Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-886/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić, članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-246/2025 od 4. svibnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-246/2025 od 4. svibnja 2026. u točkama I, II i III izreke uz ispravak točke III izreke na način da zatezne kamate na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 301,16 eura počinju od 4. svibnja 2026. pa do isplate.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu pod brojem [broj kredita] od 13. lipnja 2008. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada), dok je u točki II izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 269,11 eura sa zateznom kamatom od 19. lipnja 2008. pa do isplate te je u točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 301,16 eura sa zakonskim kamatama u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i tužbu odbaci ili odbije ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik u žalbi navodi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, koja odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je donesena sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, da je zadovoljen zahtjev transparentnosti, da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da plaćanje te naknade je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu potrošača.

5. Također smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je ništetnost utvrđena zbog nedostataka pojedinačnih pregovora i zbog činjenice da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao te navodi praksu Suda Europske unije u predmetu C 621/17 u kojemu je jasno navedeno da banka ne mora klijentu prikazati strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade.

6. Tuženik nadalje u žalbi navodi da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07; dalje ZZP/07) da bi se predmetna odredba mogla smatrati nepoštenom jer da naplaćivanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno niti je protivno Ustavu Republike Hrvatske, a da je sklapanje tipskih ugovora izričito dopušteno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23

- dalje ZOO) te da banka nije bila dužna u ugovoru o kreditu utvrditi točan iznos troškova i naknada na teret potrošača.

7. Tuženik nadalje osporava stajalište suda prvog stupnja glede pitanja zastare tražbine tužitelja, te navodi presudu Suda Europske unije broj C-561/21 u kojoj se navodi da u odnosu restitucijske zahtjeve pružatelj usluga može dokazati da je potrošač znao ili je razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje su za posljedicu imale ništetnost ugovorne odredbe i prije donošenja presude. Tvrdi da nije nepošteni stjecatelj jer da je postupao sukladno propisima i da ne dolazi u primjenu odredba čl. 1115. ZOO-a.

8. Nadalje tuženik osporava i odluku o troškovima parničnog postupka jer da svi dosuđeni troškovi nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka i da tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročište za objavu presude.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba tuženika nije osnovana.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječnosti, te se presuda može ispitati. Nije počinjena niti neka druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, a na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu 13. lipnja 2008. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 53.822,28 eura te je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita u iznosu od 269,11 eura.

13. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je ugovor o kreditu sklopio zbog kupnje obiteljske kuće, da kuću nikada nije iznajmljivao niti je u istoj bio poslovni prostor, da mu glede naknade za obradu kredita nije ništa pojašnjeno, da nije mogao utjecati na visinu naknade jer da o tome stranke nisu pojedinačno pregovarale.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita jer da takva mogućnost nije bila zabranjena i da takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

15. Utvrđeno je da je sporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe o naknadi za troškove obrade kredita. Utvrđuje nadalje da je sporna odredba određena i transparentna u smislu čl. 100. ZZP/07 budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, da je odredba bila jasna ali da nije izuzeta od ocjene poštenosti sukladno čl. 99. ZZP/07. Budući da sporna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima pa zaključuje da nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 96. ZZP/07.

16. Glede postojanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, ocjenjuje da takva neravnoteža može proizlaziti iz činjenice što se ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim pravilima. U nazočnom slučaju da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, pri čemu da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na štetu tužitelja stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje restitucijskog zahtjeva.

18. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tužitelju priznat parnični trošak sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa).

19. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje i zahtjev za povrat isplaćene naknade.

20. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 13. lipnja 2008., u vrijeme važenja ZZP/07. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

21. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, u postupku je pravilno utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.

22. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specifici rano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a, a zahtjev za povrat naknade dospijeva pravomoćnošću presude kojom je ništetnost utvrđena, a ništetnost je utvrđena u ovom postupku.

24. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te sukladno Tbr. 7.1., Tbr. 8.1. i Tbr. 9.1. Tarife te je tužitelju pravilno priznat trošak za objavu presude koji je bio nužan za vođenje ovog postupka te je pravilno dosuđen parnični trošak u iznosu od 301,16 eura s time što greškom u točki I izreke nije naznačen dan od kada teče zatezna kamatama na dosuđen parnični trošak, a sve sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, time da zakonska zatezna kamata na dosuđeni parnični trošak počinje danom donošenja prvostupanjske presude tj. 4. svibnja 2026. pa do isplate.

25. Ukupno dosuđen parnični trošak dosuđen je s obzirom na visinu kondemnatornog zahtjeva radi isplate iznosa od 269,11 eura.

26. Slijedom obrazloženog žalbu tuženika kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

27. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka te je primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić