Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-2110/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Katice Lučić kao predsjednice vijeća, te Ivane Bosnić-Kovačić i Jasne Momirović, kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I. okrivljenika VELIS MARKETING d.o.o., sa sjedištem u [adresa], kao pravne osobe i II. okrivljenice AJ, Koa odgovorne osobe, radi prekršaja iz čl. 229. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23.) i čl. 172. st. 2. toč. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.), odlučujući o žalbi tužitelja, Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pp-2780/2023 od 23. sijčnja 2026., na sjednici vijeća održanoj

30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa, zapošljavanja i upućivanja, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. 1. izreke, okrivljenici su proglašeni krivima zbog prekršajnog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o radu, činjenično opisanog kao u izreci, za koje djelo su na temelju istog propisa te uz primjenu čl. 37. Prekršajnog zakona, kažnjeni novčanom kaznom i to: I. okrivljenik u iznosu od 2.500,00 eura, a II. okrivljenica u iznosu od 500,00 eura, dok je u toč. 2. izreke, u odnosu na prekršajno djelo iz čl. 172. st. 2. toč. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, na temelju čl. 181. toč. 4. Prekršajnog zakona, protiv okrivljenih optužba odbijena.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka u iznosu od po 30,00 eura, svaki.

3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajno pravnoj sankciji.

4. U odnosu na prekšajno djelo opisano u toč. 1. izreke pobijane presude za koje su okrivljenici proglašeni krivima, žalitelj ističe da je novčana kazna izrečena okrivljenicima prenisko odmjerena odnosno nije adekvatna težini predmetnog prekršaja, dok u odnosu na prekršaj opisan u toč. 2. izreke, ne osporavajući činjenicu da su okrivljenici u svojstvu poslodavca, prije pokretanja prekršajnog postupka imenovane radnice prijavili na mirovinslo osiguranje te u korist Državnog proračuna za iste uplatili iznos od 5.300,00 eura po osnovu mirovinskog osiguranja, a sve na temelju rješenja izdanog u tijeku inspekcijskog nadzora, međutim smatra da nije bilo osnova za donošenje odluke kojom se primjenjujući načelo „ne bis in idem“, optužba protiv okrivljenika odbija. Iz navedenih razloga, predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili podredno, preinači.

5. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

6. Žalba je neosnovana.

7. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona (Narodne novine broj: 107/07., 39/13,. 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, povrede materijalnog prava na štetu okrivljenika niti je nastupila zastara prekršajnog gonjenja, što su povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te je ocijenio da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju okrivljenicima za prekršajno djalo opisano u toč. 1. izreke, za koje su proglašeni krivima, pravilno i zakonito odmjerio novčane kazne, dok je u odnosu na prekršajno djelo u toč. 2. izreke, pravilno i zakonito odbio optužbu, za koju odluku je dao valjane i argumentirane razloge, sa kojima se slaže i ovaj sud.

8. Naime, kod odmjeravanja kazne okrivljenicima za prekršajno djelo iz čl. 229. st. 1. toč.3. i st. 2. Zakona o radu, opisano u toč. 1. izreke, prvostupanjski je sud sukladno čl. 36. st. 2. Prekršajnog zakona, uzeo u obzir okolnosti koje utječu na visini kazne, te je tom prilikom okrivljenicima cijenio olakotnim činjenicu da su isti sa imenovanim radnicama, i to u vrlo kratkom roku kako to proizlazi iz stanja spisa, sklopili ugovore o radu, čime su prema ocjeni ovog suda, otklonili štetne posljedice prekršaja, a koja okolnost kao i protek vremena od počinjenja djela, su u svojoj sveukupnosti osobito olakotne okolnosti, slijedom čega je prvostupanjskog sud osnovano i pravilno primjenjujući odredbu čl. 37. Prekršajnog zakona, okrivljenicima ublažio novčane kazne u naprijed citiranim iznosima, kojima se i prema ocjeni ovog suda, može postići svrha kažnjavanja.

9. Nadalje, u toč. 2. izreke pobijane presude, primjenom čl. 181. toč. 4. Prekršajnog zakona, odbijena optužba protiv okrivljenika radi prekršajnog djela iz čl. 172. st. 2. toč. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, a prema kojoj optužbi su okrivljenici kao poslodavac za radnice MJ i CJ, čiji rad su koristili, propustili u zakonskom roku podnijeti prijavu na mirovinsko osiguranje. Prvostupanjski je sud za svoju odluku dao valjane razloge navodeći da je u tijeku provođenja inspekcijskog nadzora, a prije pokretanja prekršajnog postupka, u odnosu na ovo isto djelo, od strane Državnog inspektorata bilo doneseno rješenje kojim je poslodavcu naloženo u ostavljenom roku u Državni proračun izvršiti uplatu iznosa od 2.650,00 eura po osnovu uplate mirovinskog osiguranja za svaku radnicu, te ujedno za iste podnijeti prijavu na mirovinsko osiguranje, što su okrivljenici i učinili te o učinjenom dostavila valjane dokaze, te da se u konkretnom slučaju radi o administrativnoj mjeri čija se primjena, sukladno praksi Europskog suda, smatra presuđenom stvari. Prvostupanjski sud ističe da je zbog naprijed navedenog, pozivajući se na načelo „ne bis in idem“ odbio optužbu protiv okrivljenika.

10. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, budući da iz očitovanja tužitelja, a također i na temelju stanja spisa nedvojbeno proizlazi da je okrivljenicima kao poslodavcu, Rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor zapošljavanja i upućivanja od 4. kolovoza 2023. godine, naložena uplata iznosa od 3.500,00 eura u Državni proračun po osnovu mirovinskog osiguranja za radnice MJ i CJ, kao podnošenje prijave na mirovinsko osiguranje za iste, što je i učinjeno.

11. Dakle, slijedom iznesenog, naprijed navedena upravna mjera se, i prema ocjeni ovog suda, odnosi na činjenični opis radnje prekršaja iz čl. 172. st. 2. toč. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, naveden u optužnom prijedlogu, zbog čega se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, a koje stajalište je u skladu s presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju A (A v. [adresa] App. no 55759/07) u kojoj je potvrđeno stajalište Suda iznijeto u slučaju M (Zolotukhnin v. Rusija, App. No 14939/03) u kojoj se također odlučivalo o povredi načela „ne bis in idem“.

12. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom se odbija optužba protiv okrivljenika u odnosu na prekršajno djelo iz čl. 172. st. 2. toč. 5. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, dok tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju ispravnost odluke prvostupanjskog suda.

13. Zbog izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

-

Zagreb, 30. lipnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Hana Bogović, v. r.

Katica Lučić, v. r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu, u 5 (pet) otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.