REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-19/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Martiniću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, 30. lipnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se tužba tužitelja CI od 10. siječnja 2024.

II. Nalaže se tužitelju CI, OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, naknadi parnični trošak u iznosu od 800,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 10. siječnja 2024. podnio tužbu radi utvrđenja da je vlasnik nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, i to k. č. br. [katastarska čestica], oranica površine 2338 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navodi da je barem od 1914. u neprekidnom samostalnom posjedu predmetne nekretnine, uračunavajući pritom i samostalni pošteni posjed njegovih predaka. Prednici tužitelja stekli su okolne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1909., a nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1914. Te nekretnine okružuju nekretninu koja je predmet ovog spora i zajedno s njom oduvijek čine jednu posjedovnu cjelinu. Posebno ističe da je djed tužitelja upisan kao posjednik k. č. br. [katastarska čestica] osnutkom katastarskog operata 1951. Posjed predmetne nekretnine je neprekidno i nesmetano samostalno izvršavan preko stotinu godina. Obitelj tužitelja je nekretninu koristila za ispašu stoke i košnju, a prije dvadesetak godina su posađene masline. Nitko nikada nije osporavao vlasništvo ili posjed obitelji tužitelja nad predmetnom nekretninom. Tužitelj sam obrađuje masline na toj čestici od trenutka stjecanja darovanjem. Činjenica dugogodišnjeg obrađivanja vidljiva je i iz toga što sve nekretnine imaju istu kulturu, u naravi maslinik, koja stabla su zasađena u isto vrijeme, tvore jednu poljoprivrednu cjelinu i obrađuju se na isti način. Općina Loborika je bila upisani vlasnik nekretnine do 1948., kada je upisana Općenarodna imovina, a od 1967. je na nekretnini bilo upisano Društveno vlasništvo korisnika Općine Pula. Danas je kao vlasnik upisana Republika Hrvatska. U skladu s čl. 186.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), tužitelj se 23. listopada 2023. obratio nadležnom općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora, koji nije prihvaćen. Tužitelj je predmetnu nekretninu stekao darovanjem od svog oca, ČI. Na temelju čl. 159. st. 1. važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV), dosjelošću se stječe vlasništvo samostalnim posjedom stvari, uz zakonom određenu kakvoću i neprekidno vrijeme trajanja posjeda i uz sposobnost posjednika da bude vlasnikom te stvari. Sukladno st. 3. i 4. istog članka, samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu RH kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo te nekretnine tek pošto je takav samostalni posjed trajao 40 godina. Odredba čl. 160. st. 3. ZV-a određuje da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao pošteni samostalni posjednici. Nadalje, u čl. 388. st. 4. izvornog ZV-a iz 1996. ("Narodne novine" broj: 91/96) bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud je ukinuo taj čl. 1. Međutim, nastavno na shvaćanja u nedavnim odlukama Europskog suda za ljudska prava, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je sljedeće, sada već ustaljeno pravno shvaćanje prema kojem proizlazi da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uračunava i vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991., dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, ako su pretpostavke za dosjedanje ispunjene u razdoblju do 17. studenog 1999. i ako na nekretnini ne postoji suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. U konkretnom slučaju, na dan 17. studenog 1999., predmetna nekretnina je bila u samostalnom, poštenom i neprekidnom posjedu tužiteljeve obitelji najmanje 85 godina, što je dulje od vremenskog roka potrebnog za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću na nekretninama u vlasništvu RH, a koji rok iznosi 40 godina. Također, tijekom čitavog tog razdoblja nitko nikada nije osporavao vlasništvo niti posjed obitelji tužitelja na tim česticama stoga ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. U skladu s ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, datum podnošenja tužbe nije relevantan za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. Drugim riječima, nije važno je li tužba podnesena nakon 17. studenog 1999. kada je predmetna odredba ZV-a iz 1996. ukinuta. Bitno je samo je li vlasništvo nad nekretninom podnositelj stekao po sili zakona u vrijeme kad je izvorna verzija čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. još uvijek bila na snazi, dakle od 1. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. Odgovor na to pitanje je u ovom konkretnom slučaju potvrdan. Prema hrvatskom pravu vlasništvo se stječe dosjelošću temeljem zakona kada su za to ispunjeni svi uvjeti. U skladu sa shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava, u konkretnom slučaju svi su zakonski uvjeti ispunjeni i vlasništvo je stečeno na dan stupanja na snagu čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996, odnosno na dan 1. siječnja 1997. U ovom su slučaju ispunjene sve zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću – sposobnost dosjedatelja, sposobnost stvari, samostalni neprekinuti pošteni i efektivni posjed te protek vremenskog razdoblja određenog zakonom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, budući da iz tužbe i dokaza priloženih tužbi ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 159. i 160. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog stanja razvidno je da je sporna nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], površine 2338 m2 od osnutka zemljišnih knjiga bila upisana kao vlasništvo Comune di Lavarigo (Općina Loborika), a potom od 1949. kao općenarodna imovina i društveno vlasništvo te sada kao vlasništvo tuženice. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi vlasnikom te nekretnine, a nastavno na zahtjev za mirno rješenje spora tužene koji je upućen tužitelju radi predaje u posjed navedene nekretnine i naknade koristi zbog bespravnog korištenja iste. Dakle, tužitelj je podnio zahtjev za mirno rješenje spora radi utvrđenja prava vlasništva na navedenoj nekretnini, a nakon toga i ovu tužbu tek nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora protustranke radi predaje u posjed i isplate od 29. rujna 2023. Na spornoj nekretnini Državni inpektorat je proveo i inspekcijski nadzor iz kojeg proizlazi da je tužitelj neovlašteno ušao u posjed sporne nekretnine te da je znao da ista ne može biti njegovo vlasništvo niti vlasništvo njegovih pravnih prednika. Tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora navodi da je pokrenuo postupak otkupa navedene nekretnine pa smatra da tužitelj zahtjevom za otkup priznaje vlasništvo tuženika na predmetnoj nekretnini, dok se istodobno poziva na institut dosjelosti koji se u ovom slučaju ne može primijeniti. Da tuženica nije dostavila tužitelju zahtjev za mirno rješenje spora, tužitelj ne bi ni pokrenuo ovu parnicu jer se tijelima tuženice obraćao sa zahtjevom za otkup sporne nekretnine, čime se dovodi u pitanje njegovo poštenje i općenito kvaliteta posjeda, za koju tužitelj tvrdi da je ima. Napominje da je pravni prednik tužitelja ČI vodio parnični postupak protiv tuženice Republike Hrvatske (ovdje tuženika) radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću na navedenoj nekretnini. Općinski sud u Puli-Pola je tužbeni zahtjev ČI pravomoćno odbio kao neosnovan jer nisu dokazane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na navedenoj nekretnini. Predmet se vodio pod poslovnim brojem: P-170/2012. Zahtjev za mirno rješenje spora ČI je podnio 2. siječnja 2012., a tužbu 6. veljače 2012. Slijedom navedenog, tužitelj se ne može pozivati na vrijeme posjedovanja svog pravnog prednika na toj nekretnini, budući da je tužbeni zahtjev pravnog prednika podnositelja za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini pravomoćno odbijen. Tužitelj navodi da su okolne nekretnine naznačene u činjeničnoj osnovi tužbe koje okružuju spornu nekretninu stekli prednici tužitelja na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1909. te 1914. te da čine jednu posjedovnu cjelinu. Tužitelj ne navodi na temelju čega su pravni prednici stekli spornu nekretninu koja se i u navedeno vrijeme vodila kao vlasništvo Općine Loborika. Iz gore navedenog parničnog predmeta proizlazi da pravni prednik tužitelja nije dokazao protek roka dosjelosti u odnosu na spornu nekretninu te se ne može pozivati na stjecanje prava vlasništva dosjelošću putem svojih pravnih prednika, budući da je njegov otac ČI pravomoćno izgubio parnicu koja se odnosi na utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na spornoj nekretnini. Tužitelj navodi da je spornu nekretninu stekao darovanjem od svog oca ČI te prilaže ugovor o darovanju iz 2006. koji za predmetni postupak ne može imati učinka jer tužitelj nije mogao darovanjem steći predmetnu nekretninu od nevlasnika prema pozitivnim propisima. Ovdje nije riječ o "uobičajnoj" tužbi na dosjelost gdje tužitelj drži da posjeduje susjedno zemljiše od svojega u nekoj maloj površini (površine sporne nekretnine iznosi 2338 m2) te da kao laik za geodetsku struku nije znao niti morao / mogao znati da je riječ o drugoj parceli. Dakle, razvidno je da je posjed predmetnoga zemljišta stečen od strane tužitelja, odnosno njegovih pravnih prednika potajno (lat. Clam – čl. 18. st. 2. ZV-a), jer Republika Hrvatska kao pravna osoba, s obzirom na svojstva te osobe kao takve, očito nije mogla vršiti mjerodavni nadzor. Stoga, predmetni posjed, neovisno koliko je eventualno vršen od strane tužitelja i njegovih prednika nije istinit, pa posljedično tome niti pošten, a poglavito ne zakonit. Poštenje posjeda (ukoliko je uopće bilo posjeda) je ključan faktor za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (čl. 159. st. 3. ZV-a). Upitno je uopće postojanje takvoga posjeda, a poglavito njegovo trajanje na spornoj nekretnini, stoga smatra neosnovanim navode tužitelja da je sporna nekretnina u neprekinutom posjedu njegove obitelji najmanje 85 godina. Smatra da je tužitelj znao i morao znati da sporna nekretnina nije njegovo vlasništvo pa tako ni vlasništvo njegovih prednika, a na što ukazuju i postupci tužitelja usmjereni na otkup spornog zemljišta. Podredno, a obzirom da je riječ o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, a ranije u društvenom vlasništvu, ističe kako, s obzirom na to da se na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću, u tom se slučaju trebaju primijeniti pravna pravila OGZ-a (paragrafi 1452-1477), prema kojima tužitelji trebaju dokazati da su preko svojih pravnih prednika bili u kvalificiranom posjedu nekretnina duže od 40 godina, do 6. travnja 1941. (vrijeme dosjelosti), što je uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću prema tada važećim pravilima OGZ-a. Smatra da nije protekao rok od 40 godina ovdje upitnog poštenog posjedovanja (čl.159. ZV-a) koji je počeo teći od 1991. godine, dakle, trebao bi isteći eventualno 8. listopada 2031. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. brisao je odredbu čl. 29. koja je izrijekom propisivala da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je stupio na snagu 1. siječnja 1997. faktično je vratio u naš pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako je odredbom čl. 388. st. 4. istog Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-58/1997, U-235/1997, U-I-237/1997, U-I- 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. ukinute su odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske u bitnome je naveo da su posjednici stvari na nekretninama u društvenom vlasništvu znali da te nekretnine nisu sposobne za dosjedanje, da su to znale i osobe koje su imale pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja na tim nekretninama pa da nisu imale nikakvu opasnost gubitka tih nekretnina zbog dosjedanja te da zbog toga nisu morali koristiti odgovarajuća sredstva radi zaštite svojih prava, a da bi se se stoga moglo dogoditi da netko zbog toga izgubi neko svoje imovinsko pravo. Također je obrazložio da odredba čl. 388. st. 4. ZV-a iz 1996. ima i retroaktivno djelovanje te da se i zbog toga ne može primijeniti. Odluka Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Republike Hrvatske (zahtjev 35298/04) od 11. lipnja 2009. odnosi se samo na slučajeve u kojima je utvrđenje prava vlasništva nekretnina u društvenom vlasništvu dosjelošću ostvareno i utuženo u razdoblju između 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. na temelju izvorne odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, a što ovdje nije slučaj.

3. U dokaznom postupku pročitane su sve isprave sadržane u spisu, te je izvršen uvid u ovosudni spis poslovni broj: P-116/2016.

4. Parnični postupak poslovni broj: P-116/2016 (ranije P-170/2012 i P-150/2014) vodio se između pravnog prednika tužitelja, njegova oca ČI, protiv Republike Hrvatske radi utvrđenja da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dijelu k. č. br. [katastarska čestica] i dijelu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Pravomoćnom presudom poslovni broj: P-116/2016-47 od 10. listopada 2016. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja ČI, uz obrazloženje da iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da su tužitelj, odnosno njegovi pravni prednici sporne nekretnine držali u posjedu do dana 6. ožujka 1941. najmanje četrdeset godina, pa nije protekao rok iz paragrafa 1472. OGZ-a za izvanredno dosjedanje na spornim nekretninama.

4.1. Tužitelj je nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je predmet ovog postupka stekao upravo od svoga oca ČI ugovorom o darovanju od 19. rujna 2006.

5. Prema odredbi čl. 333. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

5.1. U ovom konkretnom slučaju, ne radi se o parnici među istim strankama, ali tužitelj u ovom predmetu CI je singularni sukcesor tužitelja u predmetu poslovni broj: P-116/2016 ČI, svoga oca.

5.3. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj: Rev 220/92 od 22. travnja1992. - IO 1994/300 i Rev 1327/12 od 15. veljače 2017. vezanost pravnog slijednika pravomoćnom sudskom odlukom postoji i u slučaju singularne sukcesije, što se obrazlaže time da slijednik ne može steći više prava nego što ga je prije singularne sukcesije imao njegov prednik.

5.4. Dakle, tužitelj kao pravni sljednik ČI, koji je istovremeno i njegov sin, koji je pravomoćno izgubio prethodno spomenuti spor, nije ovlašten pokretati novu parnicu jer ga veže pravomoćnost spomenute presude iz postupka ovog suda poslovni broj: P-116/2016.

5.5. Tužitelj bi se eventualno mogao pozivati da je nakon pravomoćnosti odluke donesene u predmetu koji je njegov otac vodio radi utvrđenja prava vlasništva dosjelošću predmetne nekretnine on istu stekao daljnjim posjedovanjem, međutim, u konkretnom slučaju se nisu ispunili uvjeti za isto.

6. Slijedom navedenog, valjalu je tužbu odbaciti sukladno čl. 333. st. 2. ZPP-a.

6. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6.1. Tužitelj je izgubio spor pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Primjenom iste zakonske odredbe, tužitelju ne pripada pravo na trošak.

6.2. Tuženiku pripada trošak od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr.

8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa) za sastav podneska od 27. studenog 2025. te za zastupanje na ročištima 27. travnja 2024. i 22. svibnja 2026., ukupno 400 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 800,00 eura.

U Puli 30. lipnja 2026.

S u d a c

Jelena Mavrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka rješenja.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po ODO u Puli-Pola, Građansko-upravnom odjelu