Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-781/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Tamara Mušnjak Šipić, odvjetnica u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-980/2019-24 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-980/2019-24 od 19. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju AN iznos od 1.740,45 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.937,99 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. Žalba tužene nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa kojeg je platio tuženoj temeljem ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 029-50-3436486 od 2. svibnja 2006. sklopljenog s tuženom kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

5. Tužena prije svega u žalbi tvrdi da joj je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud njezine navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti, „čak i ako ih je proveo, za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“ te se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima je taj sud utvrdio povredu zajamčenog prava na pravično suđenje.

6. Naprijed iznesenim tvrdnjama tužena nije učinila vjerojatnim da bi joj bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer protivno navodima žalbe pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o svim bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužene, tuženoj je omogućeno raspravljati o predmetu spora te je osigurano načelo kontradiktornosti postupka. Prvostupanjska presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud prvog stupnja obrazložio je na valjan i prihvatljiv način pa stoga nije nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna već je jasna, određena i neproturječna zbog čega ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi donošenjem iste tuženici bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st.4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

9. Također, sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 3. ZPP.

10. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 12. Ugovora o kreditu). Navedeni prigovor sud prvog stupnja je odbio time da o istom nije donio posebno rješenje već je u obrazloženju pobijane presude iznio razloge zbog čega taj prigovor odbija.

11. Iz sadržaja spisa proizlazi da je čl. 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, da iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tužene ništetan.

12. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

13. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, je jasan i razumljiv i u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

14. Međutim, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

15. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP/03) koja je sročena od strane tužene sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

16. Naime, tužitelj ima prebivalište u [adresa] (na području grada [adresa]), dok se sjedište tužene nalazi u Zagrebu, pa cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz Ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).

17. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

18. Tužena nadalje u žalbi ukazuje da je tužitelj podneskom od 9. studenog 2022. preinačio tužbeni zahtjev time da je isti smanjio, o kojoj preinaci je sud bio dužan odlučiti što je propustio, na koji način je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 190. i čl. 191. ZPP.

19. Sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP, jer sniženje tužbenog zahtjeva tužitelja koje je učinjeno navedenim podneskom nakon provedenog vještačenja, ne predstavlja preinaku zahtjeva koju svojim sadržajem predviđa odredba čl. 191. ZPP, pa odlučujući o takvom zahtjevu sud nije počinio niti bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

20. Također, sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. ZPP. Naime, budući da tužitelj nije povukao tužbu za određeni osnov nego samo za visinu, ne radi se po ocjeni ovoga suda o povlačenju tužbe za koje se traži pristanak protivne strane, nego o smanjenju tužbenog zahtjeva kojemu se tuženik ne može protiviti.

21. U odnosu na žalbeni navod tužene da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. ZPP jer nije odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe koju je tužitelj učinio podneskom od 9. studenog 2022. kojem se povlačenju tužena protivila, a kojim je povučen zahtjev za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope valja istaći da iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj uopće nije od tužene potraživao isplatu po toj osnovi pa time nije počinjena niti navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka, time da valja istaći da je tužena u odnosu na navedeno predlagala donošenje dopunske presude s kojim prijedlogom je odbijena rješenjem suda prvoga stupnja od 18. ožujka 2026.

22. Nadalje, tužena u žalbi neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZP. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 8. studenog 2019. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe čl. 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužitelj u zahtjevu za utvrđenje ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502. c ZPP nije osnovan.

23. Među strankama nije sporno da je između tužene kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 2. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 029-50-3436486 na iznos od 17.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan dospijeća radi kupnje osobnog vozila.

24. Tužitelj se u činjeničnim navodima tužbe pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

25. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

26. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

27. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

28. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja odredaba o valutnoj Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

29. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju tečajne liste tužene na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

30. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

31. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

32. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetne odredabe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važeće na dan dospijeća.

33. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 2.svibnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

34. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2. svibnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

35. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredba koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan isplate ništetne.

36. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatio tuženoj 1.740,45 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

37. Žalbeni navodi kojima tužena smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Naime, negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje po ocjeni ovoga suda ne postoji pravna osnova temeljem kojeg bi tužitelj isti trebao platiti tuženoj. Valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK –CHFna dan isplate kredita."

38. Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa s osnova negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene s osnova negativnih tečajnih razlika, pa samim time niti potrebe da se financijski vještak dodatno očituje o tim negativnim razlikama.

39. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

40. Suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a to je dan kada je tužitelj obavio navedena plaćanja.

41. Također, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

42. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 14. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 8. studenog 2019.

43. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine (čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP).

44. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak svih poduzetih radnji primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa/2023) dakle i na one poduzete prije stupanja na snagu navedene Tarife/2023, valja istaći da p rema odredbi Tbr. 52/3 Tarife/2023 kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Tarifom/2023 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude.

45. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude 19. srpnja 2024. na koji je pristupio jer se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci revizijskog suda broj: Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.

46. Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić