Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Poslovni broj Gž-46/2026-2
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Dragici Sirovica Hranilović, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništv u Pazinu, protiv tuženika AK, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Valter Šram, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja i rješenja o trošku sadržanog u presudi Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj P-201/2020-43 od 24. listopada 2025., 30. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se žalba tužiteljice Republike Hrvatske te se ukida rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj P- 201/2020-43 od 24. listopada 2025. u stavku I. izreke kojim se sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu, kao i rješenje o troškovima postupka sadržano u stavcima IV. i V. presude Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Labinu poslovni broj P-201/2020-43 od 24. listopada 2025, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem riješeno je:
„I. Ovaj sud oglašava se nenadležnim za odlučivanje o dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od 48.759,07 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 4. svibnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se u tom dijelu tužba odbacuje.“
2. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:
„I. Utvrđuje se postojanje tražbine tužiteljice prema tuženiku AK u iznosu od 188.513,16 kn da tužiteljici Republici Hrvatskoj isplati iznos od 188.513,16 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 04. svibnja 2017. godine pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) (po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena), u roku od 15 dana.
II. Prebijaju se tražbina tužiteljice Republike Hrvatske prema tuženiku AK, iz točke I. izreke ove presude, i tražbina tuženoga AK prema tužiteljici Republici Hrvatskoj utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-244/19 od 24.siječnja 2020., i preinačenom presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Pr 7/2020, od 8.svibnja 2020, i ispravljenom 15. srpnja 2020., u iznosu od 175.821,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) (po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena), u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku JK da isplati tužiteljici iznos od 14.344,91 kn, odnosno iznos od 1.903,89 eura, te zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnice od 12.691,66 kn, odnosno na iznos od 1.684,47 eura, sukladno odredbi čl. 29 ZOO-a, počev od 21. veljače 2023., pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV. Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku trošak ovog postupka u iznosu od 6.626,81 eura, u roku od 15 dana.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka.“
3. Protiv rješenja kojim se prvostupanjski sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 48.759,07 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. svibnja 2017. do isplate žali se tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pod stavcima IV. i V. izreke presude kojima je odlučeno o troškovima parničnog postupka žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da odluku u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga određenih u žalbi, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije stvarno nadležan za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 48.759,07 kn.
6. Naime, iz sadržaja tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da je predmet ovog spora zahtjev tužiteljice za povrat stečenog bez osnove od strane tuženika na temelju pravne osnove koja je kasnije otpala i to presude Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-57/10-31 od 20. prosinca 2011., potvrđene presudom Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-1413/12-2 od 24. listopada 2012., a koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-67/13-2 od 10. svibnja 2016. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da tužiteljica od tuženika na temelju stečenog bez osnove potražuje isplatu iznosa od 237.272,23 kn, za koje tvrdi da su tuženiku isplaćeni temeljem navedenih presuda.
7. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da se iznos od 48.759,07 kn odnosi na plaćene doprinose za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, doprinose za mirovinsko osiguranje na temelju kapitalizirane štednje, porez i prirez na dohodak od nesamostalnog rada te zaključuje da tuženik nije pasivno legitimiran za vraćanje navedenog iznosa i da za rješavanje tog zahtjeva nije nadležan sud zbog čega se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu u tom dijelu.
8. Međutim, za sada se ne može prihvatiti pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da za odlučivanje o navedenom dijelu zahtjeva nije nadležan sud.
9. Naime, predmet ovog postupka nije zahtjev za povrat poreza i doprinosa podnesen protiv poreznog tijela u upravnom postupku, već građanskopravni zahtjev iz osnove stjecanja bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO), pri čemu tužiteljica tvrdi da je na temelju kasnije ukinute sudske odluke izvršena isplata određenih novčanih iznosa u korist tuženika, odnosno za njegov račun i korist.
10. Pitanje jesu li pojedini iznosi koji su predmet tužbenog zahtjeva doista prešli u imovinu tuženika, odnosno je li tuženik u tom dijelu pasivno legitimiran, predstavlja pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o kojem sud odlučuje meritorno, a ne pitanje sudske nadležnosti.
11. Odredbe čl. 127. st. 5. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20.) i čl. 235. Zakona o doprinosima („Narodne novine“ broj 84/08., 152/08., 94/09., 18/11., 22/12., 144/12., 148/13., 41/14., 143/14., 115/16., 106/18.), na koje se poziva prvostupanjski sud, uređuju način i postupak povrata poreza i doprinosa pred nadležnim poreznim tijelima, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila isključena sudska nadležnost za odlučivanje u građanskopravnom sporu između stranaka kada jedna od njih tvrdi da je druga bez pravne osnove stekla određenu korist. Osim toga, za navesti je da Opći porezni zakon u članku 1. propisuje da taj Zakon uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i drugim javnim davanjima, a u ovom predmetu ne radi se o tom odnosu, već o odnosu između poslodavca (tužiteljica) i radnika (tuženik), jer u predmetnom slučaju iznos poreza, prireza i doprinosa nije plaćen u postupku naplate poreza, već su prilikom pljenidbe računa tužiteljice, radi isplate neto plaće tuženiku po ovršnoj ispravi (koja je kasnije ukinuta), na iznos neto plaće obračunati porez, prirez i doprinosi.
12. Pritom je prvostupanjski sud, unatoč zaključku o nenadležnosti, u obrazloženju pobijanog rješenja ulazio u razmatranje pitanja pravne prirode pojedinih uplata, povećanja imovine tuženika i njegove pasivne legitimacije, dakle pitanja koja se odnose na osnovanost samog zahtjeva.
13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pogrešno je poistovjetio pitanje sudske nadležnosti s pitanjem pasivne legitimacije i osnovanosti tužbenog zahtjeva, zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo kada se oglasio nenadležnim i odbacio tužbu u tom dijelu.
14. Stoga je žalbu tužiteljice valjalo uvažiti, ukinuti pobijano rješenje i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na daljnji postupak temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP.
15. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku, ukinut je i dio odluke o troškovima postupka sadržan u stavcima IV. i V. izreke presude.
16. S obzirom da je ukinuto rješenje i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, ostavljeno je da se o troškovima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod stavkom II. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP.
17. Nepobijani dio prvostupanjske presude (stavci I., II. i III. izreke) nije bio predmet ispitivanja u žalbenom postupku (čl. 365. st. 1. ZPP).
U Velikoj Gorici 30. lipnja 2026.
Sutkinja
Dragica Sirovica Hranilović
