REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-844/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice KA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Zrinka Sertić, odvjetnica iz Jastrebarskog, protiv tuženika AGRAM BANKA d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 74, OIB: 70663193635, kojeg zastupa Marina Ljubanović, odvjetnica u OD Grgić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. kolovoza 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 30. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu br. 7113009186 od 26.2.2018. godine koji je sklopljen između Kreditne banke Zagreb d.d., kao kreditora i tužiteljice DA kao korisnika kredita i to čl. 4. koji glasi: „Za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita naplaćuje se naknada u iznosu od 1% od iznosa kredita, maksimalno 500,00 HRK, sukladno odluci iz toč. II ovog ugovora. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 879,64 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 26.2.2018. godine sa pravnim prednikom tuženika Kreditnom bankom Zagreb d.d., kao kreditorom, zaključila Ugovor o kreditu broj: 7113009186, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 100.000,00 kn.

Navodi da je čl. 4. tog ugovora ugovorena obveza tužiteljice da za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita plati naknadu u iznosu od 1% iznosa kredita, maksimalno 500,00 kn, sukladno Odluci iz toč. II tog ugovora i to jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita. Nadalje navodi da joj je dana 26.2.2018. godine naplaćena naknada za obradu i vođenje kredita u iznosu od 500,00 kn, što je protuvrijednost iznosa od 66,36 eura, pa tužiteljica stoga ima pravni interes na utvrđenje odredbe o naplati jednokratne naknade iz čl. 4. ugovora. Smatra da su naprijed spomenuta ugovorna odredbe nepoštena, jer unesena u tipski ugovor bez pregovaranja sa potrošačem, netransparentna i neproporcionalna pri čemu se poziva na sudsku praksu Suda EU (presude C-84/19 i C-224/19, 259/19), a isto tako i čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih naknada, ali da iz čl. 1021. ZOO-a, proizlazi da tuženik iste nije bio ovlašten naplaćivati. Smatra da prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredaba tuženik nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tužiteljica bila u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu pregovaračke moći, tako i znanja, što je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na ugovorne odredbe koje su sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja od strane tužiteljice na iste. Time je smatra tužiteljica, tuženik postupao i suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o razlogu ugovaranja spornih naknada nije joj objasnio taj razlog, isto kao i visinu, pa su zato iste prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. To tim više što se tužiteljica obvezao ugovorom platiti i ugovorenu kamatu, pa smatra da bilo kakvi troškovi vezani za kredit moraju pasti na teret banke, kao financijske institucije koja je dužna organizirati svoje poslovanje tako da može pružiti uslugu i podmiriti sve troškove iz ugovorene kamate koju korisnik plaća. Smatra da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima, te da je upravo je to ono što ju čin nepoštenom.

Stoga tužitelj u ovom postupku traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 7113009186, od 26.2.2018., iz čl. 4. kojom je ugovorena obveza tužiteljice da za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita plati naknadu u iznosu od 1% iznosa kredita, maksimalno 500,00 kn, sukladno Odluci iz toč. II tog ugovora i to jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita od iznosa kredita.

Također potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno navodi da nije sporna ugovorena odredba o plaćanju jednokratne naknade za obradu i vođenja kredita. Ne osporava niti plaćenu naknadu u iznosu od 500,00 kn, odnosno 66,36 eura, te navodi da je ista aktima tuženika bila popisana kao maksimalna naknada, a plaćala se za obradu i vođenje kredita, odnosno razne obavijesti koje tužitelj zatraži tijekom trajanja ugovornog odnosa, obvezu banke na obavještavanje potrošača o njihovom stanju kredita i sl.). Smatra da su zaključci tužiteljice vezani za presude suda EU neistiniti i neobjektivni, kao i zaključak tužiteljice da se naknade trebaju naplaćivati iz ugovorene kamate. Tuženik također citira presude suda EU, na koje se poziva i tužiteljica, u dijelu koji se odnosi na tumačenje Direktiva, te zaključuje da za sud EU nije sporno da financijske institucije u Europi imaju pravo naplaćivati naknade odnosno tkz. nekamatne troškove kredita. Također navodi da je čl. 3. toč. 86. Zakona o kreditnim institucijama propisano pravo na naknadu. Navodi da Direktiva 93/13 EEZ ne zahtjeva da se troškovi povezani sa konkretnim uslugama na način da se detaljno opisuje što čini te troškove, posebno jer se ne radi o bitnom elementu ugovora o kreditu. Navodi da tuženik u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom još od 2016. godine ima izrađenu Metodologiju utvrđivanja iznosa i promjene naknade za potrošače koja je sastavni dio Općih uvjeta poslovanja s klijentima-potrošačima i Pravilnika o obračunu kamata, koja je u potpunosti zamijenjena dana 12.12.2024. Metodologijom za utvrđivanje strukture i visine naknada i kriterija za njihovu izmjenu. Dakle, tužiteljica je s obzirom na navedene propise i sastanke u banci prije zaključenja ugovora o kreditu i puštanja kredita, dobila sve informacije vezane za kredit, uključujući vrstu i visinu naknade. Navodi da je prije zaključenja ugovora tužiteljica dobila primjerak ugovora uz Europski standardizirani informativni obrazac u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja bankarske usluge, pa je tužiteljica nakon što joj je uručen ugovor o kreditu, sa tim obrascem imala period od 26.2.2018. do 1.3.2018. kada je mogla razriješiti sve nedoumice prije potpisivanja ugovora, isto kao što je imala mogućnost u roku 14 dana odustati od Ugovora, bez plaćanja bilo kakvih troškova. Međutim, navodi tuženik da tužiteljici nije bila sporna niti jedna ugovorna odredba. Navodi da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ima logičnu strukturu. Nadalje navodi da se suprotno tvrdi tužiteljice o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati, jer da se radi o cijeni usluge, ali da je tužiteljica dobila sve informacije o cijeni te usluge, odnosno o naknadi i troškovima koji se od nje naplaćuju. Također navodi da je tužiteljica nakon potpisivanja Ugovora o kreditu, kroz Nalog za korištenje sredstava kredita u kojem su taksativno navedene sve stavke kredita bila upoznata sa plaćanjem sporne naknade koju je prihvatila. Tuženik konačno smatra da je tužiteljica imala sve potrebne informacije o predmetnom kreditu, kako o glavnim, tako i o sporednim ugovornim odredbama, te smatra da je tužiteljica donijela vlastitu odluku kojom je prihvatila kompletnu cijenu dobivenog kredita.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kunskom kreditu od 26.2.2018. (list 5-9 spisa), otplatni plan (list 11 spisa), tablica (list 12-13 spisa), Polica osiguranja života (list 14 spisa), Potvrda o zatvorenim kreditnim partijama (list 15 spisa), Obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (list 44-53 spisa), Pravilnik o obvezi informiranja potrošača i obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (54- 62 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (list 63), Europski standardizirani informativni obrazac (list 64-71 i 77-81 spisa), Metodologija utvrđivanja iznosa i promjene naknada za potrošače (list 72-76 spisa), Odluku o odobravanju nenamjenskih gotovinskih kunskih kredita (list 82-84 spisa); Odluku o visini naknada za usluge banke (list 85-110 spisa), Opći uvjeti poslovanja (list 111-154 spisa); Nalog za korištenje sredstava kredita (list 155 spisa), Zahtjev za kredit (list 156-157 spisa), potvrde poslodavca (list 158-167 spisa), saslušana je svjedokinja BA (list 194-195 spisa) i tužiteljica (list 202-203 spisa).

4. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu i vođenje nenamjenskog gotovinskog kredita u iznosu od 1% od iznosa kredita, maksimalno 500,00 kn, a koja se naplaćuje sukladno Odluci Kreditnog odbora br. KO-3-8/2018 od 6.2.2018. godine, jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja kredita od iznosa kredita.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 26.2.2018., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

8. Odredbama čl. 49. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

9. Sukladno čl. 52. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

12. Dakle, među strankama nije sporno da je tužiteljica platila naknadu za obradu i vođenje kredita, a sukladno odredbama sklopljenog Ugovora o kunskom kreditu (nenamjenski kunski gotovinski kredit) od 26.2.2018. godine.

13. Sporno je, je li navedena odredba ugovora kojom je ugovoreno plaćanje te naknade nepoštena, a time i ništetna, odnosno jesu li ista u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o nenamjenskom gotovinskom kreditu, a iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je kredit uzela kako bi deblokirala bankovne račune i dobila sredstva za osnovne životne potrebe. Dakle, sud je zaključio da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila u svojstvu potrošača, koju činjenicu niti tuženik ne spori.

15. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je zaključio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

16. Iz iskaza tužiteljice, osim namjene kredite, proizlazi da je Kreditna banka d.d. jedina u to vrijeme sklapala ugovore o kreditu sa osobama koje su u blokadi. Ona je bila inače klijentica Erste&Steiermarkische banke, ali kod te banke nije imala mogućnosti uzeti kredit s obzirom na blokadu. Navela je da je kao učiteljica razredne nastave radila u OŠ u Jastrebarskom, ali je da osam godina radila i u školama u Švicarskoj i Njemačkoj, gdje je djeci hrvatskog porijekla predavala Hrvatski jezik i kulturnu baštinu RH, dok je njen sada pokojni suprug živio i radio u RH, a kako je bio dijagnosticirani alkoholičar gomilao je dugove, za koje je saznala 2012. godine, kada nije mogla koristiti isplaćena joj primanja za rad u inozemstvu. Bila je u emocionalnom šoku i snalazila se na različite načine 6 godina i kako bi riješila nastalu financijsku situaciju odlučila se na kredit koji je mogla realizirati kako je navela samo kod tuženika. Također je rekla da kod pregovaranja oko kredita nije bilo govora o naknadi za obradu i vođenje kredita. Navodi da je pročitala ugovor o kreditu, ali da zbog stanja u kojem se nalazila nije suštinski percipirala odredbu o plaćanju naknade, niti je ta odredba bila predmet pregovaranja i objašnjavanja. Rekla je da se ne sječa da bi joj službenica banke pojašnjavala i objašnjavala bilo koju ugovornu odredbu. Navodi da joj danas nije jasno zašto bi se ta naknada naplaćivala, ako je ugovorena i kamata kao naknada za pozajmljeni novac. Navodi da je kredit u cijelosti isplatila, ali se nije mogla sjetiti kada.

16.1 Sud iskaz tužiteljice ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da o spornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade za obradu i vođenje kredita nije mogla pregovarati sa tuženikom.

16.2. Sukladno odredbama ZZP-a, na tuženiku je teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama.

16.3. Iz iskaza svjedokinje BA koja je u veljači 2018. radila kao voditelj poslovnice u Kreditnoj banci u Jastrebarskom, proizlazi da se sječa tužiteljice i da je upravo ona sudjelovala kod odobravanja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom. Sječa se da je tužiteljici bilo bitno koji iznos kredita će joj se isplatiti, kao što je to bino i većini klijenata. Sječa se nadalje da joj je objasnila sve uvjete kredita, a isto tako i naknadu banke koju je dužna platiti. Sigurna je da je rekla tužiteljici da se naknada plaća u visini 1% od iznosa kredita, a max. 500,00 kn, za koji iznos se umanjuje iznos kredita, a osim što joj je sve objasnila, to je sve pisalo i u uvjetima kredita koje je imala na uvid. Na poseban upit suda koji troškovi su se plaćali tom naknadom, odgovorila je da su se plaćali uobičajeni troškovi kredita i da je to normali uvjet svakog ugovora o kreditu. Također je rekla da tužiteljica nije imala nikakvih posebnih pitanja, jer joj je ona sve dobro objasnila. Također je objasnila na upit pun. tuženika da predugovorna faza traje 2 tjedna i da je ona tužiteljici uručila informativni obrazac u kojem su navedeni svi uvjeti koji se biti sadržani i u samom ugovoru o kreditu. Navodi da misli da je tužiteljica u istoj banci imala prije spornog kredita također jedan kredit. Navodi da je također tužiteljici uručila i Nalog za korištenje kredita gdje je također sve bilo detaljno opisano i ona je te obrasce bila dužna potpisati. Navodi da je tužiteljice naknadu za obradu i vođenje kredita prihvatila kao i sve ostale uvjete kredita bez posebnih pitanja, a nije tražila nikakva daljnja obrazloženja. Na pitanje punomoćnice tužiteljice je odgovorila da je mjesečno razgovarala o uvjetima kreditiranja sa oko 9 klijenata i da se ponaosob sječa svakog klijenta razgovora s njim. Također je odgovorila na pitanje da tužiteljica ne bi realizirala kredit da je odbila platiti naknadu za obradu i vođenje kredita. Izjavila je da se o tom uvjetu nije moglo pregovarati. Rekla je da je već osam godina u mirovini i da ne može točno reći koji su se troškovi podmirivali tom naknadom, ali navodi da su to troškovi administracije, kadra i sl.

16.4. Dakle i iz iskaza svjedokinje BA također proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije moglo pregovarati, te da tužiteljica ne bi ostvarila kredit da je odbila platiti tu naknadu.

17. Slijedom navedenog, kako je u dokaznom postupku utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.1. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da u ugovoru nije niti na koji način specificirana naknada koju je tužiteljica dužna platiti, već se tuženik poziva na Odluku iz toč. II tog Ugovora (Odluka Kreditnog odbora br. KO-3-8/2018 od 6.2.2018. godine), dok iz iskaza svjedokinje proizlazi da je rekla tužiteljici da je dužna platiti i predmetnu naknadu, što sud vjeruje, ali sasvim sigurno joj nije rečeno više od onoga što je pisalo u toj odluci, odnosno u ugovoru (od čega se sastoji ta naknada i zašto se ista plaća, odnosno koje točeno troškove pokriva).

17.2. Naime, upravo iz Odluke KO-3-8/2018 od 6.2.2018. proizlazi da se plaća naknada od 1% od iznosa glavnice kredita, max. do iznosa od 500,00 kn za obradu i vođenje kredita, sukladno toj odluci, te da utvrđenu naknadu banka naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog kredita iz iznosa kredita (identična je i ugovorna odredba).

17.3. Detaljnije informacije o spornoj naknadi ta odluka ne sadrži, pa sud vjeruje da ih niti voditeljica poslovnice nije mogla niti pružiti tužiteljici, a isto tako da tužiteljica sve da je i postavljala pitanja, nije mogla dobiti preciznije informacije od onih koje je dobila a to je da se naknada mora platiti u visini 500,00 kn za obradu i vođenje predmetnog kredita.

17.4. Niti iz ostale dostavljene dokumentacije od strane tuženika (Odluka o visini naknada iz 2017., Općih uvjeta, Obrazaca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu), nije na jasan, razumljiv i preciozan način razrađena i objašnjenja sporna naknada.

17.5. Iz Europskog standardiziranog informativnog obrasca na koji se poziva tuženik, a koji je tužiteljica potpisala, također su navedene informacije o spornom kreditu, te pod toč. 3. stoje podaci o kamatnoj stopi i drugim troškovima, gdje je navedeno da je Efektivna kamatna stopa (EKS), ukupan trošak kredita i da obuhvaća i naknade. Također stoji podatak o jednokratnim troškovima: naknadi od 500,00 kn koji se plaćaju banci. Prema tome, niti ta isprava ne pruža dovoljno jasne i razumljiva informacije o spornoj naknadi, osim o njenoj visini.

18. Dakle, dokumentacija tuženika koju dostavlja, a za koju tuženik tvrdi da je bila dostupna tužiteljici, kao i ostalim klijentima, ne može se smatrati pravilnim i potpunim informiranjem o uvjetima plaćanja sporne naknade. Također je tužiteljica dovedena u situaciju da ukoliko želi sklopiti ugovor o kreditu i dobiti novac koji joj je potreban, mora prihvatiti tu ugovornu odredbu, odnosno platiti naknadu jednostrano određenu od banke. Stoga sud smatra da za tužiteljicu sporna ugovorna odredba nije bile lako razumljiva, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne.

19. Slijedom navedenog s obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi o plaćanju jednokratne naknade za obradu i vođenje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da su te odredbe, iako uočljiva i jasna, bile unaprijed formulirane od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknada) – valja zaključiti da je sporna ugovorna odredbe o plaćanju naknade iz čl. 4 Ugovora, ništetna i to u smislu naprijed navedenih odredaba ZZP-a, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci.

20. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 7/1), te trošak zastupanja na ročištima 22.12.2025., 9.3.2025. i 12.6.2026. za svako po 100 bodova, odnosno 200,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 800,00 eura, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura. (toč. II izreke), što je ukupno 879,64 eura.

20.1. Tužiteljici nije priznat, niti dosuđen trošak sastava podneska od 5.12.2025. godine, jer podnesak od tog datuma ne prileži spisu.

21. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška- toč. II izreke.

U Zagrebu 30. lipnja 2026. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eura.

2. Punomoćniku tuženika