REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10077/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Impuls – Leasing d.o.o., OIB: 65918029671, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 24/1, zastupan po punomoćniku Hrvoju Arko, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 5. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 00109 godine u čl. D., E., F. i H. Ugovora o kreditu te u člancima 8.1 Ugovornih uvjeta, sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, i tužitelja kao primatelja kredita u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

II Nalaže se tuženiku, Impuls Leasing d.o.o., iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671, da tužitelju KI, K [adresa], 23234 VIR, OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 00109 o valutnoj klauzuli CHF isplati iznos od 6.455,13 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,49 eur od 25.12.2007 godine pa do isplate

- 1,30 eur od 6.1.2008 godine pa do isplate

- 9,71 eur od 7.3.2008 godine pa do isplate

- 7,59 eur od 9.4.2008 godine pa do isplate

- 14,87 eur od 10.7.2008 godine pa do isplate

- 14,07 eur od 11.7.2008 godine pa do isplate

- 4,38 eur od 12.8.2008 godine pa do isplate

- 8,33 eur od 12.8.2008 godine pa do isplate

- 5,09 eur od 23.9.2008 godine pa do isplate

- 4,33 eur od 28.10.2008 godine pa do isplate

- 3,29 eur od 28.10.2008 godine pa do isplate

- 17,14 eur od 19.12.2008 godine pa do isplate

- 31,33 eur od 21.1.2009 godine pa do isplate

- 17,32 eur od 31.1.2009 godine pa do isplate

- 43,37 eur od 31.1.2009 godine pa do isplate

- 43,14 eur od 7.5.2009 godine pa do isplate

- 46,97 eur od 7.5.2009 godine pa do isplate

- 37,78 eur od 10.7.2009 godine pa do isplate

- 37,96 eur od 30.7.2009 godine pa do isplate

- 34,70 eur od 30.7.2009 godine pa do isplate

- 35,81 eur od 7.8.2009 godine pa do isplate

- 30,38 eur od 6.11.2009 godine pa do isplate

- 34,87 eur od 6.11.2009 godine pa do isplate

- 30,97 eur od 6.3.2010 godine pa do isplate

- 34,96 eur od 8.12.2009 godine pa do isplate

- 33,85 eur od 6.3.2010 godine pa do isplate

- 38,35 eur od 6.3.2010 godine pa do isplate

- 42,31 eur od 6.3.2010 godine pa do isplate

- 39,94 eur od 6.5.2010 godine pa do isplate

- 44,68 eur od 5.6.2010 godine pa do isplate

- 53,14 eur od 7.7.2010 godine pa do isplate

- 55,45 eur od 5.8.2010 godine pa do isplate

- 63,02 eur od 7.9.2010 godine pa do isplate

- 63,04 eur od 7.10.2010 godine pa do isplate

- 81,37 eur od 6.11.2010 godine pa do isplate

- 69,89 eur od 8.12.2010 godine pa do isplate

- 72,42 eur od 6.1.2011 godine pa do isplate

- 88,62 eur od 5.3.2011 godine pa do isplate

- 87,67 eur od 6.4.2011 godine pa do isplate

- 80,13 eur od 6.5.2011 godine pa do isplate

- 86,59 eur od 7.6.2011 godine pa do isplate

- 84,46 eur od 6.7.2011 godine pa do isplate

- 92,52 eur od 30.8.2011 godine pa do isplate

- 100,67 eur od 6.9.2011 godine pa do isplate

- 125,81 eur od 7.9.2011 godine pa do isplate

- 147,65 eur od 7.9.2011 godine pa do isplate

- 115,55 eur od 24.11.2011 godine pa do isplate

- 104,28 eur od 6.1.2012 godine pa do isplate

- 106,15 eur od 7.2.2012 godine pa do isplate

- 109,33 eur od 6.3.2012 godine pa do isplate

- 119,52 eur od 6.4.2012 godine pa do isplate

- 119,67 eur od 5.5.2012 godine pa do isplate

- 115,84 eur od 6.6.2012 godine pa do isplate

- 115,65 eur od 6.7.2012 godine pa do isplate

- 117,85 eur od 4.8.2012 godine pa do isplate

- 117,40 eur od 7.9.2012 godine pa do isplate

- 114,82 eur od 6.10.2012 godine pa do isplate

- 114,31 eur od 7.11.2012 godine pa do isplate

- 108,36 eur od 7.12.2012 godine pa do isplate

- 113,61 eur od 8.1.2013 godine pa do isplate

- 117,85 eur od 8.2.2013 godine pa do isplate

- 116,10 eur od 8.3.2013 godine pa do isplate

- 114,10 eur od 9.4.2013 godine pa do isplate

- 111,12 eur od 9.5.2013 godine pa do isplate

- 110,33 eur od 8.6.2013 godine pa do isplate

- 118,10 eur od 9.7.2013 godine pa do isplate

- 109,10 eur od 8.8.2013 godine pa do isplate

- 106,72 eur od 7.9.2013 godine pa do isplate

- 107,21 eur od 8.10.2013 godine pa do isplate

- 106,60 eur od 16.11.2013 godine pa do isplate

- 111,05 eur od 14.12.2013 godine pa do isplate

- 112,08 eur od 15.1.2014 godine pa do isplate

- 113,90 eur od 13.2.2014 godine pa do isplate

- 115,69 eur od 12.3.2014 godine pa do isplate

- 114,46 eur od 12.4.2014 godine pa do isplate

- 118,60 eur od 13.5.2014 godine pa do isplate

- 118,47 eur od 12.6.2014 godine pa do isplate

- 118,28 eur od 12.7.2014 godine pa do isplate

- 116,63 eur od 12.8.2014 godine pa do isplate

- 116,90 eur od 12.9.2014 godine pa do isplate

- 119,52 eur od 11.10.2014 godine pa do isplate

- 120,30 eur od 25.10.2014 godine pa do isplate

- 120,07 eur od 30.10.2014 godine pa do isplate

- 122,88 eur od 8.1.2015 godine pa do isplate po stopi od 15% godišnje od 25.12.2007. godine do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. E. Ugovora o kreditu broj: 00109. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja kredita, i tužitelja kao primatelja kredita u dijelu u kojem su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 970,60 CHF.

IV Nalaže se tuženiku, Impuls Leasing d.o.o., iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 24/1, OIB: 65918029671, da tužitelju KI, K [adresa], 23234 VIR, OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova zaključenja ugovora isplati iznos od 566,73 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 15.10.2007. godine do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.106.89 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. lipnja 2026. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu br.: 00109 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao davatelj kredita, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 28.701,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za sklapanje ugovora po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi. Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sklopio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Valutna klauzula navedena u Ugovoru u kreditu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Sud EU u točki 2. izreke presude u predmetu br. C-26/13 navodi da odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču u ovom slučaju tužitelju te da „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. Navedeno nije bilo jasno iz odredbi Ugovora o kreditu nimalo te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 6.455,13 EUR-a na osnovu preplaćenih rata. Taj iznos se može utvrditi iz dokumentacije koju tužitelj dostavlja u prilogu, te navedeni iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Za slučaj da tuženik osporava navedeni iznos preplate, tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja iznosa navedenog u točki II petita tužbe, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu te promjene kamatne stope u odnosu na onu koja je bila ugovorena Ugovorom o kreditu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog stvarno plaćene rate po Ugovoru o kreditu i iznosa rate primjenom tečaja CHF-a na dan sklapanja Ugovora o kreditu i početno ugovorene kamatne stope. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. E. o troškovima zaključenja ugovora u iznosu protuvrijednosti od 970,60 CHF, tuženik je naplatio od tužitelja iznos od 4.270,64 kn dana 12.10.2007. godine s osnove troška zaključenja ugovora („Ulazna naknada“). Iznos Ulazne naknade od 4.270,64 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 566,81 eura. Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 970,60 CHF. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. E. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i svim tužbenim zahtjevima tužitelja kao neosnovanima, te predlaže da se svi tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti odbiju kao i obveže tužitelja, da tuženiku nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o troškovima do isplate u roku od 15 dana. Tužitelj je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika trg. društvom IMPULS-DELTA d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, OIB: 080615705, OIB: 28730544826 kao davateljem kredita, 15. listopada 2007. zaključio ugovor o kreditu broj 00109, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor, kojim je rečeni davatelj kredita odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 28.701,65 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Zagreb, na dan odobrenja kredita, radi kupnje motornog vozila Mazda 6 tip 2.0 CD, broja šasije:

JMZGY19R201176374, s obvezom vraćanja u 84 mjesečnih obroka u netto iznosu kunske protuvrijednosti od 442,36 CHF prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Zagreb, na dan plaćanja, od kojih je prvi mjesečni obrok prema ugovoru dospio 30. studenoga 2007., a posljednji 31. listopada 2014., u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kreditu. Odnosni ugovor sastavni je dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, zaključenog sukladno odredbama članka 274. i sl. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96.,29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04. i 88/05.) dana 15. listopada 2007. između trg. društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao predlagatelja osiguranja s jedne strane, te KI, kao protivnika osiguranja, te ŠI, kao jamca, s druge strane, solemniziranog (potvrđenog) od strane Marije Baković, javnog bilježnika u Zagrebu, M. Matošeca 3, dana 17. listopada 2007. pod brojem OV-41323/07. Pogrešno je stajalište tužitelja, da bi se utvrđenja koja se tiču ništetnosti valutne klauzule, iznesena u odlukama donesenim u predmetu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesene Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P- 1401/12 od strane Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih kreditnih institucija (banaka) sa sjedištem u [adresa], trebala primjenjivati u ovom predmetu. Ni predmetni ugovor o kreditu, kao niti sporazum radi osiguranja novčane tražbine nisu sadržavali odredbe koje bi se smatrale nepoštenima u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), koji je vrijedio u vrijeme njegovog sklapanja, kao niti odredbe koje bi bile ništetne u smislu odredbi čl. 296., odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.). Tuženik ističe kako odredbe o visini odobrenog kredita, ukupnim troškovima ugovora o kreditu, visini obroka otplate kredita i načinu njegova vraćanja predstavljaju glavne odredbe ugovora o kreditu, te da u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik, nadalje, ukazuje kako je predmetni ugovor zaključen na zahtjev tužitelja kao korisnika kredita, te kako su njegovom sklapanju prethodili pregovori. Tužitelj u biti svojom tužbom osporava dopuštenost valutne klauzule u švicarskim francima (CHF). Valutna klauzula kako je utvrđena predmetnim ugovorom u cijelosti odgovara odredbi članka. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 48/08.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik posebno ukazuje kako se sukladno odredbi članka 296. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. i 41/08.) prilikom ocjene poštenosti ili nepoštenosti određene ugovorne odredbe ponajprije uzimaju u obzir okolnosti kakve su bile prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik, nadalje, ističe kako prilikom ocjene odredaba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora, treba imati u vidu odredbe materijalnog prava koje su u vrijeme njegova sklapanja uređivale pitanja valutne klauzule i određivanja tečaja strane valute na valutu Republike Hrvatske. Tuženik također ističe i prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa iz toč. II. tužbenog zahtjeva. Iz navedenih se razloga svi tužbeni zahtjevi tužitelja ukazuju neosnovanima, pa tuženik predlaže da se oni u cijelosti odbiju i obveže tužitelj da tuženiku nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o troškovima do isplate u roku od 15 dana.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj: 00109, preslika uvjeta ugovora o kreditu, plan otplate po kreditu, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darko Prpić, iskaz tužitelja, svjedoka JI, svjedoka ČI, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci stranaka.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 00109 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 28.701,65 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, ulazne naknade zastara potraživanja i visina tužbenog zahtjeva.

6. Prigovor zastare potraživanja koji ističe tuženik je neosnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da kada je bio kod tuženika htio je kupiti auto i tada mu je zaposlenik auto kuće rekao da mora otići kod tuženika. Kod tuženika mu je zaposlenica ponudila Ugovor u CHF, ne sjeća se da li su mu ponudili kredit u eurima. Sjeća se da je tražio kredit u kunama, a što nije mogao dobiti. Nakon što je pročitao Ugovor bio je zadovoljan sa mjesečnom ratom. Što se tiče troškova obrade kredita smatrao je da to mora platiti. Ne sjeća se da li u troškove obrade kredita bilo obuhvaćeno osiguranje troškova. Ne zna što je to. Navodi da se tijekom mjeseci povećavao mjesečni iznos anuiteta. Ne može se sjetiti da li je određene dopise dobivao od tuženika radi promjene visine anuiteta. U to vrijeme nije imao u vlasništvu firmu ili obrt, privatno je koristio vozilo, nije ga koristio u poslovne svrhe. Prvi puta Ugovor je pročitao kod javnog bilježnika, nitko ga nije upozorio da bi se mogao drastično povećati anuitet kredita. Zaposlenik tuženika a ni javni bilježnik nije ga upozorio da se može mijenjati valutna stopa Ugovora, tečaj CHF. Zaposlenik tuženika, a niti javni bilježnik nije mu objasnio sastavnice koji ulaze u troškove obrade kredita.

8. Iz iskaza svjedoka JI proizlazi da ne zna tužitelja niti ga je ikada vidio. Navodi da su se u to vrijeme nudili krediti za kupnju vozila na leasing. U ponudi su imali kredit u eurima i CHF. Klijentima su izračunavali opcije navedenih kredita te je klijent odlučivao koji želi kredit uzeti. Troškovi obrade kredita bili su naznačeni u punoj ponudi, a kasnije i u Ugovoru i nisu se mogli mijenjati jer su bili točno navedeni parametri kako je to bilo navedeno u Ugovoru. Nekada je znalo u troškove obrade kredita ulaziti osiguranje tražbine jer se to događalo kod klijenata koji su imali granične bonitete. Sa tužiteljem nije razgovarao kao klijentom.

9. Iz iskaza svjedoka ČI proizlazi da kod tuženika radi od 02/2007, da ne poznaje tužitelja i nije ga nikada vidio. Navodi da je radio potpise ugovora za kredite, ali nije radio konkretno u ovom slučaju. Navodi da su tada nudili ugovore u CHF ili eur. Što se tiče troškova obrade kredita stranka je bila upoznata i mogli su se mijenjati. Svaka stranka mogla je dogovarati kamatu i uvjete što se tiče obrade kredita. Ne sjeća se da li je tražbina bila osigurana.

10. Prema odredbi čl. 1. st. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je u čl. 10. st. 2. propisano da se primjenjuje na sve ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994. godine će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane odredbe koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetnu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu koja moja biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

11. Sud je iskazom tužitelja utvrdio da zaposlenik tuženika svojim klijentima pojašnjavao specifičnost valute CHF u njihovim ugovorima o kreditima,da se može povećati i smanjiti tečaj valutne klauzule , povećati kamatna stopa . Nije se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a prema odredbi čl. 49 st. 1 ZPP- a ako se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama ugovorne odredbe smatraju se nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardno ugovora trgovca. Stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima.

12. U odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač, te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima i da je najpovoljniji i najstabilniji i nitko mu nije objasnio što se tiče valutne klauzule, a niti mu je zaposlenik tuženika objasnio rizik promjene valutne klauzule. Sud zaključuje da tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je djelatnik tuženika, a prije sklapanja navedenog ugovora, objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a prema odredbi čl. 221 a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valutnu klauzulu ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos. Sud nije uzeo u obzir kao relevantnu činjenicu iskaze svjedoka tuženika jer je vidljivo iz iskaza da ne poznaju tužitelja, a niti su bili nazočni prilikom ugovaranja i potpisa navedenog ugovora.

13. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. E o troškovima zaključenja Ugovora u iznosu od 970,60 CHF tuženik je naplatio tužitelja protuvrijednost u iznosu od 4.270,64 kune dana 12.10.2007., a što se odnosi na ulaznu naknadu troška zaključenja ugovora. Sud zaključuje da u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada niti koji je razlog da navedeni iznos je plaćen za ulaznu naknadu. Ulazna naknada iz navedenog ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“ te tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu i o njoj se nije pregovaralo, te tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi.

14. Ugovorna odredba o ulaznoj naknadi, može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz Ugovora ako na teret potrošača stavlja troškove koji su ne proporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma. Stoga je sud odlučio da je navedena ulazna naknada za obradu kredita u cijelosti ništetna.

15. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića proizlazi da je ukupna razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan isplate iznosi 48.636,24 kuna, za obroke koje nalazom utvrđen više uplaćen iznos odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju što iznosi 6.455,13 eura. Ukupno naplaćen iznos troška zaključenja ugovora o kreditu iznosi 566,73 eura.

16. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka i očitovanja, u odnosu na izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

18. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na valutnu klauzulu ništetnu u dijelu odredbe čl. 8.1 navedeno kredita jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos 6.455,13 EUR u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja jer stečeno bez osnove i ako je stjecatelj nepošten zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove jer tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Budući da je sud utvrdio da je ništetna odredba čl. E ugovora o kreditu koji se odnosi na visinu troškova obrade kredita jer j protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju zatraženi iznos 566,73 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2007. godine (dan naplate troškova obrade kredita) pa do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja jer stečeno bez osnove i ako je stjecatelj nepošten zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove jer tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

20. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154 st.1. ZPP-a u iznosu od 2.106.89 eur, koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 9.1.24. 100 bodova, ročište 8.5.2024. 100 bodova, ročište 1.10.24. 100 bodova, podnesak 29.1.2025. 100 bodova, ročište 5.5.26. 100 bodova, što ukupno iznosi za rad odvjetnika prema OT 1.200,00 eur, PDV 300,00 eur, trošak financijskog vještačenja 300,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 116,67 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 190,22 eur.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun