REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-60/2018-92

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1) GU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Bralić, odvjetnik u Splitu, 2) ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, protiv tuženice ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Anzulović-Mirošević, odvjetnik u Supetru, radi utvrđenja ništavosti, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 6.svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, dana 30.lipnja 2026. na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je ništav kupoprodajni ugovor sklopljen između CU i ĐU dana 29. siječnja 2001. godine s ovjerenim potpisom prodavateljice ovjerenim od strane javnog bilježnika iz Supetra Ervina Kuzmanića broj OV-147/01.

II.Nalaže se uspostava zemljišnoknjižnog stanja u ZU 912 čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], kakva je bila prije provedbe kupoprodajnog ugovora sklopljenog između CU i ĐU dana 29. siječnja 2001. godine s ovjerenim potpisom prodavateljice ovjerenim od strane javnog bilježnika iz Supetra Ervina Kuzmanića broj OV-147/01 tako da se briše pravo suvlasništva s imena tužene ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] za 20/24 idealnog dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužitelja kao pravnih sljednika pok. CU i to GU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za 20/72 idealnog dijela te ŽU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za 40/72 idealnog dijela.

III.Nalaže se uspostava zemljišnoknjižnog stanja u ZU 2399 čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kakva je bila prije provedbe kupoprodajnog ugovora sklopljenog između CU i ĐU dana 29. siječnja 2001. godine s ovjerenim potpisom prodavateljice ovjerenim od strane javnog bilježnika iz Supetra Ervina Kuzmanića broj OV-147/01 tako da se briše pravo vlasništva s imena tuženika tužene ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužitelja kao pravnih sljednika pok. CU i to GU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za 1/3 idealnog dijela te ŽU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] za 2/3 idealnog dijela.

IV.Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljima u roku 15 dana troškove parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.300,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelji su 4.siječnja 2018. podnijeli tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora sklopljenog između njihove pravne prednice pok. CU i tuženice, te posljedično radi uspostave prijašnjeg zemljišno-knjižnog stanja na nekretninama pobliže označenim u izreci. Tužba se činjenično temelji na tome da je tuženica, koristeći se teškim materijalnim stanjem prednice tužitelja i stanjem nužde njezine obitelji uzrokovane bolešću oca tužitelja i nezaposlenošću roditelja tužitelja, za sebe ugovorila korist koja je u očitom nerazmjeru s ugovorenom kupoprodajnom cijenom od 29.000 DEM. Također, na prvom ročištu tužitelji su naveli lakomislenost CU pri sklapanju pravnih poslova kao temelj ništavosti ugovora.

Podneskom od 5.siječnja 2018. tužitelji su uredili točku III. tužbenog zahtjeva ispravkom pogreške u pisanju.

2.U odgovoru na tužbu tuženica je osporila sve navode tužbe i predložila odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška. Istaknula je da kupoprodajni ugovor ne sadrži nikakvih mana volje, da predmetna cijena odražava realnu tržišnu vrijednost u trenutku sklapanja ugovora, da je prodavateljica bila pri punoj svijesti i htjela otuđiti svoju imovinu na Braču.

Prigovor tuženice o mjesnoj nenadležnosti suda u Splitu odbijen je raspravnim rješenjem od 8. ožujka 2021. budući da je bivši Općinski sud u Supetru postao stalna služba ovog suda pa se ovaj sud nije mogao oglasiti nenadležnim.

3.U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, spisa Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru br. P-2284/20 (ranije oznake P-5523/15), P-649/19 (ranije P- 5524/15), P-1327/2020 (ranije P-5524/2015) i P-297/2020 (P-5956/17), saslušanjem stranaka i svjedoka TU, OU, ŠU, VU, SU, UU, ZU, te vještačenjem po vještaku psihijatru dr. Časlavu Lončaru i vještaku građevinske struke Ranku Kuriru.

3.1.Sud je odbio prijedloge tužitelja za provođenjem novih i dopunskih medicinskih i građevinskih vještačenja budući da prihvaća mišljenja vještaka Lončara i Kurira, a prigovore tužitelja drži neosnovanim iz razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja.

3.2.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora i posljedično uspostava ranijeg zemljišno knjižnog stanja.

4.1.Među strankama nije sporno: da je prednica tužitelja, sada pok. CU, dana 29.siječnja 2001. sklopila predmetni kupoprodajni ugovor s tuženicom putem tuženičinog punomoćnika TU, kojim je tuženici prodala nekretnine pobliže označene u izreci (ukupne površine 9.240 m2) za ukupnu cijenu od 29.000,00 DEM (3,14 DEM/m2) u kunskoj protuvrijednosti; da je tuženica stupila u posjed kupljenih nekretnina i na istima izgradila obiteljsku kuću (što su tužitelji priznali u iskazu); da je pok. CU umrla **.**.2010., a tužitelji su njezini nasljednici.

4.2.Sporna su pitanja: je li u trenutku sklapanja spornog ugovora CU bila u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju ili lakomislena; jesu li tuženica, odnosno njezin punomoćnik MU, za to stanje znali ili morali znati; je li ugovorena kupoprodajna cijena bila u očitom nerazmjeru s tržišnom vrijednošću nekretnina.

4.3.U ovom postupku su mjerodavne niže citirane odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) koje se primjenjuju temeljem čl.1163.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05).

S obzirom na činjeničnu osnovu tužbe, ovdje valja primijeniti čl.141.st.1.ZOO koji daje definiciju zelenaškog ugovora. Naime, ništav je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugoga, njegovom nedovoljnom iskusnošću, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za koga trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugome dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

Da bi se prema navedenoj zakonskoj odredbi neki ugovor mogao svrstati pod pojam zelenaškog ugovora, moraju kumulativno (tako VSRH, Revt-309/2018) biti ispunjeni svi uvjeti: da postoji očiti nerazmjer između obveza ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora; da je jedna ugovorna strana iskoristila nepovoljan položaj u kojem se našla druga strana, njeno stanje nužde ili teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost što je rezultiralo očiglednim nerazmjerom obveza ugovorenih strana, te da je ona strana koja koristi stanje nužde suugovaratelja znala ili morala znati stanje druge ugovorne strane. Isto tumačenje predmetne odredbe daje i pravna teorija (G: Komentar ZOO-a, 1978., str. 571) prema kojoj se, uz kumulativno, traži i istovremeno postojanje svih uvjeta. Dakle, nema mjesta primjeni ove odredbe ako se naknadno pojavi jedan od uvjeta.

5.U postupku je utvrđeno sljedeće:

Iz tužbi priloženih rješenja HZMO-a proizlazi da je pok. JU od 1994. bio proglašen invalidom rada, a od 31.prosinca 1998. je bio u mirovini s isplatom prijevremene starosne mirovine od 1.332,31 kn. Pokojna CU u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije bila zaposlena, a i iz pribavljenog izlista iz baze podataka HZMO-a proizlazi da je ona od 1981. do 1990. skupila cca 3 i pol godine radnog staža. Postoji, dakle, objektivno skromno materijalno stanje nje i njezine obitelji. Međutim, ovaj sud nije uvjeren da je to stanje dostiglo razinu stanja nužde u smislu čl.141. ZOO, tj. takve prisile objektivnih (ekonomskih) okolnosti koja isključuje slobodu volje ili je bitno sužava. U prilog tome govori nekoliko okolnosti utvrđenih na temelju iskaza svjedoka i isprava.

Temeljni svjedok o ovom pitanju je MU koji je dao iskaz i u ovoj parnici i u predmetu br. P-2284/20 (ranije P-5523/15). Ovaj sud je svjestan da je riječ o svjedoku s osobnim interesom: on je sam isti dan kupio od CU nekoliko čestica po cijeni od 8.500 DEM (i vodi paralelne sporove s tužiteljima u svezi tih nekretnina), a njegova supruga pozajmila je CU i njezinom suprugu iznose od 3.000 DEM i 1.500 DEM. To ga naizgled a priori čini nepouzdanim u onim dijelovima iskaza koji istodobno idu i njemu i tuženici u korist. No, treba razlikovati dvije kategorije njegovih izjava: izjave koje mu idu u prilog (npr. da CU nije pojavom odavala dojam osobe koja ima financijske probleme) i izjave koje mu ne idu u prilog (npr. da je njegova supruga CU pozajmljivala novac, da je CU dvaput znala prespavati u njegovoj kući kad je dolazila na ročišta na Brač što bi značilo da je mogao znati neke njezine privatne stvari). Upravo potonja kategorija izjava (koje bi svjedok sklon laganju prešutio ili na neki način prilagodio) daju veću dokaznu snagu njegovom iskazu jer te izjave ukazuju na to da nije svoj iskaz prilagođavao. Stoga, ovaj sud svjedoku MU vjeruje kad u svom iskazu tvrdi: da je CU u pregovorima bila „dosta teška‟; da je inicijalno tražila 40.000 DEM, a potom pristala na 29.000 DEM, da je rekla da planira od prihoda kćeri otvoriti firmu i obnoviti stan u [adresa], te da nije odavala dojam osobe u egzistencijalnoj nevolji već je uvijek bila dotjerana. Te okolnosti potvrđuju i drugi dokazi. Konkretno, iskaz tužiteljice ŽU koja je na pitanje punomoćnika tuženice potvrdila da je njezina majka za života prodala stan u [adresa] (koji je naslijedila od majke) i ruševni objekt u Murvici, a da je novac od prodaje stana uložen u uređivanje kuće u [adresa], čime je sama potvrdila da se radilo o slobodnom poslovnom odlučivanju, a ne o prisili lošim imovinskim prilikama. Također, i iz iskaza VU proizlazi da je CU znala biti rastrošna kada su u pitanju luksuzni artikli (skupe sunčane naočale) koji su predstavljali puke statusne simbole i služili isključivo izgradnji vanjskog imidža. Dakle, prednica tužitelja je u tom razdoblju raspolagala imovinom i sama donosila odluke o njezinom otuđivanju, što upućuje na slobodnu volju, a ne na stanje prisile.

5.1.Što se tiče navoda o bolesti JU koja je iziskivala skupocjena liječenja, vještak psihijatar dr. Lončar je u dopuni nalaza i mišljenja od 8. prosinca 2023. utvrdio, temeljem uvida u zdravstveni karton JU, da se dijagnoza karcinoma prostate prvi put navodi tek 14. ožujka 2011., tj. više od deset godina nakon sklapanja spornog ugovora. Također, navod tužitelja iz tužbe da je JU imao upale koje su dovele do retencije urina i epididimitisa (što je, inače, upala dijela testisa), zbog čega je morao uzimati antibiotike, nije prikladan i osnovan da učini vjerojatnim postojanje teškog zdravstvenog stanja. Propisivanje i uzimanje antibiotika i onda i sad je u Hrvatskoj predstavljalo poprilično malen izdatak za pacijenta. Tužitelji nisu ponudili medicinsku dokumentaciju kojom bi dokazali da su troškovi liječenja u godinama oko 2001. bili toliki da su obitelj doveli u egzistencijalne neprilike. Taj teret dokazivanja je na tužiteljima (čl. 219. ZPP), a oni nisu dokazali tu činjenicu.

5.2.Što se tiče pretpostavke znanja ili mogućnosti znanja tuženice i/ili njezina punomoćnika o eventualnom stanju nužde, ova pretpostavka također nije dokazana. Svjedok MU je iskazao da mu CU nije ni jednom prilikom iznosila financijske poteškoće, da je djelovala uredno, te da je suprug JU CU dolazio na Brač radi izvođenja soboslikarskih radova. Tuženica ĐU, koja je CU srela samo jednom, izjavila je da nije imala saznanja o financijskim ili zdravstvenim problemima prodavateljičine obitelji. Tužiteljica ŽU je o ovom pitanju u svom iskazu navela tek pretpostavku (da je MU "vjerojatno znao" jer "vjerojatno se raspitivao") bez ikakvog konkretnog dokaza da se to stvarno i dogodilo. Taj njezin iskaz je neuvjerljiv jer se temelji na nagađanju, a ne na znanju. Svjesno korištenje tuđim stanjem nužde pretpostavlja znanje, a ne samo mogućnost saznanja.

5.3.Glede pretpostavke očitog nerazmjera uzajamnih davanja, vještak Ranko Kurir, izradio je procjembeni elaborat (dostavljen 15. listopada 2024., dopunjen 28.srpnja 2025. i 30. rujna 2025. te razjašnjen na ročištima) koristeći poredbenu metodu uz međuvremenska i interkvalitativna izjednačavanja temeljem indeksnih nizova Državnog zavoda za statistiku. Procijenio je tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina na dan sklapanja ugovora 29. siječnja 2001. na ukupno 19.510,00 EUR (tj. 38.158,24 DEM), dok je ugovorena cijena iznosila 29.000,00 DEM što znači razliku od oko 24% na štetu prodavatelja.

5.4.Tužitelji su osporavali taj nalaz, a ovaj sud je mišljenja da svojim argumentima nisu doveli u sumnju pravilnost mišljenja.

Prvo, tužitelji su prigovorili da vještak nije primijenio propise o procjeni jer je koristio statističku analizu umjesto poredbene metode. Taj prigovor je neosnovan jer statistička analiza (odstupanje, eliminacija netipičnih podataka) sastavni je i nerazdvojivi dio poredbene metode prema čl. 4. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (Narodne novine 105/15, dalje: Pravilnik) koji nalaže kontrolu odstupanja od prosjeka. Vještak je to iscrpno objasnio u pisanom očitovanju od 28.srpnja 2025., a prigovor tužitelja svodi se na nerazumijevanje metodologije. Uostalom, da je statistička obrada propisana sastavnica poredbene metode proizlazi iz odredbe čl. 68. st. 1. toč. 11. Pravilnika ("sadržaj procjembenog elaborata uključuje statističku obradu i izračun s isključivanjem neuobičajenih okolnosti").

Drugo, tužitelji su na ročištu od 15. rujna 2025. predali kupoprodajni ugovor od 19. kolovoza 2004. za č. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (neposredno međašnje s predmetnim nekretninama) po cijeni od 47,55 EUR/m2. Predlagali su da vještak taj podatak uzme kao usporednu kupoprodaju, čime bi procijenjena vrijednost značajno porasla, a nerazmjer s ugovorenom cijenom bio bi još veći. Vještak je u dopunskom očitovanju od 30. rujna 2025. jasno i obrazloženo odbacio tu usporedbu. Ovaj sud prihvaća to odbacivanje kao metodološki ispravno iz sljedećih razloga. Prema čl. 4. st. 1. i 3. Pravilnika, usporedne kupoprodaje eliminiraju se ako cijena odstupa od prosječne za više od 30%, a posebno ako je primjetan utjecaj neuobičajenih okolnosti. Cijena od 47,55 EUR/m2 je gotovo dvostruko veća od najviše usporedne kupoprodaje u vještakovu uzorku (24,67 EUR/m2 iz 2023. godine), i to za negrađevinsko zemljište u zoni u kojoj je srednja vrijednost bila oko 2,22 EUR/m2. To nije iznos koji se može objasniti lokalnom atraktivnošću ili boljom infrastrukturom jer parcele br. 5971/3 i 5971/4 imaju iste prostorno planske atribute kao i predmetne nekretnine, a ni vještak ni itko drugi nije našao racionalno tržišno objašnjenje za tu razliku. Daleko je vjerojatnije da su u toj kupoprodaji od 2004. bili prisutni privatni motivi ili kakva druga neuobičajena okolnost iz čl. 4. st. 2. Pravilnika koja tu transakciju čini nereprezentativnom za usporedbu. Prigovor tužitelja da je vještak time eliminirao parcele najsličnije predmetnim u pogledu lokacije sadržajno je netočan. Lokacijska blizina ne implicira i reprezentativnost tržišne cijene. Upravo suprotno, ako je lokacija ista, a cijena 20 puta viša od ostalih usporednih u zoni, to je argument za eliminaciju, a ne protiv eliminacije te usporedbe.

Slijedom navedenog, ovaj sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Kurira kao ispravan i stručno napravljen. Razlika od oko 24% između procijenjene i ugovorene vrijednosti, premda nije zanemariva, po ocjeni ovog suda ne doseže prag očitog nerazmjera u smislu čl. 141. ZOO, koji zahtijeva takvu disproporciju koja je bitna i upadljiva, a ne tek tržišni popust postignut u pregovorima. Valja imati u vidu i specifičnost predmetnih nekretnina (negrađevinsko zemljište u zoni šume i šumskog zemljišta bez komunalne infrastrukture tj. struje, vode, asfaltiranog pristupa) u vrijeme prodaje što je svjedok ZU naveo. Osim toga, dodatno se navodi da je logično kako je cijena niža od tržišne jer je tuženica nakon kupnje morala pokrenuti i parnični postupak radi sređivanja zemljišno-knjižnog stanja i uknjižbe tj. morala se izložiti dodatnim troškovima.

5.5.Što se tiče sposobnosti pok. CU za sklapanje pravnih poslova, treba reći da iz sadržaja spisa ne proizlazi da su tužitelji u ovom postupku ikada istaknuli poslovnu nesposobnost ili nesposobnost rasuđivanja CU kao samostalni pravni temelj ništavosti ugovora. Tužba i sva kasnija pismena tužitelja se pozivaju isključivo na čl. 141. ZOO spominjući njezinu lakomislenost kao nekakvu psihološko- psihijatrijsku komponentu. Psihijatrijsko vještačenje su tužitelji predlagali kao dokaz koji bi potkrijepio psihijatrijsku komponentu. Ako tužitelji nisu istaknuli poslovnu nesposobnost kao pravni temelj, sud nije čak ni dužan ulaziti u analizu tog temelja jer bi time izašao izvan postavljenog tužbenog zahtjeva i njegove činjenične osnove. Vezano za njezinu lakomislenost, u ovom predmetu su sudu bila na raspolaganju dva psihijatrijska vještačenja - dr. Sanje Batine (u predmetu P-5524/15, prilog ovom spisu) i dr. Časlava Lončara (provedeno u ovom postupku). Oba vještaka suglasno zaključuju da u trenutku sklapanja spornog ugovora CU nije imala psihopatoloških smetnji koje bi dovele u pitanje njezinu sposobnost rasuđivanja i slobodnog odlučivanja. Tužitelji su u oba postupka osporavali pravilnost oba nalaza vještaka, posebno navod da CU nije bolovala od shizofrenije. Ovaj sud je te prigovore ocijenio neosnovanim iz razloga koji slijede.

5.6.Tužitelji tvrde da je shizofrenija mogla postojati i prije psihijatrijske dijagnoze iz 2010., pozivajući se na retrospektivne simptome (vidljive iz ponašanja CU) i stručnu literaturu prema kojoj se ta bolest javlja pretežno od 15. do 45. godine. Taj argument jest metodološki poznat u sudskoj psihijatriji, ali ovaj sud ga ne prihvaća kao dovoljno kvalitetan za dovođenje u pitanje mišljenja vještaka u ovom predmetu. Vještak dr. Lončar je na ročištu od 3. srpnja 2024. ostao pri svom ranijem mišljenju (prema kojemu se dijagnoza distonija neurovegetativa (DNV) iz prosinca 2000., kao neurotska smetnja, ne može dovesti u pitanje njezinu sposobnost za rasuđivanje) te je jasno i nedvosmisleno pojasnio: da u spisu ne postoji ni jedan psihijatrijski nalaz o CU prije 2009., tj. kad je osam godina nakon sklapanja spornog ugovora bila prva psihotična reakcija;da osobe s paranoidnom shizofrenijom, prema kliničkom iskustvu, tipično ne bi potpisivale nešto što je protivno njihovim interesima. S druge strane, u drugom predmetu P-5956/2017 vezanom uz iste tužitelje, vještakinja dr. Batina je u svom mišljenju (list 133 i 135) navela da kod dijagnoze DNV prevladavaju smetnje jednog ili više organa čijim radom upravlja vegetativni nervni sustav te da je prva akutna psihotična reakcija dijagnosticirana tek 2009. Također, na ročištu 8. listopada 2020. izjavila da u 35 godina rada na akutnom odjelu psihijatrije nije imala pacijenta kome bi se shizofrenija dijagnosticirala iza 45. godine, a CU je u trenutku sklapanja ugovora imala 55 godina, dakle izvan tipičnog razdoblja javljanja te bolesti (15–25 i kasne 40-e godine). Prigovor tužitelja da je vještak dr. Lončar previdio dijagnozu F20 u spisu je neosnovan. Naime, on je dokumentaciju pregledao i iznio mišljenje da ne postoji kod CU shizofrenija (inače da postoje 4 osnovne vrste shizofrenije), već akutna psihotična reakcija. Svakako valja navesti da se radi o dijagnozi F20.5 (rezidualnoj shizofreniji), tj. o nalazu koji je dospio u karton tek u veljači 2010. (dva mjeseca prije smrti CU), a ne o kroničnoj bolesti koja bi bila prisutna još 2001. Za taj tip shizofrenije stručni rad, kojeg baš tužitelji citiraju tijekom postupka (vidjeti toč.5.8.), navodi da nastupa tek nakon višestrukih akutnih epizoda kakvih nije bilo prije 2009.

5.7.Tužitelji su i na ročištu od 6. svibnja 2026. ustrajali u prigovorima da shizofrenija može postojati i prije nego li bude klinički dijagnosticirana, budući da pacijent koji nema uvid u vlastitu bolest može godinama živjeti bez psihijatrijske obrade, te da se epizode čudnog ponašanja koje su opisali svjedoci mogu retroaktivno tumačiti kao stadij bolesti. Taj prigovor ovaj sud ne prihvaća kao dovoljan da poljulja nalaze vještaka, iz razloga koji slijede.

Kao prvo, teorijska mogućnost nedijagnosticirane shizofrenije nije dokazana činjenica. Teret dokazivanja leži na tužiteljima, a oni nisu predložili ni jedan medicinski nalaz iz cijelog desetljeća koje je prethodilo sklapanju spornog ugovora koji bi, makar i neizravno, ukazivao na psihopatološke smetnje. Nema liječničkih uputa specijalistu, nema zabilješki liječnika opće prakse o psihičkim tegobama, nema hospitalizacija ni ambulantnih psihijatrijskih pregleda. Odsutnost medicinske dokumentacije u trajanju od desetljeća je okolnost koja govori u prilog zaključcima oba vještaka i dr. Lončara i dr.Batina.

Kao drugo, čak i kad bi se hipotetski prihvatilo da je CU baš 2001. bolovala od shizofrenije, to samo po sebi ne bi vodilo zaključku o lakomislenosti CU ili njezinoj nesposobnosti za rasuđivanje pri sklapanju spornog ugovora. Pravno relevantan kriterij nije dijagnostički (tj. je li postojala dijagnoza shizofrenije) već funkcionalni, tj. je li kod CU u trenutku sklapanja ugovora bila zahvaćena sposobnost razumijevanja naravi i posljedica konkretne radnje jer lakomislenost označava karakteristiku ljudi koji se nepromišljeno upušta u nešto ili nešto nepromišljeno poduzimaju. Na to pitanje iz mišljenja oba vještaka proizlazi zaključak da ta sposobnost nije bila zahvaćena, a taj je zaključak potkrijepljen objektivnim okolnostima samog sklapanja. Naime, CU je pregovarala o cijeni (inicijalno tražeći 40.000 DEM i snizivši je na 29.000 DEM), istog dana sklopila je ukupno tri kupoprodajna ugovora za ukupno 65.000 DEM, te je unaprijed spominjala drugima svrhu trošenja prihoda od prodaje (osnivanje firme za kćer, dovršetak kuće u [adresa]). Takvo ponašanje nespojivo je s akutnom psihotičnom epizodom i prikladnije je osobi s očuvanom sposobnošću zaključivanja i rasuđivanja. Kao treće, iskazi svjedoka o epizodama čudnog ponašanja (kupovanje sitnica na tržnici, glasno pričanje, tvrdnje o radu u američkoj ambasadi i sl.) vremenski su neodređeni i nije dokazano da se odnose na razdoblje oko 29. siječnja 2001. Vještak Lončar nije te iskaze ignorirao, nego ih je ocijenio nedostatnim za retrospektivnu psihijatrijsku dijagnozu s pravnim učinkom i to stoga što opisana ponašanja mogu biti simptom cijelog spektra stanja, a ne nužno shizofrenije, te jer su iskazi svjedoka (koji su medicinski laici) po prirodi subjektivni i interpretativni te najmanje pouzdani.

5.8.U podnesku tužitelji citiraju vrlo mali segment doktorske disertacije psihijatrice dr. sc. Dine Bošnjak Kuharić, ali ne dostavljaju tu disertaciju u cjelovitom obliku iako je ista javno dostupna na internetu[1] . Na internetu se mogu pronaći i druga cjelovita stručna djela (npr. Ž: Forenzička psihijatrija, 1989.) koje djelo je priručnik za sudsko-pshijatrijska vještačenja. U navedenom djelu (str. 56 istog) stoji da osobu oboljelu od shizofrenije ne treba smatrati potpuno poslovno nesposobnom već da treba svaki slučaj pažljivo detaljno analizirati.

Svakako treba primijetiti da doktorska disertacija dr. sc. Dine Bošnjak Kuharić sadrži neke dijelove koji ne čine prigovore tužitelja osnovanim već zapravo potvrđuju mišljenje vještaka dr. Lončara. Naime, disertacija (str.21) potvrđuje da shizofrenija u rezidualnoj fazi tipično nastupa nakon višestrukih akutnih epizoda, a u medicinskoj dokumentaciji CU nema evidentiranih akutnih psihotičnih epizoda prije 2009. Tek u rezidualnoj ili kroničnoj fazi događa se značajan i često progresivan pad funkcionalnih kapaciteta što dovodi do dizabiliteta, nemogućnosti samostalnog življenja i poteškoća u svim razinama svakodnevnog života. CU je, prema svemu utvrđenom u postupku, 2001. samostalno putovala na Brač, pregovarala, sklapala ugovore, raspolagala novcem i planirala načine potrošnje istog što zvuči nespojivo s kognitivnim deficitima opisanim u disertaciji kao obilježjima razvijene bolesti.

Ovaj sud također navodi da ovo ne predstavlja zadiranje suda u stručna medicinska pitanja kojima se bave vještaci već sudsko podvrgavanje mišljenja vještaka testu provjere logičnosti, pravilnosti i stručnosti istog.

5.9.Iskazi svjedoka SU, UU, AU i VU (susjedi i poznanici CU) koji opisuju neobično ponašanje CU na gradskoj tržnici i u kvartu, uzimaju se s oprezom jer, kako je vještakinja dr. Batina istaknula u svom nalazu, informacije dobivene iskazima rođaka i poznanika u sudskom postupku generalno su najmanje pouzdani zbog visoke subjektivnosti i osobnog interesa. Što se tiče konkretnog sadržaja tih iskaza (opisana ponašanja kao što su kupovanje „drangulija“, rastrošnost, glasno pričanje, pozajmljivanje novca od prolaznika, tvrdnja o poslu u američkoj ambasadi), takva ponašanja se opisuju kao tipična u maničnim epizodama. O tome je iskazala svjedokinja ŠU (inače psihijatar) koja je obavila pregled CU najprije radeći u ambulanti negdje između 2000. i 2002. (kad je CU bila u stanju jake manije bez psihotičnih elemenata) i kasnije u kućnom posjetu negdje iza 2008. kad se nalazila se u depresivnoj fazi s određenim psihotičnim elementima tj. bila je paranoidna i imala halucinacije. Dakle, svjedokinja, koja je ujedno stručnjak za psihijatriju, nije spominjala dijagnozu shizofrenije u vremenskom razdoblju blizu vremena sklapanja spornog ugovora. Također, valja reći da ni jedan od tih svjedoka nije bio prisutan pri sklapanju ugovora niti opisuje njezino ponašanje oko datuma 29. siječnja 2001.

5.10.Premda to nije krucijalan detalj, ovaj sud također daje značaj i činjenici da je potpis CU na spornom ugovoru ovjeren od javnog bilježnika koji je po čl.34.st.3.Zakona o javnom bilježništvu bio ovlašten odbiti ovjeru ako je postojala sumnja da potpisnik nije pri punoj svijesti ili ne razumije značenje radnje.

6.Primjenom mjerodavne pravne norme na gore navedeno utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu čl. 141. ZOO jer nisu ispunjeni kumulativno traženi uvjeti iz te odredbe pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen.

https://neuron.mefst.hr/docs/graduate_school/tribe/Repozitorij_Doktorata/ ĐDina_thesis.pdf 6.1.Na kraju se valja osvrnuti i na potencijalnu potpunu nesvrsishodnost predmetne tužbe. Naime, posljedica ništavosti je da svaka stranka vraća ono što je stečeno temeljem ništavog ugovora tj. bez osnove. To bi značilo da bi, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženica trebala tužiteljima vratiti vlasništvo nad prodanim nekretninama. Međutim, nakon kupnje tuženica je na zemljištu izgradila kuću vrijednost koje kuće bi tužitelji uknjižbom na njihovo ime stekli bez osnove. Posljedično, tužitelji bi bili obvezni tuženici isplatiti naknadu za vrijednost predmetne kuće, no ostaje neizvjesno kakva je njihova financijska solventnost za podmirenje takve obveze.

7.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

Vrijednost predmeta spora je određena rješenjem na prvom ročištu na iznos od 201.000,00 kn (sad 26.677,28 EUR) koji iznos su suglasno punomoćnici predložili na ročištu.

7.1.Tuženici je dosuđen sljedeći trošak: po 250 bodova (Tbr.7 i 9.OT) za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 8.7.2024., 27.8.2025., te za ročišta od 8.3.2021., 20.12.2021., 18.2.2022., 19.4.2022., 6.9.2022., 19.12.2022., 23.2.2023., 3.7.2024., 19.3.2025., 15.9.2025., 6.5.2026., 50 bodova (Tbr.9.toč.5.OT) za ročišta od 3.9.2021., 29.6.2022., 17.3.2026., što zbrojeno, pretvoreno u EUR iznosi 7.300,00 EUR.

U Splitu, 30.lipnja 2026.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika