Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-80/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Tonija Šantića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: KC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga po punomoći zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Čogelja u Šibeniku, protiv tuženika : HŽ CARGO d.o.o. Zagreb, Trg Kralja Tomislava 11/I, OIB: 08720210702, koga zastupa punomoćnik Dinko Rebrović, odvjetnik u Zagrebu, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr- 62/2023-83 od 15. svibnja 2025., u sjednici održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr- 62/2023-83 od 15. svibnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, ukida se prvostupanjska presuda u točki III. izreke te u odluci o parničnom trošku – točka IV. izreke (u kojem dijelu se uvažava i žalba tužitelja) pa se u ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu broj 2266-4 od 27. kolovoza 2014. nije dopušten, pa da stoga radni odnos tužitelja nije prestao (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta manevrista ili druge odgovarajuće poslove, u roku od 15 dana (točka II.), kao i da u istom roku po osnovu naknade štete zbog gubitka bruto zarade iz radnog odnosa u razdoblju od 1. ožujka 2015. do 31. prosinca 2024. godine tužitelju isplati iznos od 120.131,70 eura bruto sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečni iznos kako je to odlučeno pod točkom III. izreke. Ujedno je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.412,50 eura, sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli tuženik i tužitelj (koji presudu pobija u odluci o parničnom trošku), zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), svaki s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio osnovanost žalbenih navoda tuženika pa je predložio odbijanje žalbe, dok tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana. Na točku I. izreke:

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda sadrži potpune i jasne razloge o odlučnim činjenicama glede nedopuštenosti otkaza ugovora o radu , koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP .

6. Budući da u tom dijelu prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju ističe žalitelj, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

7. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenost odluke tuženika od 27. kolovoza 2014. kojom je zbog poslovno uvjetovanih razloga tužitelju otkazan ugovor o radu sklopljen 1. kolovoza 2007. g. za radno mjesto manevriste.

9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice:

- da su kod tuženika postojali gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih su provedene reorganizacija poslovanja i organizacijske promjene, uslijed kojih je prestala potreba za radom radnika koji su utvrđeni viškom, među kojima se nalazio i tužitelj, i u odnosu na koje je u skladu sa zakonom donesen Program zbrinjavanja viška radnika, sa kojim se suglasio Hrvatski zavod za zapošljavanje,

- da je novom organizacijom poslovanja tuženika, broj radnih mjesta manevrista, na kojem je do otkazivanja radio tužitelj, smanjen sa 13 na 8, tako da su petorica radnika predstavljali kadrovski višak,

- da je tužitelj u trenutku otkazivanja bio u dobi od 49 godina, imao 38 godina radnog staža (uključen beneficirani), završenu osnovnu školu i interno uvjerenje o položenom ispitu za rukovatelja manevre, bio bez obveza uzdržavanja koje ga terete, i da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata,

- da je Pravilnikom o organizaciji HŽ Carga d.o.o. od 4. veljače 2014., a koji je bio na snazi u vrijeme otkaza, za radno mjesto Manevrist kao uvjet propisana NSS/SSS tehničkog smjera i radno iskustvo od dva mjeseca,

- da su odredbom članka 73. Kolektivnog ugovora tuženika od 5. veljače 2014. (dalje: KU) utvrđeni kriteriji za utvrđivanje viška radnika i to: ispunjenje uvjeta za starosnu mirovinu (toč.1.), ispunjenje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu (toč. 2.), zadovoljavanje radnih obveza i propisanih uvjeta iz sistematizacije (toč. 3.), trajanje radnog odnosa (toč. 4.), status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata (toč. 5.), te socijalni status (toč. 6.), koji se primjenjuju sukcesivno,

- da iz obrazloženja pobijane odluke o otkazu proizlazi da je sukladno kriterijima iz čl. 73. st. 3. KU tuženik proglasio tužitelja tehnološkim viškom, i to kao radnika koji ne zadovoljava uvjete struke i stručne spreme propisane navedenim Pravilnikom,

- da su usporedni radnici koji su nastavili raditi na istom radnom mjestu - MC i NC, završili obrazovanje u srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu nakon čega su im izdana uvjerenja o položenom stručnom ispitu za poslove manevriste i o osposobljenosti za rad za poslove prometno-transportnog radnika, dok je tužitelj ovo uvjerenje stekao polaganjem ispita pred komisijom bivšeg SOUR-a ŽTP – Željeznički transport Zagreb, dakle, imaju uvjerenja o položenom stručnom ispitu za poslove manevriste i o osposobljenosti za rad za poslove prometno-transportnog radnika, s tim da se međusobno razlikuju samo u pogledu ustanove i komisije pred kojom su taj ispit polagali i koja im je ta uvjerenja izdala.

10. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku pravilno zaključio da "tužitelj ispunjava propisanu stručnu spremu za navedeno radno mjesto, na kojem je s istom radio više od 30 godina", pa da je tuženik otkaz donio iz nedopuštenog razloga, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava – članka 115. u vezi članka 119. stavak 1. i članka 113. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, dalje: ZR) – utvrdio da poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu nije dopušten, da tužitelju pripadaju sva prava iz radnog odnosa kao da odluka o otkazu nije ni donijeta te kada je naložio tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta manevrista ili druge odgovarajuće poslove.

11. Žalbenim navodima tuženika, koji bez uporišta u stanju spisa preocjenjuje po prvostupanjskom sudu pravilno ocijenjene dokaze, nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava. Nije osnovan ni žalbeni navod tuženika da postoji proturječnost u zaključcima suda prvog stupnja iz točaka 34. -36. obrazloženja, jer iz cjelokupnog obrazloženja prvostupanjske presude jasno je da prvostupanjski sud smatra da su postojali opravdani razlozi za smanjenje broja zaposlenika na radnom mjestu manevrista na kojem je tužitelj bio zaposlen, ali da prilikom davanja otkaza tužitelju tuženik nije poštivao kriterije propisane KU i čl. 115. ZR, te da činjenica što su usporedni radnici koji su ostali u radnom odnosu uvjerenja o osposobljenosti za radno mjesto manevriste stekli u okviru obrazovnih ustanova, a tužitelj polaganjem stručnog ispita pred komisijom poslodavca, ne opravdava zaključak da tužitelj ne ispunjava propisane uvjete iz sistematizacije. Stoga, žalbu je valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i u navedenom dijelu (točke I. i II. izreke) potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

Na točku II. izreke:

12. U pravu je tuženik kada prvostupanjsku presudu u točki III. izreke pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, navodeći da je tuženiku naloženo da na ime naknade bruto plaće tužitelju isplati iznos od 120.131,70 eura, dok "u razlozima između ostalih iznosa na više mjesta navodi i iznos od 818.514,82 kn (ne navodeći iznos u eurima) što predstavlja 108.635,58 eura, ponovno ne navodeći zašto navodi taj iznos te zašto je unatoč tome presudio ukupno 120.131,70 eura. Zaključno, sud u razlozima presude nigdje ne navodi (niti u kunama niti u eurima) iznos od 120.131,70 eura iako taj iznos dosuđuje u izreci presude."

13. Stoga, kako je izreka protivna obrazloženju, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati, valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika ukinuti presudu u točki III. izreke, te posljedično tome, uz uvažavanje i žalbe tužitelja, koji opravdano ističe da kod obračuna troška prvostupanjski sud nije imao u vidu izmjenu vrijednosti predmeta spora, ukinuti i odluku o parničnom trošku (točka IV. izreke) i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

14. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovnim izvođenjem dokaza utvrditi iznos naknade bruto plaće koja pripada tužitelju – plaća koju bi ostvario kod tuženika da mu nije otkazan ugovor o radu, umanjen za primitke ostvarene po drugoj osnovi tijekom utuženog razdoblja, pri čemu će voditi računa o tome da tužitelju ne može biti dosuđena bruto plaća uvećana za doprinos za zdravstveno osiguranje koji tereti poslodavca ("doprinos na plaću"), odnosno, tzv. bruto II plaća, već samo bruto I plaća – mjesečni iznos plaće prije odbijanja poreza, doprinosa i drugih obveznih davanja.

15. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 4. ZPP.

U Šibeniku, 30. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić