REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22

Poslovni broj: P-510/2025-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici po sutkinji tog suda Dajani Gabud Jandoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave dana 25. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja i zakonskog zastupnika tužene Republike Hrvatske, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan te se utvrđuje, da je tužitelj AF, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] vlasnik nekretnina upisanih u zk. ul. br. [broj ZK uloška] K.O.: 309613 [adresa], i to kčbr. [katastarska čestica] PILJEVICA ORANICA sa 4104 m² i čkbr. [katastarska čestica] PILJEVICA VOĆNJAK sa 1438 m², a tužena je dužna trpjeti, da tužitelj temeljem ove presude, nakon njene pravomoćnosti ishodi u zemljišnim knjigama uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i u svoju korist uz istodobno brisanje tog prava s imena tuženika Republika Hrvatska.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj od tužene zahtjeva izdavanje tabularne isprave za upis prava vlasništva u njegovu korist kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio je kod ovoga suda 12.06.2025. tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva, na nekretninama pobliže opisanim u izreci ove odluke.

2. U tužbi se navodi, da se tužitelj sa pravnim prednicima nalazi u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina već više od 50 godina, koji posjed je vršio tako da je predmetne nekretnine obrađivao prema njihovoj gospodarskoj namjeni, a na čkbr. [katastarska čestica] se nalazi kuća koju je sagradila njegova majka. U zemljišnim knjigama se vlasnikom predmetnih nekretnina vodi upisan tuženik. Tužitelj smatra, da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, pa predlaže sudu utvrditi ga vlasnikom istih. Iz priloženog očitovanja uz tužbu ODO-a Bjelovar od 15.05.2025. proizlazi da se tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe obratio istima sa zahtjevom za mirno rješenje predmeta spora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Navodi, da je Republika Hrvatska stekla vlasništvo predmetnih nekretnina putem knjižnih pravnih prednika i to upisa društvenog vlasništva s pravom korištenja Ratarstvo dorada Hercegovac, a ranije upisa općenarodne imovine, o čemu se prilaže kao dokaz povijesni izvadak iz zemljišne knjige. Nadalje, u povijesti promjena nadležnog ureda za katastar kao posjednik prije tužitelja je bio upisan RF od 1982. godine i to nasljeđem od JF, dok tužitelj uz tužbu prilaže ugovor o darovanju između FF i CF iz 1977. godine kojim oni darovanjem prenose vlasništvo na svoju kćer VF (majku tužitelja). Postavlja se pitanje, zašto bi RF, kojeg tužitelj niti ne spominje u tužbi, naslijedio nekretnine, koje je prema navodima tužbe, ranije stekla tužiteljeva majka VF darovanjem od svojih roditelja. Tužitelj nema isprave o stjecanju vlasništvu na spornoj nekretnini tako da isti ne može biti kvalificirani posjednik. Tužitelj ne dokazuje dokazima priloženima uz tužbu, kao niti onima koje je predložio da se izvedu, da je pravo vlasništva na nekretninama Republike Hrvatske, stekao dosjelošću odnosno posjedovanjem kroz zakonom određeni vremenski period te da je pošten posjednik, pa da bi stekao zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a niti građenjem na tuđem zemljištu kao pošteni graditelj. Prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu stjecanje, promjena te pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih učinaka. Tuženik ističe kako iz tužbe i iz dokumentacije dostavljene uz tužbu ne proizlazi dokaz, da bi posjed bio zakonit, stoga tuženik smatra kako nisu ispunjeni uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, budući da nije protekao zakonom predviđen rok od 40 godina. Temeljem odredbe čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, na stjecanje vlasništva primjenjuju se odredbe zakona, koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja nekretnine, stoga se u ovom slučaju, budući da tužitelj tvrdi , da su njegovi pravni prednici predmetnu nekretninu stekli pred više od 40 godina, primjenjuju odredbe Općeg građanskog zakonika (OGZ-a) parafom 1460 i 1472 kojeg je bilo propisano, da pošteni posjednik stječe pravo vlasništva protekom roka od četrdeset godina. Međutim, niti prema odredbama OGZ-a niti prema odredbi čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je stupio na snagu 01. rujna 1980., nije bilo dopušteno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, što je stavljeno van snage donošenjem Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91). Budući, da do dana stupanja na snagu Zakona u vlasništvu i drugom stvarnim pravima 01. siječnja 1997. nije protekao dovoljan broj godina za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ista se mora računati primjenom pravila iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Odredbom čl. 159. st. 4. navedenog Zakona propisano je, da samostalni posjednik nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske čiji je posjed barem pošten stječe pravo vlasništva istekom roka od 40 godina, dok je čl. 388. st. 4. bilo propisano , da se u rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme proteklo prije tog dana. Međutim, odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 114/01) određeno je, da se na nekretninama koje su na dan 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa i vrijeme proteklo prije tog dana. Dakle, u konkretnom slučaju, tužitelju se vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počinje računati od 08. listopada 1991. i od tada nije istekao Zakonom predviđen broj od 40 godina posjedovanja predmetne nekretnine za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Tužitelj nema niti potrebnu dužinu posjedovanja nekretnina koje su predmetom ovoga postupka. Tužena stavlja i prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave budući, je taj dio tuženog zahtjeva prema sudskoj praksi obvezno pravog karaktera. Osim toga tužitelj ne spominje u tužbi kako je on osobno stekao od svoje majke sporne nekretnine te da li je jedini sljednik, te ne spominje je li VF umrla ili nije. Predloženo je sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troška parničnog postupka tuženoj Republici Hrvatskoj.

4. U postupku izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u dokumentaciju koju čine: očitovanje ODO Bjelovar od 15.05.2025. broj: N-DO-27/2025, podnesak tužitelja upućen ODO Bjelovar od 10.06.2025., preslik darovnog ugovora od 15.02.1977., Uporabna dozvola za građevinu na čkbr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], (listovi 5-9) povijesni zk. izvadak, uvjerenje o statusu čestice od 22.04.2025. , povijest promjena na katastarskim česticama od 06.05.2025., (list 18-37), Kupoprodajni ugovor iz 13.02.1951., smrtni list za VF, CF, LF i ĐF (list 41-50). Saslušani su svjedoci: KF i TF te tužitelj. Održan je očevid radi identifikacije predmetnih nekretnina dana 23.03.2026. uz sudjelovanje geodetskog vještaka Alena Loncman i u prisustvu već navedenih svjedoka i tužitelja. Pročitan je nalaz i mišljenje geodetskog vještaka (list 68-69). Izvršen je uvid u predmet O-107/80 Općinskog suda u Garešnici.

5. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

6. Među strankama nije bilo sporno, da se u zemljišnim knjigama vlasnikom predmetnih nekretnina vodi upisana Republika Hrvatska. Prema povijesnom zk. izvatku za predmetne nekretnine, iste su 1961. sa Pitner Ane upisane sa pravom korištenja na Opću Poljoprivrednu zadrugu Berek, a 1991. su prešle na korištenje Radne organizacije kooperanata "Berek" iz [adresa], te su iste od 28.02.1991. knjižene kao društveno vlasništvo i kao takovo 1997. prešle na Republiku Hrvatsku. Prema povijesti promjena posjeda na predmetnim nekretnina od 06.05.2025. u katastru su predmetne nekretnine od 1965. bile upisane na [adresa], te su 1982. sa istoga prešle na EF, A, [adresa] 213, po nasljeđu O - 106/80. Godine 1994. iste su upisane na tužitelja temeljem zapisnika u predmetu Odjela za katastar nekretnina KLASA: 932-07/1994-01/401 od 08.06.1994. Prilikom uspostave BZP predmetne nekretnine su upisane na zemljišno knjižnog vlasnika, a to je tužena Republika Hrvatska. Dakle, prema podacima iz katastra, predmetne nekretnine od 1965. kada potječu podaci bile su u posjedu fizičkih osoba, nikada u posjedu tuženika niti njegovih pravnih prednika. Iz iskaza saslušanih svjedoka KF i TF u posjedu predmetnih nekretnina se nalazi tužitelj, koji se na iste doselio još 1960. s majkom VF, a prije njih iste su bile u posjedu LF, oca VF, a tužiteljeva djeda. Osim navedenih, svjedoci nisu vidjeli nikoga drugoga da bi posjedovao predmetne nekretnine. RF je bio brat VF, no isti je imao u [adresa] drugu kuću i nikada nije posjedovao predmetne nekretnine. Svjedok TF suprug tužiteljeve sestre NF izjavio je , da njegova supruga nikada nije polagala pravo na predmetne nekretnine. Sve što su izjavili navedeni svjedoci potvrdio je iskazom i tužitelj. Iz iskaza tužitelja proizlazi, da su predmetne nekretnine VF darovali njeni roditelji, jer su se oni doselili djedu LF nakon što se njegova majka razvela 1969. Kada je tužiteljeva majka otišla na rad u Njemačku on i sestra su ostali živjeti sa djedom. Tužiteljeva sestra se u međuvremenu udala za TF, te je dogovor između njih bio da predmetne nekretnine ostanu njemu. Nikada mu nitko nije osporavao pravo na predmetne nekretnine niti ispred Općine Berek, niti je njegov ujak RF polagao pravo na predmetne nekretnine. Prilikom održanog očevida utvrđeno je , da se u posjedu predmetnih nekretnina doista nalazi tužitelj, koji i živi u kući sagrađenoj 1980. na jednoj od predmetnih čestica, te je od strane svjedoka potvrđeno , da sve što su iskazali u sudnici se odnosi upravo na predmetne nekretnine. Iako se u ispravama koje je tužitelj priložio (Darovni ugovor i kupoprodajni ugovor) ne navode predmetne nekretnine već druge dvije čestice (čkbr. [katastarska čestica]), iz istih proizlazi, da su R i CF oboje RF 1977. vršili darovanje nekretnina kćeri VF, pri čemu se navodi, da se na darovanim nekretninama nalazi kuća, te je istoj bilo dopušteno sagraditi od svojih sredstava novu kuću. Iz iskaza tužitelja proizlazi, da je kuću u kojoj on danas živi, a nalazi se na čkbr. [katastarska čestica] gradila njegova majka VF . Iz Kupoprodajnog ugovora iz 1951. proizlazi, da je HF prodala J oboje Bazel kčbr. [katastarska čestica]. Tužitelju nije bilo poznato od kuda razlika u brojevima čestica koje se navode u priloženim ispravama u odnosu na utužene čestice koje su u njegovu posjedu. Uvidom u spis O-107/80 OS Garešnica je utvrđeno, da je VF preminula **.**.1980., a naslijedili su je tada mljt. tužitelj, mljt. ZF (tužiteljeva sestra) i OF, (brat tužitelja). Iz iskaza tužitelja i svjedoka TF proizlazi da ZF nikada nije polagala pravo na predmetne nekretnine, kako je već ranije navedeno. Iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja ne proizlazi, da bi OF ikada stupio u posjed i posjedovao predmetne nekretnine, a isti je prema smrtnom listu preminuo **.**.2006.

7. Imajući u vidu sve ranije izloženo sud cijeni utvrđenim, da se u neprekidnom posjedu predmetnih nekretnina nalazi tužitelj sa svojim prednikom VF, a prije nje LF sigurno još od 1960., te da su isti bili pošteni posjednici , jer se poštenje presumira u smislu čl. 18. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a nije utvrđeno suprotno. Naime, nije utvrđeno, da bi RF, ZF ili OF ikada posjedovali ili potraživali posjed predmetnih nekretnina, niti je Općina Berek ikada polagala pravo na predmetne nekretnine ili pravne osobe koje su prema povijesnom zk. izvatku imale pravo korištenja, te se pravne osobe iz povijesnog zk. izvatka, nisu niti vodile u katastru posjednicima.

8. Obzirom je 1960. na snazi je bio Opći građanski zakonik prema odredbama Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. godine, a isti se primjenjivao do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, koji je stupio na snagu tek 01. rujna 1980., do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pravni prednici tužitelja i tužitelj su pošteno i neprekidno posjedovali predmetnu nekretninu već minimalno 20 godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-291/14 od 17. travnja 2018. godine izneseno je pravno shvaćanje: "kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 08. listopada 1991. godine., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("N.N." broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba". Navedeno je potvrđeno i u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 329/2017 od 22. prosinca 2020. godine. Sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1472. GZ–a kojim je određeno da proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (paragraf 287.289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih tijela, nije dovoljno opće i redno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava na spomenutim stvarima, izvršavanih i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz 6 godina. Prava spomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fiskusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina. Dakle, na dan 01. rujna 1980. godine, proteklo je pošteno posjedovanje od 20 godina, a kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO). Načelni stav je zauzet na XXIII. Zajedničkoj sjednici Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 14. i 15. prosinca 1983. godine kojim je određeno da se ZOVO primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli rokovi propisani ranije važećim zakonom. Kod toga, primjena novog zakona dolazi u obzir na način, da kada je ZOVO-om propisan kraći rok, a stupanjem na snagu zakona je preostalo kraće vrijeme od zakonom propisanog, rok istječe po proteku vremena određenog ranijim zakonom. Ako je od tog roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od predviđenog u novom zakonu, rok istječe istekom vremena propisanog u novom zakonu. Prema gore navedenom načelnom stavu, a budući da rok dosjedanja primjenom citiranog paragrafa OGZ-a nije istekao, a da je rok dosjedanja sukladno članku 28. ZOVO-a iznosio 10 godina za kvalificirani posjed, a 20 godina za nekvalificirani posjed (samo pretpostavka savjesnosti odnosno poštenja), rok dosjedanja tužitelja sa pravnim prednicima protekao je prema ZOVO-u, time da je člankom 29. ZOVO bilo propisano, da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću, no ta zakonska odredba bila je na snazi do 1991. godine kada je brisana Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine RH br. 53/91 od 08. listopada 1991. godine) koji Zakon je stupio na snagu danom objave u Narodnim novinama dakle na dan 08. listopada 1991. godine, pa se dak le moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću i na nekretninama u društvenom vlasništvu, a člankom 30. ZOVO -a u vrijeme potrebno za dosjelost uračunavalo se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar kao kvalificirani, odnosno nekvalificirani posjednici. Dakle, do 08.10.1991. (uračunavajući u posjedovanje vrijeme od 1960. do 08.10.1991. je bilo proteklo 30 godina), pa kako je po članku 28. ZOVO-a bilo propisano 20 godina za nekvalificirani posjed, to je dakle tužitelj imao stečeno pravo vlasništva dosjelošću već na dan 08.10.1991.

9. Sud je odbio zahtjev tužitelja prema tuženoj za izdavanje tabularne isprave radi upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, budući je tužitelj stekao pravo vlasništva temeljem zakona i to dosjelošću, dok se tabularne izjave izdaju u slučaju stjecanja vlasništva pravnim poslom.

10. Tužitelj je uspio u predmetnoj parnici, dok dio zahtjeva kojim je odbijen/ za izdavanje tabularne isprave nije prouzročio dodatne troškove, pa tuženik u smislu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku nema pravo na naknadu troškova, te je sud njegov zahtjev odbio kao neosnovan. Tužitelj nije potraživao naknadu parničnih troškova.

U Garešnici, 30. lipnja 2026.

S U T K I N J A

Dajana Gabud Jandoš

P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismenim putem.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. AF, [adresa],

2. Općinsko državno odvjetništvo Bjelovar, na broj P-DO-34/2025