REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž Ob-62/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jadranka Čuljak-Duvnjak, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženog IB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šebetić & partneri j.t.d., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-1025/2020-62 od 28. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se kao djelomično osnovana žalba tuženika, a odbija žalba tužiteljice i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P Ob-1025/2020-62 od 28. kolovoza 2025. u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate (dijelu pod točkom I.) i na trošak postupka (toč. II.) na način da pobijana presuda u tom preinačenom dijelu, sada, glasi:
„I. Nalaže se tuženiku IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 130.000,00 norveških kruna te iznos od 3.981,68 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 6. studenog 2019. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena, a nakon toga do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje , za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 7.202,94 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
II. Odbija se zahtjev tuženika i tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 130.000,00 norveških kruna te iznos od 3.981,68 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na te iznose teku od 4. rujna 2017. pa do 30. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena, od 31. prosinca 2022. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, od 2. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku IB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici ŠB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 7.344,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“
2. Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijeli su obje parnične stranke.
2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima. Žalbeni je prijedlog da se ukine pobijena presuda u cijelosti i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, a podredno preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice uz naknadu troška postupka i predmetne žalbe.
2.2. Tužiteljica pravovremenom žalbom pobija odluku o trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da kod donošenja odluke o troškovima postupka u slučaju zajedničkog raspravljanja o tužbi i protutužbi, kao što je slučaj u predmetnom postupku, osnovica za odmjeravanje visine naknade odvjetnika jest zbroj vrijednosti predmeta spora tužbe i protutužbe. Žalbeni je prijedlog da se prihvati žalba i ukine pobijana presuda u dijelu točke II. i predmet u tom dijelu vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, odnosno preinači odluka o parničnom trošku i prizna tužiteljici trošak na ukupnu vrijednost predmeta spora za tužbu i protutužbu sukladno troškovniku , uz trošak žalbe.
3. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Žalbe stranaka nisu osnovane.
5. U predmetnom je postupku, prethodno i presudom i rješenjem ovog suda poslovni broj Gž Ob-212/2020 od 17. studenog 2020. odbijena žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 919/2017 od 28. svibnja 2020. u točki I. stavku 1. kojim je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje suvlasništva tužiteljice i tuženika svakog u ½ dijela nekretnine, upisanih upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – k.č.br. [katastarska čestica], sveukupno 5121 m[2] u suvlasničke dijelove, uz odbijenu žalbu tuženika-protutužitelja IB i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda kojom je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika sa nalogom tužiteljici da mu isplati iznos od 1.329.384,64 NOK sa kamatom od podnošenja protutužbe do isplate.
5.1. Rješenjem ovoga suda prihvaćena je žalba tužiteljice-protutuženice ŠB i ukinuta presuda u dijelu kojom je odbijen podredni tužbeni zahtjev tužiteljice za povratom iznosa od 130.000,00 NOK i iznosa od 30.000,00 kuna kao i u odnosu na naknadu parničnog troška, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
5.2. Revizijom podnijetom od strane tuženika-protutužitelja IB poslovni broj Rev-892/2021 od 20. ožujka 2024. odbijena je revizija kao neosnovana.
6. U daljnjem postupku za odlučivanje ostalo je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja iznosa povrata iznosa od 130.000,00 NOK (norveških kruna) uz isplatu 30.000,00 kuna / 3.981,68 eura.
7. Tijekom postupka cijenećih provedene dokaze, kao i iz provedenog novog saslušanja tužiteljice i tuženika utvrđeno je:
- da je saslušana kao svjedok GB, majka tužiteljice, navela da je njezina kćer tuženiku dala 130.000,00 NOK za kupovinu stana u [adresa], kao i radi otplate kredita za predmetni stan koji je tužitelj kupio u [adresa] dok je tužitelj bio u [stranoj državi] dala na ruke 30.000,00 NOK (pogrešno naveden NOK jer iznosi kune) za otplatu kredita, da je tuženik bio u [stranoj državi] nekih 8-10 mjeseci kad je tražio od nje da mu plaća kredit, pa da će doći na neplaćeni dopust, a ta saznanja ima iz pričanja kćeri uz koju je bila dan i noć i čuvala joj djecu,
- da je saslušana kao svjedok BB, sestra tužiteljice navela , da je stan na adresi u [adresa], kupljen kreditom, a njezina sestra je tuženiku posudila nekih 130.000,00 NOK i da je tada to bila njezina životna ušteđevina, tužiteljica je plaćala tuženiku rate kredita za stan u [adresa] jer je tuženik na nagovor njezine sestre pristao uzeti neplaćeni dopust i doći u [stranu državu] na 10 mjeseci, pod uvjetom da mu za to vrijeme dok je on tamo plaća rate kredita, na što je ona pristala, jer se i u to vrijeme žalila da više ne može živjeti sa njihovom majkom jer se nije udala za mamu već za njega i molila ga je da dođe živjeti u [adresa] na neko vrijeme i on je pristao, ali pod uvjetom koji je ona ispoštovala,
- da je prvotnim iskazom tužiteljica i navela, da je tuženiku posudila 130.000,00 NOK za kupnju stana, kako bi imao za polog - učešće što je banka tražila, te da joj nikad nije vratio posuđeni iznos a u odnosu na 30.000,00 HRK da je u periodu kad je tuženik bio 10 mjeseci kod njih u [stranoj državi] bio na neplaćenom dopustu, pa da joj je rekao da nema otkuda vraćat rate kredita, i stoga mu je dala 30.000,00 HRK na njegov račun,
- da svojim dopunskim iskazom od 7. srpnja 2025. je i tužiteljica navela da je iznos od 130.000,00 NOK dala tuženiku za kupnju stana budući mu je trebao polog, a isti se odnosi na stan u [adresa], a iznos od 30.000,00 HRK kako je u to vrijeme tuženik imao ono što su zvali zagrebački kredit za ranije spomenuti stan, dok je ona imala za stan u [adresa], i budući da je htjela da svi zajedno žive, tuženik i njihove dvije kćeri, nakon dužeg nagovaranja, tuženik je pristao preseliti se privremeno u [stranu državu], uzeo neplaćeni dopust, te je u [stranoj državi] proveo oko 10 mjeseci, budući da za to vrijeme nije radio, dala mu je iznos od 30.000,00 HRK da pokrije deset rata zagrebačkog kredita koja je rata iznosila oko 3 .000,00 HRK, a kredit je bio u švicarskim francima, u odnosu na vraćanje iznosa od oko 130.000,00 NOK navodi da je u [stranu državu] otišla nakon 2 godine volontiranja u bolnici Rebro, te da je taj iznos predstavljao cjelokupnu ušteđevinu, a da nikad nije primala iznos od tuženika niti joj je vratio polovicu iznosa od 130.000,00 NOK, tamo je snosio samo sitne životne troškove a da je tuženik prvi put bio u [stranoj državi] 2007. uoči rođenja prve kćerke, te je ostao nekoliko tjedana nakon poroda, i tada joj nije dao nikakav novac, da je svatko od njih uredno vodio svoju evidenciju o uplatama, da je pozajmljeni iznos 130.000,00 NOK nije tražila da potpiše pozajmicu i vjerovala je da 10 mjeseci koje je boravio kod nje je bio na neplaćenom dopustu zato je uplatila 30.000,00 HRK jer je rekao da kako će on plaćat rate kredita za „zagrebački stan“,
- da je prethodno tuženik u svom iskazu i naveo, da je točno da mu je tužiteljica posudila 130.000,00 NOK i to je bilo oko 17.000,00 eura, te da joj je polovicu tog iznosa vratio kod prvog dolaska u [stranu državu] kad je došao 2007. na porođaj prve kćeri i da se tada nije smjelo preko granice nositi više od 10.000,00 eura pa je tužiteljici donio u [stranu državu] i dao joj 10.000,00 eura, da je taj novac ona uzela i odmah ga odnijela u norvešku banku jer se tamo ne može držati strana valuta osim norveških kruna i pretvara tih 8.000 eura u norveške krune,
- novim svojim dopunskim iskazom tuženik je naveo kako je iznos od 130.000,00 NOK dobio od tužiteljice 10 dana prije sklapanja braka i to ne za potrebe plaćanja pologa, već za uplatu prve rate kupoprodajne cijene, prve od tri rate, tužiteljica mu je taj novac uplatila iako je imao ta sredstva osigurana na očevom računu ali s tog računa nije dizao novce kako ne bi prekinuo oročenu štednju, s tim je novcem platio dio prve rate, a kako je uoči rođenja prve kćeri došao u [stranu državu] te tužiteljici donio i predao iznos od 8.000,00 eura u gotovini na ime vraćanja polovice iznosa od 130.000,00 NOK, a kako se tužiteljica tome čak i protivila jer je to shvaćala kao isključenje iz kupovine stana u [adresa], da je taj iznos tužiteljica htjela položiti u banku ali joj je u banci rečeno da polog može biti samo u domaćoj valuti , stoga je taj iznos zadržala u gotovini u stanu, da mu je tužiteljica uplatila na njegov račun 30.000,00 HRK za troškove života kada je uzeo neplaćeni dopust od 12 mjeseci od čega je nešto više od 10 mjeseci proveo u [stranoj državi], a taj iznos nije odlazio na uplate rata njegovog zagrebačkog kredita već putovanja u Hrvatsku i trošak ljetovanja za cijelu obitelj u apartmanu njegovog oca, budući da su bili u braku i imali djecu nije smatrao da između njih postoji obveza vraćanja novca, niti je to ikad tužiteljica tražila ili spominjala, a iznos od 8.000,00 eura u gotovini u cijelosti je predao tužiteljici a za vlastite potrebe koristio novac sa svog računa putem kreditne kartice, a tužiteljica mu je uplatila iznos od 30.000,00 kuna, kada su bili u Erste banci uoči odlaska u [stranu državu] na 10 mjeseci,
- da iz izvoda bankovnog računa iz [strane države] je utvrđeno da je tužiteljica 5. veljače 2007. na račun tuženika uplatila 130.000,00 NOK kao i priložene uplatnice Erste banke d.d. od 27. srpnja 2012. kojom je na teret tužiteljice isplaćeno 30.000,00 HRK u korist tuženika.
8. Nije sporno da su stranke zaključile brak 24. veljače 2007. u Zagrebu u kojem su braku rođene dvije kćerke i to mlt. Š **.**.2007. i mlt. I **.**.2008., obje u [stranoj državi], kao i da je brak stranaka razveden sporazumnim zahtjevom podnesenim 10. ožujka 2015., djelomičnom presudom Općinskog građanskog suda poslovni broj P2-722/2015 od 15. travnja 2016.
9. Prvostupanjski sud prema provedenim dokazima i zaključuje nespornim, da je tužiteljica tuženiku posudila iznos od 130.000,00 NOK i to jer je i sam tuženik to potvrdio da mu je posuđen iznos, odnosno pozajmljen taj iznos za kupoprodaju stana, pa se i to upravo radi o posudbi novca, odnosno da nije utvrđeno kako bi tužiteljici vratio polovicu tog iznosa obzirom da i tuženik u svom originalnom iskazu i spominje iznos od 10.000,00 eura a pri dopunskom saslušanju svotu od 8.000,00 eura, koji iznos nije potkrijepljen materijalnim dokazima. Prilog dostavljen od strane tuženika koji predstavlja izvod prometa po računu od 27. veljače 2025. koji se odnosi da je 12. lipnja 2007. sa svog deviznog računa podigao dva iznosa - 35.000,00 eura i 2.000,00 eura, da to ne dokazuje da je tuženik dio sredstava doista predao tužiteljici na ime vraćanja zajma pa time i taj visoki iznos sa istim putovao u [stranu državu] da gotovinu preda tužiteljici na ruke iako je novac jednostavno mogao prebaciti na bankovni račun tužiteljice, kao što je ona njemu uplatila ako se uzmu i u obzir ograničenja prelaska granice s gotovinom te mogućnost držanja druge valute osim norveških kruna u [stranoj državi]. U odnosu na iznos od 30.000,00 HRK nije životno da mu tužiteljica u Erste banci d.d. u Zagrebu kojoj su prema njegovom iskazu zajedno otišli uoči odlaska u [stranu državu] na 10 mjeseci, unaprijed uplati takvu značajnu svotu samo za sitne troškove života koji se uobičajeno podmiruju u hodu, te je uvjerljiv navod tužiteljice da je predmetnu svotu uplatila u svrhu otplate deset rata tuženikovog kredita za stan što je predvidljiv i redoviti mjesečni izdatak i računica odgovara po 3.000,00 kuna mjesečno za ratu kredita tijekom 10 mjeseci, time je i neuvjerljiv navod tuženika da su ta sredstva koristili za putovanje i ljetovanje u apartmanu njegovog oca za koji smještaj se može pretpostaviti da je i bio besplatan, odnosno da tuženikov otac nije vlastitom sinu, snahi i unukama naplaćivao boravak. Obzirom da je i u ranijem postupku utvrđeno da iznos koji je tužiteljica uplatila od 130.000,00 NOK ne predstavlja ulaganje, odnosno osnovu za stjecanje stvarnog prava na stanu u [adresa], da se na pravni odnos stranaka primjenjuje odredba članka 499. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) prema kojoj se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmodavcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, pa kako je i sam tuženik potvrdio da mu je tužiteljica posudila odnosno pozajmila iznos od 130.000,00 NOK za kupoprodaju stana, to podrazumijeva obvezu vraćanja istog. Na uplatu iznosa od 30.000,00 kuna provedenu 27. srpnja 2012. navodi da se relevantna odredba primjenjuje članak 1111. stavak 1. i 3. ZOO te je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastala kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Tužiteljica je iznos od 30.000,00 kuna uplatila u dogovoru s tuženikom, dakle po osnovi sporazuma s bračnim drugom, koja osnova je naknadno otpala budući se bračna zajednica nije održala, pa stoga tužiteljici i pripada pravo na isplatu obzirom da je tuženik stekao korist zadržavajući vrijednost stvorenu imovinom tužiteljice. Slijedom navedenog i odlučeno je kao u točki I. izreke.
10. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i nije dovedena u pitanje žalbama stranaka. Prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se žalitelj poziva, a niti su počinjene one na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa tako nije počinjena ni ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati.
11. Žalbeni navodi vezano za navode da su obje parnične stranke smatrale da stječu zajedničku imovinu, ne može se smatrati osnovanim. Obzirom da i iz iskaza tuženika, kao i iskaza tužiteljice, proizlazi da mu je tužiteljica i posudila iznos od 130.000,00 NOK koje se on obvezao vratiti, pa stoga i nije postojao osnov da se zaključi da taj iznos predstavlja zajedničku imovinu stranaka. Naveden je iznos i uplaćen prije sklapanja braka, kao i pozajmica tuženiku, pa je stoga i u odnosu na istu tuženik obvezan je vratiti. Iz provedenih dokaza ne proizlazi činjenica da bi i tuženik vratio pola iznosa od 130.000,00 NOK, pa i njegov navod da je polovinu iznosa vratio iz toga i ne proizlazi. Prema njegovom iskazu, koji su međusobno suprotni, vraćen je iznos od 10.000,00 eura, dopunskim iskazom da je vraćen iznos od 8.000,00 eura, koji je on osobno predao tužiteljici u [stranoj državi], tada je i tužiteljica odnijela u banku, dok suprotno tom iskazu, dopunskim iskazom i navodi da je navedeni iznos koji je osobno predan tužiteljici ona zadržala kod sebe u kući, obzirom da se radi o eurima i da će joj to trebati dolaskom za putovanja iz [strane države]. Iz priloženih bankovnih računa nije vidljivo da je tužitelj podigao iznos za koji navodi da je odnio i predao tužiteljici u gotovini, kao i suprotni iskazi pravilno nisu prihvaćeni.
12. Žalbeni navodi koji se odnose na isplatu iznosa od 30.000,00 kuna / 3.981,68 eura također se ne mogu prihvatiti. Vezano za isplatu koju je tužiteljica i izvršila putem banke. Navedeni iznos je i prenesen tuženiku u vrijeme kada je i pristao uzet neplaćeni dopust i doći u [stranu državu] kod tužiteljice, a obzirom da se radi o neplaćenom dopustu i da on plaća rate kredita, tada je i tužiteljica pristala da mu ona plati rate kredita za kupljeni stan u [adresa] i to u vrijeme dok je isti boravio u [stranoj državi]. Predmetni stan nije utvrđen kao bračna stečevina, ni time da se odnosi na doprinos tužiteljici koji bi se smatrao zajedničkom bračnom stečevinom. Stoga se zaključak prvostupanjskog suda i prihvaća.
13. Na imovinske odnose bračnih drugova podredno se i primjenjuje odredba ZOO temeljem odredbe članka 38. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/2015., 98/2019., 47/2020., 49/2023. i 156/2023.), kojim je i propisano da na bračnu stečevinu se primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarno-pravni i obvezno- pravni odnosi, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Odredbom članka 43. Obiteljskog zakona propisano je da za obveze koje je jedan bračni drug imao prije sklapanja braka, kao i obveze koje je samostalno preuzeo nakon sklapanja braka, a koje se ne odnose na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice, ne odgovara drugi bračni drug. Stoga i kako je prvostupanjski sud i pravilno odlučio sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008. i 125/2011.), tada i postoji obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti koja je osnova naknadno otpala.
14. Žalbeni navodi tuženika u odnosu na dosudu razdoblja dosuđene zakonske zatezne kamate, su osnovani, obzirom da je podredni tužbeni zahtjev za isplatom podnesen 6. studenog 2019., te od tada i teče obveze povrata zatražene uplate, obzirom da je prethodno bilo zatraženo utvrđenje suvlasničkih dijelova na stanu u [adresa]. Stoga je početku tijeka zakonske zatezne kamate odlučeno osnovom članka 373. točke 3. ZPP-a. Pri tome u odnosu na dosuđen parnični trošak, žalba tuženika je djelomično osnovana, dok žalba tužiteljici nije osnovana.
14.1. U odnosu na žalbu tužiteljice, vrijednost predmeta spora je utvrđena sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu, iako se ne navodi na koju vrijednost se odnosi ali se u okviru priznatih troškova i utvrđuje po 250,00 eura pa se stoga i može utvrditi u odnosu na koju vrijednost je trošak dosuđen. Pri tome, kod donošenja odluke o troškovima ne može se cijeniti prethodni postupak u kojem se raspravljalo o tužbi i protutužbi, obzirom da su ti zahtjevi u odnosu na to i pravomoćno odbijeni, pa se stoga u okviru predmetnog postupka odlučuje samo o visini spora o kojoj je i zaključeno. Stoga se o trošku odlučuje vezano za visinu i postavljeni zahtjev.
14.2. Vezano za trošak, žalba tuženika je djelomično osnovana, u odnosu na dosuđen trošak prvotno podnesene tužbe, kao i podnesak odgovora na reviziju, obzirom taj podnesak nije bio potreban sukladno članku 155. ZPP-a, pa stoga nije priznata ni pristojba na taj odgovor na reviziju. U odnosu na priznati trošak četiri obrazložena podneska, dosuđena u punom iznosu i jednog dodatnog podneska, dosuđen od 25%, isti se mogu i utvrditi iz stanja spisa, pa su stoga i pravilno priznati. Osnovom navedenog preinačena je odluka o dosuđenom trošku i odbijen zahtjev za trošak prvotno podnesene tužbe i odgovora na reviziju, uz trošak pristojbe odgovora na reviziju te je odlučeno sukladno članku 380. točki 3. ZPP-a.
15. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalba tuženika vezano za glavnu stvar isplate primljenih iznosa, odbijena je kao neosnovana, te je u tom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda. Trošak žalbe nije dosuđen tuženiku obzirom je uspio sa sporednim dijelom (početak tijeka zakonske zatezne kamate), kao i djelomično troška, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je odlučeno osnovom članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a. Obzirom tužiteljica nije uspjela sa žalbom trošak žalbe nije priznat sukladno članku 166. ZPP-a.
U Puli-Pola 30. lipnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
