Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-66/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SFA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jošku Biliškovu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske izvještajne novinske agencije – HINA, OIB: 41387373932, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Marti Šimrak Lukavski, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković, Zagreb , radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-116/2018-106 od 14. listopada 2019., ispravljena rješenjem tog prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-116/18-107 od 17. listopada 2019., dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I, Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-116/2018-106 od 14. listopada 2019., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-116/18-107 od 17. listopada 2019. i to:

a) u dijelu pod točkom I. izreke;

b) u dijelu pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je utvrđeno da je između stranaka do 19. kolovoza 2013. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine i da Ugovor o radu broj. 377 od 28. studenog 2012. ne proizvodi pravne učinke između stranaka;

c) u dijelu pod točkom IV. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici za razdoblje do 19. kolovoza 2013. prizna sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine, Zakona o Hrvatskoj izvještajnoj agenciji, Statuta Hrvatske izvještajne agencije i drugih podzakonskih, općih i normativnih akata tuženika, u roku od petnaest dana ;

d) u dijelu pod točkom VI. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos od 18.028,90 eura (135.838,76 kn) sa zateznom kamatom koja:

na iznos od 36,20 eur (272,73 kn) teče od 15. prosinca 2012. godine, na iznos od 380,32 eur (2.865,51 kn) teče od 15. siječnja 2013. godine, na iznos od 1.616,70 eur (12.181,06 kn) teče od 15. veljače 2013. godine, na iznos od 2.495,02 eur (18.798,76 kn) teče od 15. ožujka 2013. godine, na iznos od 2.138,09 eur (16.109,41 kn) teče od 15. travnja 2013. godine, na iznos od 1.748,46 eur (13.173,79 kn) teče od 15. svibnja 2013. godine, na iznos od 2.352,41 eur (17.724,25 kn) teče od 15. lipnja 2013. godine, na iznos od 2.399,01 eur (18.075,30 kn) teče od 15. srpnja 2013. godine, na iznos od 2.437,43 eur (18.364,85 kn) teče od 15. kolovoza 2013. godine, na iznos od 2.425,26 eur (18.273,10 kn) teče od 15. rujna 2013. godine, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zateznih kamata na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, u roku od petnaest dana.

II Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-116/2018-106 od 14. listopada 2019., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-116/18-107 od 17. listopada 2019. i to:

a) u dijelu pod točkom II. izreke, na način da se djelomično odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je prihvaćen u ovoj točki izreke, a kojim je utvrđeno da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora tuženika od 28. studenog 2012. godine kojom se tužiteljici otkazuje Ugovor o radu broj 344 od 30. studenoga 2010. godine s ponudom novog Ugovora o radu broj: 377 od 28. studenog 2012. godine, kao i Odluka tuženika od 14. prosinca 2012., klasa: 110-01/12-02, urbroj: 540-12-1 kojom je odbijen tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan;

b) u dijelu pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je utvrđeno da je između stranaka od 19. kolovoza 2013. do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine i da Ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvodi učinke između stranaka; na način da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija kao neosnovan;

c) u dijelu pod točkom IV. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 19. kolovoza 2013. do 14. listopada 2014. prizna sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine, Zakona o Hrvatskoj izvještajnoj agenciji, Statuta Hrvatske izvještajne agencije i drugih podzakonskih, općih i normativnih akata tuženika ; na način da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija kao neosnovan;

d) u dijelu pod točkom VI. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos preko dosuđenog iznosa od 18.028,90 eura (135.838,76 kn) do iznosa od 48.372,12 eura (364.459,77 kn), dakle za razliku od 30.343,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na način da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.672,70 eura, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od presuđenja u prvostupanjskom postupku 14. ožujka 2019. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je presudom:

- u točki I. izreke utvrdio da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka upravnog vijeća tuženika od 26. studenog 2012. o razrješenju tužiteljice dužnosti ravnateljice s danom 26. studenog 2012. te da ista ne proizvodi valjane pravne učinke,

- u točki II. izreke utvrdio da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka tuženika o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. studenog 2012. kojom se tužiteljici otkazuje ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. s ponudom novog ugovora o radu broj 377 od 28. studenog 2012., kao i Odluka tuženika od 14. prosinca 2012. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava kao neosnovan,

- u točki III. izreke utvrdio da je između stranaka do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010., dok Ugovor o radu broj 377 od 28. studenog 2012. i Ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvode pravne učinke između stranaka,

- u točki IV. izreke naložio tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 14. listopada 2014. prizna sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010.,

- u točki V. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila vraćanje na radno mjesto ravnateljice tuženika,

- u točki VI. izreke naložio tuženiku isplatiti tužiteljici razliku plaće za razdoblje od 28. studenog 2012. do 12. listopada 2014. u bruto iznosu od 364.459,77 kn (48.372,12 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od petnaestog dana tekućeg mjeseca za prethodni mjesec,

- u točki VII. izreke odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila isplatu razlike plaće za razdoblje od 12. listopada 2014. do 30. studenog 2014. u bruto iznosu od 47.664,96 kn (6.326,23 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama,

- u točki VIII. izreke naložio tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 110.937,50 kn (14.723,94 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 14. ožujka 2019. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dijelu pod točkama I., II., III., IV.,

VI. i VIII., tuženik je podnio žalbu i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) . Tuženik se u žalbi posebno poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tuženica se u žalbi sadržajno poziva i na bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 1. u vezi s člancima 8. i 220. stavak 2. ZPP-a. Žalitelj predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da se ukine predmetna presuda u pobijanom dijelu i vrati predmet na ponovno suđenje, ali pred drugim sucem pojedincem.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila žalbenim navodima tuženika uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

4. Žalba tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti i nezakonitosti odluke Upravnog vijeća tuženika od 26. studenoga 2012. o razrješenju s dužnosti ravnateljice HINA-e, utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora i odluke o zahtjevu za zaštitu prava, utvrđenje da je između stranaka bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenoga 2010. do 12. listopada 2014. i da ugovori broj 377 od 28. studenoga 2012. i broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvode pravne učinke između stranaka, priznanje prava iz navedenog ugovora o radu te zahtjev za isplatu razlike plaće za razdoblje od 26. studenog 2012. do 30. studenog 2014.

6. Ispitujući pobijanu presudu te postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi.

8.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u obrazloženju presude naveo da je izveden dokaz preslušavanjem tonskih snimki sjednica Upravnog vijeća tuženika, iako iste, prema navodima žalbe, nisu bile reproducirane tijekom glavne rasprave, pa sadržajno upire na relativnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a.

8.2. Navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, iz stanja spisa proizlazi da se predmetne tonske snimke nalaze u spisu (list 1174 spisa) te da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. rujna 2019. u zapisnik uneseno da se iste preslušavaju, pri čemu tuženik nije imao primjedbi na sadržaj zapisnika, koji je potpisao njegov punomoćnik. Osim toga, sam je tuženik uz dopis od 22. veljače 2019. (list 1160 spisa) dostavio zapisnike sa sjednica Upravnog vijeća, na kojima je prvostupanjski sud također utemeljio svoja činjenična utvrđenja. Stoga okolnost što tonske snimke nisu reproducirane u cijelosti ne dovodi u pitanje pravilnost ocjene provedenih dokaza niti je time ostvarena relativna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1., u vezi s člankom 8. ZPP-a.

9.1. Nadalje, tuženik u žalbi sadržajno upire i na relativnu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. stavkom 2. ZPP -a, smatrajući da je prvostupanjski sud neosnovano odbio pojedine dokazne prijedloge, odnosno saslušanje svjedoka SF, IF i PF.

9.2. Ni ti navedeni žalbeni navodi nisu osnovani. Prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP-a sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica te nije dužan prihvatiti svaki dokazni prijedlog stranaka. Samom činjenicom što prvostupanjski sud nije prihvatio pojedine dokazne prijedloge tuženika nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, osobito kada iz provedenih personalnih i materijalnih dokaza proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke.

10. Prvostupanjski je sud donio pobijanu odluku nakon što je u bitnom utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica odlukom od 16. rujna 2010. imenovana ravnateljicom Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) te da je između stranaka 30. studenoga 2010. sklopljen Ugovor o radu broj 344 za radno mjesto ravnateljice, koji se primjenjuje od 1. prosinca 2010., a kojim je ugovoreno da po razrješenju ili isteku mandata ima pravo nastaviti rad na poslovima savjetnika u Upravi ili urednika-mentora uz neto plaću u visini 70 % ravnateljske plaće,

- da je odlukom Upravnog vijeća tuženika od 26. studenoga 2012. tužiteljica razriješena dužnosti ravnateljice s istim danom,

- da je tuženik 28. studenoga 2012. tužiteljici ponudio sklapanje novog ugovora o radu za radno mjesto urednika-mentora, uz upozorenje da će se, u slučaju neprihvaćanja ponude, provesti postupak sukladno propisima iz područja radnih odnosa,

- da je tužiteljica 28. studenoga 2012. sklopila Ugovor o radu broj 377 za radno mjesto urednika-mentora, koji se primjenjuje od toga dana, a kojim je prethodni Ugovor o radu broj 344 stavljen izvan snage,

- da su stranke 19. kolovoza 2013. sklopile Ugovor o radu broj 385 za radno mjesto samostalnog novinara-urednika u redakciji OSV Hrvatska, koji se primjenjuje od toga dana, a kojim je izvan snage stavljen Ugovor o radu broj 377,

- da tužiteljici prije donošenja odluke o razrješenju nije omogućeno izjašnjavanje o razlozima razrješenja niti su joj ti razlozi prethodno predočeni, već je tijekom rasprave o njezinu razrješenju udaljena sa sjednice, a što proizlazi iz zapisnika i tonske snimke sjednice,

- da su se razlozi za razrješenje odnosili na pad prihoda i kvalitete agencijskih proizvoda i usluga, neprilagođavanje poslovanja gospodarskim okolnostima, neprihvaćanje godišnjeg izvješća od strane Hrvatskog sabora, nepoštivanje odluka nadležnih sudova u radnim sporovima, neosiguravanje zakonitosti i pravilnosti rada te neosiguravanje suradnje s prethodnim sazivom Upravnog vijeća, što je rezultiralo neizborom glavnog urednika,

- da saslušane svjedokinje VF i IFA nisu navele konkretne propuste tužiteljice niti su imale neposredna saznanja o njezinu radu, već su se pozivale na razloge sadržane u odluci o razrješenju, dok su ostali saslušani svjedoci u bitnom potvrdili navode tužiteljice o neosnovanosti razloga za razrješenje,

- da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije obavljala dužnost ravnateljice na način kako joj se to stavljalo na teret, već da su financijske poteškoće tuženika bile posljedica gubitka planiranog financiranja od strane Vlade Republike Hrvatske, obveze zbrinjavanja petnaest radnika iz Vjesnika, gospodarske krize i recesije te smanjenja potražnje za uslugama na tržištu , a što proizlazi i iz iskaza svjedokinje AF, kojeg je prvostupanjski sud cijenio prilikom donošenja pobijane odluke (pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da taj iskaz nije bio predmet njegove ocjene),

- da je tužiteljica upozoravala na mogućnost krize i tražila pomoć od Vlade Republike Hrvatske i drugih subjekata, predlagala restrukturiranje te održavala kvalitetu usluga koje su bile među najboljima na tržištu,

- da je tužiteljica odluku o smanjenju naknade za prijevoz donijela nakon primitka upute Vlade Republike Hrvatske i savjetovanja s vanjskim odvjetnikom Terekom, da je uslijed promjena na tržištu došlo do pada čitanosti tiskanih izdanja i povećanja korištenja internetskih portala, da je predložila odgodu izbora glavnog urednika do imenovanja novog Upravnog vijeća, da je nastojala osigurati dodatne izvore financiranja kroz nove usluge, uključujući Media monitoring, te da je redovito surađivala s radničkim vijećem, uz povremena neslaganja koja nisu bila od bitnog značaja,

- da je nakon razrješenja tužiteljici ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu u prostorijama tuženika, koji nije prihvatila, nakon čega joj je isti dostavljen na kućnu adresu zajedno s popratnim dopisom, koji je tužiteljica smatrala odlukom o otkazu ugovora o radu uz ponudu izmijenjenog ugovora.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da je Odluka Upravnog vijeća tuženika od 26. studenoga 2012. donesena protivno odredbi članka 17. stavka 4. Zakona o Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji („Narodne novine“, broj 96/01.; dalje: ZOHINA), jer tužiteljici prije donošenja odluke nije omogućeno da se očituje o razlozima razrješenja.

12.1. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje razloga za razrješenje navedenih u pobijanoj odluci niti je dokazao ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 17. stavka 3. ZOHINA.

12.2. Naime, prema navedenoj odredbi Upravno vijeće može razriješiti ravnatelja prije isteka vremena na koje je imenovan samo ako su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, a teret dokaza o postojanju tih pretpostavki bio je na tuženiku.

12.3. Kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzročila tuženiku veću štetu, učestalo zanemarivala svoje dužnosti ili neosnovano odbijala izvršavati odluke Upravnog vijeća, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da razlozi navedeni u odluci o razrješenju nisu dokazani.

12.4. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je Odluka Upravnog vijeća tuženika od 26. studenoga 2012. nedopuštena i nezakonita.

12.5. Slijedom navedenog trebalo je djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke. Stoga je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a odlučeno kao u točki I. a) izreke ove drugostupanjske presude.

13. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno kvalificirao dopis od 28. studenoga 2012. kao otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora.

14.1 Odredbom članka 123. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09., 61/11. i 73/13., dalje: ZR) koji je bio na snazi u relevantno vrijeme, propisano je da se odredbe toga Zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju i kada poslodavac otkaže ugovor i istodobno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Stavkom 2. istog članka propisano je da radnik koji prihvati ponudu poslodavca zadržava pravo pred nadležnim sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza, dok je stavkom 3. propisano da rok za očitovanje radnika ne može biti kraći od osam dana.

14.2. U konkretnom slučaju, Ugovorom o radu broj 344 od 30. studenoga 2010. bilo je ugovoreno da tužiteljica po isteku mandata ili razrješenju ima pravo nastaviti rad na poslovima savjetnika u Upravi ili urednika-mentora.

14.3. Stoga, kada je nakon razrješenja tuženik tužiteljici ponudio sklapanje Ugovora o radu broj 377 za radno mjesto urednika-mentora, postupao je u skladu s obvezom preuzetom Ugovorom o radu broj 344, a prihvaćanjem te ponude između stranaka je sklopljen novi ugovor o radu.

14.4. Pri tome iz sadržaja dopisa od 28. studenoga 2012. (list 8 spisa) ne proizlazi izjava volje poslodavca o otkazu postojećeg ugovora o radu, već isključivo ponuda za sklapanje novog ugovora o radu, uz naznaku da će se u slučaju neprihvaćanja ponude provesti odgovarajući postupak iz područja radnih odnosa.

14.5. Slijedom navedenog, dopis od 28. studenoga 2012. ne predstavlja otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora u smislu članka 123. ZR-a, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio nedopuštenom i nezakonitom odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora te odluku kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.

14.6. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke valjalo preinačiti i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a te odlučiti kao u točki II.a) izreke ove presude.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je Ugovor o radu broj 377 od 28. studenoga 2012. sklopljen kao neposredna posljedica nezakonite odluke o razrješenju tužiteljice s mjesta ravnateljice.

16. Stoga su pravilno utvrđene pravne posljedice nezakonitog razrješenja za razdoblje od donošenja odluke o razrješenju do sklapanja novog Ugovora o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013.

17.1. Naime, tužiteljica je 19. kolovoza 2013. s tuženikom sklopila Ugovor o radu broj 385 za radno mjesto samostalnog novinara-urednika u redakciji OSV Hrvatska, kojim je prethodni Ugovor broj 377 stavljen izvan snage.

17.2. Time je radnopravni status tužiteljice od 19. kolovoza 2013. uređen novim ugovorom o radu, koji predstavlja samostalnu pravnu osnovu njezina daljnjeg rada kod tuženika.

17.3. Slijedom toga, pravne posljedice nezakonite odluke o razrješenju mogu se protezati samo do sklapanja Ugovora o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013., dok od toga dana više nema osnove za utvrđenje da je između stranaka bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenoga 2010.

18.1. Stoga je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana te je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke III. prvostupanjske presude u kojem je utvrđeno da je između stranaka do 19. kolovoza 2013. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine i da Ugovor o radu broj. 377. od 28. studenog 2012. ne proizvodi pravne učinke između stranaka te je odlučeno kao u točki I. b) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18.2. U dijelu točke III. izreke prvostupanjske presude u kojem je utvrđeno da je između stranaka od 19. kolovoza 2013. do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine i da Ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvodi učinke između stranaka, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan, te je odlučeno kao u točki II.b) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a.

19. Iz istih razloga prvostupanjski sud je pogrešno naložio tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 19. kolovoza 2013. do isteka mandata prizna sva prava iz Ugovora o radu broj 344 od 30. studenoga 2010.

20. Budući je od 19. kolovoza 2013. radnopravni položaj tužiteljice bio uređen Ugovorom o radu broj 385, nema pravne osnove za priznavanje prava iz Ugovora broj 344 za razdoblje nakon sklapanja novog ugovora.

21.1. Stoga je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana te je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke IV. prvostupanjske presude u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici za razdoblje do 19. kolovoza 2013. prizna navedena prava te je odlučeno kao u točki I.c) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21.2. U dijelu točke IV. izreke prvostupanjske presude u kojem je naloženo tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 19. kolovoza 2013. do 14. listopada 2014. prizna sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010. godine, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom za navedeno nema pravnog temelja, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan, te je odlučeno kao u točki II.c) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

22. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio razliku plaće do isteka mandata ravnateljice, odnosno do 12. listopada 2014.

23.1. Naime, kako je već prethodno navedeno, pravne posljedice nezakonite odluke o razrješenju mogu se protezati samo do sklapanja Ugovora o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013., kojim je radnopravni status tužiteljice uređen na novoj pravnoj osnovi.

23.2. Stoga tužiteljica ima pravo na naknadu razlike između plaće koju bi ostvarivala na radnom mjestu ravnateljice i plaće ostvarene na temelju Ugovora o radu broj 377 od 28. studenoga 2012., i to samo za razdoblje od 26. studenoga 2012. do 19. kolovoza 2013.

24.1. Neosnovano tuženik u žalbi osporava visinu dosuđenog potraživanja. Naime, tužiteljica je podneskom od 14. veljače 2017. konačno postavila tužbeni zahtjev i obrazložila način izračuna razlike plaće na temelju podataka tuženika o isplaćenim plaćama u 2012., 2013. i 2014. godini.

24.2. Tuženik tijekom postupka nije osporavao metodu obračuna niti pojedine stavke izračuna, nije iznio nove odlučne činjenice niti je predložio dokaze kojima bi osporio visinu potraživanja, pa je prvostupanjski sud pravilno prihvatio visinu zahtjeva u dosuđujućem dijelu.

25.1. Stoga je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana te je djelomično potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke VI. prvostupanjske presude u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos od 18.028,90 eura (135.838,76 kn) sa pripadajućom zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose teče kako je to navedeno u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.d), izuzev zatezne kamate na onaj dio bruto plaće iz kojega se plaća porez na dohodak i prirez porezu na dohodak Dakle, u točki I.d) izreke ove drugostupanjske presude odlučeno je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

25.2. U dijelu točke VI izreke prvostupanjske presude u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos preko dosuđenog iznosa od 18.028,90 eura (135.838,76 kn) do iznosa od 48.372,12 eura (364.459,77 kn), dakle za razliku od 30.343,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan, te je odlučeno kao u točki II. d) izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

26. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je, primjenom odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, odlučiti o troškovima cijelog postupka.

27.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 5. ZPP-a, jer je kod djelomičnog uspjeha stranaka trebalo primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a.

27.2. Tužiteljica je djelomično uspjela u sporu i to, u omjeru od 64% (90% osnov + 38% visina = 128 : 2= 64%), a tuženik u omjeru od 36%, to je uspjeh tužiteljice 28% (64% - 36% = 28%) pa joj shodno tom uspjehu treba odrediti parnični trošak i to, baš u iznosu od 4.122,70 eura. Naime, prvostupanjski sud je u pobijanoj odluci tužiteljici odredio parnični trošak u iznosu od 14.723, 94 eura (110.937,50 kn) koji bi trošak bio pravilno određen da je tužiteljica uspjela u sporu u cijelosti. Međutim, kako je tužiteljica u parnici uspjela djelomično, u većoj mjeri od tuženika, trebalo je tužiteljici dosuditi parnični trošak u postotku koji je preostao nakon prebijanja postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, a to je 28% od 14.723, 94 eura, odnosno iznos od 4.122,70 eura.

27.3. Tuženik zahtjeva da mu tužiteljica naknadi trošak žalbenog postupka za sastav žalbe-500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54.) i uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46.) daje iznos od 1.250,00 eura. Međutim, kako je tuženik u žalbenom postupku uspio za 36%, valjalo mu je u tom omjeru priznati trošak žalbenog postupka i to baš u iznosu od 450,00 eura. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za žalbu jer u spisu nema dokaza da je platila navedenu sudsku pristojbu.

27.4. Kada se prebiju iznosi od 4.122,70 eura i 450,00 eura, dobije se iznos od 3.672,70 eura, koliko je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade parničnih troškova cijelog postupka.

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 166. stavak 2., u vezi s člankom 154. stavak 2. i člankom 155. ZPP-a.

U Splitu, 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi