Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-280/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sutkinji Dragici Sirovica Hranilović, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju, Split, Gundulićeva 48, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-469/24-7 od 20. siječnja 2025., 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalbe tuženice Republike Hrvatske te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-469/24-7 od 20. siječnja 2025. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju MN isplati iznos od 37,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023., dok se u ostalom dijelu žalba tuženice djelomično prihvaća i preinačuje navedena presuda pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 37,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. pa do isplate, i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja MN za isplatom iznosa od 37,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. travnja 2020. pa do isplate.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja MN te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-469/24-7 od 20. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke kojim je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 270,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom, te sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate koja bi na iznos od 75,00 eura tekla od 2. lipnja 2012. do 10. travnja 2020., dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja prihvaća te se navedena presuda preinačuje i sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju MN isplati zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 37,16 eura teče od 3. veljače 2023. do isplate i to do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja MN i tuženice [adresa] i potvrđuje navedena presuda u stavku II. izreke.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja MN za naknadom troškova žalbenog postupka.

V. Nalaže se tužitelju MN da tuženici Republici Hrvatskoj nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,53 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 10. travnja 2020. g. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 10. travnja 2020. g. do 2. veljače 2023. g., po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 10. kolovoza 2011. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu odluku preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev, podredno pobijanu presudu ukine, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Tuženica je podnijela žalbu protiv dosuđujućeg dijela navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže žalbu uvažiti i pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 187,50 eura.

4. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio zbog neutemeljenog boravka u istražnom zatvoru 9. kolovoza 2011. u iznosu 345,29 eura sa zateznom kamatom tekućom od 10. kolovoza 2011. do isplate. Tužitelj je u pritvoru proveo ukupno 1240 dana, ali u ovom postupku potražuje naknadu štete samo za dan 9. kolovoza 2011.

6. S obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu manjem od 1.320,00 EUR, u ovom je slučaju riječ o sporu male vrijednosti (čl. 458. st. 1. ZPP). Prema čl. 467. st. 1. ZPP, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Stoga pobijana presuda nije ispitivana u odnosu na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni u odnosu na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 4., čl. 14., čl. 265., čl. 271. i čl. 492.c ZPP.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, nije nađeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. toč. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tužitelj jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati pa tako i razloge koji se tiču odbijanja tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Navedena bitna povreda nije počinjena ni time što sud nije izvršio uvid u spise Županijskog suda u Splitu poslovni broj K- 13/2018 i Ministarstva pravosuđa i uprave UP/I-702-03/20-01/52 i saslušao tužitelja jer je odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju priloženih isprava u spisu, na što je bio ovlašten na temelju čl. 461.a st. 3. i 4. ZPP. Naime, odlučne činjenice među strankama u konkretnom slučaju i nisu bile sporne pa tako nije bilo sporno ni da je tužitelj presudom K-13/18 od 16. listopada 2018. oslobođen od optužbe za počinjenje kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00., 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje: KZ/97). Osim toga, tužitelj u žalbi određeno i ne navodi koje konkretne razloge o odlučnim činjenicama sud prvoga stupnja u presudi nije naveo, a koje su trebale ili mogle biti utvrđene saslušanjem tužitelja u ovom postupku.

9. Tuženica u žalbi navodi da punomoćnik tužitelja nije imao valjanu punomoć za zastupanje u ovom predmetu, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP. No, ni taj žalbeni razlog nije posebno razmatran jer, prema čl. 354. st. 3. ZPP, zato što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, dakle u ovom slučaju tužitelj.

10. Tuženica ističe da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 eura, u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, smatrajući da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti. To što je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 eura po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 eura za dan 9. kolovoza 2011. koji je proveo u istražnom zatvoru, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 eura (kao razlike između 345,29 eura i 66,36 eura), s obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskog šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i ovu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te o istom meritorno odlučio.

11. U postupku je utvrđeno, a što među strankama i nije sporno:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. KZ/97 te je protiv njega pred Županijskim sudom u Splitu pod poslovnim brojem K-13/18 vođen kazneni postupak u kojem je presudom od 16. listopada 2018. oslobođen optužbe, a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.,

- da je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. branitelj tužitelja zaprimio 3. siječnja 2020., a tužitelj osobno 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj bio u istražnom zatvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., odnosno ukupno 1240 dana,

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske sukladno članku 495. stavak 2. Zakonu o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje: ZKP/97),

- da je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora za svaki dan koji je proveo u pritvoru zatražio isplatu iznosa od 500,00 kuna, odnosno 66,36 eura po danu sa zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dana provedenog u pritvoru do isplate,

- da je Ministarstvo pravosuđa u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. odgovorilo na zahtjev tužitelja i utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu u iznosu od 46.078,40 eura za ukupno 1240 dana što po danu iznosi 37,16 eura,

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 24. siječnja 2024.

12. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na temelju čl. 480. st. 1. ZKP u vezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75,00 eura za jedan dan (9. kolovoza 2011.) neutemeljenog boravka u istražnom zatvoru, a da je neosnovan ostatak tužbenog zahtjeva u iznosu 270,29 eura.

13. Tuženica u žalbi navodi da je tražbina tužitelja zastarjela budući je zahtjev za mirno rješenja spora tužitelj podnio 10. travnja 2020., da je tužbu mogao podnijeti protekom roka od tri mjeseca, dakle 10. srpnja 2020., a kako je tužbu podnio tek 24. siječnja 2024., to je protekao zastarni rok od tri godine i da je tražbina tužitelja u cijelosti zastarjela.

14. Prema čl. 477. st. 1. ZKP, pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud – od dana primitka odluke višeg suda. Budući da je odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž 679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj primio 9. siječnja 2020., tada je, u skladu s čl. 478. st. 1. ZKP, počeo teći zastarni rok, koji je prestao teći 10. travnja 2020., kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano čl. 478. st. 2. ZKP, kada je nastupio zastoj postupka, koji je trajao tri mjeseca, dakle, do 10. srpnja 2020.

15. Naime, prema čl. 478. st. 1. ZKP, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu.

16. Prema čl. 238. st. 2. ZOO, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

17. Iz navedenoga proizlazi da je zastarijevanje, koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, koji je zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, dakle od 10. srpnja 2020. (istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1081/13-2 od 3. siječnja 2017.), a ne od 2. veljače 2023., kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud pa je zastarni rok za podnošenje tužbe, računajući od 10. srpnja 2020., istekao 10. srpnja 2023. S obzirom na navedeno, tužitelj je tužbu podnio 24. siječnja 2024., kada je zastara već nastupila.

18. Međutim, budući da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju sklapanje nagodbe za iznos od 37,16 eura po danu, to je za taj iznos, sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nastupio prekid zastare te je zastara za taj iznos počela ponovno teći od dana priznanja, dakle od 2. veljače 2023., sukladno čl. 245. st. 2. ZOO. Stoga za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari.

19. U odnosu na žalbene navode tuženice da podnesak od 2. veljače 2023. ne predstavlja priznanje duga valja reći sljedeće. Nesporno je među strankama da je dopisom od 2. veljače 2023. tuženica odgovorila na zahtjev tužitelja i obavijestila ga da mu pripada pravo na naknadu štete temeljem čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno da je njegov zahtjev osnovan u pogledu zahtjeva za naknadu neimovinske štete, čime je tuženica priznala osnovu duga. Nadalje, nesporno je da je u istom dopisu navedeno da se, s obzirom na trajanje uhićenja, narav i težinu kaznenog djela te ostale okolnosti slučaja (uz primjenu čl. 1100. ZOO), pravičnom novčanom naknadom zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode smatra iznos od 46.078,40 eura. Na taj način priznata je i visina duga.

20. Stoga, sasvim je jasno da navedeni podnesak tuženice ima značaj priznanja duga, jer predstavlja jasno, određeno i bezuvjetno očitovanje dužnikove volje. Slijedom navedenog, kako su predmetnim dopisom ispunjena sva obilježja priznanja duga, u ovom slučaju nije primjenjiva praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-216/2025 od 6. listopada 2015., na koju se tuženica poziva u žalbi.

21. Suprotno tome, tražbina tužitelja u iznosu od 37,84 eura sa zateznim kamatama je zastarjela, pa osnovano tuženica u žalbi ističe da je donošenjem odluke u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. Slijedom navedenog, tužitelju s osnove naknade štete pripada iznos od 37,16 eura u kojem je dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na plaćanje iznosa od 37,84 eura (sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate) žalba tuženice osnovana, pa je odluku valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan.

23. Osim toga, zbog nastupanja zastare potraživanja pravilno je odbijen zahtjev tužitelja za plaćanje iznosa od 270,29 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate koja bi na iznos od 75,00 eura tekla od 10. kolovoza 2011. do 10. travnja 2020.

24. Žalba tužitelja osnovana je u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda vezano uz tijek zatezne kamate na iznos od 37,16 eura koja mu je dosuđena do 2. veljače 2023. Prema stajalištu ovoga suda, prvostupanjski sud je pogrešno odredio tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 37,16 eura "samo" za vrijeme od 10. travnja 2020. do 2. veljače 2023. stoga što prema čl. 1103. ZOO, zatezna kamata na pravičan iznos naknade štete teče od dana kada je postavljen zahtjev za mirno rješenje spora i teče do isplate, obzirom iz stanja spisa ne proizlazi da je po tuženici isplaćen novčani iznos od 37,16 eura.

25. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. toč. 3. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

26. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je o troškovima parničnog postupka odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

27. Naime, tužitelj je u kvalitativnom i kvalitativnom smislu (u osnovi i visini) djelomično uspio u sporu u svega 10,76 %, a to prvenstveno imajući u vidu osnovanost prigovora zastare u pretežitom iznosu utužene tražbine od 308,13 eura od ukupno zatraženog iznosa od 345,29 eura. Prema čl. 154. st. 2. ZPP kojim je propisan način računanja djelomičnog uspjeha u sporu tuženica je uspjela sa 78,48 %.

28. No, uvažavajući okolnosti konkretnog slučaja, a to je da je obveza tuženice naknaditi tužitelju štetu zbog neosnovanog lišenja slobode temeljena na zakonu, da se tužitelj obratio tuženici sa zahtjevom za naknadu štete 10. travnja 2020. na koji zahtjev je tuženica odgovorila po proteku gotovo tri godine (2. veljače 2023.) priznavši pravnu osnovanost zahtjeva za naknadu štete i visinu štete od 46.078,40 eura ili 37,16 eura po danu koji iznos nije isplatila tužitelju, te da tuženicu u sporu zastupa Općinsko državno odvjetništvo zbog čega joj stvarno nisu nastali troškovi koje bi trebala platiti tom državnom tijelu, ovaj sud zaključuje da bi nalogom za plaćanje troškova zastupanja države bila poremećena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinaca, u konkretnom slučaju, pravo tužitelja na mirno uživanje imovine.

29. Iz naprijed navedenih razloga i prema stavu ovoga suda pravilno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka u kojem smislu je valjalo potvrditi odluku prvosutpanjskog suda te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u stavku

III. izreke ove drugostupanjske odluke.

30. U odnosu na troškove žalbenog postupka tuženici je prema vijednosti ožaljenog dijela presude (75,00 eura) priznat trošak za sastav žalbe prema Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine, broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) u visini od 31,25 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) iznosi 62,50 eura. Kako je tuženica uspjela sa žalbom u omjeru od 50,45 %, to joj je dosuđen trošak u iznosu 31,53 eura, a što je naloženo platiti tužitelju sve u smislu čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP.

31. Tužitelju nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer je sa žalbom uspio samo u odnosu na kamate zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

U Velikoj Gorici 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Dragica Sirovica Hranilović