Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-429/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , i

2. tužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo ob rane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr-104/2017-15 od 14. veljače 2019., dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj Pr - 104/2017-15 od 14. veljače 2019. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 1. tužitelja za isplatu neto iznosa od 13.518,15 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, pod točkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 2. tužitelja za isplatu neto iznosa od 14.374,58 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka, i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tužitelja za isplatu neto iznosa od 13.518,15 kuna sa zateznim kamatama, zahtjev 2. tužitelja za isplatu neto iznosa od 14.374,58 kuna sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 14. veljače 2019. do isplate.

2. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 530,89 eura, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici trošak žalbe u iznosu od 182,49 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadom troškova koji su im nastali povodom izvanrednog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, pod točkom I. izreke, naloženo je tuženici isplatiti 1. tužitelju, na ime razlike naknade troškova prijevoza neto iznos od 13.518,15 kuna sve sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Pod točkom II. izreke, naloženo je tuženici isplatiti 2. tužitelju, na ime razlike naknade troškova prijevoza neto iznos od 14.374,58 kuna sve sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos počevši od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u izreci presude, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2019. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj sud presudu preinači, podredno ukine te predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju žalbene navode te predlažu odbiti žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Odlučujući povodom žalbe ovaj drugostupanjski sud je presudom poslovni broj Gž R-687/19-2 od 21. svibnja 2019. dijelom odbio žalbu tuženice, a dijelom preinačio prvostupanjsku odluku. Tužitelji su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) odlukom poslovni broj Rev 3927/2019-2 od 13. veljače 2024. prihvatio te ukinuo drugostupanjsku presudu pod točkama II. i III. izreke (ne i točku I. izreke) te predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

7. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom novčanih iznosa te za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tužitelji su u predmetnom razdoblju bili zaposlenici tuženice, Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, raspoređeni kao djelatne vojne osobe u Pristožerne postrojbe – Pukovniju vojne policije;

- nije sporno njihovo mjesto stanovanja, I. tužitelja u [adresa], a II. tužitelja u Gornjem Voću, kao ni to da su oboje putovali od tud na radno mjesto u Zagreb;

-1. tužitelj iz svoga mjesta prebivališta na mjesto rada putuje međumjesnim prijevozom na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno, a 2. tužitelj na relaciji [adresa] i obratno, te ostvaruju pravo na naknadu troškova prijevoza;

-nije sporno i da je na tom području organiziran javni autobusni prijevoz od strane tvrtke "Autobusni prijevoz d.o.o." iz Varaždina, odnosno vlakom društva „HŽ putnički promet d.o.o.“ čije potvrde o visini mjesečne karte priležu na listovima 8, 81 i 82 spisa;

-tužitelji zahtijevaju da im tuženica isplati razliku troškova prijevoza na posao i sa posla, i to na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno za I. tužitelja, te na relaciji [adresa] – [adresa] i obratno za II. tužitelja, za razdoblje od 1. studenoga 2012. do 31. siječnja 2014. za I. tužitelja, odnosno 9. studenoga 2012. do 31. siječnja 2014 . za II. tužitelja;

-radno vrijeme tužitelja organizirano je tako da rade u turnusima, što podrazumijeva i rad subotom, nedjeljom i blagdanom te zbog navedenog nekad nemaju mogućnost korištenja organiziranog prijevoza;

-prilikom isplate troškova prijevoza tuženica djelatnicima ne isplaćuje stvarni iznos cijene tužiteljima priznate mjesečne karte prijevoza već vrši umanjene iste tako da cijenu mjesečne karte dijeli s brojem radnih dana u mjesecu , pa tako dobivenu fiktivnu cijenu dnevne karte potom množi s brojem radnih dana tužitelja;

-tužitelji smatraju da im, sukladno odredbama Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji pripada iznos u visini pune cijene mjesečne karte, a ne umanjeni iznos i kog im je u predmetnom razdoblju isplaćivala tuženica;

-cijena mjesečne karte na relaciji [adresa] – [adresa] iznosila je u razdoblju od 1. studenoga 2011. do 31. siječnja 2014. od 2.130,00 kuna do 2.420,00 kuna (list 8 spisa);

-cijena mjesečne karte autobusa na relaciji [adresa] – [adresa] u razdoblju od 24. travnja 2012. do 1. travnja 2015. iznosila je 1.235,00 kuna, a cijena karte vlaka na relaciji od Varaždina do Podsuseda u razdoblju od 1. studenoga 2012. do 31. prosinca 2012. iznosila je 1.092,80 kuna, a od 1. siječnja 2013. do 13. listopada 2017. 1.257,00 kuna (listovi 81-82 spisa);

-tuženica tvrdi da je tužiteljima u utuženom razdoblju isplatio naknadu troškova prijevoza na relaciji [adresa] i obratno za I. tužitelja, te na relaciji [adresa] i obratno za II. tužitelja, ali da je prilikom isplate umanjivao iznos najniže cijene mjesečne karte za vrijeme u kojem su tužitelji bili na bolovanju, u kojem su koristili godišnji odmor, slobodne dane i u drugim slučajevima kada nisu putovali i nisu imali trošak prijevoza na posao i sa posla, odnosno tvrdi da su tužiteljima izvršene isplate naknade troškova prijevoza prema stvarnom broju putovanja na posao i sa posla u utuženom razdoblju, a sve sukladno Pravilniku o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji,

-uvidom u rješenje Središnjice za upravljanjem osobljem, zapovjedništva za potporu, oružanih snaga RH, MORH od 17. svibnja 2010. (list 7 spisa), sud je utvrdio da je I. tužitelju poslodavac priznao pravo na naknadu troškova i to novčanu naknadu za međumjesni prijevoz na posao i s posla na relaciji [adresa] i obratno u visini cijene mjesečne autobusne karte, a pravo na tu naknadu I. tužitelju je priznato od 17. ožujka 2010. pa dok za to budu postojali uvjeti;

-isto tijelo je svojim rješenjem od 26. travnja 2012, te kasnijim rješenjem od 18. travnja 2014, II. tužitelju priznalo pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno u visini najjeftinije mjesečne karte prijevoznika HŽ Putnički prijevoz d.o.o., a pravo na tu naknadu II. tužitelju je priznato za razdoblje od 20. veljače 2012. pa nadalje.

10. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 2. st. 2. i st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe , selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj: 141/04 i 22/05, dalje: Pravilnik 1), člankom 2. stavak 2. i st. 5. Pravilnikom o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ broj: 131/13, dalje: Pravilnik 2), odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24, dalje: OZ), čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pa presudio kao u izreci osporene odluke.

11. Tijekom postupka tužitelji su tvrdili da im pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza na relaciji [adresa] i obratno za I. tužitelja ,te na relaciji [adresa] i obratno za II. tužitelja, za utužena razdoblja od 2012. do 2014, dok im je tuženica isplatila naknadu troškova prijevoza samo za one dane koje su stvarno radili (kada su zaista putovali na posao i s posla), na način da je trošak pojedinačnog putovanja odredila tako što je cijenu mjesečne karte podijelila s brojem radnih dana i pomnožila s brojem dana kada su I. i II. tužitelji doista radili.

12. Prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljima u skladu s člankom 2. stavak 2. Pravilnika 1 koji je važio do studenoga 2013., a kasnije Pravilnikom 2, te prema Rješenjima Središnjice za upravljanjem osobljem Zapovjedništva za potporu oružanih snaga RH Ministarstvo obrane RH od 17. svibnja 2010, 26. travnja 2012. i 18. travnja 2014., pripada pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visin i cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza.

13. Prvostupanjski sud se poziva i na odredbu članka 2. stavak 5. Pravilnika 1 i 2 prema kojoj se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i sa posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema troškova prijevoza na posao i s posla, međutim zaključuje da je u konkretnom slučaju pravna osnova za isplatu naknade troškova prijevoza tužitelja sa posla i na posao Rješenja Ministarstva obrane RH od 17. svibnja 2010., od 26. travnja 2012. i od 18. travnja 2014. prema kojima tužitelji imaju pravo na naknadu troškova odnosno novčanu naknadu za međumjesni prijevoz na posao i s posla u visini cijene mjesečne karte. Naime, sud ne može ispitivati zakonitost rješenja donesenih u upravnom postupku već može samo odlučiti o zahtjevu za isplatu dospjelih iznosa, a prema konačnom rješenju, pa stoga prvostupanjski sud u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja.

14. Tuženica u žalbi navodi da je pravni institut naknade troškova prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada, što uključuje mjesni i međumjesni prijevoz, uređen Pravilnikom 1 i 2. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da naknada troška prijevoza s posla i na posao nije zakonsko pravo radnika koje bi proizlazilo iz radnog odnosa. Naime, Zakon o radu ne propisuje pravo radnika na naknadu troškova prijevoza, pravo radnika na naknadu troškova prijevoza regulirano je Pravilnikom 1 i 2, kojim je definiran način isplate, dokumentacija kojom se dokazuju troškovi prijevoza, princip obračuna naknade za prijevoz u slučaju odsutnosti sa posla, minimalna udaljenost mjesta stanovanja radnika od mjesta rada za koju se isplaćuje naknada za prijevoz, itd. Pravilnici 1 i 2 doneseni su temeljem Zakona o službi u oružanim snagama RH („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13, dalje: ZSOS), a koji zakon je lex specialis za djelatne vojne osobe, slijedom čega ima prednost u primjeni u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima i opće propise o radu odnosno kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

15. Usvajanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je 1. i 2. tužitelju u utuženom vremenskom periodu isplaćivana naknada putnih troškova prema broju dana dolazaka na posao. Cijena pojedinačnog putovanja određena je na temelju iznosa mjesečne karte podijeljenog s brojem radnih dana u mjesecu i pomnožena sa brojem dana kada je tužitelj radio (brojem putovanja na posao i sa posla).

17. Nesporno je kako 1. i 2. tužitelj nisu kupovali mjesečne karte, već su samo priložili potvrde o cijeni mjesečne karte za autobus, odnosno vlak.

18. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je 1. tužitelju Rješenjem Ministarstva obrane RH priznato pravo na naknadu troškova prijevoza na relaciji [adresa] i obratno, te 2. tužitelju na relaciji [adresa] i obratno, u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza , odnosno karte vlaka.

19. Odredbom članka 2. stavak 2. Pravilnika 1. i 2. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi kojoj na putu ili na dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta rada nije organiziran prijevoz na posao i s posla isplatit će se naknada troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne cijene karte prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran, dok je u stavku 5. istog članka propisano da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla.

20. U konkretnom slučaju, kada tužitelji nisu priložili u spis kupljene mjesečne karte za autobus/vlak ili dokaze o kupljenim kartama (npr. račune), već su samo priložili potvrde o cijeni mjesečne karte za određenu relaciju, tužitelji ne mogu ostvariti naknadu troškova prijevoza na posao i sa posla u visini cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza (autobusa i vlaka) jer taj trošak nisu ni imali. Dakle, pravilno je tuženica naknadu troškova prijevoza isplaćivala samo za dane kada su tužitelji radili i kada su imali trošak prijevoza na posao i sa posla.

21. U situaciji kada službenik nije kupio mjesečnu kartu, tada on ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini stvarnih izdataka prema cijeni pojedinačne karte razmjerno broju dana u mjesecu provedenom na poslu, odnosno službenik nema pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za dane kada nije radio.

22. Iako je tužiteljima Rješenjima Ministarstva obrane RH priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak sa posla u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza, pravo na naknadu troškova prijevoza djelatnim vojnim osobama regulirano je Pravilnikom 1. i 2., pa je tuženica imala pravnu podlogu (članak 2. stavak 5. Pravilnika 1. i 2.) da tužiteljima nadoknađuje dio cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza i to matematički razmjerno danima kada je tužitelj imao potrebu putovati na posao i s posla.

23. Zbog navedenoga, prvostupanjski sud je usvajanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, te je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti.

24. U revizijskoj odluci poslovni broj Rev 3927/2019 od 13. veljače 2024. VSRH prihvaća izložena pravna shvaćanja drugostupanjskog suda ali ipak ukida drugostupanjsku odluku zbog toga jer drugostupanjski sud zauzima pogrešan pravni pristup pa nije dao jasne razloge za svoju odluku (posebice je li na naprijed navedeni način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza), a zbog čega nije mogao preinačiti pobijane presude. Taj pogrešan pravni pristup VSRH vidi u tome što drugostupanjski sud, prilikom primjene odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika 1 nije vodio računa kako, „pored bolovanja, godišnjeg odmora i korištenja slobodnih dana, „drugi slučajevi kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla“ predstavljaju one situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu, a koje slučajeve (odnosno za dane provedene na dežurstvu, straži, odnosno dane provedene na terenu) nižestupanjski sud nije imao u vidu (tako i Revr 668/17 od 20. ožujka 2018., Rev 294/2022 -2 od 19. rujna 2023. i dr.).“

25. Dakle, VSRH smatra kako tuženica, u predmetnoj pravnoj situaciji, ima pravo postupati kako je postupila ukoliko tužitelji nisu putovali na posao zbog bolovanja, godišnjeg odmora i korištenja slobodnih dana, te im za te dane nije dužna naknaditi trošak prijevoza. Ali ako oni nisu putovali na posao u „drugim slučajevima kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla“ , a to su one situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu (odnosno za dane provedene na dežurstvu, straži, odnosno dane provedene na terenu), tad im nema pravo umanjiti naknadu troškova prijevoza.

26. Niti iz navoda tužitelja, a niti iz odgovora na tužbu, ne proizlazi da je umanjenje naknade troškova prijevoza tuženica vršila tužiteljima zbog tih „drugih slučajeva“ . U odgovoru na tužbu tuženica izrijekom navodi umanjenje zbog korištenja godišnjeg odmora, nagradnih dana, plaćenog dopusta, i bolovanja, a ne i zbog „drugih slučajeva“ . Iz dokaza izvedenih tijekom ovog postupka, uključujući i isprave priložene spisu, ne proizlazi da je umanjenje naknade troškova prijevoza tuženica vršila tužiteljima zbog tih „drugih slučajeva“. A nisu ni predloženi dokazi na tu okolnost. Stoga ovaj viši sud po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP utvrđuje kako je tuženica tužiteljima umanjivala naknadu troškova prijevoza zbog korištenja godišnjeg odmora, nagradnih dana, plaćenog dopusta, i bolovanja, a ne i zbog „drugih slučajeva“.

27. Zato je valjalo po čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP preinačiti prvostupanjsku odluku pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev 1. tužitelja za isplatu neto iznosa od 13.518,15 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, i pod točkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev 2. tužitelja za isplatu neto iznosa od 14.374,58 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te odbiti te zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

28. S obzirom da je pobijana presuda preinačena u pogledu odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o trošku te je, primjenom odredbi članka 166. stavak 2.

ZPP, odlučiti o troškovima cijelog postupka.

29. Budući su tužitelji u cijelosti izgubili parnicu, primjenom odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i članka 155. ZPP, tuženici je valjalo dosuditi zatražene troškove parničnog postupka, odmjerene prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/25, dalje: OT) koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o naknadi troškova postupka, a po Tbr. 52./3. OT.

30. Potrebni trošak tuženice sastoji se od troška zastupanja po zamjenicima ODO građansko-upravni odjel i to: sastava odgovora na tužbu (100 bodova po Tbr. 8/1 OT), trošak podneska od 24. studenoga 2017. (100 bodova po 8/1 OT), te troškove zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 17. siječnja 2019. (100 bodova po Tbr. 9/1 OT), što u zbiru iznosi 300 bodova. Tuženici nije priznat trošak ročišta od 4. lipnja 2017. jer toga dana nije bilo održano ročište. Umnoženo vrijednošću boda od 2,00 eura rezultat jest 600,00 eura. Kako je tuženica potraživala 4.000,00 kuna / 530,89 eura (list 135 spisa) toliko joj je i obređeno.

31. Budući da je tuženica uspjela s podnesenom žalbom, to joj je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 166. ZPP, u vezi sa Tbr. 10./1. OT, valjao dosuditi trošak za sastav žalbe u iznosu od 182,49 eura / 1.375,00 kuna (125 bodova X 2,00 eura vrijednost boda, ne preko zatraženog iznosa), i odlučiti kao pod točkom II izreke.

32. Odbijen je zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (članak 155. stavak 1. ZPP).

33. Budući tužitelji nisu uspjeli u ovoj parnici, po čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. ZPP nemaju pravo ni na naknadu troškova izvanrednog pravnog lijeka pa ih je valjalo odbiti i s tim zahtjevom.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević