P-374/2025-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Jugoslavu Puranu i Saši Kutnjaku, odvjetnicima u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Stečajne mase iza ŠTEDNO - KREDITNE ZADRUGE KUNA FERDINANDOVAC u stečaju OIB:23742209220, Virovitica, Ulica Ferde Rusana 100, zastupanog po stečajnom upravitelju Branku Valentiću iz Virovitice, Ferde Rusana 100, a dotični po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zorislava Krivačića i Korane Krivačić sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 21. svibnja 2026. godine, u prisutnosti tužitelja, te punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 30. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužitelj VT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] opisane u zk. tijelu I kao čk.br. 2394/1 KUĆA I DVOR s 462 m2 i u zk. tijelu II kao posebni dijelovi kuće u A I i to 3. suvlasnički dio 6/12 u zk tijelo I i 4. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) – potkrovlje – 33. kuhinja s 15,18 m2, 34, soba sa 20,44 m2, 35. soba sa 20,21 m2, 36. kupaona sa 2,52 m2, 37. WC sa 1,94 m2, 38. hodnik sa 3,78 m2 u zk. tijelo II, što mu je tuženik Stečajna masa iza ŠTEDNO- KREDITNA ZADRUGA KUNA FERDINANDOVAC u stečaju, Virovitica, Ulica Ferde Rusana 100, OIB: 23742209220 dužna priznati i trpjeti da tužitelj na temelju ove presude ishodi upis prava vlasništva u svoje ime, u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 981,18 Eura, uvećan za zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekuće od dana donošenje presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju VT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], da tuženiku Stečajnoj masi iza ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE KUNA FERDINANDOVAC u stečaju OIB:23742209220, Virovitica, Ulica Ferde Rusana 100, nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 Eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je osobno podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 30. travnja 2025. godine, a kako je ista bila nepodobna za postupanje, nakon što je rješenjem od 30. travnja 2025. godine, bio pozvan podnesenu tužbu dopuniti i ispraviti, posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, tužitelj je podneskom od 04. lipnja 2025. godine, podnesenu tužbu i dopunio i ispravio.

2. U ispravljenoj i dopunjenoj tužbi, a imajući u vidu i činjenice iznesene u početnoj tužbi, tužitelj tvrdi da je „zakoniti“ posjednik predmetne nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], kao zk. tijelu I i to čk.br. 2394/1 KUĆA I DVOR s 462 m2 i u zk. tijelu II, kao posebni dijelovi kuće u A I i to 3. suvlasnički dio 6/12 u zk tijelo I i 4. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-4) – potkrovlje – 33. kuhinja s 15,18 m2, 34, soba sa 20,44 m2, 35. soba sa 20,21 m2, 36. kupaona sa 2,52 m2, 37. WC sa 1,94 m2, 38. hodnik sa 3,78 m2, u zk. tijelo II . Također ističe da ta nekretnina nikada nije bila vlasništvo stečajnog dužnika – tuženika, te da je na tužitelja „prešla zakonitim putem“, pisanim kuporodajnim ugovorom od 02. kolovoza 2002. godine, kojim je tužitelj kupio tu nekretninu za iznos od 90.000,00 kuna od MT, kojem je isplatio kupoprodajnu cijenu, te od kada tu nekretninu tužitelj i posjeduje.

3. Tužitelj ima saznanja da je na toj nekretnini prethodno bio zasnovan fiducijarni prijenos vlasništva u korist tuženika, kao sredstvo osiguranja temeljem ugovora o pozajmici, a iako je predmetna pozajmica u cijelosti bila vraćena prije 2008. godine, fiducijarno vlasništvo nije bilo brisano, pa je nekretnina po tužitelju „pogrešno“ prenesena u stvarno vlasništvo stečajnog dužnika (kako tužitelj osobno oslovljava tuženika iz ove parnice) i uključena u stečajnu masu, te tvrdi da tužitelj za opisani pravni odnos nije imao saznanja prilikom stjecanja posjeda.

4. Tužitelj tvrdi da se nalazi u dugogodišnjem, mirnom i poštenom posjedu predmetne nekretnine, temeljem kupoprodajnog ugovora, neprekidno više od 23 godine, te je protekom zakonskog roka od 20 godina, stekao pravo vlasništva dosjelošću, sukladno čl. 159. i čl. 388. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZV). Tužitelj je napomenuo, kako mu do dana podnošenja predmetne tužbe, nije predočen, niti jedan vjerodostojan dokaz da je dug koji je uzrokovao fiducijarni prijenos vlasništva i dalje postojao u trenutku uključivanja nekretnine u stečajnu masu, pa osporava i postojanje valjane tražbine i valjanu osnovu prijenosa vlasništva u za korist stečajnog dužnika.

5. Kako je fiducijarni prijenos bio sredstvo osiguranja, a osigurana tražbina podmirena, pravna osnova za zadržavanje prava vlasništva od strane dužnika u stečaju, po tužitelju, nije postojala. Prijašnji vlasnik koji je dao predmetnu nekretninu, kao osiguranje, kao ni tužitelj, koji je zakoniti i dugogodišnji posjednik, nikada nisu bili kontaktirani niti obaviješteni o prijenosu vlasništva niti su im dostavljeni bilo kakvi dokumenti koji bi ukazivali na promjenu vlasničkog statusa nekretnine tijekom više od 20 godina.

6. Tužitelj je napomenuo i da su štedno-kreditne zadruge u relevantnom razdoblju, poslovale na rubu zakonitosti, koristeći neupućenost klijenata i nesrazmjerne uvjete ugovora kako bi ostvarile nepripadajuću materijalnu korist, pa postoji osnovana sumnja da je ugovor o pozajmici imao obilježja lihvarskog pravnog posla, odnosno da je iskorištena oskudica, neiskustvo ili lakomislenost prethodnog vlasnika u cilju stjecanja prava na nekretnini nesrazmjerno vrijednosti tražbine (nejasno je u kojem kontekstu to tužitelj tvrdi, kada je prethodno istakao, kako je pozajmica u vezi koje je osnovana fiducija, bila vraćena – opaska suca).

7. S obzirom na protek vremena i to više od 20 godina od nastanka relevantnih pravnih odnosa (pozajmica, vraćanje duga, prijenos posjeda), a sukladno Zakonu o računovodstvu i Općem poreznom zakonu, dokumentacija vezana uz te odnose više se nije imala obvezu čuvati, pa zbog toga tužitelj nije u mogućnosti priložiti potpunu pisanu dokumentaciju, ali raspolaže izjavama svjedoka koji su neposredno upoznati s okolnostima podmirenja duga i okolnostima stjecanja posjeda.

8. Kako tužitelj nema saznanja o sadržaju ugovornog odnosa između tuženika i MT, predlaže da se tuženiku naloži dostava ugovora o kreditu (zajmu), te svih isprava vezanih za stjecanje fiducijarnog prava vlasništva od strane tuženika, te karticu kredita (zajma) kako bi se utvrdile relevantne činjenice o tome je li kredit vraćen.

9. Tužbenim zahtjevom je tužitelj predložio da se utvrdi da je tužitelj vlasnik navedene nekretnine, te da mu tuženik prizna vlasništvo (pojedini odvjetnici, kojih ima još uvijek dosta „brkaju kruške i jabuke“, pa i u slučaju kada je utvrđenje prava vlasništva na nekretnini temeljem dosjelosti predmet spora, predlažu sasvim nepotrebno i neosnovano tužbenim zahtjevom da tuženik prizna tužitelju pravo vlasništva, iako tuženik u ovom slučaju nema što priznavati tužitelju pravo vlasništva, bez obzira je li osnovan ili nije osnovan tužbeni zahtjev) i trpi da tužitelj na temelju presude ishodi upis prava vlasništva u svoje ime u roku od 15 dana.

10. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu tužitelja, predloživši da se isti odbije, navodeći da dug glavnog dužnika, MT, pravnoj osobi Štedno – kreditna zadruga Kuna Ferdinandovac u stečaju, nije nikada podmiren, te da tužitelj nije dostavio niti dokumentaciju o isplati tog duga, ali niti o isplati iznosa od 90.000,00 kuna, na ime kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu.

11. Tuženik tvrdi da je na legitiman način u okviru zakonskih uvjeta stekao vlasništvo nad predmetnom nekretninom, nakon što je prethodno tome bio izvršen fiducijarni prijenos vlasništva nad predmetnom nekretninom, temeljem Spoorazuma o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja tražbine od 02. listopada 2001. godine, sastavljenom po javnom bilježbiku DT u [adresa] u vezi tražbine temeljem Ugovora o kratkoročnom zajmu s deviznom klauzulom od 02. listopada 2001. godine, ovršnom ispravom od dana 03. listopada 2006. godine, na temelju Potvrde javne bilježnice Marije Kustić od 06. veljače 2008. godine.

12. Budući da MT, nije podmirio tražbinu, sukladno odredbama Ovršnog zakona, predlagatelj osiguranja – tuženik je postao vlasnik predmetne nekretnine i nije točno što tvrdi tužitelj, da nije postojala pravna osnova za stjecanje prava vlasništva od strane tuženika, a također su bespredmetni navodi tužitelja, kako prijašnji vlasnik nekretnine – protivnik osiguranja, MT, nije bio obaviješten o prijenosu vlasništva jer upravo suprotno proizlazi iz službene dokumentacije (koju je tuženik priložio odgovoru na tužbu) javne bilježnice, Marije Kustić i Potvrde od 06. veljače 2008. godine, ali i postupanja samog MT u razoblju koje je slijedilo nakon sklapanja navedenog Ugovora i Sporazuma jer je dotični izjavljivao i pravne lijekove na rješenje broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine, kojim je na temelju Potvrde od 06. veljače 2008. godine, bila dopuštena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u korist tuženika.

13. Shodno tome, tužitelj smatra da nije zbog toga predniku tužitelju, a niti samom tužitelju, moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina bila objekt osiguranja tražbine, te da je posjed iste tuženik pokušao ishoditi mirnim putem od MT, međutim da je isti koristio sva moguća sredstva da osujeti takve legitimne radnje tuženika, pri čemu je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 1528/2011 od 24. kolovoza 2011. godine, odbijena žalba MT i potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine, te je upravo kao „punopravni vlasnik“ uknjižen tuženik.

14. Tuženik je u odgovoru na tužbu ukazao da MT, kao prijašnji vlasnik nekretnine nakon što je već bio izvršen fiducijarni prijenos vlasništva u korist tuženika na toj nekretnini, nije niti mogao slobodno raspolagati tom nekretninom, pa ju stoga tužitelj nije niti mogao steći, a na toj osnovi niti posjed koji bi se karakterizirao kao kvalificiran. Pravna osnova tužiteljevog zahtjeva – ugovor o kupoprodaji ne predstavlja stoga valjani pravni temelj i zakonitu osnovu stjecanja, a također na strani tužitelja nedostaje i karakteristika poštenog posjednika, budući da je očigledno znao da prijašnjem vlasniku, pa posljedično niti njemu, ne pripada pravo na posjed, a to ujedno proizlazi iz činjenice da tužitelj nije nikada zahtjevao prijenos prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime u zemljišnoj knjizi, niti je predočio dokaz o plaćanju cijele kupoprodajne cijene.

15. Po tuženiku je upitne valjanosti i sam kupoprodajni ugovor budući da je sklopljen između članova obitelji, VT i MT, godinu dana nakon što je MT sklopio Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 02. listopada 2001. godine i to je bilo upisano u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-3877/2001, time da sudska praksa daje prednost upisanom fiducijarnom vlasniku, a tuženik je uostalom i postao vlasnik nekretnine.

16. S obzirom na navedeno, po tuženiku, kupoprodajni ugovor na koji se tužitelj poziva, ne proizvodi pravne učinke prema trećima, a kako nije temeljem tog ugovora izvršen niti upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, tužitelj ne može temeljem takvog Ugovora, niti ostvariti aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za izlučenje nekretnine iz stečajne mase (takav zahtjev je inače tužitelj podnio početnim tužbenim zahtjevom u tužbi, koju je sam, kao pravni laik, sastavio, no takav zahtjev je i povučen, isticanjem konačnog vlasničkog zahtjeva od strane odvjetnika tužitelja u podnesku od 04. lipnja 2025. godine, kojim podneskom odvjetnika tužitelja je početno podnesena tužba, nepodobna za raspravljanje, bila ispravljena i dopunjena – opaska suca).

17. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u sve materijalne dokaze koji se nalaze u spisu, a ujedno su saslušani svjedok MT (list 104-106) i tužitelj VT (list 107-109), pa nakon što su na zadnjoj raspravi bili odbijeni svi ostali predloženi dokazi od strane obje stranke (jer sud ne izvodi sve predložene dokaze, pogotovo ukoliko se radi o potpuno nepotrebnim i suvišnim dokaznim prijedlozima stranaka u vezi saslušanja svjedoka na nebitne okolnosti, ali i suvišnim drugim dokaznim prijedlozima radi razrješenja predmeta spora, nego izvodi samo one dokaze koji su potrebni i koji su dostatni da se predmet spora razriješi), kao potpuno nepotrebni za donošenje meritorne odluke u kontekstu činjenice da je pravna stvar u ovom slučaju bila zrela za donošenje meritorne odluke, te da sud ima obvezu da parnični postupak provede bez odugovlačenja, sa što manje parničnih troškova, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Naime, izvedeni dokazi su bili ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

19. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen neosnovanim.

20. Između stranaka je bilo sporno da li je tužitelj, temeljem dosjelosti, postao izvanknjižni vlasnik predmetne nekretnine ili nije, dakle, postoje li zakonski uvjeti da se eventualno izvanknjižno pravo vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini ukoliko je isto stečeno, publicira i pretvori u knjižno pravo vlasništva.

21. Iz u spisu priležećih materijalnih dokaza proizlazi slijedeće:

- da je tužitelj od svog brata, MT, na temelju pisanog kupoprodajnog ugovora, kupio predmetnu nekretninu (u naravi stan u potkrovlju stambenog objekta sa više stambenih cjelina, sa posebnim etažnim dijelovima od broja 33., do broja 38.), za iznos od 90.000,00 kuna, dana 02. kolovoza 2002. godine (u vrijeme kada je ta nekretnina bila upisana u zemljišnoj knjizi, kao fiducijarno vlasništvo tuženika), te da taj kuporodajni ugovor nije bio proveden u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru u smislu uknjižbe prava vlasništva na toj kupljenoj nekretnini, na ime i u korist tužitelja,

- da je u zemljišnoj knjizi (list 11-26 spisa) Općinskog suda u Bjelovaru, na predmetnoj nekretnini – zemljištu, upisano pravo suvlasništva u 3/12 dijela na ime Leonarde mldb. Mujezinović iz [adresa], Brune mldb. Mujezinovića iz [adresa] u 3/12 dijela, te tuženika u 6/12 dijela, pri čemu je svaki od zemljišnoknjižnih suvlasnika na nekretnini, evidentiran kao isključivi vlasnik posebnih cjelina – etažno vlasništvo, pa je tako tuženik iz ove parnice, evidentiran u zemljišnoj knjizi kao etažni vlasnik predmetnog posebnog dijela nekretnine i to od broja 33., do broja 38. (u naravi se radi o kuhinji, 2 sobe, kupanici, WC-u i hodniku u potkrovlju u okviru jednog stana, kao stambene cjeline),

- da je tuženik stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, upisom uknjižbe prava vlasništva na ime tuženika u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, na temelju rješenja Zemljišnoknjižnog odjela ovoga suda broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine,

- da je rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-1528/2011-2 od 24. kolovoza 2011. godine, odbijena kao neosnovana žalba koju je MT podnio protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine, te je to rješenje potvrđeno,

- da je MT, dana 02. listopada 2001. godine, sklopio sa Gradskom štedno-kreditnom zadrugom Kuna, Ferdinandovac, Ugovor o kratkoročnom zajmu sa deviznom klauzulom, temeljem kojeg je od te pravne osobe pozajmio iznos od 91.920,00 kuna ili 24.000,00 DEM uz obvezu vraćanja tog iznosa, zajmodavcu u roku od 60 mjeseci, a sve uz fiducijarni prijenos prava vlasništva nad predmetnom nekretninom u korist zajmodavca (koji upis u zemljišnoj knjizi je i realiziran), koju predmetnu nekretninu je HT, tim Ugovorom opteretio, radi osiguranja vraćanja pozajmljenog iznosa u ugovorenom roku,

- da je uz navedeni Ugovor o zajmu istoga dana bio sklopljen Sporazum o prijenosu vlasništva nad nekretninama (u daljnjem tekstu: Sporazum) vezano za predmetne nekretnine, radi osiguranja novčane tražbine, koji Sporazum je potpisao fiducijarni dužnik i korisnik zajma MT, a kojim Sporazumom je dotični i dalje bio ovlašten koristiti se tim nekretninama, ali se suglasio da je zajmodavatelj ovlašten protiv njega zatražiti ovrhu radi predaje u posjed tih predmetnih nekretnina, nakon dospjelosti osigurane tražbine, pri čemu su stranke Sporazuma ugovorile čl. 7. i čl. 8. Sporazuma, što će se desiti, ukoliko korisnik zajma ne vrati zajam u ugovorenom roku ili ukoliko zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine, a čl. 9. Sporazuma je bilo ugovoreno u kojem će slučaju će vjerovnik – zajmodavac postati vlasnikom predmetnih nekretnina (dakle, ne samo fiducijarni vlasnik),

- da je Potvrdom od 06. veljače 2008. godine, javna bilježnica Marija Kustić sa sjedištem u [adresa], potvrdila da joj je predlagatelj osiguranja Štedno – kreditna zadruga Kuna Ferdinandovac u stečaju, sa sjedištem u [adresa], dostavio dana 20. rujna 2007. godine, zahtjev za postupanje temeljem čl. 277. Ovršnog zakona, te temeljem navedenog Sporazuma o prijenosu vlasništva na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine od 02. listopada 2001. godine, odnosno navedenog Ugovora o zajmu jer je novčana tražbina bila dospjela dana 02. listopada 2006. godine, te da je javna bilježnica dostavila MT iz [adresa], Poziv od 04. listopada 2007. godine, kojim predlagatelj osiguranja traži da taj protivnik osiguranja postupi u smislu čl. 277.st.1. i 2. Ovršnog zakona (koji Poziv je MT, zaprimio dana 10. listopada 2007. godine), a kako protivn ik osiguranja nije postupio u smislu čl. 277.st.1. i 2. Ovršnog zakona, javna bilježnica je o tome obavijestila predlagatelja osiguranja, nakon čega predlagatelj osiguranja nije obavijestio u roku od 15 dana po primitku javnobilježničke potvrde, posredstvom javne bilježnice, protivnika osiguranja, da ne želi zadržati pravo vlasništva na nekretninama umjesto isplate osigurane tražbine, pa se temeljem čl. 277.st.5. Ovršnog zakona, smatra da je predlagatelj osiguranja postao „punopravni vlasnik nekretnina“ čije pravo vlasništva je na njega preneseno za cijenu koja odgovara iznosu osigurane tražbine s kamatama i troškovima te poreza na promet, odnosno da su ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje „punopravnog vlasništva“ i upis Štedno – kreditne zadruge Kuna Ferdinandovac – u stečaju, sa sjedištem u [adresa], kao vlasnika predmetne nekretnine iz zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina] u 6/12 dijela, ali i prava vlasništva na posebnim etažnim dijelovima nekretnine, pod rednim brojevima 33 – 38, uz brisanje zabilježbe prijenosa prava vlasništva sa MT, izvršenog radi osiguranja potraživanja u iznosu od 91.920,00 kuna, imajući u vidu da tražbina prdlagatelja osiguranja nije namirena prema izvodu iz poslovnih knjiga, te da je dug MT na dan 31. siječanj 2007. godine, iznosio 180.379,66 kuna, te je navedeni predlagatelj osiguranja postao vlasnikom navedene predmetne nekretnine za navedeni dugovani iznos sa kamatama, troškovima, te iznosom poreza na promet nekretnina,

- da je navedena Potvrda, prema zadnjoj stavci u istoj bila otpremljena tuženiku, Zk. Odjelu Općinskog suda u Bjelovaru, Poreznoj upravi, te da se o njezinom izdavanju trebao obavijestiti MT.

22. Iz iskaza saslušanog svjedoka MT (brata tužitelja) koji isto, prebiva na adresi u [adresa] u [adresa], kao i tužitelj, proizlazi da cijeli život praktički živi sa bratom na toj adresi, premda koristi za stanovanje posebnu stambenu cjelinu, dok tužitelj koristi drugu, posebnu stambenu cjelinu, te da je predmetne nekretnina (koja se u naravi sastoji od kuhinje, kupatila, jedne spavaće sobe i dnevnog boravka), koja je predmetom rasprave u posjedu tužitelja. Svjedok je naveo da je mu je tužitelj isplatio kuporodajnu cijenu od 90.000,00 kuna, suk ladno kupoprodajnom ugovoru od 02. kolovoza 2002. godine, premda se nije mogao sjetiti na koji način je to bilo isplaćeno, odnosno da li u kešu ili na neki drugi način. Odgovarajući na pitanje zbog čega je uopće sklopio s bratom taj kupoprodajni ugovor u vezi predmetne nekretnine, obzirom da je tijekom 2001. godine, sklopio s tuženikom ugovor o kratkoročnom kreditu, te istoga dana i navedeni Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretninama, radi osiguranja te novčane tražbine, tuženik je naveo da je to učinio stoga da dobije novčana sredstva radi podmirenja duga kojeg je imao prema navedenoj zadruzi i tvrdi da je podmirio dug zadruzi, kada mu je brat isplatio navedenu kupoprodajnu cijenu za predmetne nekretnine, premda ne posjeduje nikakav materijalni dokaz o podmirenju tog duga zadruzi. Naime, koliko se sjeća, još je tijekom 2002. godine, isključivo u vezi glavnice duga, podmirio dug zadruzi, te se sjećao da je ostalo isključivo neriješeno pitanje njegovog duga u vezi zatezne kamate jer nisu mogli izračunati koliko isti iznosi po osnovi kamate, te taj dug u vezi kamate nije nikada, niti podmirio zadruzi. Svjedok je naveo da je tužitelj znao da je svjedok sklopio navedeni ugovor o kratkoročnom kreditu sa navedenom zadrugom i da je svjedok od novca kojim mu je tužitelj isplatio kao kupoprodajnu cijenu, svjedok namjeravao podmiriti cijeli dug prema zadruzi, a nije se sjećao i nije mogao to sa sigurnošću tvrditi, da li je brata – tužitelja upoznao s činjenicom da bi tijekom 2011. godine, zadruga ishodila upis uknjižbe prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi na svoje ime, te da je žalba svjedoka, koju je podnio protiv sudskog rješenja o upisu prava vlaništva na toj nekretnini na ime zadruge, bila odbijena, kao neosnovana.

23. Svjedok je opisao prilikom saslušanja da je upravo s bratom – tužiteljem išao u [adresa] platiti dug zadruzi, krajem 2002. godine, da se ne može sjetiti koliki je iznos tada platio, no misli da je to bio iznos od oko 65.000,00 kuna, da je kasnije kada je te novce ostavio u sjedištu zadruge u [adresa] išao na piće sa bratom i direktorom te zadruge i da mu je taj direktor tada rekao da je taj dug riješen (premda svjedok o tome nema nikakvu dokumentaciju sada, a ne sjeća se niti da bi ju imao tijekom 2008. godine), te je svjedok potvrdio da je tužitelj u posjedu predmetnog stana od dana kada ga je kupio od svjedoka, a protiv svjedoka navedena zadruga nije pokretala u razdoblju od 2002. godine, pa do 2011. godine, nekakve druge sudske postupke, osim navedenog za uknjižbu prava vlasništva.

24. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke naveo da je slušao iskaz svog brata MT u sudnici i potvrdio je da je ovaj u svojstvu svjedoka točno kazivao o činjenicama koje je iznio, a koje su i tužitelju bile poznate. U drugu ruku, tužitelj je naveo kako ga brat MT, nije upoznao sa činjenicom da je tijekom 2011. godine, navedena zadruga ishodila uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na nekretnini koju mu je brat prodao, niti je bio upoznat sa činjenicom da se MT, žalio na tu sudsku odluku, odnosno da je bila odbijena njegova žalba. Tužitelj je potvrdio kako je istina da mu je bilo poznato da je njegov brat MT realizirao navedeni kratkoročni kredit kod te zadruge, te da je MT dao do znanja tužitelju, da namjerava od novca kojeg će dobiti od tužitelja u vezi kupoprodajne cijene za nekretninu koju mu je prodao tijekom 2002. godine, zatvoriti svoj dug po tom kreditu kod navedene zadruge. Tužitelj je naglasio da je svom bratu MT, na ruke u gotovini isplatio cijeli iznos kupoprodajne cijene od 90.000,00 kuna u tada domaćoj kunskoj valuti.

25. Tužitelj je u sudnici, prilikom saslušanja, predočio na uvid sucu original kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godine, te je potvrdio da je preselio u ovu predmetnu nekretninu – stambenu jedinicu koju mu je brat prodao tijekom 2002. godine, te da osobno ne koristi u kući koja se nalazi na adresi [adresa] u [adresa], bilo koju drugu stambenu jedinicu, osim ove koju mu je brat prodao, a ujedno je istakao da nije niti vlasnik, neke druge stambene jedinice unutar te kuće, a i ovu koju koristi, koristi isključivo na temelju kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godine, te nije upisan u zemljišnu knjigu, kao vlasnik te nekretnine. Također je dodao da je platio i porez u vezi nekretnine koju je kupio od brata, te da plaća i režijske troškove za tu stambenu jedinicu, struju, komunalnu naknadu, Internet, tv i sl. Tužitelj je napomenuo kako osobno, nikada nije niti pokušao ishoditi u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, upis uknjižbe prava vlasništva na svoje ime u vezi nekretnine koju mu je brat prodao jer tako nešto, po njegovom iskazu, nije smatrao potrebnim i nije provjeravao u gruntovnici niti, tko je vlasnik te nekretnine.

26. Tužitelj je također potvrdio da je išao zajedno sa bratom u [adresa], kako je MT to i spomenuo, prilikom saslušanja, kada je brat tužitelja namjeravao zatvoriti cijeli dug prema navedenoj zadruzi , navevši da je MT sam ušao u poslovnicu te zadruge, a kada je iz nje izlazio , izašao je sa direktorom iste i oni su prišli k tužitelju tada, pa su zajedno otišli na piće u [adresa] i tužitelj je primijetio da se tada srdačno razgovaralo. Koliko se sjeća, bilo je tada rečeno da se nije moglo tada, baš toga dana, utvrditi točna visina duga i da će se to kasnije obaviti, a taj direktor zadruge je izrazio zadovoljstvo da se taj predmet riješio na taj način. Tužitelj tvrdi da mu brat nakon tog dana, više nije nikada ništa pričao o tome da bi naknadno bila utvrđena točna visina duga ili da je on taj cijeli dug zatvorio u toj zadruzi, odnosno da bi ga kontaktirali u vezi zatvaranja tog duga, a tužitelj je smatrao da je MT to riješio sa tom zadrugom. Tužitelj je naveo i da mu brat nije pričao da bi sklopio sa zadrugom, navedeni sporazum o prijenosu vlasništva na tim istim nekretninama koje su predmet ove parnice, radi osiguranja novčane tražbine koju je ta zadruga imala prema MT, temeljem ugovora o kratkoročnom kreditu iz 2001. godine.

27. Na pitanje punomoćnika tužitelja, tužitelj je naveo da nikada, nitko od njega nije tražio predaju spornog stana u posjed ili zahtijevao iseljenje iz tog stana, nakon što je tijekom 2002. godine uselio u taj stan, pa sve do danas, a cijelo vrijeme koristi taj stan i živi u njemu, a na upit na koji je način uopće saznao za problematiku u vezi predmetne nekretnine, naveo je da je neposredno prije podnošenja predmetne tužbe, dakle prije 30. travnja 2025. godine, čuo od svog brata koji inače radi u restoranu na Korzu, da mu je jedan gospodin prišao na radnom mjestu, koji je inače sudski vještak, da ga obavijesti kako bi trebao izvršiti određeno vještačenje u predmetnom stambenom prostoru o kojem se raspravlja u ovoj parnici. Ujedno tužitelj izjavljuje da mu je taj sudski vještak, kasnije i osobno dao do znanja tijekom prošle godine, da ga je angažirao stečajni upravitelj tuženika, da procijeni predmetnu nekretninu, a pitao je tužitelja kada se tužitelj s njim našao da li to tužitelj dopušta, te je tužitel j dao do znanja tom vještaku da to ne dopušta i ubrzo se nakon toga tužitelj obratio odvjetniku, pa je iniciran ovaj sudski postupak.

28. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika, tužitelj je izjavio da mu nisu bili poznati neki zemljišnoknjižni tereti, koji su bili upisani u gruntovnici ovoga suda u vezi predmetne nekretnine. Također je naveo da je u jednom navratu isplatio u gotovini svom bratu kupoprodajnu cijenu za nekretninu temeljem ugovora od 02. kolovoza 2002. godine, a ta isplata je izvršena otprilike unutar 30 dana od sklapanja ugovora. Dodao je kako ne može sada sa sigurnošću kazivati o točnom datumu , kada je s bratom išao u [adresa], kako bi MT zatvorio dug prema zadruzi, no sjeća se da je to otprilike bilo nedugo nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora između tužitelja i brata, te dopušta da je to bilo krajem 2002. godine. Tužitelj je naveo i da je doista njegov brat živio cijeli život na adresi u [adresa] u [adresa], te dodao da su tu nekretninu naslijedili od roditelja, te da je do 2000. godine, tužitelj živio na drugoj adresi, te je tek 2000. godine počeo živjeti u [adresa] u tom objektu. Na upit što je naslijedio od roditelja, ako je rekao da nema u svom vlasništvu niti jednu stambenu cjelinu, tužitelj izjavljuje da je naslijeđeni dio od nekretnina od roditelja, darovao svojoj djeci V i JT, koje se osobe i sada vode kao suvlasnici određenih stambenih i poslovnih cjelina na tom objektu. Ujedno je tužitelj naveo kako je navedeno darovanje njegovoj djeci, izvršeno tijekom 2000. godine, odmah nakon što je naslijedio svoje roditelje.

29. Ocjenom svih izvedenih dokaza je utvrđeno da tužitelj nije ispunio zakonske uvjete propisane ZV, za stjecanje nekretnine predmetne dosjelošću, obzirom da sud smatra kako tužiteljev posjed predmetne nekretnine nije imao i nije mogao imati potrebnu kakvoću, da bi tužitelj postao izvan knjižni vlasnik predmetne nekretnine, a praktički se radilo o tome da se tužiteljev posjed na predmetnoj nekretnini po uvjerenju ovoga suda ne može tretirati niti savjesnim, a pogotovo ne zakonitim i istinitim.

30. U tom smislu valja napomenuti, da je iz materijalnih dokaza koje je tuženik dostavio u ovoj sudski spis, odnosno svih utvrđenih činjenica na koje upućuju ti materijalni dokazi, a koje činjenice su u bitnom dijelu navedene u točci 21., obrazloženja ove odluke, potpuno jasno i razvidno kako je upravo tuženik, ta stranka koja je na posve zakonit način stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a koje pravo vlasništva je uostalom i upisano u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, na ime tuženika.

31. U drugu ruku, tužitelj nikada nije niti stekao pravo vlasništva na toj predmetnoj nekretnini, iako sud prihvaća kao istinit dio iskaza tužitelja, koji je potvrđen iskazom svjedoka MT, kada dotični tvrdi da je u posjedu predmetne nekretnine od 2002. godine.

32. Činjenica jest da je pravni prednik tužitelja u posjedovanju predmetne nekretnine, MT i nakon sklapanja Sporazuma od 02. listopada 2001. godine, bio ovlašten i dalje koristiti se tim nekretninama jer je tako izričito bilo ugovoreno čl. 4. Sporazuma. Međutim sasvim je jasno sa pravnog aspekta da MT nije bio ovlašten prodavati tu nekretninu, pa tako ni b ratu VT (iako ju je prodao kupoprodajnim ugovorom od 02. kolovoza 2002. godine, uz izgovor da je to učinio da ishodi novčana sredstva za povratak duga tuženiku, no to ipak nije bilo učinjeno) jer je tom nekretninom, prethodno MT, raspolagao u korist tuženika, davši ju tuženiku kao predmet osiguranja u fiducijarno vlasništvo, odnosno kao jamstvo ili garanciju da će MT, podmiriti tuženiku svoju novčanu obvezu koju je preuzeo temeljem navedenog Ugovora sklopljenog sa tuženikom, a da MT nije uopće u cijelosti podmirio tuženiku tu svoju novčanu obvezu potvrđuje i iskaz dotičnog, a na to ukazuje i činjenica da je tuženik kasnije posredstvom navedene javne bilježnice i Općinskog suda u Bjelovaru, na opisani način naveden u točci 21., ovoga obrazloženja, sukladno pozitivnim propisima, ishodio upis prava vlasništva na svoje ime u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, koji upis prava vlasništva je bezuspješno pokušao pobijati MT, podnošenjem žalbe protiv rješenja o upisu uknjižbe prava vlasništva na ime tuženika u zemljišnoj knjizi ovoga suda.

33. Kada se ima u vidu da je upis uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, ovoga suda na predmetnoj nekretnini, na ime tuženika, bio potpuno zakonit i izvršen ovosudnim rješenjem broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine, te da je do tada bilo upisano fiducijarno pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi, na ime tuženika (na tu činjenicu uostalom upućuje i prvi odlomak obrazloženja, navedenog rješenja broj Gž - 1528/2011-2 od 24. kolovoza 2011. godine – list 57 spisa) na toj istoj predmetnoj nekretnini, temeljem navedenog Ugovora i Sporazuma (list 67-72 spisa), nikako se posjed VT na predmetnoj nekretnini, kojeg je stekao temeljem kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godine (list 7-9 spisa), ne može tretirati zakonitim u smislu čl. 18.st.1. ZV jer VT nije imao valjani pravni temelj tog posjedovanja, obzirom da mu brat nije niti mogao, niti smio prodati predmetne nekretnine u vrijeme kada je s tim nekretninama već jamčio tuženiku da će vratiti novac koji je bio dužan tuženiku vratiti temeljem Ugovora, odnosno u vrijeme kada je prije prodaje nekretnina tužitelju, MT dao tuženiku te nekretnine u fiducijarno vlasništvo.

34. Osim što sud smatra da je tužitelj, kao brat tuženika svakako znao da je tuženik predmetne nekretnine opteretio u korist tuženika, davši mu ih u fiducijarno vlasništvo, temeljem Ugovora i Sporazuma jer je to saznanje tužitelja posve životno i logično u kontekstu činjenice da mu je MT brat i da su tada živjeli na istoj adresi u [adresa], na kojoj i sada žive, ali i s obzirom da je tužitelj znao da je MT sklopio sa tuženikom, Ugovor, a također i stoga što iz suglasnog iskaza oba saslušana brata u tom smislu (tužitelja i svjedoka) u ovoj parnici, proizlazi da je MT od sredstava kupovnine, za nekretnine koju je prodao bratu dana 02. kolovoza 2002. godine, namjeravao platiti tuženiku cijeli dug (a koji dug po iskazu svjedoka MT, barem u vezi kamate nije nikada bio podmiren, a upitno je i da li je uopće bio podmiren u vezi glavnice jer MT o tome nema baš nikakve dokaze, a nije uspio s uspjehom ni sa žalbom koju je podnio protiv navedenog rješenja broj Z- 265/2011 od 20. siječnja 2011. godine), te da tužitelj ni nakon kupnje predmetnih nekretnina od MT, nije našao potrebu da taj kupoprodajni ugovor provede u zemljišnoj knjizi (tužitelj nije malo dijete, već punoljetna i zrela osoba kojoj je svakako bilo poznato da se kupoprodajni ugovor u vezi nekretnine mora provesti u zemljišnoj knjizi, da bi se steklo pravo vlasništva na temelju takvog ugovora, no tužitelj nije po uvjerenju suda ni pokušao taj kupoprodajni ugovor od 02. kolovoza 2002. godine, provesti u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, upravo stoga što je znao da MT nije bio vlasnik predmetnih nekretnina u trenutku kada ih je prodao tužitelju), sasvim je jasno po uvjerenju ovoga suda, da posjed tužitelja na predmetnim nekretninama nije bio zakonit.

35. Naime, MT kao fiducijarni dužnik u smislu Sporazuma, nije osim korištenja predmetnih nekretnina u smislu čl. 4. Sporazuma, imao bilo kakvih prava da tu nekretninu nekome prodaje, pa se posjed tužitelja temeljem kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godina, ne može smatrati zakonitim u kontekstu svega navedenog.

36. Ako se ima u vidu da u ovom spisu nema niti jednog materijalnog dokaza o tome da je MT, obavijestio tuženika, da je prodao predmetne nekretnine svom bratu – tužitelju, nakon što je sa tuženikom sklopio navedeni Ugovor i navedeni Sporazum, dakle u vrijeme kada je MT već predao te iste nekretnine u fiducijarno vlasništvo tuženika, ali i kada je u smislu čl. 4. Sporazuma jedino bio ovlašten osobno koristiti te nekretnine, potpuno je jasno u pravnom smislu da je tužiteljev posjed u vezi predmetnih nekretnina u odnosu na tuženika, bio neistinit jer je pribavljen potajno, ali i prijevarom, dakle bez znanja tuženika, kao fiducijarnog vlasnika.

37. Osim ove navedene dvije kvalitete posjeda (zakonitost i istinitost) u smislu čl. 18. ZV, tužitelj, po uvjerenju suda, nema i nije imao niti treću kvalitetu posjeda – poštenje (savjesnost) jer je u opisanim okolnostima slučaja potpuno nerealno da VT, nije znao u trenutku kada je stekao posjed predmetnih nekretnina da mu ne pripada pravo na posjed, niti je s obzirom na opisane okolnosti imao dovoljno razloga da ne sumnja da mu ne pripada pravo na posjed.

38. Naime, tužitelj, i svjedok MT su rođena braća koja su naslijedila predmetnu nekretninu – zemljište sa kućom koja ima više zasebnih stambenih cjelina u centru [adresa] u [adresa], od svojih roditelja i posve je nerealno da tužitelj, koji u kritično vrijeme živi sa bratom MT na istoj adresi, zna za poslovne planove i poduhvate mlađeg brata, MT vezano za pozajmicu iznosa od 91.920,00 kuna ili 24.000,00 DEM, kod navedene Zadruge, a da u isto vrijeme ne zna da je MT za uzvrat, kao garanciju da će pravovremeno vratiti pozajmljeni iznos vjerovniku, sa ugovorenim kamatama, trebao dati i da je uostalom i dao u fiducijarno vlasništvo dio nekretnine koju je naslijedio od svojih roditelja, odnosno zemljište i zgradu sagrađenu na predmetnoj nekretnini u [adresa], sa vlasništvom na posebnim dijelovima, kao etažnim cjelinama.

39. Konstrukcija o tome da će MT platiti dug vjerovniku temeljem Ugovora, na temelju nedopuštene raspoložbe MT, odnosno na temelju novca kojeg će dobiti od rođenog brata VT, temeljem kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godine, pa i zajednički odlazak MT i VT u [adresa] o kojem su obojica kazivali u smislu da MT, kao tuženikov dužnik, zatvori dug prema tuženiku od kojeg je pozajmio 91.920,00 kuna sa deviznom klauzulom – 24.000,00 DEM (a o kojem odlasku u [adresa] u ovome spisu, inače nikakvih dokaza nema osim iskaza dvije saslušane osobe koje su zainteresirane da tužitelj uspije u ovoj parnici, kao što nema nikakvih materijalnih dokaza o tome da bi bilo što tada MT platio pravnoj osobi od koje je pozajmio novce, čak i da se taj odlazak u [adresa] i dogodio), samo upućuje na zaključak da su braća zajednički pokušavala ishoditi rješavanje financijskih problema u kojima se našao MT, dakle da su tužitelj i MT zajednički pokušali „vaditi kestenje iz vatre“, naravno, sve u interesu da ne ostanu ili barem da MT ne ostane bez nekretnine koju je naslijedio od svojih roditelja.

40. Da MT nije uspio na zakonit i jedini legitiman način spriječiti tuženika da se ovaj upiše u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru, kao vlasnik predmetnih nekretnine, nakon što je prethodno bio upisan isključivo i samo, kao fiducijarni vlasnik na temelju Ugovora i Sporazuma, a sve zbog toga što MT nije ispunio tuženiku, kao vjerovniku, svoju novčanu obvezu na koju se obvezao sklapanjem Ugovora, dokazuje činjenica da je upravo tuženik sada upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi, te da je bio bezuspješan pokušaj MT da podnesenom žalbom, pobije i ospori zakonitost navedenog rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj Z-265/2011 od 20. siječnja 2011. godine.

41. Kada je propao taj pokušaj MT da onemogući tuženika da postane vlasnik predmetnih nekretnina, iako to tuženik ne bi niti bio da je MT pravovremeno i ugovorenim rokovima, izvršio svoju novčanu obvezu tuženiku, temeljem Ugovora, te kada je tužitelj propustio zatražiti provedbu kupoprodajnog ugovora od 02. kolovoza 2002. godine, u zemljišnoj knjizi, nakon sklapanja tog pravnog posla sa bratom MT, naravno stoga jer mu je kao punoljetnoj osobi sa određenim životnim iskustvom i opisanim okolnostima slučaja, koje mu je brat svakako dao do znanja, te koje su mu bile poznate, bilo sasvim jasno da bi svaki pokušaj da zatraži od Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Bjelovaru, upis uknjižbe prava vlasništva na ime tužitelja na predmetnim nekretninama, bio osuđen na neuspjeh ili propast, sada tužitelj, naravno uz pomoć svog brata MT, pokušava onemogućiti tuženika u korištenju njegovih vlasničkih prava na predmetnoj nekretnini (prije svega, kupujući od brata predmetne nekretnine u vrijeme kada dotični nije bio ovlašten da mu proda te nekretnine, koristeći i posjedujući taj predmetni stambeni prostor, bez znanja tuženika, pa uzimajući sebi za pravo da „otkanta“ osobu koja mu se obratila u svojstvu sudskog vještaka kojeg je angažirao stečajni upravitelj tuženika da procijeni predmetne nekretnine, a sve u ime i za račun tuženika, a potom podnošenjem ove tužbe i pokušajem da se u bitnome na temelju usmenog saslušanja tužitelja i MT, dokaže da su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva od strane tužitelja na predmetnim nekretninama, samo na temelju činjenice posjedovanja nekretnine, dakle bez ikakvih drugih potrebnih zakonskih uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću).

42. Koliko daleko tužitelj ide u toj svojoj neosnovanoj ideji dokazuje i činjenica da je tužitelj prvo sam podnio tužbu, dakle bez punomoćnika u osobi odvjetnika, navodeći da argumentira svoj tužbeni zahtjev:

- da je upravo tužitelj „zakoniti posjednik predmetne nekretnine“ (što nema veze sa istinom),

- da nekretnina nije nikada bila vlasništvo stečajnog dužnika (što opet naravno, nema veze sa istinom jer ne samo da je ta nekretnina bila cijelo vrijeme i u fiducijarnom vlasništvu tuženika, a kasnije i u vlasništvu, bez fiducije, nego je ta nekretnina i sada u vlasništvu tuženika),

- da je pozajmica MT u cijelosti vraćena prije 2008. godine (što opet nema veze sa istinom jer da je tome tako, tuženik nikada ne bi niti postao vlasnik nekretnine, te bi MT svakako uspio sa podnesenom žalbom protiv rješenja o upisu prava vlasništva na ime tuženika, uz predočenje dokaza o povratku duga tuženiku, odnosno o isplati cijelog iznosa duga, no MT, kao ni tužitelj, nema baš nikakav materijalni dokaz o plaćanju tog duga),

- da je tužitelj protekom zakonskog roka, dugotrajnog i mirnog posjedovanja predmetnih nekretnina, dužeg od 20 godina, stekao pravo vlasništva na tim nekretninama dosjelošću, sukladno čl. 159. i čl. 388. ZV (što ne odgovara istini jer tužitelj nije stekao pravo vlasništva dosjelošću, obzirom da njegov posjed nema potrebnu kvalitetu ni u vezi zakonitosti, niti u vezi istinitosti, niti u vezi poštenja),

- da nije postojala pravna osnova za stjecanje tuženikovog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (tužitelj očito ponekad zna, a ponekad ne zna da je tužitelj bio fiducijarni vlasnik ili vlasnik predmetnih nekretnina, ovisno o tome, kada mu to paše ili ne paše) ili za zadržavanje vlasništva, nakon prethodnog fiducijarnog vlasništva (jer je ta pravna osnova postojala i tuženik ju je dokazao u ovoj parnici materijalnim dokazima koje je dostavio sudu u ovome predmetu, za razliku od tužitelja, koji je dostavio samo jedan jedini materijalni dokaz, ne računajući izvadak iz zemljišne knjige, i to kupoprodajni ugovor kojim mu je MT, kao neovlašteni prodavatelj u vrijeme kada nije bio ni vlasnik nekretnine, niti dakle ovlašten za prodaju predmetnih nekretnina, prodao predmetne nekretnine),

- da prijašnji vlasnik, koji je dao nekretninu kao osiguranje nije nikada bio kontaktiran, niti obaviješten o prijenosu vlasništva na tuženika (ova iznesena činjenica je suprotna iskazu samog svjedoka MT, ali i materijalnim dokazima koje je tuženik dostavio sudu u ovoj spis jer je u ovom postupku utvrđeno, ne samo da je MT bio obaviješten o prijenosu vlasništva na tuženika, sa fiducijarnog vlasništva tuženika, nego je MT pokušao podnesenom žalbom, bezuspješno i pobiti takav prijenos).

43. Tvrdnja tužitelja istaknuta u historijatu tužbe o tome da njega nije nikada nitko kontaktirao, niti obavijestio o prijenosu vlasništva, nema nikakve veze sa donošenjem odluke u ovome predmetu u kontekstu činjenice da je tužitelj bio posjednik nekretnine bez ijedne kvalitete, dakle nije bio niti zakonit, niti istinit, niti pošten posjednik, a nije niti sam javio na neki službeni način (pisanim podneskom) vjerovniku Ugovora – tuženiku, da se sjetio kupiti nekretninu od MT koju je ova j opteretio prethodno u korist tuženika, kao fiducijarnog vlasnika, pa je sa aspekta tuženika, tužitelj bio njemu nitko i ništa jer je tuženik imao poslovni odnos sa MT, a niti MT, niti tužitelj se nisu primjerice sjetili javiti tuženiku na koju su ideju došli tijekom 2002. godine, vezano za kupoprodaju predmetne nekretnine VT u situaciji kada je tuženik bio fiducijarni vlasnik te nekretnine.

44. Dakle, po tužitelju bi sud trebao potpuno ignorirati ili zanemariti sve navedene materijalne dokaze iz kojih proizlazi da je tuženik odavno postao sasvim legitimni vlasnik predmetnih nekretnina jer mu MT nije platio dug koji se obvezao platiti, upravo zbog toga što tužitelj, eto bez znanja i odobrenja tuženika, potajno i prijevarno, nezakonito i nepošteno, posjeduje predmetne nekretnine počevši od 202. godine, dakle u razdoblju dužem od 20 godina, ali i stoga što je tužitelj išao s bratom u [adresa] s idejom da MT isplati svoj dug tuženiku, pa unatoč tome što to nije učinio, što dakle taj dug nije platio i što nema baš nikakvog materijalnog dokaza o plaćanju bar jednog dijela duga tuženiku, na temelju izjave tužitelja i MT da su njih dvojica popila piće u [adresa] sa neimenovanim direktorom tuženika, tijekom kojeg druženja uz piće je po tužitelju vođen srdačan razgovor, a po MT je taj neimenovani direktor pred braćom „izrazio zadovoljstvo da se taj predmet riješio na taj način“, valjalo bi po tužitelju njega utvrditi vlasnikom predmetnih nekretnina, dosjelošću.

45. Kako pred sudom takav pokušaj ne može proći, a imajući u vidu da je tuženik legitimni vlasnik predmetnih nekretnina već dugi niz godina, te da tužitelj te nekretnine posjeduje kao nezakonit, neistinit i nepošten posjednik, tužiteljev tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti, kao neosnovan.

46. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.1. ZPP.

47. Parnični trošak tuženika je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tuženika, a sukladno odredbama važeće Odvjetničke tarife.

48. Tuženiku je za svaku od 4 parnične radnje priznat opravdan trošak u iznosu od 200,00 Eura (i to za sastavljanje odgovora na tužbu, za sastavljanje podneska od 23. rujna 2025. godine, te u vezi zastupanja tuženika po punomoćniku u osobi odvjetnika na 2 održana ročišta – 03. studenog 2025. godine, ali i 21. svibnja 2026. godine), te je na ove opravdane troškove u iznosu od 800,00 Eura, tuženiku priznat i pripadajući porez na dodanu vrijednost od 200,00 Eura. Zbog toga je tužitelj obvezan da isplati tuženiku iznos od 1.000,00 Eura u vezi naknade opravdanih parničnih troškova.

49. Sud nalazi potrebnim istaći kako je činjenica da je tuženik još u odgovoru na tužbu ukazao da je tužitelj sa nerealno malim novčanim iznosom , posredstvom svog punomoćnika u osobi odvjetnika u podnesku od 04. lipnja 2025. godine, odredio vrijednost predmeta spora (a što inače pojedini odvjetnici koji nisu odvjetnici od jučer, znaju učiniti uglavnom kada predosjete male izglede za uspjehom u parnici) od 1.330,00 Eura, predloživši da se taj iznos korigira na tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina, no kako je to ovaj sud posredstvom predmetnog suca, očitom omaškom propustio učiniti i korigirati na neku znatno veću svotu na jedinom pripremnom ročištu održanom dana 03. studenog 2025. godine, djelomično i stoga što nije izričito bilo naglašeno na tom pripremnom ročištu od strane odvjetnika tuženika, da se svakako odluči na tom ročištu o tom navedenom prijedlogu tuženika, sud nije mogao u fazi glavne rasprave ili barem prilikom pisanja ove presude, na neki način mijenjati ili povećavati već označenu vrijednost predmeta spora po odvjetniku tužitelja, pa je odluka o parničnom trošku svakako morala biti donesena u tom kontekstu na opisani način.

U Bjelovaru, 30. lipnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 01. srpnja 2026. godine, a putem ovoga suda.