Poslovni broj: P-699/2023-38

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari tužitelja ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 2. lipnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 30. lipnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 266-43/2008 od 04. ožujka 2008.g. koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OV-3210/08 od 5. ožujka 2008.g. javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. – Zagreb, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužitelju ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati više plaćeni iznos po Ugovoru o kreditu br. 266-43/2008 od 04. ožujka 2008.g. koji je potvrđen ( solemniziran ) pod brojem OV- 3210/08 od 5. ožujka 2008.g. javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika . Točan iznos odredit će se nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i provede financijsko - knjigovodstveno vještačenje radi utvrđenja podataka koje tuženik odbija dati."

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2 Ugovora o kreditu br. 266-43/2008 od 04. ožujka 2008.g. koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OV-3210/08 od 5. ožujka 2008.g. javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi: „ Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 169.108,00 CHF ( stošezdesetdevettisuća stoosam švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita….“.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 13.567,29 EUR skupa sa zateznim kamatama koje na iznos od 12.254,45 EUR teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, a obračunavaju se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1.siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.687,50 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 2.187,50 uvećan za zatezne kamate, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan .

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 12. lipnja 2023. navodi da je 4. ožujka 2008. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 266-43/2008, koji ugovor je 5. ožujka 2008. godine solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OV-3210/08 (dalje u tekstu: Ugovor), na iznos od 169.108,00 CHF po srednjem tečaju za devize tuženika u svrhu kupnje i adaptacije stana. Navodi da su odredbom čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 6 ugovoreno kako je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke, kao i da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visinu anuiteta, u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, te da su naknadno aneksom uz Ugovor o kreditu br. 266-43/2008 koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OV-4230/2016 od 2. svibnja 2016., tužitelj i tuženik ugovorili konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.2. Tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi kako predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Osim toga da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao ni sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Ističe kako tuženik nije pregovarao s njim o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti su tužitelj u na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, čime bi mu bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje na njega proizlaze.

1.3. Ukazuje da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna te da su također odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće (Pž- 7129/13) kao i da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra da je tuženik ovim ugovorom povrijedio njegova prava pa stoga predlaže utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF (Pž-6632/17).

1.4. Tužitelj ističe i kako je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući ista predstavlja naknadu tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Prema stajalištu tužitelja, gore navedenim nepoštenim odnosno ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju određena je cijena novca koji joj je isplaćen pa stoga, imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i stav Suda EU u predmetu C-118/17 (SJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) kako cijena novca predstavlja bitan element ugovora o kreditu i ista mora biti određena, odnosno odrediva, odredbe koje koristi tuženik - a na temelju kojih se cijena određuje prema odluci tuženika, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu te prema rastu tečaja švicarskog franka koji tuženik, a još manje tužitelj, nisu mogli predvidjeti - predstavljaju odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj smatra kako je, u konkretnoj situaciji kad je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništetnom, a što u konačnici obvezu tužitelja iz ugovora o kreditu čini neodređeno i neodredivom (prema odredbi čl. 272 st. 1 ZOO-a), nedvojbeno da predmetni ugovor o kreditu ne može opstati bez takvih ništetnih odredbi, zbog čega je isti u cijelosti ništetan, sukladno odredbama čl. 322 st. 1 u svezi s člankom 270 st. 1 ZOO-a).

1.5. Poziva se i na odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, te navedene presude kojima je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, smatra obvezujućima za sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz razloga što tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa slijedom prethodno navedenog tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora.

1.6. Ističe da je prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj 16. svibnja 20023. podnio tuženiku zahtjev za izdavanjem dokumentacije potrebne radi određivanja visine tužbenog zahtjeva za isplatu, kojem zahtjevu tuženik nije udovoljio, pa tužitelj nije u mogućnosti odrediti visinu tužbenog zahtjeva pa predlaže sudu naložiti tuženiku dostavu potrebne dokumentacije nakon čega će tužitelj po provedbi financijsko -knjigovodstvenog vještačenja točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu. Predlaže donijeti presudu kojim će se predmetni ugovor o kreditu u cijelosti utvrditi ništetnim te naložiti tuženiku, po osnovi primljenog na temelju takvog ništetnog ugovora isplatiti iznos koji će odrediti nakon dostave tražene dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja (glavni zahtjev). Uz ovaj tužbeni zahtjev ističe i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (u slučaju da sud ne prihvati glavni tužbeni zahtjev) kojim predlaže da se utvrdi ništetnom odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu (o valutnoj klauzuli) te da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos plaćen na temelju takve ništetne odredbe, a koji iznos će odrediti nakon dostave tražene dokumentacije i provedenog financijsko -knjigovodstvenog vještačenja.

1.7. Nakon provedenog vještačenja uređuje dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu te ga ističe u iznosu od 13.567,29 EUR uvećanog za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega ističe neosnovanost manifestacijskog zahtjeva tužitelja. Smatra da se presude donesene u kolektivnom sporu ne primjenjuju izravno na konkretni slučaj i da je tužitelj dužan dokazati nepoštenosti konkretnih odredbi ugovora obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Osim toga, smatra da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka jer da je prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je sklopio Aneks uz predmetni ugovor čime smatra da je otpala osnova potraživanja pretplate CHF kredita.

2.2. Nadalje, tuženik ukazuje da on nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da su odredbe ugovora o kreditu jasne, lako razumljive i lako uočljive koje su morale biti razumljive prosječnom potrošaču.

2.3. Tuženik prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da se na konkretno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 3 godine obzirom se radi o povratu dijela mjesečnih anuiteta, koji teče od dospijeća pojedinog anuiteta. Smatra da podnošenje kolektivne tužbe nije prekinulo tijek zastare jer se isto ne smatra radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ujedno osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te tvrdi da bi iste eventualno tekle tek od dana podnošenja tužbe obzirom je do tada tuženik pošteni stjecatelj imovine.

2.4. Protivi se navodima tužitelja u kojima isti ističe kako ništetnost pojedinih ugovornih odredbi rezultira ništetnosti cjelokupnog ugovora te navodi kako u konkretnom slučaju ugovor ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora jer ugovor može opstati i bez ništetne odredbe.

2.5. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istome da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

3. U odnosu na prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe da predmetna tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, iz sadržaja kao i načina na koji je formulirana predmetna je tužba nedvojbeno tužba ponesena temeljem čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tužitelj dostavlja uz tužbu zahtjev koji je podnio tužitelju radi izdavanja dokumentacije po kreditu (list 9-11 spisa), tuženik ne dokazuje svoju tvrdnju da je tužitelju prethodno podnošenju te tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka, a tužitelj ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obvezno-pravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenutku podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom, radi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP. Tužitelj je odmah po provođenju financijskog vještačenja koje je tijekom postupka odredio sud, odredio svoj zahtjev, pa je prigovor tuženika o nepotpunosti tužbe postao bespredmetan . Kako se radi o situaciji kada je tužbeni zahtjev prvi put određen u njegovoj visini, tako se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a tužitelj ne može snositi odgovornost za to što tijekom postupka nije bio ranije pozvan urediti tužbeni zahtjev.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to: dopis tuženiku s povratnicom (list 9-11 spisa), Ugovor o kreditu broj: 266-43/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen od javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem: OV-3210/08 (list 18-30, 244-257 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 266- 43/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđen od javnog bilježnika Anđelka Stanića pod poslovnim brojem: OV-4230/2016 (list 12-17, 287-292 spisa), dostavljenu sudsku praksu, pravna shvaćanja i pravne članke, otplatni plan (list 258-263 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 264 spisa), pregled prometa za klijenta (list 265-281 spisa), specifikacija uplata (list 282-286 spisa), izračun konverzije (list 212-214 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 215-224 spisa), ostale dostavljene isprave, saslušan je tužitelj (zapisnik o saslušanju na listu 372-374 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Stefani Gardašanić (pisani nalaz i mišljenje na listu 440-459 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (zapisnik na listu 515-516 spisa).

3.1. Daljnji dokazi nisu izvedeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza čime bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredb i Ugovora o kreditu broj: 266- 43/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog od javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem: OV-3210/08 te vraćanje stečenog po osnovi ništetnosti tog ugovora (glavni tužbeni zahtjev, točka I. i II.) odnosno utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 266-43/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine potvrđenog od javnog bilježnika Nikše Viđena pod poslovnim brojem:

OV-3210/08 kojim je glavnica kredita i način otplate vezana za tečaj CHF te vraćanje stečenog (iznosa od 13.567,29 EUR - koji obuhvaća pretplatu zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zateznu kamatu koja je tekla na preplaćene iznose ) – eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

5. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan, međutim u pretežitom dijelu.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su dana 4. ožujka 2008. sklopile Ugovor o kreditu za iznos od 169.108,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 30 godina, a da se anuiteti obračunavaju po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, te kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa

- da je tužitelj otplaćivao kredit prema tečaju CHF-a tuženika koji je vrijedio na dan dospijeća anuiteta kredita

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a,

- da su stranke sklopile Aneks predmetnom ugovoru o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute.

7. Sporno je između stranaka:

- je li se radi o potrošačkom ugovoru (sporan je status potrošača)

- je li ništetnost pojedinih ugovornih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora o kreditu

- je li presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjiva na konkretni ugovor o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepošteno/ništetne, odnosno je li se o istima pojedinačno pregovaralo, jesu li iste nerazumljive, nejasne i uzrokuje li neravnotežu njihovih prava i obveza,

- učinci sklopljenog Aneksa Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- dospijeće zakonskih zateznih kamata obzirom na trenutka nepoštenosti stjecatelja te

- osnovanost prigovora zastare potraživanja.

8.1. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

8.2. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.3. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Članak 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.4. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je se radi o stambenom kreditu odnosno da se kredit odobrava u svrhu kupovine i adaptacije stana. Kredit je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti 169.108,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora (pravnog prednika tuženika) na dan isplate, na rok otplate 30 godina, uz kamatnu stopu 5,99%, koja je promjenjiva.

10. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka te je iskazao da mu je ovo bio prvi kredit u životu, a trebao mu je da bi mogao kupiti i adaptirati stan za sebe i obitelj, za njihov život u njemu, a u kojem stanu i danas žive. Obilazio je razne banke radi kreditiranja te su mu u ovoj banci ponudili kredit u CHF kao najbolju opciju. Rekli su mu da mi je to najbolje jer mu je kamata najmanja, a to mu je značilo da mu je manja mjesečna rata. Rekao je da želi kredit u kunama, no to mu nisu nudili i misli da nije mogao dobiti kredit u nekoj drugoj valuti osim ove. Oni u banci su sastavili ugovor koji su mu predali. Navodi da je ugovor pročitao i shvatio da mora plaćati anuitet, ali nije shvatio da bi mu se kamata trebala mijenjati, odnosno da bi mu ovako utjecala na njegove obveze. Trebao je kredit vraćati u kunama, a kako je shvatio taj CHF se spominjao samo kao metoda za preračun. Nije mislio da bi tu mogao nastati neki problem, shvatio je da može doći do manjih promjena anuiteta, ali ništa bitno. Nisu mu rekli da bi mi moglo doći do ovakvih promjena, nisu uopće govorili o postotku ili rasponu u kojem bi se takve promjene kretale, a kako mu je u banci rečeno da je to najpovoljnije, vjerovao je, kao tada mlada osoba, da se radi o pravno uređenoj instituciji i da je to u redu. Ni u jednom trenutku mu nije rečeno da može pregovarati o iti jednoj odredbi ugovora koju su oni sastavili te je imao dojam da bi u situaciji da je odbio potpisati takav ugovor došao u situaciju da ne bi dobio kredit. Ne sjeća se je li išao kod javnog bilježnika. Kredit je on otplaćivao tako što bi mjesečno putem uplatnice platio anuitet. Ubrzo nakon sklapanja ugovora anuitet mu je počeo rasti da bi za neke 2-3 godine bio veći od njegove plaće. To mu je predstavljalo problem jer su sva njegova primanja odlazila na plaćanje kredita. Iz banke mu nisu slali obavijest što se točno dogodilo niti je on išao pitati jer je iz medija čuo što se događa sa takvim kreditima. U nekom trenutku su mu iz banke poslali obavijest da može raditi tu konverziju. Shvatio je da to radi jer će mu ubuduće biti manja rata, a on je želio da mu se rata smanji. Ničega se nije tada odrekao niti mu je rečeno da se odriče. Sjeća se da je bila navedena neka pretplata i kako je shvatio to je dio nečega što su vratili. Njegova glavnica u tom ugovoru u konverziji je bila skoro ista kao i glavnica u prvom ugovoru o kreditu. Da mu je netko rekao da može doći do ovakvih promjena u otplati, nema šanse da bi uzeo ovakav kredit. Smatra da je malo odstupanje u redu, ali ne ovo što se dogodilo. Na pitanje je odgovorio da se za ovu konkretnu banku odlučio jer su mu nudili najpovoljniju kamatu od svih banaka. Adresa nekretnine koju je kupio od kredita je [adresa]. U toj nekretnini nikada nije obavljao nekakvu djelatnost niti se nekretnina ikada iznajmljivala. Pročitao je aneks ugovora o kreditu i kao što je rekao mislio je da je shvatio, a sada više nije siguran je li shvatio što je on značio. Što se tiče termina valutne klauzule, navodi da zna da to znači da kredit nije u valuti koja je trenutno u RH.

11. Unatoč osporavanju, tuženik u ovom postupku nije dokazao da se ne radi o potrošačkom ugovoru, tim više što je sam tuženik predložio tužitelju zaključenje aneksa predmetnom ugovoru što je bila predviđena opcija samo za potrošačke ugovore. Osim toga, status tužitelja kao potrošača proizlazi i iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, a s obzirom na vrijeme njegova sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF.

11.1. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja jer je u predmetnom razdoblju sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo tuženicima da prekinu sa opisanim postupanjem.

11.2. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženik bio stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnice u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konk retni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

11.4. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

11.6. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

11.7. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, dapače isti je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogao samo jasno i potpuno razumjeti te va ljano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženik) tvrdi da nije niti mogao znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

11.8. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu , u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu s tim, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

11.9. Nadalje, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11.10. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, kao ni o odredbi kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade obrade kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da on nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj istih. Tuženik, pak, kako je to ranije obrazloženo, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita. Ovo proizlazi i iz iskaza same tužitelja koji sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da su u banci ponudili ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji i kao najbolji produkt, te da je prihvatio takvu sugestiju i sklopio ugovor upravo u CHF jer je vjerovao banci kao ozbiljnoj instituciji. Osim toga, tužitelji navodi da je dobio dojam da nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je prezentiran po principu "uzmi ili ostavi".

11.11. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

11.12. Čitanjem spornih odredbi Ugovora o kreditu, kojima je glavnica, a posljedično tome i anuitet kredita vezan uz valutu švicarskog franka, sud utvrđuje da je iz sadržaja tih odredbi tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Takva odredba, koja je sadržana u predmetnim člancima Ugovora, ujedno je i lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li su sporne ugovorne odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču lako razumljive, sud je utvrdio da nisu. Naime, čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj, koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda, ni uz svu razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

11.13. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj kao ni o odredbi kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, nisu pojedinačno pregovarale, te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

11.14. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljenom načelu obveznih odnosa odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11) propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak, prema ocjeni suda, je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužiteljice). Logično je i životno uvjerljivo da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji, prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljiva, radi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

11.15. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne.

11.16. Isto vrijedi i za odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, s obzirom na to da je u postupku vođenom po kolektivnoj tužbi utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) u ugovorima o kreditu koje su plasirale u predmetnom razdoblju koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna te da su također odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

12. S obzirom da je utvrđeno kako su u predmetni ugovor od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, unesene nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koje odredbe su ništetne, valjalo je ocijeniti dovodi li ništetnost ovih odredbi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

12.1. Pravilnim tumačenjem odredbi članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje shvaćanje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (OJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207) da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe. Dakle, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

12.2. Zaključak je ovog suda da u konkretnoj situaciji, ništetnost pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu ne dovode do ništetnost i cijelog ugovora o kreditu, već se radi o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu kod koje je moguća uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale.

12.3. S obzirom na navedeno je valjalo odbiti u cijelosti glavni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i isplata stečenog na temelju ugovora koji je ništetan u cijelosti – točka I. izreke). Međutim, sukladno svemu ranije iznesenom, a s obzirom da je tužitelj postavio eventualno kumulirani zahtjev kojim predlaže u prvom redu utvrditi ništetnom odredbu predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev je u tom dijelu osnovan pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

13. S obzirom na nepoštenje navedene odredbe ugovora o kreditu, odnosno ništetnost iste odredbe tužitelj bi, sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja te iznosa plaćenog kao naknadu za obradu kredita.

13.1. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Aneks ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne nov ine'' broj: 102/2015- dalje ZID ZPK/15). Međutim, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

13.2. U ovom postupku nije sporna valjanost Aneksa, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF koje je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu s obzirom na to da je s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

13.3. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom "načelo konverzije kredita" propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.4. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama, a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

13.5. Ocjena ovog suda, da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Aneksa ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, šest godina nakon sklapanja ugovora, doveden u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristao da tuženik zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženik prethodno stekao bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Aneksa ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao pristati, niti je pristao, da sklapanjem Aneksa prestanu sva njegova potraživanja prema tuženiku, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti, dok je tužitelj bio doveden u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristao niti je mogao utjecati. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obvezno-pravnim odnosima.

13.6. Ocjena je ovog suda da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imao da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženik stekao bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplate dana osnova temeljem koje tuženik nije dužan vratiti stečeno. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C-118/17 OJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužitelj konverzijom pristao da tuženik zadrži taj dio njegove imovine, čime je tuženiku stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženika i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka.

14. Prigovor zastare nije osnovan.

14.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog teme ljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom s lučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

14.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi preplaćenih anuiteta, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

14.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a za što se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. S obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 12. lipnja 2023., zastarni rok nije protekao, pa je prigovor zastare tuženika nije osnovan.

15. S obzirom na to da je tuženik na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženik je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primio u ime i za račun tužitelja temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelj pristao plaćati po ugovoru o kreditu.

15.1. U samom ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, kao jedinim jasnim i potrošaču razumljivim ispravama, iznos anuiteta je određen kao iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 169.108,00 CHF, pa kada se navedeno dovede u vezu s vrijednosti CHF-a u odnosu na kunu, kao valutu u kojoj je tužitelju kao potrošaču isplaćen kredit, i to na dan isplate kredita, zaključuje se da je upravo taj iznos anuiteta kredita jedini jasan i razumljiv potrošaču te kao takav predstavlja iznos anuiteta koji je isti zasigurno pristao platiti. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od isplate kredita do sklapanja Aneksa izračuna iznos anuiteta kredita na način da na mjesečne anuitete primjeni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovoren iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znao u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

15.2. Stalna sudska vještakinja je u nalazu i mišljenju tablično prikazala i konačno zaključila da:

- preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi

92.331,36 HRK, odnosno 12.254,45 EUR

- da je u konverziji na dan 30. rujna 2015. utvrđena preplata od 2.745,64 EUR, odnosno 20.973,48 HRK, ili 2.783,66 EUR po fiksnom tečaju konverzije

- da zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 4.096,49 EUR

- da je zatezna kamata na preplatu tečaja do konverzije 30. rujna 2015. za 1.312,84 EUR veća od preplate u konverziji

- pa kada se tome doda pozitivna preplata tečaja od 12.254,45 EUR, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 13.567,29 EUR.

15.3. Nalaz i mišljenje vještakinje je, s obzirom da je jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, te na koji stranke u matematičkom dijelu nisu imale prigovora, u cijelosti prihvaćen. Tuženik je prigovorio da je pogrešno primijenjen tečaj na dan isplate kredita umjesto tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća pojedinog anuiteta ili prosječnog tečaja. U odnosu na taj prigovor tuženika, ukazuje se da je upravo promjena tečaja i primjena tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta srž ništetnosti odredbe ugovora jer se radilo o promjenama i primjeni promjena na koje tužitelj kao potrošač nije informirano pristao, a koje su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, dok vještakinja, a ni sud, nije ovlašten u slučaju djelomične ništetnosti odredbe ugovora popunjavati ugovor drugim parametrima koji nisu predmet ugovora, dapače, u takvom slučaju se primjenjuju odredbe ugovora koje nisu ništetne, a što konkretno znači, tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i na koji je tužitelj evidentno informirano pristao jer je isplatom kredita u kunskoj protuvrijednosti objektivno i transparentno određen navedeni tečaj. Svi su drugi prigovori tuženika oni pravne prirode, o kojima je sud već ranije dao svoje razloge.

15.4. Po provedenom je vještačenju tužitelj uskladio svoj zahtjev s vještačenjem pa potražuje iznos od 13.567,29 EUR sa zateznim kamatama od dana nakon provedene konverzije do isplate po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj k lauzuli, o čemu je tuženik bio uredno obaviješten te se usprotivio preinaci (povišenju tužbenog zahtjeva) i istaknuo prigovor zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.

4. Glede uređenja tužbenog zahtjeva i protivljenja tuženika "preinaci (povišenju tužbenog zahtjeva)" te glede istaknutog prigovora zastare na "preinačeni" tužbeni zahtjev, ističe se kako je tužitelj podneskom od 8. rujna 2025. prvi put odredio visinu ovog dijela tužbenog zahtjeva, pa se, kako je to obrazloženo u točki 3., u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a tužitelj ne može snositi odgovornost za to što tijekom postupka nije bio ranije pozvan urediti tužbeni zahtjev. Također, kako u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene činjenične ni pravne osnove tužbe, tako je podnošenjem tužbe (12. lipnja 2023.) prekinuto zastarijevanje novčanog zahtjeva, koje je počelo teći nakon pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu.

15.5. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio pojedine anuitete, koji su podmireni po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj, pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužitelj na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije. Za istaknuti je da je sud odluku o zateznoj kamati utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud uzeo dane uplate svakog pojedinog anuiteta budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženik je, kao jača ugovorna strana, ugovor pripremio i u njega inkorporirao nepoštene ugovorne odredbe, te je takav ugovor, bez potrebnih razjašnjenja tužitelju dan na potpis. Primijenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužitelja, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos). Time je odlučeno i o prigovoru tuženika za u pogledu tijeka kamate. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 2.783,66 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužitelja i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 4.096,49 EUR umanjen iznosom od 2.783,66 EUR priznatim u konverziji, te po prijeboju preostali iznos zatezne kamate iznosi 1.312,83 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi zatraženi iznos od 13.567,29 EUR (ukupna pretplata tečaja – 12.254,45 EUR uvećano za zatezne kamate preostale nakon prijeboja iskazane u apsolutnom iznosu od 1.312,83 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos od 12.254,45 EUR teče od dana konverzije do isplate uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka III. izreke presude), dok je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zatezne kamate koja teče na iznos od 1.312,83 EUR jer bi se tužitelju neosnovano dosudila zatezna kamata na već obračunate zatezne kamate - kamate na kamate (točka IV. izreke presude).

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5., čl. 155. ZPP i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), s obzirom da tužitelj nije uspio s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi (nije uspio samo s neznatnim dijelom zatražene kamate , a u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi).

16.1. Tužitelju je, uzimajući u obzir da je vrijednost predmeta spora određena prema glavnom potraživanju – 12.254,45 EUR (sukladno odredbi članka 35. stavka 1. ZPP) priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 19. travnja 2024., 24. listopada 2024. i 2. lipnja 2026. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1), sastav podnesaka od 3. svibnja 2024., 24. veljače 2025. i 8. rujna 2025. svako po 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 700 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.750,00 EUR. Tom iznosu je u cijelosti pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR-a, što konačno daje iznos od 2.687,50 EUR. Stoga je tužitelju priznat iznos od 2.687,50 EUR te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana, a na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a (točka IV. izreke rješenja).

16.2. U preostalom dijelu, za iznos od 2.187,50 EUR, je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, jer tužitelj pogrešno naznačuje vrijednost svake radnje sa 250 bodova, jer kao vrijednost predmeta spora očito uzima u obzir iznos od 13.567,29 EUR, što nije pravilno jer se potraživanje u tom iznosu odnosi na glavno potraživanje (12.254,45 EUR) i zatezne kamate (izražene u apsolutnom iznosu od 1.312,83 EUR), s tim da je iz samog tužbenog zahtjeva jasno da glavnica (koja je i utužena) još nije podmirena od strane tuženika (točka IV. izreke).

17. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku