Poslovni broj: P-1416/2019-37

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, OIB: 29399232217, po sucu Silvani Klisović, u pravoj stvari tužitelja: AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marko Petković Peko, odvj. u Šibeniku, protiv tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz OD Kallay i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 9. lipnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu objave i dostave presude održanom dana 30. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da u roku od 15 dana, tužitelju:

AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos 385,87 Eura, sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 3,61 EUR od 30.11.2007.,

- na iznos od 3,61 EUR od 31.12.2007.,

- na iznos od 3,61 EUR od 31.01.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 29.02.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 29.02.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 31.03.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 30.04.2008.,

- na iznos od 3,61 EUR od 31.05.2008.,

- na iznos od 4,65 EUR od 30.06.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 31.07.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 31.08.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 30.09.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 31.10.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 30.11.2008.

- na iznos od 4,65 EUR od 31.01.2009.

- na iznos od 4,65 EUR od 28.02.2009.

- na iznos od 4,65 EUR od 31.03.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.04.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.05.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.06.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.07.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.08.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.09.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.10.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.11.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.12.2009.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.01.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 28.02.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.03.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.04.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.05.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.06.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.07.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.08.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.09.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.10.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.11.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.12.2010.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.01.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 28.02.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.03.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.04.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.05.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.06.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.07.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.08.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.09.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.10.2011.

- na iznos od 7,08 EUR od 30.11.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.12.2011.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.01.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 29.02.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.03.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.04.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.05.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 30.06.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 31.07.2012.

- na iznos od 7,52 EUR od 27.08.2012., odnosno, ukupno 385,87 EUR, pa do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 01. siječnja 2008.godine po stopi od 15% prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. 7. 2015. po stopi koja se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje predhodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da u roku od 15 dana tužitelju:

AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos 1.259,29 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate s dospijećem i to kako slijedi:

- na iznos od 2,25 EUR od dana 31.10.2008.

- na iznos od 4,51 EUR od dana 31.12.2008.

- na iznos od 4,11 EUR od dana 31.01.2009.

- na iznos od 6,88 EUR od dana 28.02.2009.

- na iznos od 4,93 EUR od dana 31.03.2009.

- na iznos od 5,33 EUR od dana 30.04.2009.

- na iznos od 2,16 EUR od dana 31.05.2009.

- na iznos od 0,46 EUR od dana 31.07.2009.

- na iznos od 1,68 EUR od dana 31.08.2009.

- na iznos od 1,58 EUR od dana 30.09.2009.

- na iznos od 0,34 EUR od dana 31.10.2009.

- na iznos od 2,66 EUR od dana 30.11.2009.

- na iznos od 4,53 EUR od dana 31.12.2009.

- na iznos od 7,18 EUR od dana 31.01.2010.

- na iznos od 6,57 EUR od dana 28.02.2010.

- na iznos od 10,18 EUR od dana 31.03.2010.

- na iznos od 9,49 EUR od dana 30.04.2010.

- na iznos od 10,82 EUR od dana 31.05.2010.

- na iznos od 22,35 EUR od dana 30.06.2010.

- na iznos od 19,98 EUR od dana 31.07.2010.

- na iznos od 27,22 EUR od dana 31.08.2010.

- na iznos od 20,69 EUR od dana 31.10.2010.

- na iznos od 29,19 EUR od dana 30.11.2010.

- na iznos od 40,00 EUR od dana 31.12.2010.

- na iznos od 32,35 EUR od dana 31.01.2011.

- na iznos od 35,03 EUR od dana 28.02.2011.

- na iznos od 31,62 EUR od dana 31.03.2011.

- na iznos od 32,23 EUR od dana 30.04.2011.

- na iznos od 46,73 EUR od dana 31.05.2011.

- na iznos od 46,14 EUR od dana 30.06.2011.

- na iznos od 60,25 EUR od dana 31.07.2011.

- na iznos od 54,03 EUR od dana 31.08.2011.

- na iznos od 47,12 EUR od dana 30.09.2011.

- na iznos od 46,63 EUR od dana 31.10.2011.

- na iznos od 45,84 EUR od dana 30.11.2011.

- na iznos od 48,25 EUR od dana 31.12.2011.

- na iznos od 51,90 EUR od dana 31.01.2012.

- na iznos od 52,45 EUR od dana 29.02.2012.

- na iznos od 50,33 EUR od dana 31.03.2012.

- na iznos od 51,65 EUR od dana 30.04.2012.

- na iznos od 52,55 EUR od dana 31.05.2012.

- na iznos od 51,03 EUR od dana 30.06.2012.

- na iznos od 51,43 EUR od dana 31.07.2012.

- na iznos od 100,21 EUR od dana 27.08.2012., odnosno ukupno 1.259,29 EUR, pa do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 01. siječnja 2008.godine po stopi od 15% prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. 7. 2015. po stopi koja se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8. 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje predhodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tužitelju: AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, u roku od 15 dana, isplati iznos od 280,22 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od:

- 0,18 EUR od 01.11.2005. godine pa do isplate

- 1,36 EUR od 01.12.2005. godine pa do isplate

- 1,15 EUR od 01.01.2006. godine pa do isplate

- 1,51 EUR od 01.02.2006. godine pa do isplate

- 3,48 EUR od 01.03.2006. godine pa do isplate

- 4,33 EUR od 01.04.2006. godine pa do isplate

- 4,67 EUR od 01.05.2006. godine pa do isplate

- 3,97 EUR od 01.06.2006. godine pa do isplate

- 4,62 EUR od 01.07.2006. godine pa do isplate

- 5,38 EUR od 01.08.2006. godine pa do isplate

- 4,59 EUR od 01.09.2006. godine pa do isplate

- 4,47 EUR od 01.10.2006. godine pa do isplate

- 4,72 EUR od 01.11.2006. godine pa do isplate

- 5,50 EUR od 01.12.2006. godine pa do isplate

- 6,90 EUR od 01.01.2007. godine pa do isplate

- 7,89 EUR od 01.02.2007. godine pa do isplate

- 7,93 EUR od 01.03.2007. godine pa do isplate

- 7,82 EUR od 01.04.2007. godine pa do isplate

- 9,73 EUR od 01.05.2007. godine pa do isplate

- 11,27 EUR od 01.06.2007. godine pa do isplate

- 12,33 EUR od 01.07.2007. godine pa do isplate

- 11,40 EUR od 01.08.2007. godine pa do isplate

- 10,62 EUR od 01.09.2007. godine pa do isplate

- 12,95 EUR od 01.10.2007. godine pa do isplate

- 13,24 EUR od 01.11.2007. godine pa do isplate

- 11,66 EUR od 01.12.2007. godine pa do isplate

- 12,44 EUR od 01.01.2008. godine pa do isplate

- 9,72 EUR od 01.02.2008. godine pa do isplate

- 8,56 EUR od 01.03.2008. godine pa do isplate

- 5,66 EUR od 01.04.2008. godine pa do isplate

- 9,51 EUR od 01.05.2008. godine pa do isplate

- 11,11 EUR od 01.06.2008. godine pa do isplate

- 9,22 EUR od 01.07.2008. godine pa do isplate

- 12,00 EUR od 01.08.2008. godine pa do isplate

- 11,86 EUR od 01.09.2008. godine pa do isplate

- 10,21 EUR od 01.10.2008. godine pa do isplate

- 6,10 EUR od 01.12.2008. godine pa do isplate

- 0,16 EUR od 01.07.2009. godine pa do isplate sve po kamatnoj stopi i to, za razdoblje od 01.11.2005. do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07. 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.705,00 EUR sa zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje predhodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se izračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi i tijekom raspravljanja navodi da su tužitelj i Banka, sklopili ugovor o kreditu broj 168-50-3042648 u iznosu 17.400,00 CHF, u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, pod uvjetima i rokovima dogovorenim i utvrđenim istim ugovorom. Navedeni ugovor da je sklopljen uz rok otplate 84 mjeseca (84 rate/anuiteta), sa iznosom anuiteta od 250,04 do 261,9 CHF. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru u članku 2. utvrdio visinu kamatne stope od 5.50 % uz klauzulu promjenjivosti, bez jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, navodeći kako će se promjena kamatne stope vršiti izmjenama i dopunama Odlukom o kamatnim stopama Kreditora - Banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. U čl. 2. predmetnog Ugovora da je propisano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika). U čl. 7. da je propisano da se kredit ugovora u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora važećem na dana dospijeća (valutna klauzula). Tuženik da je povrijedio potrošačko pravo tužitelja tako što je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba da je ništetna. Tuženik da je protupravno, jednostrano, neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjenu kamatne stope a što je vidljivo iz pripisa knjigovodstvene kartice i to dana 1. studenog 2007. godine, 1. svibnja 2008., 1. ožujka 2009 i 1. listopada 2011. godine. Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i odredbe odnoseće na ugovorenu valutnu klauzulu da su ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke medu strankama. Tužitelj prije svega ukazuje Sudu da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način daje ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Također da se u citiranoj presudi navodi da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koj a je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. U kritičnom razdoblju da je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu, te tužitelj u nastavku iznosi u odnosu na ništetnost odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa dva puta mijenjala sukladno jednostranim odlukama tuženika na štetu tužitelja. Tako da je tuženik jednostrano, za vrijeme trajanja ugovornog odnosa mijenjao visinu kamatne stope, odnosno jednostrano povisivao istu na štetu tužitelja. Navedene odredbe čl. 2 predmetnog Ugovora, po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja — tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, je ništetna iz razloga nepoštenosti. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima da je regulirana pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji da je u tom smislu lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju se tek supsidijarno, kao lex generalis, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti nastaje kad nastanu razlozi ništetnosti (ex tunc), pa da je nepoštena odredba ništetna od samog svog početka, od kad je ugovorena. Prije svega da valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standarni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi čl. 2. o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno nije pregovaralo. Takav da je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Odredbom čl. 49.st. 1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uz znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu da je sadržavao i isti Zakon i iz 2003 .g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Citirane odredbe da se temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. 195/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2,) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao nije ga promijenio ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, t.27). Tužitelj upravo ovom tužbom ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega da je ista nepoštena i posljedično ništetna. Visoki trgovački sud RH da je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj PM-129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske da je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-111-2521/215, od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/134 od 13. lipnja 2014. u točki 1.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo") i točki 1.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine" broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392.a. ZPP-a, Vrhovni sud da je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki 1.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH da je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule, što da čini i predmet ove tužbe. Tužitelj navodi da valja imati na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a što da je ovdje slučaj (dl. 502.c. Zakona o parničnom postupku). Navodi da je nesporno u ovom slučaju da je odredba čl.2. Ugovora o kreditu nepoštena u dijelu u kojem tuženik jednostrano mijenja visinu kamatne stope, budući je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega da je ista ništetna. Predmetna ugovorna odredba da nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Odlučujući o žalbi tuženika na citiranu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, Visoki trgovački sud RH da je u svojoj presudi posl.br: Pž-6632/2017 kojom potvrđuje gore citiranu prvostupanjsku presudu u toč.8. odnosno. u odnosu na ovdje tuženika, istaknuo sljedeće: "Prije svega treba naglasiti da ugovorne odredbe prema kojima je ugovorena redovna kamatna stopa prema odluci banke nisu uočljive. Naime, iako postoji poglavlje 4. pod naslovom „Kamatna stopa", u kojem je osmotuženik odredio neke parametre za promjenu kamatne stope, odredba kojom se konačno određuje da banka može promijeniti kamatnu stopu svojom odlukom bez ikakvih ograničenja nalazi se u poglavlju 9. Ostala utanačenja, pod točkom 9.6. i 9.20., uz napomenu da se radi o bitnim sastojcima Ugovora, potpuno je neuočljiva. Osim neuočljivosti, po ocjeni ovog suda, ugovorne odredbe prema kojima se o promjeni kamatne stope odlučuje odlukom banke nisu ni jasne. Parametri iz poglavlja 4. su očito samo fasada iza koje se kriju „ Ostala utanačenja ” u kojima se u točkama 9.6. i 9.20. zapravo konačno određuje da Sberbank o promjeni kamatne stope odlučuje svojom odlukom i to bez ikakvih ograničenja, dakle ne vodeći računa ni o kakvim parametrima. Usklađivanje kamatne stope koje se prema poglavlju 4. obavlja na kalendarske kvartale, a ovisi osim o promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF i o promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora također ovisi o odluci banke glede troška pribavljanja sredstava i kamatne marže. Iz navedenog ovaj sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se regulira način na koji Sberbank može mijenjati kamatnu stopu prema svojoj jednostranoj odluci je ne samo neuočljive i nejasne, nego i potpuno nerazumljive, i to kako imajući u vidu kako poglavlje 4. tako i poglavlje 9. Ugovora, koja poglavlja se međusobno prožimaju. Nije sporno daje Sberbank ove odredbe kao dio svog standardnog ugovora sastavila unaprijed i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Sberbank nije ni naveo da su potrošači na tu odredbu mogli utjecati. Prema tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li odredbe ugovora o kreditu osmotuženika, konkretno odredbe iz poglavlja 4. „Kamatna stopa” i iz poglavlja 9. „ Ostala utanačenja” pod točkom 9.6. i 9.20. kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima osmotuženika, nepoštene, odnosno uzrokuju li, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu (znatnu) neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da u standardnom Ugovoru Sberbank postoji uočljivo poglavlje pod naslovom „ Kamatna stopa ” koje sadrži odredbu 4.1. u kojoj su nabrojani parametri uz koje je vezana kamatna stopa koja je promjenjiva, sve u rečenici u kojoj se na kraju nabrajanja nalazi interpunkcija „ točka ' ova odredba ostavlja lažni dojam da su njome obuhvaćeni svi parametri i načini na koje se kamatna stopa može promijeniti. Nakon takve odredbe nije za očekivati, a pogotovo ne pod naslovom „ Ostala utanačenja ”, koji naslov asocira na to da se radi o utanačenjima o elementima o kojima u Ugovoru još nije ništa rečeno, da će biti regulirano i pitanje ugovorne kamate i to na drugačiji način nego u poglavlju „Kamatna stopa”, tako da se Kreditor, banka, ovlašćuje da kamatnu stopu može jednostrano promijeniti odlukom po svojoj vlastitoj ocjeni. Uz sve navedeno, osmotuženik je sva „ostala utanačenja” podveo pod bitne sastojke ugovora, što je sve neuočljivo, nerazumljivo i protivno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Neuočljivost, nejasnost i nerazumljivost ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno raspravljalo same po sebi ne znače i nepoštenost, ali u ovom konkretnom slučaju određivanje nekih parametara za promjenu kamatne stope na uočljivom mjestu pod naslovom „Kamatna stopa” te istovremeno dopunjavanje i određivanje iznimaka od tih parametara na najmanje uočljivom mjestu, pod naslovom „ Ostala utanačenja i to na način da se njima potpuno derogira značaj odnosno postojanje bilo kakvih parametara i određuje da su ta utanačenja bitni sastojci ugovora, po ocjeni ovog suda, nedvojbeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Način na koji je tuženik, koji tvrdi da je potrošačima olakšavao otplatu kredita, tijekom trajanja pojedinačnih ugovora primjenjivao navedene ugovorne odredbe u ovom sporu nije relevantan, jer se ispituje ništetnost odredaba koje su, ako su ništetne, takve od samog početka. U pojedinačnim sporovima trgovac bi mogao dokazivati da je pojedine odredbe primjenjivao na način da potrošača nije oštetio, ili da ih, npr., nije uopće primjenjivao. Iz navedenih razloga imajući u vidu ugovorne odredbe u točki 9.6. i 9.20. Ugovora o kreditima koje koristi osmotuženik Sberbank u dijelu u kojem je kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank, na temelju odredbe Manka 368. stavka l. ZPP-a u svezi s odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/03 i odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 žalba osmotuženika je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda u točki 8. u kojoj je utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotuženika Sberbank, koje u svojim ugovorima o kreditu koristi osmotuženik, u dijelu točke 9. u kojem je osmotuženiku Sberbank naloženo prekinuti s gore opisanim postupanjem i u točki 10. u dijelu koji se odnosi na osmotuženika, potvrđena. Tužitelj navodi da ovdje ukazuje i na odluku Županijskog suda u Splitu. posł.br: Gžo 199/14, od dana 21.08.2014.g. u kojoj da se između ostaloga navodi: "Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to da znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope da je ključna ugovorna odredba a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga da se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što da je suprotno odredbi A 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. ZZP niti ZOO da ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito da znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba Manka 4. i Manka 8.1. nepoštene, i prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju odredbe Manka 373. točka 3. ZPP-a valjalo žalbu tužitelja djelomično prihvatiti i preinačiti presudu u pobijanom dijelu kako je odlučeno u točki I. b. izreke ove presude. Iz svih gornjih navoda, nesporno proizlazi daje odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije imao nikakvoga utjecaja na sadržaj iste, a što i proizlazi iz gore citiranih pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH, Vrhovnog Suda RH, Ustavnog suda RH te niza pravomoćnih presuda donesenih u činjenično i pravno istovrsnim predmetima. b) U odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli Gore citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posł.br: Pž-6632/2017- 10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 8 1 „ 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U toj se presudi između ostaloga navodi (a što se nesporno može primijeniti i na ovaj konkretni slučaj): Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima, stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im da je i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je korištenjem predmetnih odredaba svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, pa je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće, potvrditi, na temelju odredbe članka 368. stavka I. ZPP-a, kako je odlučeno u I. izreke ove presude.” Iz svega gore navedenog, da je nesporno kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope (čl. 2.) i valutne klauzule (čl, 7.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate navedenog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, te predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno financijskom vještvu provedenom u ovom postupku, a sve pobliže opisano u izreci ove presude

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 22.3.2022.g. protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, da navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita da se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“. Da predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza da je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što da u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe. U vezi s navedenim tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Aljoše Goljanovića, pod brojem OU-326/2005, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome da govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to da nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Nadalje, tuženik ističe da tužba tužitelja ima i materijalno pravni nedostatak radi kojeg je sud dužan odbiti tužbeni zahtjev, a sve budući da se uvidom u predmetni ugovor o kreditu jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužitelj i tuženik, kako bi to proizlazilo iz tužbe tužitelja, već i JK kao sudužnica, a iz čega da jasno proizlazi kako tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. Dakle, da se radi o materijalno pravnom nedostatku zbog kojeg se tužbeni zahtjev mora odbiti. Naime, tužitelj u tužbi kojom traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora treba obuhvatiti sve sudionike pobijanog obvezno pravnog odnosa jer se obzirom na prirodu tog materijalnog pravnog odnosa, a u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti, spor može razriješiti za sve stranke u tom odnosu samo na jednak način. S tim u vezi, napominje se da je prema stavu iskazanom u sudskoj praksi prilikom utvrđenja ništetnosti određenog ugovora (a time i njegovih pojedinih odredaba) tužbom potrebno obuhvatiti sve njegove ugovorne strane, a ne samo jednu ili neke od njih, i to da je stav Županijskog suda u Varaždinu u rješenju od dana 21.01.2013. godine, posl. br. Gž-1209/12 „Naime prema čl. 201. ZPP-a jedinstveni su suparničari oni prema kojima se ili prema zakonu ili zbog prirode njihovog pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način, što znači da bi onima koji takovom tužbom ne bi bili obuhvaćeni bilo uskraćeno da štite svoje pravne interese iako bi se pravni učinci presude protezali i na njih. Tužitelj da je u tužbi, kojom traži utvrđenje ništetnosti Ugovora kojeg su sklopili tuženik i ŠKZ C., morao obuhvatiti sve sudionike tog obvezno pravnog odnosa, jer s obzirom na prirodu tog spornog materijalnopravnog odnosa u pogledu kojeg se zahtjeva utvrđenje ništetnosti spor se može razriješiti samo na obje stranke u tom odnosu na jednak način…“ Isto tako, člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima da je izrijekom propisano: „…Kada dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga…“. Dakle, da je ključno da je dio imovine neke osobe prešao u imovinu druge osobe. U tužbi tužitelj ni sa čime da nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njemu tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove. To što je on korisnik kredita ne znači niti mora značiti da je baš sva plaćanja vršio on, a ne sudužnica. Isto tako, okolnost da sudužnica nije podnijela tužbu sama po sebi ne znači da ona nije vršila plaćanja. Tuženik da je dužan vratiti stečeno bez osnove samo onoj osobi od koje je to stekao, a tijekom postupka nije dokazano da bi to bio tužitelj, odnosno da bi baš svaku dosuđenu uplatu izvršio on. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate. Naposljetku, tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u visini negativnih tečajnih razlika, te nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka isti specificira i potražuje iznos od 280,22 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

3. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu od 19.09.2005.g. broj: 168-50-3042648, punomoći od 16.12.2002.g., Potvrde solemnizacije privatne isprave od 19.9.2005.g., otplatnog plana, suglasnosti o zapljeni plaće od 19.09.2005. godine, zahtjeva za kredit, predračuna broj 0833-0 od 12.9.2006. godine, Općih uvjeta poslovanja tuženika sa stanovništvom, važeći od 2005. do 2009. godine, rješenja Županijskog suda u Varaždinu od dana 21.01.2013. godine, posl.br. Gž- 1209/12, dopisa Porezne uprave, PU Šibenik od 2.10.2025.g., financijsko- knjigovodstvenog vještačenja stalnog sudskog vještaka Danijele Bijelić iz Šibenika od 17.4.2026.g., te saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan, te je osnovan istaknuti prigovor prijeboja tuženika.

5. Prije svega valja navesti da je u konkretnom slučaju tužitelj točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi saznao nakon provođenja financijskog vještačenja, pa je do preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenog prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i uslijed primjene valutne klauzule u CHF za razdoblje od studenog 2007. godine do kolovoza 2012. godine.

7. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

8. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 19. rujna 2005. godine stranke zaključile Ugovoru o kreditu broj 168-50-3042648, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 17.400,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu.

9. Sukladno čl. 2. Ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa je ugovorena po stopi od 5,50 % godišnje, kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Odredbom čl. 7. Ugovora određena je otplata kredita na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. Iz kreditne dokumentacije je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

12. Tužitelj iskazuje pred sudom da u cijelosti ostaje kod svih činjeničnih navoda iznijetih u tužbi, a da je digao kredit kako bi kupio osobno vozilo, te da je već tada bio u vojnoj mirovini i nikada nije imao obrt, niti bio vlasnik samostalne djelatnosti.

13. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, je pravomoćno utvrđeno kako je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, također nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao prednik tuženika u tom postupku i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

17. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

18. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

19. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

20. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

21. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

22. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

23. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

25. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

27. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razliku anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnom Ugovoru o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Danijeli Bijhelić dipl. oecc., kojem nalazu i mišljenju ovaj sud poklanja vjeru kao stručnom i nepristranom.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Danijele Bijelić, dipl. oec. iz travnja 2026.g. utvrđeno je da razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope, a izražena u HRK iznosi ukupno 2.905,07 kn, odnosno, 385,87 EUR, ili pojedinačno po mjesecima kako je to prikazano u kolonama 16 (kn) i 17 (EUR) u tablici u prilogu tom Vještvu, da razlika anuiteta zbog promjene tečaja bez negativnih razlika između iznosa anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno uplaćivao po tečaju koji je bio veći od tečaja na dan isplate kredita ukupno iznosi 9.488,16 kn, odnosno, 1.259,29 EUR, ili po mjesecima kako je to prikazano u tablici u prilogu toom Vještvu u kolonama 20 (kn) i 21 (EUR), te razlika anuiteta zbog promjene tečaja s uključenim negativnim razlikama između iznosa anuiteta po tečaju na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno uplaćivao po tečaju na dan plaćanja iznosi ukupno 7.376,78 kn, odnosno, 982,20 EUR, ili po mjesecima kako je to prikazano u tablici u prilogu tom Vještvu u kolonama 18 (kn) i 19 (EUR), sve to s iznosima i dospijećima kako je to opisano u nalazu vještaka na koji se stranke upućuju radi nepotrebnog ponavljanja.

29. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Danijele BNijelić valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, te da su prigovori tuženika neosnovani i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

30. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu pobliže opisanom u izreci ove presude (toč. I. i II. izreke) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedinačne uplate, kao i kao osnovan istaknuti prigovor prijeboja tuženika, imajući u vidu nalaz vještaka Danijele Bijelić, te presudio kao u toč. III. izreke.

31. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 151., čl. 154. st.2., čl. 155. i čl. 164. Zakona o parničnom postupku i Tbr. 7. 8., 9., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

31.1. Tužitelju je priznat parnični trošak zastupanja po odvjetniku obzirom na postavljenu VPS i to za sastav tužbe od dana 6.6.2019.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 5.3.2024.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 21.3.2024.g. - 200,00 Eura, za zastupanje na ročištu 25.3.2024.g. - 200,00 Eura, za zast. na roč. 19.9.2025.g. - 200,00 Eura, za zast. na roč. od 13.11.2025.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 21.5.2026.g. - 200,00 Eura, za zast. na roč. od 25.5.2026.g. - 200,00 Eura, za sastav podneska od 5.6.2026.g. - 200,00 Eura, za zast. na roč. 9.6.2026.g. - 200,00 Eura i za zast. na roč. 30.6.2026.g.- 100,00 Eura, što ukupno iznosi 2.100,00 Eura. Kako je uspjeh tužitelja u postupku cca. 80%, to je valjalo istom dosuditi parnični trošak u iznosu od 1.680,00 Eura, koji iznos valja uvećati za trošak vještačenja u iznosu od 500,00 Eura, jer je isti trošak bio nužan za utvrđivanje visine pripadajuće naknade štete, pa ukupno priznati parnični trošak tužitelju iznosi 2.180,00 Eura.

31.2. Tuženiku je priznat parnični trošak zastupanja po odvjetniku obzirom na postavljeni VPS i to za sastav odgovora na tužbu od dana 23.3.2022.g. u iznosu od 250,00 Eura, za zastupanje na ročištu dana 25.3.2024.g. - 250,00 Eura, za sastav podneska od 5.4.2024.g. - 250,00 Eura, za zast. na roč. od 19.9.2025.g.- 250,00 Eura, za zast. na roč. od 13.11.2025.g. - 250,00 Eura, za sastav podneska od 7.5.2026.g. - 250,00 Eura, za zast. na roč. od 25.5.2026.g.- 250,00 Eura, za sastav podneska od 1.6.2026.g. - 250,00 Eura, za zast. na roč. 9.6.2026.g. - 250,00 Eura i za zast. na roč. 30.6.2026.g. - 125,00 Eura, što ukupno iznosi 2.375,00 Eura, pa budući je tuženik uspio u postotku od cca 20 %, valjalo je istom dosuditi trošak u iznosu od 475,00 Eura.

31.3. Konačno je prebijanjem ovako dobivenih iznosa (2.180,00 Eura – 475,00 Eura) utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.705,00 Eura, pobliže opisano u toč. IV. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 30. lipnja 2026.g.

Sutkinja:

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe drugostupanjskom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za žalbu za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena. Za ostale stranke rok za žalbu teče od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena