Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-247/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P- 306/2023-31 od 29. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P- 306/2023-31 od 29. listopada 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P- 306/2023-31 od 29. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 112-50-2999587, koji je zaključen između tužitelja i tužene 17. kolovoza 2005., kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koji glase: “kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja“, zatim sadržane u odredbi čl. 7. koja glasi: “u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke“ pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 1.602,94 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja dopušta se preinaka tužbe od 16. rujna 2024. (stavak I. izreke), te se nalaže tuženoj naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.465,05 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2024. do isplate (stavak II. izreke) dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka odbija (stavak III. izreke) kao i zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti (stavak IV. izreke).

3. Protiv navedene presude i rješenja pod stavkom I., II. te IV. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu i rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 112-50-2999587 koji je sklopljen između stranaka 17. kolovoza 2005. i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak te potraživanje za isplatu iznosa na ime ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

7. Također, nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 17. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 112-50-2999587, na iznos od 22.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan dospijeća, radi kupnje osobnog vozila.

9. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

11. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91 koji se primjenjuje na konkretan slučaj obzirom da je predmetni Ugovor sklopljen prije stupanja na snagu ZOO/05).

12. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja dijela odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. ZOO/91 i umanjenje nečije imovine.

14. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju tečajne liste tužene na dan dospijeća za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena .

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredaba (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važeće na dan dospijeća.

18. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 17. kolovoza 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 17. kolovoza 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala .

20. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe koje se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan dospijeća ništetne.

21. Žalbeni navodi kojima se tužena poziva da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a da je ugovor u cijelosti ispunjen pa da sukladno čl. 107. st. 2. ZOO/91 ništetnost više nije moguće isticati, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe jer je ista bila ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora. Budući da je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno žalbenim navodima ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja, pa u konkretnom slučaju ne dolazi u primjenu odredba čl. 107. st. 2. ZOO/91 kako to pogrešno smatra tužena. Prema čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je tužitelj temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj 1.602,94 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO/91.

23. Žalbeni navodi kojima tužena smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Naime, negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje po ocjeni ovoga suda ne postoji pravna osnova temeljem kojeg bi tužitelj isti trebao platiti tuženoj. Valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

24. Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa s osnova negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene s osnova negativnih tečajnih razlika, pa samim time niti potrebe da se financijski vještak dodatno očituje o tim negativnim razlikama.

25. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešnoj primijeni materijalnog prava u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 388. ZOO/91 koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

26. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 15. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 30. prosinca 2021.

27. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

28. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati.

29. Naime prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP kada je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev, utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tužene u tom smislu neosnovani.

30. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

31. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi rješenje suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom I., II. i IV. izreke.

32. U preostalom, a nepobijanom dijelu (stavak III. izreke) rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno (čl. 365. st. 1. u vezi s čl. 381. ZPP).

U Velikoj Gorici 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić