla s desne strane i da je prvi put bila vidljiva tek kada je već bila neposredno ispred vozila. Potvrdio je da je vozač počeo kočiti čim je vidio divljač, ali da nije bilo stvarne mogućnosti izbjegavanja naleta. Istovjetno iskazu svjedoka AČ, iskazao je da je uslijed naleta vozila na divljač na vozilu došlo do oštećenja prednje lijeve strane vozila. Sud je i iskaz svjedoka GČ ocijenio vjerodostojnim. Njegov iskaz logično nadopunjuje iskaz vozača AČ i ne odstupa od utvrđenja policije i vještaka. Nije bilo proturječnosti koje bi dovodile u pitanje točnost njegova iskaza.

24. Iz iskaza svjedoka MČ, djelatnika odnosno ophodara BINA- ISTRA d.o.o., proizlazi da je pristupio na mjesto štetnog događaja i da se predmetna dionica redovito obilazi i kontrolira. Iskazao je o postojanju zaštitne ograde i o općem načinu ophodnje i održavanja predmetne dionice. Sud je iskaz svjedoka MČ prihvatio u dijelu u kojem se odnosi na činjenicu da je ophodarska služba izašla na mjesto događaja i da se provode redovne ophodnje. Međutim, taj iskaz ne dokazuje da je III. tuženik poduzeo sve mjere koje su bile potrebne da se spriječi ulazak divljači na kolnik, niti dokazuje da u vrijeme štetnog događaja nije postojao propust u sustavu zaštite autoceste.

25. Svjedok BČ iskazao je da mjesto štetnog događaja nije područje lovišta I. tuženika jer da „Istarski ipsilon“ nije lovište. Osim toga, ustvrdio je da se lovište I. tuženika proteže uz desnu stranu autoceste gledano od čvora Nova Vas u pravcu Pule, a da se sa lijeve strane nalazi područje lovišta II. tuženika. Iskazao je da u vrijeme štetnog događaja nije bilo lovnih aktivnosti I. tuženika koje bi bile u vezi s predmetnim naletom. Iskaz svjedoka prihvaćen je s obzirom na to da je isti u skladu s očitovanjem Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, a u odnosu na položaj lovišta kojima gospodare I. tuženik i II. tuženik.

26. U odnosu na položaj lovišta, sukladno iskazu EČ i očitovanju Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, iskazivao je i zastupnik I. tuženika FČ, pa je u navedenom dijelu prihvaćen i iskaz JČ. Njegov iskaz prihvaćen je i u dijelu navoda o tomu da se u vrijeme štetnog događaja nisu provodile lovne aktivnosti, a sve s obzirom na to da iz rezultata provedenih dokaza ne proizlazi da bi se u vrijeme štetnog događaja provodio skupni lov.

27. Iz iskaza svjedoka PČ (list 337. spisa) sud nije utvrdio činjenice koje bi mijenjale zaključak o odgovornosti III. tuženika ili isključile odgovornost III. tuženika. Iskaz je ocijenjen sukladnim pisanim ispravama osobito u dijelu u kojem se odnosi na opće okolnosti održavanja i organizacije zaštite predmetne dionice autoceste, ali iz njega ne proizlazi da je III. tuženik dokazao izostanak svoje krivnje.

28. Sud je proveo i prometno vještačenje po Saši Monasu, stalnom sudskom vještaku za područja cestovnog prometa i procjene vrijednosti motornih vozila. Vještak je uzimajući u obzir zaostala oštećenja, njihov položaj na vozilu tužiteljeva osiguranika, spisu priloženu dokumentaciju i iskaze svjedoka, u nalazu i mišljenju naveo da se prometna nesreća dogodila 17. rujna 2019., oko 21:50 sati, izvan naselja, na autocesti A9, čvorište Umag – Kanfanar, kod km 13 + 600 m. Vremenski uvjeti bili su noć, vedro, bez javne rasvjete, kolnik suh i čist. Vještak je utvrdio da je vozilo Citroen C4, registarske oznake [registarska oznaka], došlo do mjesta naleta na način da se kretalo zapadnom kolničkom trakom autoceste A9, u smjeru od sjevera prema jugu, odnosno iz smjera čvora Nova Vas prema čvoru Višnjan. Srneća divljač ušla je na kolnik iz niskog raslinja, s desne na lijevu stranu gledano u smjeru kretanja vozila. Vještak je utvrdio da je kontakt vozila sa srnećom divljači ostvaren po modelu djelomičnog čeonog izlaznog naleta, na prednjem krajnje lijevom čeonom dijelu vozila. Nakon naleta srneća divljač pronađena je uginula uz lijevi rub zapadne kolničke trake autoceste A9. Vještak je utvrdio da se vozilo kretalo brzinom od oko 80 km/h, odnosno brzinom koja nije prelazila ograničenje brzine. Vještak je utvrdio da je vrijeme proteklo od trenutka ulaska divljači na kolnik do trenutka naleta bilo kraće od vremena reakcije prosječnog vozača. Zaključio je da vozač nije imao tehničkih mogućnosti niti poduzeti radnju kočenja prije mjesta naleta na divljač, niti zaustaviti vozilo prije mjesta naleta. Naime, na dužini puta od 5,6m, koja predstavlja udaljenost vozila tužiteljeva osiguranika do mjesta naleta, u trenutku ulaska srneće divljači u desnu prometnu traku, bilo je moguće zaustavljanje vozila prije mjesta naleta na srneću divljač za sve brzine kretanja koje su niže od 13,3 km/h. Vještak je utvrdio i da visina imovinske štete na vozilu Citroen C4 iznosi 2.614,97 eura, s uključenim PDV-om. Utvrdio je da šteta nije totalna, nego djelomična, jer je vrijednost popravka niža od 70% vrijednosti vozila na dan nastanka štete. Također je na uviđaju izmjerio visinu zaštitne žičane ograde uz predmetnu dionicu i utvrdio da ona iznosi približno 1,38 m od tla.

29. Vještak je pri usmenom iznošenju nalaza i mišljenja izjavio da je njegov zaključak da zaštitna žičana ograda na dan uviđaja nije bila adekvatno održavana s obzirom na to da je bila obrasla raslinjem koje može negativno utjecati na njenu stabilnost. Međutim, spisu nisu priložene fotografije sa kojih bi bilo razvidno stanje zaštitne žičane ograde na dan štetnog događaja, a iz kojih bi bilo razvidno je li ista eventualno i na taj dan bila obrasla raslinjem.

30. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno, jasno, potpuno i sukladno pravilima struke. Vještak je analizirao policijsku dokumentaciju, oštećenja na vozilu, skicu mjesta događaja, iskaze svjedoka i podatke s uviđaja. Nalaz je obrazložen i nije doveden u pitanje prigovorima stranaka. Sud stoga na temelju nalaza vještaka utvrđuje da vozač nije imao tehničku mogućnost izbjeći nalet i da visina štete iznosi 2.614,97 EUR.

31. Za odlučivanje o odgovornosti u ovom predmetu relevantne su odredbe Zakona o cestama, Zakona o lovstvu i Zakona o obveznim odnosima.

32. Člankom 50. Zakona o cestama propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Pravni standard krivnje u ovoj vrsti predmeta mora se tumačiti zajedno s općim pravilom iz članka 1045. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem je onaj tko drugome prouzroči štetu dužan naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

33. Člankom 963. Zakona o obveznim odnosima propisano je da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu i do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Budući da je tužitelj isplatio naknadu iz kasko osiguranja, aktivno je legitimiran zahtijevati naknadu od odgovorne osobe.

34. Odredbe Zakona o lovstvu propisuju da se lovišta ne ustanovljuju na javnim cestama i drugim površinama na kojima je lov zabranjen, odnosno da takve površine predstavljaju nelovne površine. Iz navedenog proizlazi da se autocesta A9 kao javna cesta ne može smatrati lovištem I. ili II. tuženika.

35. Sud nalazi da I. i II. tuženik nisu odgovorni za predmetnu štetu. Naime, nije dokazano da je štetni događaj nastao u lovištu I. ili II. tuženika. Nije dokazano da su I. ili II. tuženik toga dana provodili lovne aktivnosti, da su divljač progonili, uznemirili ili na drugi način prouzročili njezino izlijetanje na autocestu. Nije dokazano ni da bi I. ili II. tuženik postavili hranilišta, pojilišta ili druge sadržaje koji bi privlačili divljač prema autocesti, niti da bi propustili poduzeti kakvu mjeru koju su bili dužni poduzeti. Sama činjenica da se lovišta I. i II. tuženika nalaze u širem području uz autocestu ne predstavlja dostatan temelj za njihovu odgovornost. Osobito je važno da se predmetni štetni događaj dogodio na autocesti, koja je javna cesta i nelovna površina. Lovoovlaštenici ne upravljaju autocestom, ne održavaju zaštitne ograde uz autocestu i ne osiguravaju režim prometa na autocesti. Stoga nije dokazana ni protupravnost, ni krivnja, ni uzročna veza na strani I. i II. tuženika.

36. Zbog navedenog je tužbeni zahtjev u odnosu na I. i II. tuženika odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

37. Suprotno tome, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na III. tuženika BINA-ISTRA d.d.

38. Prigovor III. tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja nije osnovan. Tužitelj je dokazao postojanje kasko osiguranja, obradu štete, sporazum o izvansudskoj nagodbi i isplatu osigurnine. Na temelju članka 963. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je isplatom stekao pravo zahtijevati naknadu od osobe odgovorne za štetu.

39. Prigovor III. tuženika da nije pasivno legitimiran jer neposredne poslove upravljanja i održavanja obavlja BINA-ISTRA upravljanje i održavanje d.o.o. nije osnovan. III. tuženik je koncesionar predmetne autoceste i upravo iz tog položaja proizlazi njegova odgovornost prema trećim osobama za štetu nastalu na javnoj cesti kojom upravlja u koncesijskom režimu. Ugovorni prijenos pojedinih poslova održavanja i upravljanja na drugo društvo ne može djelovati na štetu trećih osoba. Takav ugovor proizvodi učinke u unutarnjem odnosu između III. tuženika i društva kojem je povjereno održavanje, ali ne oslobađa III. tuženika odgovornosti prema oštećeniku. Ako III. tuženik smatra da je šteta posljedica propusta društva kojem je povjerio održavanje, može prema toj osobi ostvarivati eventualni regresni zahtjev, ali se prema oštećeniku ne može osloboditi odgovornosti pozivanjem na vlastitu internu organizaciju poslova.

40. Na dan štetnog događaja na snazi je bio Zakon o cestama („Narodne novine“, broj 84/2011., 18/2013., 22/2013., 54/2013., 148/2013., 92/2014.). Prema odredbi članka 50. stavka 1. i 2. Zakona o cestama za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara se po osnovi krivnje, te pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (odluka poslovni broj Rev- 1004/2022-2 od 3. rujna 2024.) odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionara, ne iscrpljuje se samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Prema odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., u daljnjem tekstu - ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje pa da bi se oslobodio odgovornosti na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenice da nije bilo propusta u održavanju autoceste odnosno da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (primjerice: Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017- 2 od 16. veljače 2021. i Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023.) izrazio pravno shvaćanje da upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara tuženik (članak 1045. ZOO-a). Iz zapisnika o očevidu i iskaza svjedoka ne proizlazi da je na dan štetnog događaja na predmetnoj dionici autoceste zaštitna žičana ograda bila oštećena, imala rupu ili procjep. Međutim, po provedbi predloženih dokaza utvrđeno je da je na predmetnu dionicu autoceste prispjela divljač na temelju čega je zaključeno da zaštitna žičana ograda nije adekvatno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, odnosno da tuženik nije poduzeo sve radnje kako bi se promet po predmetnoj javnoj cesti mogao održavati na način da je omogućeno sigurno prometovanje svih sudionika u prometu jer da jest životinja ne bi dospjela na autocestu.

41. U konkretnom slučaju divljač nije samo viđena u blizini autoceste, nego je ušla na kolnik, došla u neposredni kontakt s vozilom i uginula na mjestu događaja. To znači da je sustav zaštite morao zakazati u nekom dijelu, bilo zbog nedovoljne visine, razmaka, oštećenja, neadekvatnog spoja s drugim elementima, prolaza kroz zaštitni pojas, propusta u nadzoru, propusta u održavanju ili drugog razloga koji je unutar sfere odgovornosti osobe koja je dužna osigurati sigurnost prometa na autocesti.

42. III. tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dokazao je da postoji opći sustav ophodnje i održavanja, da postoji zaštitna ograda i da se vode evidencije. Međutim, nije dokazao da je u trenutku neposredno prije štetnog događaja predmetna dionica bila u takvom stanju da ulazak divljači na kolnik nije bio posljedica propusta u održavanju, zaštiti ili nadzoru.

43. Prigovor III. tuženika da odgovornost koncesionara postoji samo ako, na zahtjev lovoovlaštenika, cesta nije označena prometnom signalizacijom i opremom, sud ne prihvaća. Ta odredba ne isključuje opću odgovornost po osnovi krivnje za neodržavanje javne ceste i zaštitne opreme na način koji osigurava sigurno odvijanje prometa. U suprotnom bi koncesionar bio oslobođen odgovornosti i u slučaju očitog propusta u održavanju, samo zato što nije postojao prethodni zahtjev lovoovlaštenika za postavljanje prometnog znaka. Takvo tumačenje ne bi bilo u skladu sa svrhom Zakona o cestama ni s općim pravilima odštetne odgovornosti.

44. Prigovor III. tuženika da vozač snosi odgovornost za nastanak štete također nije osnovan. Iz nalaza vještaka proizlazi da vozač nije imao tehničke mogućnosti izbjeći nalet. Vrijeme proteklo od trenutka ulaska divljači na kolnik do naleta bilo je kraće od vremena reakcije prosječnog vozača. Vozač se kretao brzinom koja nije prelazila dopuštenu brzinu. Nije utvrđena prekršajna odgovornost vozača. Stoga nema osnove za utvrđenje doprinosa vozača nastanku štete.

45. Sud stoga utvrđuje da su ispunjene pretpostavke odgovornosti III. tuženika: nastanak štete, protupravni propust u sferi održavanja i zaštite javne ceste, uzročna veza između propusta i nastale štete te krivnja koja se presumira, a koju III. tuženik nije uspio otkloniti.

46. Visina štete utvrđena je nalazom vještaka i ispravama tužitelja te iznosi 2.614,97 eura. Tužitelj je navedeni iznos isplatio temeljem ugovora o kasko osiguranju, pa je na njega prešlo pravo zahtijevati naknadu od odgovorne osobe do visine isplaćenog iznosa.

47. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na III. tuženika BINA-ISTRA d.d. i naložio mu isplatiti tužitelju iznos od 2.614,97 eura sa zateznim kamatama. Odluka o zateznim kamatama temelji se na članku 29. ZOO-a. Tužitelj zahtijeva kamatu od 28. studenoga 2020., odnosno od dana nakon izvršene isplate osigurnine. Kako je tužitelj isplatom osigurnine stupio u prava oštećenika prema odgovornoj osobi, a zahtjev je osnovan u odnosu na III. tuženika, sud je dosudio zateznu kamatu od 28. studenoga 2020. do isplate, po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose.

48. Sud je stoga odlučio kao u točki II. izreke.

49. Odluka o parničnom trošku temelji se na člancima 154. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu prema III. tuženiku, pa mu III. tuženik mora naknaditi troškove postupka. Budući da tužitelj nije uspio u sporu prema I. i II. tuženiku, dužan je tim tuženicima naknaditi njihove potrebne troškove postupka.

50. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova u podnesku predanom na ročištu održanom 9. travnja 2026. (list 371. spisa) i u podnesku od 13. svibnja 2026. (list 391. spisa). U točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, skladu s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.; u daljnjem tekstu – Odvjetnička Tarifa), 125,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 19. veljače 2025., u skladu s Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, po 250,00 eura za zastupanje na ročištima održanim 3. listopada 2025., 9. travnja 2026. i 13. svibnja 2026., u skladu s Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, iznos od 250,00 eura za sastav podneska od 16. veljače 2026. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, u skladu s Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, iznos od 500,00 eura koji je tužitelj uplatio na ime predujma za vještačenje. Priznat je zatraženi iznos od 200,00 eura na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu. Na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka u točki III. izreke tuženiku je naloženo i plaćanje zateznih kamata od dana donošenja ove presude do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a) po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose.

51. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za nagradu za sastav podnesaka od 3. svibnja 2024. jer je u istomu tužitelj iznio dokazne prijedloge koje je bio dužan, a i u mogućnosti, iznijeti ih u tužbi.

52. Tužitelju je u točki V. iizreke naloženo da I. tuženiku naknadi trošak postupka koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 eura, skladu s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife), 125,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 19. veljače 2025., u skladu s Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, po 250,00 eura za zastupanje na ročištima održanim 3. listopada 2025., 2. prosinca 2025., 9. travnja 2026. i 13. svibnja 2026., u skladu s Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, iznos od 250,00 eura za sastav podneska od 24. veljače 2026. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, u skladu s Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife.

53. U točki VI. izreke I. tuženiku nije priznat zahtjev na ime više zatraženog troška za zastupanje na pripremnom ročištu te za sastav podneska od 29. travnja 2025., jer I. tuženik nije bio pozvan očitovati se na podnesak Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, a niti je taj podnesak otpremljen drugim strankama postupka.

54. Tužitelju je u točki VII. izreke naloženo da II. tuženiku naknadi trošak postupka koji se odnosi na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 eura, skladu s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife), 125,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 19. veljače 2025., u skladu s Tbr. 9. t. 2. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, po 250,00 eura za zastupanje na ročištima održanim 3. listopada 2025., 2. prosinca 2025., 9. travnja 2026. i 13. svibnja 2026., u skladu s Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife, iznos od 250,00 eura za sastav podneska od 27. veljače 2026. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, u skladu s Tbr. 8. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Odvjetničke Tarife.

55. U točki VIII. izreke II. tuženiku nije priznat zahtjev na ime više zatraženog troška za zastupanje na pripremnom ročištu.

U Pazinu, 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Sonja Marinac Rumora

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije (članak 467.a ZPP-a).

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku, uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu,

- I. tuženiku po punomoćniku,

- II. tuženiku po punomoćniku

- III. tuženiku po punomoćniku

- Umješaču po punomoćniku.