Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-281/2024-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. FŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz Rogoznice, Obala kneza Domagoja 54, koje zastupa punomoćnik Nenad Mamula, odvjetnik u Karlovcu, kao nasljednice prvotnog tužitelja pok. ŠŠ iz [adresa], protiv tuženice: Osnovna škola Rogoznica iz Rogoznice, radi utvrđenja i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana, odlučujući o žalbi tužiteljica ad 1. i ad 2. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-1496/2008 od 21. svibnja 2009. godine, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljica ad 1. i ad 2. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-1496/2008 od 21. svibnja 2009. godine.
II. Odbija se zahtjev tužiteljica ad 1. i ad 2. za naknadu troškova žalbenog postupka.
III. Nalaže se tuženici da tužiteljici ad 1. u roku od 15 dana nadoknadi trošak revizijskog postupka u iznosu od 246,86 eura.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj ŠŠ nositelj stanarskog prava na stanu površine 72 m2 položenom na III katu sa sjeverne strane u zgradi kat. oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji predmetnog stana između tužitelja kao kupca i tuženice kao prodavatelja. Ujedno je obvezan tužitelj naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 10.675,00 kuna.
2. Protiv te presude žalbu je podnio prvotni tužitelj ŠŠ (koji je preminuo u tijeku postupka, pa su postupak preuzele njegove nasljednice – tužiteljice ad 1. i ad 2.), pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili pak, preinači u skladu sa žalbenim navodima.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Presudom broj Gž-1041/2010-2 od 22. rujna 2014. godine ovaj drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-1496/2008 od 21. svibnja 2009. godine.
5. U revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Rev-4650/2019 od 30. travnja 2024. godine prihvatio reviziju tužiteljice ad 1., te je ukinuo presudu ovog suda broj Gž-1041/2010-2 od 22. rujna 2014. godine i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke), s time da se o troškovima postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci (točka II. izreke).
6. Žalba nije osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev prijašnjeg tužitelja za utvrđenje da je nositelj stanarskog prava na stanu površine 72 m2 položenom na III katu sa sjeverne strane u zgradi kat. oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji tog stana.
8. Sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi utvrdio da je prijašnji tužitelj ŠŠ, kao tadašnji zaposlenik tuženice, uselio u predmetni stan u školskoj zgradi 1968. godine na temelju odluke Radne zajednice tuženice, da se radi o stanu za službene potrebe, te da se sukladno propisu koji je bio na snazi u vrijeme useljenja u stan – odredbi članka 40. Zakona o stambenim odnosima ("Sl. list SFRJ" broj 11/66 – pročišćeni tekst i 32/68) na stanovima za službene potrebe moglo stjecati stanarko pravo.
8.1. Prema odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96 i dr., dalje: ZNS), danom stupanja na snagu ZNS – 5. studenog 1996. godine - prestaje stanarsko pravo osobama koji su to pravo stekli prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ZNS, a te osobe, prema stavku 2. tog članka, te članku 8. ZNS na odnosnom stanu stječu prava i obveze zaštićenog najmoprimca.
8.2. Stoga, a budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena (2005. godine) nakon stupanja na snagu ZNS, to se primjenom navedenih odredbi članka 30. ZNS zahtjev za utvrđenje da je ŠŠ nositelj stanarskog prava na spornom stanu ukazuje neosnovanim, jer je to pravo - sve da ga je stekao sukladno utvrđenju prvostupanjskog suda, stupanjem na snagu ZNS – prestalo.
9. Nadalje, iz stanja u spisu proizlazi - da je predmetna školska zgrada sastojeća od prizemlja i dva kata 1959. godine nacionalizirana prijašnjem vlasniku te prenesena u društveno vlasništvo, da je odlukom bivše SO Šibenik 1965. godine dana na korištenje tuženici, da je općinskim sredstvima 1968. godine na predmetnoj zgradi nadograđen III kat na kojem je izgrađen i sporni stan u koji se potom uselio prijašnji tužitelj, koji je kao nositelj stanarskog prava zahtjev za kupnju stana podnio Fondu za naknadu oduzete imovine sukladno odredbi članka 24. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 i dr.) dana 17. ožujka 1997. godine, kao i da Fond nije sa prijašnjim tužiteljem sklopio ugovor o prodaji stana, koji je zatim 2005. godine podnio tužbu protiv tuženice sa zahtjevom za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo.
9.1. Ujedno, iz spisa predmeta proizlazi i da je prijašnji tužitelj ŠŠ umro tijekom žalbenog postupka dana 7. ožujka 2013. godine, da su tužiteljice ad 1. i ad 2. kao nasljednice preminule stranke preuzele postupak, koji je nastavljen rješenjem Općinskog suda u Šibeniku broj P-1496/2008 od 27. kolovoza 2019. godine, te da je potom Vrhovni sud RH odlučujući o reviziji, zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP (jer je drugostupanjska presuda donesena u odnosu na tužitelja koji u to vrijeme nije mogao biti stranka u postupku) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava – članka 4. stavka 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 27/91 i dr.; dalje: ZPS), jer rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana nije prekluzivne naravi - donio rješenje broj
Rev-4650/2019 od 30. travnja 2024. godine kojim ukinuo presudu ovog suda broj Gž-1041/2010-2 od 22. rujna 2014. godine te predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
9.2. Pri tomu, revizijski sud u ukidnoj odluci zauzima stajalište da je "ustaljena praksa revizijskog suda da je pravo na kupnju stana, u smislu odredaba ZPS, strogo osobno pravo kojim njegov nositelj ne može raspolagati i koje ne može preći na njegove nasljednike temeljem zakonskog nasljeđivanja (u tom smislu i odluke broj Rev 1772/2017-2 od 1. rujna 2020., Rev 2935/2015-2 od 29. travnja 2020., Revx 1133/14-2 od 16. lipnja 2015. i dr.). Tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Vijatović protiv Hrvatske (zahtjev br. 50200/13, odluka od 16. veljače 2016.)".
10. Kraj takvog stanja stvari, sporno je pitanje u ovoj fazi postupka – imaju li tužiteljice ad 1. i ad 2. kao nasljednice prijašnjeg tužitelja ŠŠ aktivnu materijalnopravnu legitimaciju u ovom sporu u kojem se zahtjeva donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana prema odredbama ZPS.
11. Prema navedenoj praksi Vrhovnog suda RH pravo na kupnju stana u smislu odredaba ZPS je neprenosivo pravo koje se ne može naslijediti, a sve da je koja od tužiteljica bila član obiteljskog domaćinstva ranijeg stanara – svog oca u smislu članka 12. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85 i dr.), ta okolnost u ovoj situaciji ne daje joj pravo na otkup predmetnog stana. Naime, pravo na otkup stana pripadalo je prema članku 6. stavak 1. ZPS stanaru ili članu obiteljskog domaćinstva uz suglasnost stanara. To konkretno znači da ukoliko je stanar osobno podnio zahtjev za otkup stana, legitimiran je bio podnijeti tužbu za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana u situaciji kada mu prodavatelj ne želi u mirnom postupku stan prodati. Međutim, kada je stanar u tijeku postupka umro, a što je ovdje slučaj, nema mogućnosti da koja od tužiteljica ni kao član njegova obiteljskog domaćinstva nastavi parnicu u smislu afirmativnog donošenja odluke kojom se njoj može prodati stan. Ovo stoga, jer je kao član obiteljskog domaćinstva stanara mogla otkupiti stan samo u situaciji da zahtjev za otkup stana nije podnio stanar ŠŠ, već je on kojoj od tužiteljica kao članu obiteljskog domaćinstva za svog života dao suglasnost da otkupi stan. Dakle, tek bi u toj situaciji član obiteljskog domaćinstva bio legitimiran za podnošenje takve tužbe, a kako u ovom predmetu ni jedna tužiteljica nedvojbeno nije podnijela osobno zahtjev za kupnju stana kao član obiteljskog domaćinstva uz suglasnost ranijeg stanara ŠŠ, već to pravo izvode nakon smrti svog oca ŠŠ – stanara koji je zahtjev podnio, to tužiteljice nemaju pravo na otkup stana sukladno odredbi članka 6. stavka 1. ZPS. Tako u odluci broj U–III–1106/2013 od 30. ožujka 2016. godine, Ustavni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da je pravo na otkup stana prema ZPS osobno pravo koje pripada nositelju stanarskog prava ili članu njegovog obiteljskog domaćinstva uz suglasnost stanara, a koje ne može biti preneseno niti naslijeđeno. To pravo se ostvaruje podnošenjem zahtjeva za otkup stana i eventualno tužbom za donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, ali prestaje smrću nositelja stanarskog prava ako član domaćinstva nije imao suglasnost za otkup prije smrti stanara.
11.1. Stoga i po shvaćanju ovog suda tužiteljice ad 1. i ad 2. nemaju pravo na otkup stana ni kao nasljednice pok. ŠŠ, a niti je koja od njih, sve da je bila član obiteljskog domaćinstva stanara, to pravo stekla izvorno temeljem članka 6. stavka 1. ZSP, jer je nesporno – zahtjev za otkup stana, kao i tužbu u ovoj pravnoj stvari - podnio prijašnji tužitelj pok. ŠŠ.
12. Kraj takvog stanja stvari, tužiteljice ad 1. i ad 2. kao nasljednice pok. stanara ŠŠ, u okolnostima konkretnog slučaja, nemaju aktivnu legitimaciju na zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana, iz kojih razloga se tužbeni zahtjev za donošenje presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana ukazuje neosnovanim.
13. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako u odnosu na osnov (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i u pogledu visine odmjerenih troškova tuženice (članak 155. ZPP).
14. Zbog svega navedenog, odbijanjem žalbe tužiteljica prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi i temeljem članka 373.a stavka 1. i članka 368. stavka 2. ZPP, presuditi kao u točki I. izreke.
15. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, a kako tužiteljice nisu uspjele sa podnesenom žalbom, to je njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan valjalo odbiti (članak 154. stavak 1. ZPP) i odlučiti kao u točki II. izreke.
16. Budući je tužiteljica ad 1. uspjela sa podnesenom revizijom, to joj je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP valjalo obistiniti opravdane troškove revizijskog postupka – i to odvjetnički trošak sastava revizije prema Tbr. 10/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) s PDV-om, u visini zatraženog iznosa od 246,86 eura.
16.1. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke.
U Šibeniku, 30. lipnja 2026. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Ljudevit Zoričić
