Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-620/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:92963223473, iz Zagreba, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu, Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 30. lipnja 2026. održane u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika te z. punomoćnika tuženika AP, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu, Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206202729 sklopljenog 15. veljače 2006. između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 i prednika tužiteljice HP iz [adresa], koji je dana 20. veljače 2006. solemniziran kod javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-136/06-2, u dijelu koji glasi:

„Članak 2.

......Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”,

kao i da je ništetna odredba članka 23., točka H) u dijelu koji glasi :

„...kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru” II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ĆP OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 222,00 eura (slovima: dvijestotinedvadesetdvaeura), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 28. veljače 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ĆP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 271,67 eura (dvijestosedamdesetjedaneuro i šezdesetčetiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 30. lipnja 2026. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica, po punomoćniku, protiv tuženika podnijela je tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, navodeći da je pokojni suprug tužiteljice HP zaključio s tuženikom kao korisnik kredita dana 15. veljače 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206202729 kojim je stavio predniku tužiteljice i tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 100.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važećem na dan isplate kredita , da se u konkretnom slučaju radilo o stambenom potrošačkom kreditu čija je svrha bila kupnja i adaptacija obiteljske kuće, da su ujedno stranke s danom 22. 2. 2006. sklopile i Dodatak 1 predmetnom Ugovoru, da je tužiteljica u predmetnom kreditnom odnosu bila založni dužnik te je zajedno s pokojnim suprugom platila naknadu koja je predmet ovog spora te uredno otplaćivala kredit sve do njegove smrti 6. lipnja 2014., da bi nakon toga, kao jedina njegova nasljednica, samostalno nastavila otplaćivati kredit, a koji je i u cijelosti prijevremeno otplatila s danom 20. listopada 2014., da je dana 27. veljače 2006. tuženik predniku tužiteljice i tužiteljici prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 1.672,66 kn, odnosno 222,00 EUR, da se napominje da je kod Općinskog suda u Koprivnici u predmetu poslovnog broja P-84/2023 temeljem istog ugovora o kreditu iz točke 3. tužbe i između istih parničnih stranaka već vođen postupak radi isplate previše plaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, u kojem je naznačeni sud pravomoćnom presudom i rješenjem broj P-84/2023-24 od 4. ožujka 2024. meritorno riješio spor u korist tužiteljice, da je odredbom članka 2., stavak 4. Ugovora o kreditu tuženik je odredio kako korisnik kredita, dakle ovdje prednik tužiteljice i tužiteljica su u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge banke, dok je u članku 23., točki H) odredio kako javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po predmetnom Ugovoru, snose prednik tužiteljice i tužiteljica, da se radi o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj prednik tužiteljice ni tužiteljica nisu mogli pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje to sve ostale troškove ista obuhvaća, niti pak ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu pa da stoga radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da su u konkretnom slučaju prednik tužiteljice i tužiteljica na ime tzv. ulazne naknade platili tuženiku iznos od 1.672,66 kn, odnosno 222,00 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo iznosu većem od polovice anuiteta kredita, da tužiteljica nadalje ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl.81. st.1. i čl.87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba članka 2. st. 4. i dio članka 23., točke H) Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava, s obzirom da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su predniku tužiteljice i tužiteljici kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade, da u prilog tome govori i ustaljena sudska praksa u korist potrošača koji su tužbama tražili utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita (vidjeti npr. presudu i rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovnog broja Gž-1085/2024-2 od 21. 5. 2025., presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-2789/2024-2 od 7. 1. 2025., kao i presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Gž-893/2023-2 od 28. 2. 2024.), zatim recentne odluke Vrhovnog suda RH kojima su u sličnim revizijskim postupcima odbijene banke sa svojim zahtjevima (Rev-715/2024-2 od 22. 5. 2024., Revd-1601/2024-2 od 30. 4. 2024. te Rev- 673/2023-2 od 13. 2.2024.), a sve u skladu i s odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, gdje je isti odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO -a, tužiteljica ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade, niti su prednik tužiteljice, ni ona sama o spornoj odredbi mogli pregovarati. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici i predniku tužiteljice iznos od 222,00 EUR, pa naznačena odredba sadržana u člancima 2. i 23. H) Ugovora, doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom, a budući da je sporni iznos od 222,00 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita tuženik stekao bez valjane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, dužan u skladu s čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO naznačeni iznos vratiti tužiteljici i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO. Tužiteljica temeljem iznijetoga predlaže da Naslovni sud, makar i zbog ogluhe, donese presudu.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 75-82 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, obrazlažući glede statusa tužitelja kao potrošača, da nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Dokaz: - rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021.

- rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021.

- rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021. Slijedom navedenog, tuženik je isticao da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. O naknadi za obradu kredita, tuženik je naveo da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva isplatu iznosa od 222,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 28. veljače 2006. godine pa do isplate, osporavao je navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ukazao je i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

Tuženik je naveo da je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

Tuženik je u privitku dostavio izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, navodeći da navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

Dodatno je napomenuo da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik je ukazao na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ZP protiv CIB Bank Zrt.), navodeći da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge.

Tuženik je naveo da i u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom ulazne naknade kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran.

Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

Tuženik je naveo da zbog činjenice da je tužitelj bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž - 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje VP prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“

S obzirom na sve navedeno, tuženik je naveo da je očito da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

Tuženik je naveo da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, istaknuo je (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi:

“Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?”

Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača.

Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Tuženik je naveo da, kao što je i ranije navedeno, uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito:

- odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita,

- nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa,

- sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu pa da se slijedom navedenoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

Tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2006. godine, a ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja, a obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 2006. godine, od dana plaćanja naknade pa do podnošenja ove tužbe proteklo je više od dvadeset godina, da je potraživanje tužitelja u zastari.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 28.02.2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Tuženik je naveo da je slijedom navedenog, razvidno da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom svega navedenog, tuženik je predlagao naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu, tužiteljica, po punomoćniku, u podnesku od 16. siječnja 2026. (list 124-126 spisa), u odnosu na prigovor o statusu tužiteljice kao potrošača, istaknula je da je iz samog Ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu kupnje i adaptacije obiteljske kuće, a prednik tužiteljice i tužiteljica su predmetni Ugovor sklopili u svojstvu potrošača, pa iz toga proizlazi i jasna potrošačka svrha ugovora te da suprotno tvrdnjama tuženika, teret dokaza da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača leži na tuženiku sukladno čl. 219 st. 1 ZPP-a, a uzimajući u obzir i pravno shvaćanje koje je zauzeo VSRH te u obrazloženju svoje odluke br. Rev-18/2018-2 od 26.05.2020. naveo:

„Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.”,

ukazala je na činjenicu da je jedina svrha u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bila upravo kupnja i uređenje kuće u kojem će prednik tužiteljice i tužiteljica stanovati sa obitelji te da se u konkretnom slučaju nesporno radi o potrošačkom ugovoru. Što se tiče navoda tuženika o naknadi za obradu kredita, tužiteljica je istaknula kako je već u tužbi jasno navela da je predmetna odredba o naknadi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge banke prethodno formulirana po tuženiku i unesena u tekst Ugovora broj 3206202729 od 15.02.2006. te da prednik tužiteljice i tužiteljica ni na koji način nisu mogli o istoj pregovarati, niti u pogledu visine, a niti u pogledu usluga koje bi eventualno bile pružene za naznačenu naknadu, da odredbom članka 2. st. 4 naznačenog Ugovora nije određena svrha naknade, niti je predniku tužiteljice i tužiteljici predočeno koje troškove ona obuhvaća, a niti pak ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, predmetna naknada niti je bila jasna, niti je bila razumljiva, a niti su prednik tužiteljice i tužiteljica kao potrošači slabija ugovorna strana mogli istu određivati ili pak o njoj pregovarati te im nisu jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade.

Nadalje, tuženikovi navodi kako je prilikom obrade kredita imao određene troškove koji su se odnosili na operativne i materijalne troškove, troškove trećih strana ili pak povezane regulatorne troškove, u cijelosti su neosnovani, s obzirom da to nisu troškovi s kojima bi prednik tužiteljice i tužiteljica bili upoznati prilikom sklapanja predmetnog Ugovora ili pak im bilo dato na znanje da bi ti troškovi bili obuhvaćeni uopćenim izrazom pod nazivom „Odluka o Tarifi naknada za usluge banke”.

Tužiteljica je navela da ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, pa tako ni ovdje predmetnog, naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, jer troškovi koje u svom odgovoru na tužbu navodi tuženik, kao što su trošak opreme, uredskog materijala, informatičke opreme, energenata i poštarine, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Stoga se ističe kako sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja te je nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 47/07, 70/09; dalje ZZP), budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana, kao što je i u smislu odredbe čl. 87 st. 1. ZZP ništetna, dok je na tuženiku teret dokaza o suprotnome (čl. 81. st. 4. ZZP).

U pogledu istaknutog prigovora zastare, tužiteljica je istaknula kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu sa zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje zahtjeva za povrat plaćene naknade može početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost odredbe kredita kojom je nametnuta obveza naplate sporne naknade pa da slijedom svega navedenog, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, dok su pravomoćnim odlukama nacionalnih sudova, koje su u skladu i sa shvaćanjima izraženima u odlukama Suda Europske unije (npr. presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820), odredbe Ugovora kojima se obvezuje korisnike kredita kao potrošače na plaćanje naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) veću tvrđene ništetnima i nepoštenima.

U odnosu na tuženikov prigovor povezan s početkom tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora, tužiteljica je istaknula kako se zakonske zatezne kamate obračunavaju od dana plaćanja, odnosno ustege sporne naknade pa sve do njezina povrata, dakle od 27. veljače 2006. pa do isplate i to sve sukladno odredbi iz članka 1115. ZOO, budući da je tužena kao banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je ugradila u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj pa da je stoga tuženik kao nesavjesni stjecatelj u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na glavnični iznos potraživanja, na način kako je to naznačeno u tužbi i tužbenom zahtjevu, dakle od dana stjecanja, pri čemu je stopu zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirala sukladno izmjenama odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a pa je temeljem svega iznijetog, tužiteljica predlagala sudu da u cijelosti usvoji tužbu i tužbeni zahtjev zajedno sa troškovima ovog postupka.

4. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206202729 od 15. 02. 2006. (list 6-14 spisa), Dodatak 1 Ugovora o namjenskom kreditu od 22. 02. 2006. (list 15-17 spisa), promet po kreditu (list 18-26 spisa i 28-36 spisa), potvrdu o obavljenim transakcijama od 27.2.2006. (list 27 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok. HP poslovni broj: O.1153/14 UPP-OS-62/14 od 23. lipnja 2014. donijeto po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz Varaždina, kao povjereniku Općinskog suda u Varaždinu (list 37-39 spisa) te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.

5. Tužiteljica je u ovom postupku tražila utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3206202729 sklopljenog 15. veljače 2006. između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 i prednika tužiteljice HP iz [adresa], koji je dana 20. veljače 2006. solemniziran kod javne bilježnice Zvjezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-136/06-2 u dijelu koji glasi:

„Članak 2.

......Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”,

kao i da je ništetna odredba članka 23., točka H) u dijelu koji glasi :

„...kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru”.

6. Nesporno je da je prednik tužiteljice, njezin suprug HP, kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, dana 15. 02. 2006. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu br.3206202729, kojim je kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti od 100.100,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim Ugovorom.

7. Nesporno je da je tužiteljica zakonska nasljednica iza pok. HP, o čemu je u spis priložila rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O.1153/14 UPP-OS- 62/14 od 23. lipnja 2014. donijeto po javnom bilježniku Zvjezdani Rauš-Klier iz Varaždina, kao povjereniku Općinskog suda u Varaždinu (list 37-39 spisa).

8. Tuženik je prigovorio kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a koji prigovor je neosnovan.

9. Prema čl.3. st.1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003- dalje: ZZP), važećem u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. U članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu, određena je namjena kredita za kupnju kuće i adaptaciju.

11. Tužiteljica je namjenu kredita potvrdila u iskazu na ročištu 30. lipnja 2026., iskazavši da su 2006. suprug i ona planirali kupiti kuću, a koju je bilo potrebno adaptirati, tako da je njen sada pok. suprug obratio Zagrebačkoj banci, radi kredita, pojasnila je da su oboje tada imali otvoreni račun kod Zagrebačke banke na koji su primali plaće. Također je potvrdila da je u vrijeme zaključenja ugovora njezin suprug bio doktor, a ona veterinarka, da nitko od članova obitelji nije bio obrtnik, da kuću nisu iznajmljivali te da ona i sada u istoj stanuje.

12. Stoga je status prednika tužiteljice kao potrošača u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nesporan.

13. Dalje, neosnovano tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

14. Prema čl.81. st.1. i 2. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Tužiteljica je iskazala da joj je suprug pričao o tome da mu je ugovor bio ponuđen, već unaprijed pripremljen od strane Banke, vidio ga je i pročitao, ali nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama, mijenjati ih, niti na njih utjecati, a na upit je li joj suprug pričao da bi mu bila pojašnjena odredba o obvezi plaćanja naknada i troškva sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, kao i za sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po predmetnom ugovoru, odgovorila je da joj je suprug rekao da on o nijednoj odredbi nije posebno pregovarao i da je ugovor već bio sastavljen.

16. Analizirajući iskaz tužiteljice, a koji je sud prihvatio iako tužiteljica nije imala neposrednih saznanja, već je o relevantnim činjenicama saznala od svog sada pok. supruga HP (korisnika kredita), sud je utvrdio da prednik tužiteljice kao potrošač nije pregovarao s tuženikom u svezi predmetne odredbe Ugovora o kreditu, odnosno da nikakvog pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi sa djelatnikom Banke nije bilo, da nikakvih pregovora nije bilo ni o jednoj ugovornoj odredbi.

17. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Osim toga, valja reći da je tuženik prilikom obrade kredita imao određene troškove. Međutim, spornom ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita jer iz iskaza tužiteljice proizlazi da njezin prednik nije bio upoznat sa troškovima tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, niti mu je bilo dato na znanje koji troškovi bi bili obuhvaćeni izrazom pod nazivom "Odluka o Tarifi naknada za usluge banke".

19. Konačno, tuženik nije dokazao tvrdnju da se o spornoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl.81. st.4. ZZP/03).

20. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu osnovan.

21. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

22. Što se tiče tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 222,00 eura, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu utuženog potraživanja.

23. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužiteljici utuženi iznos sa pripadajućim zateznim kamatama od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

24. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare, a koji je neosnovan.

25. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

27. Valja dodati da sud posebno ne obrazlaže Dodatak 1 Ugovora o namjenskom kreditu od 22. 02. 2006. (list 15-17 spisa), obzirom je istim mijenjana odredba predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, a kojom odredbom je definirano osiguranje tražbine, što nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu.

28. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25-dalje:Tarifa).

29. Sud je tužiteljici, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe, prema Tbr.7.1. Tarife u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 8. 6. 2026. i 30. 6. 2026., svaki u iznosu od 62,50 eura, trošak obrazloženog podneska od 16. 1. 2026. prema Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 62,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife.

30. Tužiteljici je priznat i traženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 15,00 eura (uzevši u obzir čl.7. st.2. ZOSP-a), a što čini ukupni trošak u iznosu od 271,67 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužiteljici dosuđen i platež naložen tuženiku.

Ivanec, 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Danijel Trubić, odvjetnik iz Varaždina

2. Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i Partneri iz Zagreba