Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br.P-1845/23-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko&partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 13. veljače 2026., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je u Ugovoru o kreditu br. 9012563921, sklopljenom između parničnih stranaka dana 05.06.2007.g., ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sadržana u čl. 12.3. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., ZAGREB, RADNIČKA CESTA 50, OIB: 02535697732, da, radi ništetne ugovorne odredbe navedene u točci I. ove presude, u roku od 15 dana plati tužiteljici ČJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 508,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti iznos teče po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.godine, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.151,55 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 30. lipnja 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 14. lipnja 2023. navodi da su ona i tuženik dana 05.06.2007.g. sklopili ugovor o kreditu broj 9012563921, na iznos od 172.955,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog važeće na dan korištenja kredita. U čl.12.3. istog ugovora da stoji: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“ Takva ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade da je ništetna. Navela je da je tuženik temeljem iste odredbe od nje prije isplate kredita naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i to dana 14.06.2007.g. u visini od 3.832,43 kn (0,50% iznosa kredita). U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Temeljem prijeporne odredbe da je tuženik navedeni iznos naplatio, a bez jasne i razumljive razrade utemeljenosti plaćanja takve tzv. ulazne naknade. Osim toga, takva odredba da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer se na taj način od potrošača zahtijevaju prekomjerni troškovi, ničim opravdani, a i pored činjenice da je tužiteljica morala plaćati kamate koje je tuženik za vrijeme kredita proizvoljno povećavao. Navela je da je jasno da se radi o nametnutoj ugovornoj odredbi kojom je stvorena znatna neravnoteža između nje kao potrošača i tuženika kao banke te da je ista odredba, kako je gore objašnjeno, nezakonita, nejasna, nerazumljiva, kao što se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno da je zakonskim odredbama (iz ZOO i ZZP) o ugovoru o kreditu potraživati od korisnika kredita paušalnu naknadu za obradu kredita. Navela je da budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to da je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. Očito da je iz svega da je odredba sadržana u točci 12.3. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nje, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 stavak 1 ZZP, nepoštene te u smislu odredbe članka 87 stavak 1 ZZP i 270. ZOO, ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Naveo je da ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Tužitelj da na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Početna teza tužitelja da je tvrdnja da je tuženik ugovaranjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva povrijedio načelo zabrane zlouporabe prava slijedom čega da je povrijedio zakon na štetu tužitelja, posljedica koje povrede je ništetnost. Zakon o zaštiti potrošača da ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK), koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također da nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog sadržaja iste, bilo zbog načina ugovaranja iste. Naveo je da ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na tvrdnju o tipskom ugovoru, da ističe kako bi bilo izrazito neekonomično i gotovo nezamislivo pojedinačno pregovarati o svakoj odredbi ugovora o kreditu sa svakim potencijalnim korisnikom toga kredita. Takav način sklapanja ugovora o kreditu, koji bi tužitelja navodno zadovoljio, bio bi prvenstveno na štetu korisnika, i to zbog toga što bi u tome slučaju obrada kreditnih zahtjeva trajalo jako dugo i bila bi puno skuplja nego što je sada, što bi sve dovelo do toga da bi krediti bili nedostupni velikom broju građana, kojima su u postojećim uvjetima krediti puno dostupniji. Naveo je kako je tužiteljeva teza o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potpuno neosnovana i bez ikakvog zakonskog uporišta. Međutim, i kada bi se zanemarila neosnovanost temeljne teze tužitelja, što je tuženik prethodno obrazložio, da ističe kako su i svi ostali navodi tužitelja neosnovani i promašen i. Člankom 12.3. predmetnoga ugovora o kreditu, propisana je obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja, platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini utvrđenoj aktima tuženika. Nadalje da ukazuje na članak 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima, kojima je propisano da korisnik kredita plaća tuženiku naknadu za određene usluge, koje naknade su iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva je cijena za njegovu uslugu koja da je u potpunosti zakonita po svim zakonskim osnovama koje bi dolazile u obzir. Navodi tužitelja o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u cijelosti da su neosnovani, a tužitelj u korist svojih tvrdnji iznosi činjenice koje nisu relevantne ovaj ugovorni odnos te se poziva na zakonske odredbe, primjeni kojih ne podliježe ovaj ugovorni odnos. Naveo je kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta. Naveo je da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke da nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Naveo je da ističe i prigovor zastare.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju priležeću spisu, i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 9012563921, plan otplate, potvrdu o isplati kredita, opće uvjete poslovanja tuženika, drugu dokumentaciju koju je dostavio tuženik te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 9012563921 utvrđeno je da je isti sklopljen između tuženika kao davatelja kredita odnosno banke te tužiteljice kao korisnika kredita i to dana 5. lipnja 2007. Utvrđeno je da je čl.12.3. ugovoreno „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna." Utvrđeno je da je predmetni Ugovor potpisan po korisniku kredita te predstavnicima banke kao i da je isti solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, posl.br. OV-7232/2007.

4. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da je ulazna naknada već bila u ugovoru o kreditu i da je znala da to mora platiti i da je vjerovala banci te da je smatrala da je to sve u redu. Navela je da joj nitko od djelatnika banke nije objasnio predmetnu odredbu te da ni sa kim iz banke nije mogla pregovarati vezano za visinu te ulazne naknade. Navela je da se zbog proteka vremena ne sjeća da li je ta naknada plaćena iz sredstava kredita ili ju je posebno plaćala. Navela je da je u prethodnom pitanju odgovorila na to da li je osobno izvršila uplatu naknade, kao i da je ugovor pročitala. Navela je da je pročitala, ali da pored svih ostalih davanja banci kao što su plaćanje kamata uistinu da nije znala zašto još i to mora plaćati.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka mišljenje je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita 5. lipnja 2007. zaključen Ugovor o kreditu br. 9012563921.

7. Nije sporna niti visina naknade za obradu kredita u iznosu od 508,65 eura, budući je tuženik na ročištu dana 13. veljače 2026. naveo da ne osporava visinu naknade za obradu kredita, a osim toga upravo je tuženik odredio visinu predmetne naknade

8. Sporno je između stranaka da li je odredba čl.12.3. koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna." ništetna ugovorna odredba te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici iznos od 508,65 eura s osnova naplaćene naknade za obradu kredita.

9. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 5. lipnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

10. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

12. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

14. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl.84 ZZP/03).

15. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl.87 st. 1 i 2 ZZP/07).

17. Iz navoda tužiteljice iznijetih tijekom postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl.12.3 predmetnog ugovora nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu te se prihvaća iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da je ulazna naknada već bila u ugovoru o kreditu i da je znala da to mora platiti i da je vjerovala banci te da je smatrala da je to sve u redu te da joj nitko od djelatnika banke nije objasnio predmetnu odredbu te da ni sa kim iz banke nije mogla pregovarati vezano za visinu te ulazne naknade, kao i da se zbog proteka vremena ne sjeća da li je ta naknada plaćena iz sredstava kredita ili ju je posebno plaćala.

18. Naime, tuženik tijekom postupka nije dokazao za koje se to pravedne i objektivno nastale troškove koristi naknada za obradu kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova naknade za obradu kredita - paušalno pozivanje na svoje akte pa tako i Odluku kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije.

19. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u odredbi čl.12.3 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

20. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.12.3. Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

21. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

22. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

23. O odredbi čl.12.3. Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl.12.3. Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelj ice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

24. Naime sporna odredba čl.12.3. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja visine jednokratne naknade o kojoj bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da visinu naknade određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene.

25. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za određivanje visine jednokratne naknade tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.12.3. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za nju proizlaze ugovaranjem odredbe čl.12.3. obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi određivanja visine jednokratne naknade niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena iste, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju interni akti banke i u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala, niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl.12.3. ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

26. Naime, odredba o naknadi za obradu kredita među stranaka zaključenog ugovora ovisna je isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji određivanja visine iste pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete visine jednokratne naknade

27. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO-a.

28. Ugovorna odredba kakva je odredba čl.12.3. je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja visinu naknade za obradu kredita svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene iste. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl.82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

29. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

30. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

31. Imajući u vidu sadržaj odredbe čl.12.3. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se naknada za obradu kredita određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezino određivanje u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelj ice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

32. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da je odredba čl.12.3. među strankama zaključenog ugovora o kreditu 5. lipnja 2007. predstavlja u smislu odredbe čl.81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl.87 st.1 ZZP-a ništava.

33. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 dio odredbe čl.12.3. Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelj ice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

34. U konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.12.3. Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 5. lipnja 2007. može opstati i bez te ništetne odredbe Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takve odredbe ugovora.

35. Kako je tuženik na temelju takve odredbe ugovora primio ukupni novčani iznos od 508,65 eura valjalo je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici te odlučiti kao u toč. II izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate predmetnog iznosa pa do isplate.

36. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

36.1. Naime, s obzirom da sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br.Su-IV-47/2020 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

36.2. Iz navedenog proizlazi da zastara za povrat na temelju ništetnog ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) nastupa u roku od 5 godina od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnim ugovora ili pojedine odredbe pa kako je konkretna tužba podnesena 14. lipnja 2023., a sudska odluka kojom tužitelj traži da se utvrdi ništetnost čl.12.3. predmetnog ugovora još nije pravomoćna, stav je ovoga suda da zastara još nije ni počela teći.

37. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se od troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na tri ročišta i to dva u iznosu od 200,00 eura za svako i jedan u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.3. Tarife), sastavljanja jednog podneska u iznosu od 200,00 eura (T.br.8 t.1 Tarife), PDV-a u iznosu od 225,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 1.151,55 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci, 30. lipnja 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika