Posl. broj: P-105/2026-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Marku Mučnjaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. lipnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te z.z. punomoćnika tuženika IG, odvjetničko vježbenika, 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu broj ugovora 28/02 sklopljenog između tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 kao kreditora, a kojom je odredbom je u Ugovoru o kreditu ugovoreno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“."

II. O d b i j a se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

III. N a l a ž e se tužitelju ĐG da tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 750,00 EUR (sedamstopedeseteura), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je 25. travnja 2002. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 28/02. Navedenim kreditom tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos od 35.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju kreditora. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 2 Ugovora o kreditu, nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, odredbom iz čl.2. Ugovora o kreditu određeno je: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za zaprimanje i obradu kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora tuženiku bio dužan i platio iznos od 2.577,87 kuna/ 342,14 EUR. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81. st. 2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za zaprimanje i obradu kredita. Zbog navedenog, tvrdi kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za zaprimanje i obradu kredita ništetna ugovorna odredba pa je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravu, prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 11. kolovoza 2025. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.327,23 EUR dok u potvrdi dostavljenoj uz tužbu piše da je tuženik od tužitelja naplatio 2.577,87 kn/342,14 EUR, pa bi vrijednost predmeta spora trebala iznositi onoliko koliko tužitelj može potraživati od tuženika za slučaj da se sporna odredba ugovora o kreditu oglasi ništetnom. Pri tome tuženik ističe da je jedina svrha suviše naznačene vrijednosti predmeta spora zlouporaba procesnih prava radi stjecanja veće odvjetniče nagrade prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Budući da je svrha predmetne tužbe utvrđenje ništetnim Ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je navodno naplaćena u iznosu od 342,14 EUR, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 342,14 EUR. Isto tako, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 10. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova, dok je zakonodavac posebno naglasio da je obveza suda da spriječi svaku zlouporabu prava u postupku. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu i odobrenje kredita, odnosno tužitelj je podnio tužbu za utvrđenje iz čl. 187. ZPP-a. Tužitelj postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.“ U odnosu na ovako postavljeni deklaratorni zahtjev, tuženik ukazuje na stručni članak: “Pravne osobitosti tužbe na utvrđenje i konstitutivne tuže” autora dr. sc. AG u kojemu se za deklaratornu tužbu navodi sljedeće: “za razliku od ostalih pravnih zaštita, kod deklaratorne pravne zaštite do intervencije dolazi prije nanošenja same povrede u očekivanju da bi ona zaista mogla nastati sa zadatkom da se ona preventivno spriječi”. Zakon o parničnom postupku u članku 187. stavku 2. propisuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje, odnosno da tužitelj ima pravo podići tužbu za utvrđenje kada isti ima pravni interes da sud utvrdi postojanje kakva prava prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. U konkretnom slučaju, kada bi sud utvrdio deklaratorni tužbeni zahtjev, a što tuženik u cijelosti osporava, iz istog bi proizašao kondemnatorni zahtjev već dospjele tražbine prije podnošenja ove tužbe. Ne samo da je tužitelj mogao već prilikom podnošenja ove tužbe postaviti kondemnatorni zahtjev, već je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku bio dužan to učiniti. Tuženik dalje tvrdi da tužitelj nije dokazao da mu je ikakva povreda nastala niti je dokazao da bi mu eventualna povreda mogla nastati u budućnosti. Obzirom na navedeno, odredba o naknadi za obradu kredita nije ni mogla uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a osobito kada se uzme u obzir da tužitelj nije nedvojbeno dokazao da mu je naknada i naplaćena. Slijedom svega navedenog, tužitelj ni u kojem slučaju nema pravni interes za ovakvu pravnu zaštitu koju zahtijeva postavljenim tužbenim zahtjevom u toč. I. petita tužbe, jer njegovo pravo nikada nije bilo povrijeđeno niti će u budućnosti moći biti povrijeđeno. S obzirom na sve na navedeno, očito je da tužitelj nema osnovnu zakonsku pretpostavku za vođenje ove parnice u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom svega, tuženik predlaže naslovnom sudu da zbog nedostatka pravnog interesa, odbaci tužbu u pogledu istaknutog tužbenog zahtjeva budući da nisu ispunjenje procesne pretpostavke propisane čl. 187. st. 2. ZPP-a, odnosno budući da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, a podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim rješenjem od dana 9. ožujka 2026. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu. U cijelosti osporava visinu i osnovu tužbenog zahtjeva, te navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Prije svega, ističe se kako je pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007, u potpunosti neosnovano iz razloga što je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 1997. godine, dok je Zakon o zaštiti potrošača stupio na snagu 2003. godine, pa se shodno tome predmetni zakon ne može primijeniti na ovaj predmet. Neovisno o tome, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Također, tuženik je upoznao i stavio tužitelju na raspolaganje Odlukom o tarifi za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a unutar koje je jasno i razumljivo bilo propisano koliko iznosi naknada za obradu kredita koji je upravo ugovorio tužitelj. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.); materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.); troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine); povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (NG protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita; nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa; sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

3. Na pripremnom ročištu 20. svibnja 2026. sud je, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022.,155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), odredio vrijednost predmeta spora s iznosom od 1.327,23 eura, imajući pri tome u vidu da radi o deklaratornoj tužbi za koju je odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018., 51/2023.), kao minimalna vrijednost predmeta spora za određivanje sudske pristojbe propisan iznos od 1.327,22 eura.

4. U postupku su pročitani: ugovor o namjenskom kreditu br. 28/02 od 25. travnja 2002. i interna uplatnica te je sasluša tužitelj.

5. Tužitelje je na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

6. Drugih dokaznih prijedlog stranke nisu imale.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom 25. travnja 2002. sklopio ugovor o namjenskom kreditu br. 28/02 kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 35.000,00 EUR, obračunato po srednjem tečaju kreditora;

- da je u članku 2., odlomku 3. ugovoreno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor".

9. Sporno je: ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s ovako postavljenim tužbenim zahtjevom; ima li tužitelj svojstvo potrošača i radi li se o potrošačkom ugovoru te je li navedena ugovorna odredba ništetna.

10. Što se pravnog interesa tiče, u konkretnom se slučaju radi o tužbi za utvrđenje iz članka 187. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi stavka 2. navedenoj članka, takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

11. Prema odredbi čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996. i 112/1999., dalje: ZOO/91), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na ništavost se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a prema čl. 110. tog Zakona, pravo na isticanje ništavosti ne gasi se. Tužitelj kao stranka ugovora o kreditu nepobitno ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti, i pojedinih odredbi tog ugovora, a sukladno odredbama čl. 105. ZOO/91. Osnova funkcija deklaratorne pravne zaštite jest preventivna, odnosno unošenje pravne sigurnosti u pravni odnos koji je među strankama sporan. Budući da je među strankama sporno je li navedena ugovorna odredba ništetna, tužitelj nepobitno ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe kojim traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

12. Tužitelj u svom iskazu navodi, što se tiče predmetne naknade za obradu kredita, da je, koliko se sjeća, prilikom sklapanja ugovora i pitao o čemu se radi; može li se ona smanjiti, ali su mu u banci rekli da to tako jednostavno mora biti i da se to ne može mijenjati te je ipak ugovor sklopio i naknadu platio. Na posebno pitanje suda odgovara da osim ugovora o kreditu u banci nije dobio neke druge isprave, opće uvjete poslovanja, letke ili nešto slično. Na posebno pitanje svog punomoćnika, odgovara da mu je kredit trebao za kupnju kuće i obnovu iste. Ugovor je bio sastavljen u banci. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da je sva sredstva iz kredita koristio za kupnju i obnovu kuće. U kući je živio i nije ju iznajmljivao. U vrijeme sklapanja ugovora nije imao trgovačko društvo ili obrt. Kredit je otplatio u cijelosti. Više se ne sjeća je li mu naknada uskraćena od kredita ili ju je uplatio na šalteru banke.

13. Sud ocjenjuje neuvjerljivim dio iskaza u kojem tužitelj navodi da osim ugovora o kreditu u banci nikakve druge isprave nije dobio, budući da je to suprotno odredbama čl. 20. ugovora o namjenskom kreditu, a iz iskaza sasvim jasno proizlazi da je s obvezom plaćanja naknade bio upoznat prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

14. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (25. travnja 2002.), na njega nije primjenjiv ni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003., dalje: ZZP); ni njegovi nasljednici; ni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009.); ni Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), a ni Direktive na koje ukazuje tuženik. Sukladno tome, promašena je sva argumentacija tužitelja, a i tuženika, u vezi svojstva potrošača i nepoštenosti i ništetnosti navedene ugovorene odredbe prema kriterijima ZZP-a.

15. Sukladno navedenom, u ovoj parnici treba primijeniti opći propis - ZOO/91., važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

16. Prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO/91, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, a prema odredbi čl. 105. tog Zakona, ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on ne može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

17. U vezi opći pretpostavki za ništetnost, tužitelj se u biti poziva jedino na odredbu čl. 1021. ZOO-a, koje je gotovo identična odredbi čl. 1065. ZOO/91., a prema kojoj se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, na neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

18. Tužitelj u vezi toga tvrdi da je sporna ugovorna odredba suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnom propisima Republike Hrvatske pa da je zbog toga ništetna.

19. Navedenim odredbama definiran je pojam ugovora o kreditu, odnosno njegovi bitni sastojci: da kredit uvijek daje banka; da je objekt činidbe isključivo novac te da je uvijek naplatan (daje se uz kamatu).

20. Prema kogentnim odredbama, ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pismenoj formi (čl. 1066. st. 1. ZOO/91.), a u slučaju vraćanja kredita i prije određenog roka banke ne može uračunati kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen (čl. 1098. st. 4. ZOO/91.).

21. Ostale odredbe ZOO/91. koje reguliraju ugovor o kreditu su dispozitivne (pa se tako, prema čl. 1066. st. 1. ugovor o kreditu utvrđuje iznos te uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita.

22. Prema odredbi čl. 10. ZOO/91., sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu iz uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, a prema odredbi čl. 20. tog Zakona, sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo.

23. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZOO/91, ugovorna obveza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenu i trpljenu, a prema stavku 2. tog članka, ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. .

24. Prema čl. 47. ZOO/91., kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav, a prema članku 49. tog Zakona, predmet obveze je nedopušten ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, dok je, prema članku 50., predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi.

25. Dakle, pod navedenim pretpostavkama, nema zapreka da ugovorom o kreditu bude uređeno i plaćanje naknada i troškova kredita.

26. U konkretnom slučaju, a s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, niti jednim propisom banci nije bilo zabranjeno ugovaranje i naplaćivanje naknada i troškova kredita, a sporna se ugovorna odredba izričito poziva na Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a s kojom je, prema odredbama članka 20. ugovora o namjenskom kreditu tužitelj bio upoznat te mu je sukladno tome naknada za zaprimanje i obradu kredita obračunate te ju je on i platio.

27. Dakle, predmetna ugovorna odredba sigurno nije ništetna zato što bi bila suprotna prisilnim propisima Republike Hrvatske, a po ocjeni ovog suda, tužitelj nije ni iznio, a kamoli dokazao bilo koju činjenicu koja bi spornu ugovornu odredbu činila ništavom zbog nekog drugo razloga. Naime, sva argumentacija tužitelja bila bi primjenjiva jedino pod pretpostavkom primjene odredbi ZZP-a, a koje se, kao što je navedeno, u ovoj parnici ne mogu primijeniti. Sporna ugovorna odredbe nije suprotna niti jednom prisilnom propisu važećem u vrijeme sklapanja ugovora, a iz navoda u tužbi, pa ni tužiteljevog iskaza ne proizlazi ni da bi bila suprotna moralu društva u vrijeme sklapanja tog ugovora. Takvo je shvaćanje potvrđeno u sasvim usporedivom slučaju presudom Županijskog suda u Šibeniku posl. broj: Gž-358/2023-4. od 2. prosinca 2025. i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revd-1649/2026-2 od 13. svibnja 2026.

28. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan

29. Budući da je tužitelj tako u cijelosti izgubio parnicu, temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, njegov je zahtjev za naknadu troškova odbijen u cijelosti te mu je naloženo naknadi troškove tuženiku.

30. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), a od troškova određeno zatraženih troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu i podneska od 15. svibnja 2026. po tbr. 8/1 u visini od po 100 bodova te zastupanja na ročištu 15. lipnja 2026. po tbr. 9/1 u visini od 100 bodova, a što zajedno iznosi 300 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 600,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 150,00 eura. Sukladno navedenom, tužitelju je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 750,00 eura.

U Zlataru 30. lipnja 2026.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Marku Mučnjaku, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba