1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić- Orešković predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. V. iz Z.,  OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika banka d.d.,  OIB: ..., zastupanog po punomoćnici K. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. i p. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7402/2019-21 od 27. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7402/2019-21 od 27. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom u točki I izreke utvrđene su nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj .... kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. ožujka 2006.

 

A) u dijelu točke 1. koji glasi: „…koji odgovara protuvrijednosti od 25.097,33 CHF (slovima: dvadesetpettisućadevedesetsedam CHF i tridesettri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

B) u dijelovima točke 4. koji glase: „…koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila…“ „... CHF...“

C) u dijelovima točke 7. koji glase: …u iznosu od 25.097,33 CHF (slovima: dvadesetpettisućadevedesetsedam CHF i tridesettri C) […] plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

„U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovogo Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi [...] te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuiteta.“

Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 24.607,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 9.268,50 kn sa zateznom kamatom od 27. travnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih člankom 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te restitucijski zahtjev da joj tuženik isplati ukupan iznos od 24.607,12 kn sa zakonskim zateznim kamatama, radi povrata stečenog temeljem ništetnih odredaba ugovora.

 

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 25.097,33 CHF uz rok otplate od 84 jednakih mjesečnih anuiteta sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom te je tužiteljica ovaj kredit otplatila.

 

7. Utvrđuje da se na konkretni slučaj primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi udruga "P.", kao tužitelja, protiv više banaka, između ostalih, i tuženika, poslovni broj P-1401/2012 od 13. lipnja 2014. godine, presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. pa u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, korisnici kredita imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja se mijenjala tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova da se odnosi na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka, odnosno porasta njegove vrijednosti, došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u razdoblju otplate kredita značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

 

8. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu prvostupanjski sud utvrđuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik da je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog Ugovora jednostranom odlukom banke te da je ova ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Šteta koju tužiteljica trpi da čini iznos koji je uplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope, odnosno razlika iznosa kojeg je platila za kamatu višu od ugovorene kamatne stope od 5,50%.

 

9. Nadalje prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna jer da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita, kao potrošača, o važnim činjenicama, odnosno općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu. Stoga da je i sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja. Ocjenjujući odredbe predmetnog Ugovora prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje da su takve odredbe za tužiteljicu, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljive jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope pa da su te odredbe nepoštene i ništetne, jer da je tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82., i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). S obzirom na utvrđenja iz citiranih sudskih odluka zaključuje da pravomoćna presuda iz spora kolektivne pravne zaštite ima izravan učinak te obvezuje sud, tako da nije potrebno provoditi personalne dokaze pa odbija provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice i predloženog svjedoka.

 

10. Prigovor zastare smatra neosnovanim utvrđujući da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare koja je ponovo počela teći pravomoćnošću citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu  odnosno od 13. lipnja 2014., te od 14. lipnja 2018. Kako je tužiteljica predmetni postupak pokrenula podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. to zaključuje da je postupak pokrenut unutar zastarnog roka.

 

11. Slijedom navedenog, tužiteljica da ima pravo potraživati od tuženika neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s člankom 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO). Na temelju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije P. B., prvostupanjski sud utvrđuje da je preplaćen iznos od ukupno 24.607,13 kn, pa obvezuje tuženika da tužiteljici isplati navedeni iznos. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj  142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

 

12. Donošenjem pobijane presude nije ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati niti je ostvarena neka od drugih bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

13. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je s obzirom na iznesena utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu utuženog iznosa.

 

14. Naime, pravilna su utvrđenja suda prvog stupnja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i  presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je  u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarale i koja je kao takva ništetna.

 

15. Isto tako pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja, a što proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je uz ostale banke i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći pri tome nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz  švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovara i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je konačno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je na taj način postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 koji je tada bio u primjeni.

 

16. Neosnovane su i daljnje tvrdnje da bi u svakom pojedinačnom postupku kod individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača trebalo preispitivati poštenje spornih odredbi ugovora, s obzirom na direktni učinak presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Pri tome se pravilno poziva na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP-a. Dakle, navedenim zakonskim odredbama propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

17. Iz navedenog proizlazi da je u postupku u kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

 

18. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Međutim, tužiteljica je u tužbi i tijekom prvostupanjskog postupka tvrdila da nije bila obaviještena o parametrima promjene kamatne stope niti o promjene tečaja CHF. Tuženik je tvrdio da je tužiteljica prihvatila ponuđeni ugovor te sama ocijenila kako joj sukladno njenim potrebama odgovara i svojevoljno potpisala ugovor koji je solemniziran, i predložio i saslušanje djelatnika M. R. ne navodeći da bi upravo on sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora pa u takvim okolnostima kada tuženik nije predložio druge dokaze da bi tužiteljici bile date odgovarajuće i jasne obavijesti o navedenom, i ovaj sud cijeni takav dokaz nepotrebnim.

 

19. Kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, to su sve jednostrane promjene kamatne stope kojima je podizao visinu iste bile nezakonite, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je iznos koji je tužiteljica platila tuženiku preko redovne ugovorene kamatne stope od 5,50% kao takva ništetna i da je taj iznos tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici.

 

20. Tuženik i u žalbi ustraje kod tvrdnji da nije ugovoren kredit sa fiksnom kamatnom stopom i tečajem CHF, kao što i proizlazi iz sadržaja istog. Međutim, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužiteljice na temelju nalaza i mišljenja vještaka. 

 

21. Nadalje, protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja cijenio neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku. U odnosu na navedeno valja odgovoriti da je podnošenjem kolektivne tužbe P. – udruga od 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tako da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, odnosno u odnosu na odredbu kojom je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018., pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 3. lipnja 2019., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

 

22. Kako je ugovor sačinjen od strane tuženika i sadržaj istog predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je sukladno odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi te platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

 

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da vještak u nalazu i mišljenju nije prikazao iznose koje je tužiteljica manje platila s osnove valutne klauzule i kamatne stope, valja odgovoriti da tuženik u konkretnom slučaju nije postavio protutužbeni zahtjev niti istaknuo prigovor radi prebijanja do zaključenja prethodnog postupka, sukladno odredbi čl. 288. a st. 6. ZPP-a i čl. 189. st. 1. ZPP-a, zbog čega sud u odnosu na to nije bio niti u obvezi donositi odluku.

 

24. Pravilna je i odluka o obvezi tuženika da tužiteljici koja je uspjela u sporu naknadi parnične troškove, donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućom primjenom odvjetničke Tarife.

 

25. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci 18. siječnja 2024.

 

 

   Predsjednica vijeća

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.