REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5106/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Felji, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. lipnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja JB, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Borisa Juga i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 786/2000 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 11.12.2000.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,00% jednokratno.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 360,58 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 01. lipnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 985,01 eura u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 1.143,18 eura sa zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 25. srpnja 2025., navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa prednikom tuženika Ugovor o kreditu broj 786/2000 od dana 11. prosinca 2000. u iznosu od 35.000,00 DEM, u kunskoj protuvrijednosti obračunatom prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita. Također navodi da je tuženik nepošteno i nezakonito primjenjivao ugovornu odredbu čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00% iznosa kredita, te naplatio tužitelju dana 28. prosinca 2000. iznos od 360,58 eura na ime troškova za obradu kredita, te na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojem se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 786/2000 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 11.12.2000.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,00% jednokratno te tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 360,58 eura na ime tzv. ulazne naknade zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počevši od 01. lipnja 2025. do isplate te iznos od 985,01 eura na ime uglavničenih zateznih kamata uz pripadajući parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te je u bitnom istaknuo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valjano ugovorena, te da je jasno razumljiva i lako uočljiva. Također navodi da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i o istoj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te su mu informacije o istoj bile dostupne. Navodi da navedena ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare te potrošačkog svojstva tužitelja. Stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u svu spisu priloženu dokumentaciju: presliku dopisa tuženika od 10. lipnja 2025. (list 6), presliku obračuna (list 7), presliku Ugovora o kreditu broj 786/2000 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 11. prosinca 2000. (list 8-16), presliku obračuna zateznih kamata (list 17-18), presliku Pravilnika o naknadama na potrošačke kredita (list 34-36). Sud je također proveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 145-146).

4. Sud nije proveo dokaz financijskim vještačenjem s obzirom da je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, kako u odnosu na datum i iznos naplate predmetne tzv. ulazne naknade, tako i u odnosu na visinu uglavničenih zateznih kamata.

5. U odnosu na tuženikov prigovor previsoko postavljenog VPS-a valja napomenuti da je tužitelj navedeni prigovor podneskom od 13. listopada 2025. prihvatio kao osnovan, te je i sam odredio VPS u smanjenom iznosu od 1.345,59 eura.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 786/2000 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 11. prosinca 2000. na iznos od 35.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (članak 2. i 3. Ugovora), s rokom otplate do 31. prosinca 2015. (članak 3. Ugovora), te činjenice da je od tužitelja dana 28. prosinca 2000. od strane prednika tuženika naplaćen iznos od 360,58 eura na ime troškova obrade kredita te visina uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 985,01 eura, pa se navedeno neće posebno obrazlagati.

8. Sporno je, je li odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,00% jednokratno, ništava, te je li tužitelju neosnovano naplaćena naknada za obradu kredita dana 28. prosinca 2000. u iznosu od 360,58 eura, kao i pitanje zastare, te status potrošača tužitelja.

9. U odnosu na ugovorenu odredbu iz članka 5. predmetnog ugovora u dijelu koji se odnose na troškove obrade kredita valja istaknuti da je odredbom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01- dalje: ZOO), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

10. Odredbom čl. 46. st. 1. ZOO-a propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 47. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv - ugovor je ništav.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 5. predmetnog ugovora prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknade za obradu i druge troškove kreditnog zahtjeva, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbi akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

13. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da je išao sklapati predmetni ugovor o kreditu s prednikom tuženika te mu je bio ponuđen gotov formirani ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u DEM o čijim odredbama nije mogao pregovarati s djelatnicima tuženika, pa tako niti o odredbi o tzv. ulaznoj naknadi za koju mu je rečeno da je to uvjet za sklapanje ugovora. Sredstvima iz kredita kupio je stan koji je isključivo koristio za osobne potrebe, a ne poslovne svrhe, niti je imao otvoren obrt, niti udjele u trgovačkim društvima, niti je stan iznajmljivao ili davao u zakup. Kredit je u cijelosti osobno otplatio.

14. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena, a niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 47. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava. Bitno je i istaknuti, da su unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

15. Također, odredbe čl. 1065. – 1068. ZOO-a koje se odnose na ugovore o kreditu, ne predviđaju mogućnost da banke naplaćuju tzv. jednokratne naknade za obradu kredita niti je isto predviđeno Zakonom o bankama koji je tada bio na snazi. Tuženik si je dakle sam — jednostrano i izvan zakonskog okvira — ugovorio dodatnu naknadu pored kamate. Kako se plaćanje naknade moralo posebno ugovoriti, ta odredba nije izuzeta iz ocjene njezine valjanosti, a njome je potrošač doveden u nepovoljniji položaj od onoga predviđenog dispozitivnim pravom

16. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade za obradu kredita.

17. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2. Stoga je sud prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

18. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo te da tužitelj nije potrošač i da je tužitelj dužan dokazati suprotno valja navesti da sama paušalna tvrdnja tuženika da tome nije tako nije dovoljna da takav navod iz samog ugovora pobije, a teret dokaza da tužitelj nije potrošač je na tuženiku, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020., što tuženik nije dokazao. Također, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti iskoristio za kupnju stana kojeg je koristio isključivo u privatne, a ne u poslovne svrhe. Stoga je tuženikov prigovor otklonjen kao neosnovan.

19. Tuženik je podneskom od 30. travnja 2026. učinio nespornom činjenicu plaćanja predmetne naknade u iznosu od 2.716,77 kuna (360,58 eura) dana 28. prosinca 2000. te visinu uglavničene zatezne kamate u iznosu od 985,01 eura. S obzirom da tužitelj zahtjevom potražuje isplatu navedenog iznosa to je zahtjev za isplatu iznosa od 360,58 eura (visina kojeg je između stranaka nesporna) na temelju odredbi čl. 104. u vezi čl. 210. ZOO prihvaćen kao osnovan. Naime prema čl. 104. st.1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO uz obvezu plaćanja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi čl. 214. ZOO, s obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj, pa je upravo na temelju navedenih odredbi, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 360,58 sa zateznom kamatom tekućom od 01. lipnja 2025. do isplate, te iznos od 985,01 eura na ime uglavničenih zateznih kamata, a čija visina je također između stranaka nesporna, pa je i odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke ove presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP). Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa) prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje te troškovnikom. Trošak se odnosi na sastav tužbe od 25. srpnja 2025. sukladno Tbr 7.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, za sastav podneska od 13. listopada 2025. sukladno Tbr. 8.1. Tarife u iznosu od 100 bodova, te za sudjelovanje na ročištima od 03. travnja i 02. lipnja 2026., sukladno Tbr. 9.1. Tarife u iznosu od 2x100 bodova, što ukupno iznosi 400 bodova. Obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura sukladno Tbr. 54 Tarife navedeni trošak tužitelja iznosi 800,00 eura što uvećano za 25% PDV-a sukladno Tbr. 46 Tarife iznosi 1.000,00 eura. Tužitelju je valjalo priznati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i na presudu u iznosu od 110,00 eura, odmjerene sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi pa ukupno dosuđeni trošak tužitelja iznosi 1.143,18 eura, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Sudac:

Goran Felja

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Tužitelju po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 110,00 eura

2. Tuženiku po pun.