Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-8597/2025
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. DE i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22 i 47/23.), odlučujući o žalbi okr. DE i mlt. ME, podnesenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 18. srpnja 2025., broj Pp-2179/2023-12, u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
Prihvaćaju se žalbe okr. DE i mlt. ME, a u povodu tih žalbi po službenoj dužnosti u odnosu na okr. ĆE, ukida se pobijana prvostupanjska presuda u cijelosti te se predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom i rješenjem Općinskog suda u Karlovcu od 18. srpnja 2025., broj Pp-2179/2023-12, okr. DE i okr. ĆE su proglašeni krivima da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna 300,00 eura, koju su dužni platiti u roku tri mjeseca od pravomoćnosti presude (odobreno je plaćanje u tri mjesečna obroka), uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je svaki okrivljenik obvezan naknaditi 30,00 eura. Istom odlukom, maloljetnom počinitelju prekršaja ME je, zbog počinjenja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, primijenjen sudski ukor te je odlučeno da se u cijelosti oslobađa obveze naknade troškova prekršajnog postupka.
2. Protiv te presude, žalbe su podnijeli okr. DE i mlt. ME osobno, s prijedlogom da se iste prihvate.
3. Žalbe su osnovane.
4. U pravu su žalitelji kada tvrde da u provedenom dokaznom postupku odlučne činjenice nisu utvrđene s potpunom izvjesnošću. Naime, podnesenom optužbom se oba okrivljenika terete da su prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira počinili vičući na javnom mjestu, a maloljetni počinitelj prekršaja tjelesnim napadom na javnom mjestu. Iz provedenog dokaznog postupka je vidljivo da su i oba okrivljenika i maloljetni počinitelj prekršaja poricali počinjenje prekršaja, pri čemu okr. DE i mlt. ME nisu teretili ni jedan drugog niti okr. ĆE (jer ni u jednom dijelu obrana ne navode da je okr. ĆE vikao, a ta radnja mu se optužbom stavlja na teret), dok je okr. ĆE teretio i okr. DE i mlt. ME. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na takvim obranama okrivljenih i maloljetnog počinitelja prekršaja.
5. Pogrešno prvostupanjski sud navodi da je okr. DE svoje ponašanje, kao i ponašanje okr. ĆE opisao kao vikanje jer to ne proizlazi ni iz jednog dijela njegove obrane. Upućivanjem uvredljivih izraza, što okr. DE opisuje u obrani, ne ostvaruje se biće inkriminiranog prekršaja, jer sadržaj riječi nije odlučna činjenica za ostvarenje bića prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nego, u situacijama kada je modus operandi verbalna komunikacija, odlučna je činjenica da se radi o takvom intenzitetu verbalne komunikacije koja je ekvivalent vikanju ili svađi, a to ne proizlazi iz obrane okr. ME ni u odnosu na njegovo ponašanje niti u odnosu na ponašanje okr. ĆE. Dio obrane okr. ME kojim opisuje tjelesni napad okr. ĆE nije bitan za ovaj prekršajni postupak jer to nije predmet optužbe. Stoga, po ocjeni ovog suda, sadržaj obrane okr. DE jasno ukazuje da on ne priznaje da bi vikao na predmetnom parkiralištu, ne tereti ni okr. ĆE da bi vikao, a ne tereti ni mlt. ME za tjelesni napad na okr. ĆE.
6. Iz obrane mlt. ME proizlazi da poriče svoju krivnju, a ne tereti ni okr. DE niti okr. ĆE, jer ni u jednom dijelu obrane nije naveo da bi i jedan od njih dvojice vikao. Mlt. ME opisuje tjelesni sukob između okr. DE i okr. ĆE, ali to nije predmet optužbe. Iz obrane okr. ĆE proizlazi da on poriče svoju krivnju, tereti okr. DE da je vikao na predmetnom parkiralištu, tereti okr. DE za tjelesni napad koji nije predmet optužbe i tereti mlt. ME da ga je tjelesno napao na način kako mu je to optužbom stavljeno na teret.
7. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio da se iz takvih obrana okrivljenika i maloljetnog počinitelja prekršaja, koji poriču svoju krivnju i neki od njih prebacuju krivnju na suokrivljenika, može izvan svake razumne sumnje zaključiti da su počinili prekršaj za koji se terete. Prvostupanjski sud je u zaključivanju selektivno cijenio obrane okrivljenika - istinitim u dijelu kojim terete suokrivljenika (pri čemu je pogrešno zaključio da iz obrana okr. DE i mlt. ME proizlazi radnja za koju je okr. ĆE optužen), a neistinitim u dijelu kojim poriču svoju krivnju za prekršaj, zanemarujući pritom činjenicu da se okrivljenici imaju pravo braniti na način koji žele, pa dakle i neistinitim iskazivanjem. Ovo bez obzira na činjenicu da je okr. ĆE u obrani naveo kako je prilikom podnošenja prijave rekao kako ne želi da se pokreće bilo kakav postupak protiv mlt. ME, jer ta činjenica nije dostatna da bi imala značaj kontrolne činjenice za ocjenu vjerodostojnosti obrane okr. ĆE.
8. Slijedom svega navedenog, ne mogu se prihvatiti razlozi prvostupanjskog suda kojima se rukovodio pri zaključivanju, jer je provedene dokaze trebalo cijeniti s više pažnje i kritičnosti pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. S obzirom da je u povodu žalbi okr. DE i mlt. ME utvrđeno da razlozi zbog kojih pobijanu presudu treba ukinuti postoje i u odnosu na okr. ĆE, koji nije podnio žalbu, to je primjenjujući načelo blagodati spojenosti (beneficium cohaesionis), na temelju čl. 202. st. 6. Prekršajnog zakona, po službenoj dužnosti, postupljeno kao da takva žalba postoji.
9. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se ukaže potreba izvođenja te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza donijeti novu zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
10. Pritom će prvostupanjski sud voditi računa da odredba čl. 3. st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.), koja se supsidijarno primjenjuje i u prekršajnom postupku, propisuje da će sud dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakona riješiti na način koji je povoljniji za okrivljenika. Ovo postupovno pravilo, poznato i kao načelo in dubio pro reo, određuje dokazni standard prema kojemu one činjenice koje idu na štetu okrivljenika moraju biti utvrđene izvjesno, dakle, na način da je njihovo postojanje izvan svake razumne sumnje. Čim postoji sumnja glede takvih činjenica, one se ne mogu smatrati utvrđenima. Iz citirane odredbe proizlazi i pravilo koje se odnosi na dokazivanje odlučnih činjenica koje idu u korist okrivljenika: te činjenice treba uzeti dokazanima čak i kada su samo vjerojatne, dakle, kada postoji sumnja na njihovo postojanje, pa čak i kada bi postojanje one činjenice koja bi išla na štetu okrivljenika bilo vjerojatnije nego postojanje činjenice koja mu ide u korist.
11. Stoga je, na temelju čl. 206. st. 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 30. lipnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Nada Horvatović, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenike, maloljetnog počinitelja i tužitelja.
