Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-364/2026-2

U I M E R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te suca Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Remenar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar, Zagreb, Gajeva 57, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342 , radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu od 1. travnja 2026., poslovni broj Pr-7716/2020-27, u sjednici vijeća 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu od 1. travnja 2026., poslovni broj Pr-7716/2020-27.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da tužiteljici primijeni koeficijent složenosti poslova 1,659 za sve plaće od stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti, dakle od 01.01.2019. te da joj isplati razlike u plaći nastale primjenom nižeg koeficijenta složenosti poslova u razdoblju od 01.01.2019. do primjene koeficijenta složenosti poslova 1,659, odnosno isplati iznos od 1.529,48 EUR (toč. I. izreke). U toč. II. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška postupka.

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

3. Žalba tužiteljice je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da tuženik u odnosu na njezino radno mjesto primijeni koeficijent složenosti poslova od 1,659, te da u utuženom razdoblju od siječnja 2019. do lipnja 2020. tužiteljici isplati razliku plaće koja bi joj bila isplaćena primjenom koeficijenta 1,659 umjesto koeficijenta 1,571, od 1.529,48 eura.

5. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je utvrđeno:

- tužiteljica je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Molekularni biolog, broj radnog mjesta 2109 (čl. II),

- da poslove obavlja u [obrt] (čl. III.) osnovanom kod tuženika,

- da je tužiteljici u utuženom razdoblju plaća isplaćivana primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,571 sukladno rješenju o plaći od 20. svibnja 2020.,

- da je rješenjem o plaći utvrđeno pravo na plaću prema koeficijentu složenosti poslova od 1,571, uz uvećanja za dodatak za posebne uvjete rada od 19%, te dodatak s osnova odgovornosti od 8%,

- da je u rješenju o plaći koeficijent složenosti poslova utvrđen na temelju čl. 1. i čl. 2. Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, a visina plaće u skladu sa čl. 45. i čl. 55. -58. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

6. U konkretnom slučaju plaća tužiteljice je regulirana odredbama Zakona o plaćama u javnim službama ('' Narodne novine '' br. 27/01, 39/09., dalje u tekstu: ZPJS), Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine" br. 25/13, 72/13, 151/13, 9/14, 40/14, 51/14, 77/14, 83/14

– ispravak, 87/14, 120/14, 147/14, 151/14, 11/15, 32/15, 38/15, 60/15, 83/15, 112/15, 122/15, 10/17, 39/17, 40/17 – ispravak, 74/17, 122/17, 9/18, 57/18, 59/19 i 79/19, dalje u tekstu: Uredba), Temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" br. 141/12., dalje u tekstu: TKU/12), i Kolektivnim Ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 29/18, dalje u tekstu: KU/18).

7. Prema odredbi čl. 4. ZPJS plaću službenika i namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na isti način je plaća službenika u javnim službama definirana odredbom čl. 45. KU/18., te su odredbama čl. 55. -58. KU/18 propisana uvećanja i dodaci na osnovnu plaću.

8. Nadalje, prema odredbi čl. 7. ZPJS vrijednosti koeficijenata radnih mjesta utvrđuje uredbom Vlada, te nije sporno da je Vlada Republike Hrvatske donijela predmetnu Uredbu koja se primjenjuje prilikom određivanja visine plaće tužiteljice.

8.1. Prema odredbi čl. 2. paragrafa 6. b) Uredbe molekularni biolog koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja ima pravo na koeficijent složenosti poslova 1,571, a prema odredbi čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe zdravstveni radnik u zdravstvenom zavodu ima pravo na koeficijent složenosti poslova od 1,659.

9. Nadalje, prema odredbi čl. 155. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (''Narodne novine'' broj: 100/18, dalje u tekstu ZZZ) biolozi u zdravstvu, ako obavljaju poslove dijagnostike i liječenja smatraju se zdravstvenim djelatnicima.

10. Tužiteljica je tijekom postupka, kao i sada u žalbi prigovarala da postoji kolizija pravnih odredaba jer kao molekuralni biolog sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja te se sukladno čl. 155. st. 2. ZZZ smatra zdravstvenim radnikom koji sukladno čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe ima pravo na koeficijent složenosti poslova od 1,659.

11. Međutim, i prema ocjeni ovog suda tužiteljica nema pravo na isplatu razlike plaće primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,659, jer ista nije zaposlena na radnom mjestu zdravstveni radnik u zdravstvenom zavodu već obavlja poslove na kliničkom zavodu koji je oformljen unutar Kliničkog bolničkog centra Zagreb, a što nije samostalna ustanova već ustrojstvena jedinica.

12. Sukladno čl. 128. st. 1. ZZZ-a taksativno je propisano da su Zdravstveni zavodi državni zdravstveni zavodi, zavodi za javno zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba i zavodi za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba, te se nastavno u odredbama čl. 128. st. 2.-8. pobliže određuju pojedine vrste zdravstvenih zavoda, koje predstavljaju samostalne zdravstvene ustanove sa djelokrugom poslova propisanim zakonom.

13. Kako je nesporno da tužiteljica kao molekularni biolog nije zaposlena niti u jednom od zdravstvenih zavoda, nego je zaposlena kod poslodavca Klinički bolnički centar Zagreb, na nju se ne primjenjuje čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe.

14. Nadalje, čl. 7. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje: ZR) je propisano načelo primjene najpovoljnijeg prava, prema kojem načelu ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, za radnika se primjenjuje najpovoljnije pravo, ako ovim ili nekim drugim zakonom nije što drugo određeno.

15. U konkretnom slučaju ne radi se o koliziji pravnih pravila jer je čl. 2. paragrafa 6. d) Uredbe propisano da zdravstveni radnik u zdravstvenom zavodu ima pravo na koeficijent složenosti poslova od 1,659, dok je čl. 2. paragrafa 6. b) Uredbe propisano da molekularni biolog koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja ima pravo na koeficijent složenosti poslova 1,571. Dakle, ne radi se o odredbama koje se uređuju isto pravo iz radnog odnosa na različit način.

15.1. Činjenica da tužiteljica obavlja poslove iste složenosti, odgovornosti i stručnosti kao i biolozi u zdravstvenim zavodima kao samostalnim ustanovama, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer tužiteljica nije zdravstveni radnik u zavodu već u Kliničkom bolničkom centru, pa stoga nema mjesta primjeni načela „in favorem laboris“.

16. Nadalje, nema mjesta niti primjeni načela jednake plaće za jednak rad propisanog u čl. 91. ZR-a jer se predmetno načelo odnosi na pravilo o jednakosti rada i rada jednake vrijednosti koji obavljaju dvije osobe različitog spola, što u konkretnoj situaciji nije slučaj, niti je tužiteljica tvrdila da je diskriminirana u odnosu na spol.

17. Zaključno se napominje da je u odluci Ustavnog suda RH U-II/3211/2024 od 8. listopada 2024. zauzet stav da ustavna jednakost u plaćama označava načelo da su svi pojedinci pred zakonom jednaki i da im se isplaćuje jednaka plaća za jednak rad ili rad jednake vrijednosti, no to načelo nije apsolutno zajamčeno i može biti ograničeno zbog specifičnosti poslova, složenosti radnih mjesta i drugih objektivnih kriterija koji utječu na vrednovanje i klasifikaciju radnih mjesta, pri čemu razlike u plaćama same po sebi ne predstavljaju povredu ustavnih prava ako ne zadiru u temeljne slobode i prava zajamčena Ustavom.

18. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi i odredbi Uredbe, kao posebnih, prisilnih propisa u skladu s kojima je vrednovano tužiteljičino radno mjesto i isplaćivana plaća.

19. Stoga je valjalo primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić