Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-741/2025-2

Šibenik, S. Radića 81

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici OD GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7489/24-38 od 17. travnja 2025. godine, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i u pobijanom dijelu, u točkama I., II. i IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7489/24- 38 od 17. travnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 029 -50-3294878 od 01. ožujka 2006. godine sklopljenog između prednika tužiteljice MĆ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te odredbe Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 14. listopada 2011. godine sklopljenog između tužiteljice DĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao dužnika i davatelja osiguranja i tuženika kao vjerovnika, u dijelu koje se odnose na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, zatim u dijelu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i u dijelu koje se odnosi na plaćanje naknade za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u člancima Ugovora o kreditu te Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na pokretnini i to:

- članak 1. Ugovora u dijelu koji glasi: „iznos kredita kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora“,

- članak 2. Ugovora koji se odnosi na kamatnu stopu u dijelu koja glasi: „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“,

- članak 3. Ugovora koji se odnosi na naknadu koja glasi: „3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“,

- članak 7. Ugovora u dijelu koji glasi: „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF“ i

- članak 2. Sporazuma koji glasi: „vjerovnik ima tražbinu prema dužniku na ime glavnice kredita u iznos od CHF 4.083,26 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju vjerovnika važećem na dan dospijeća s redovnom kamatom po stopi od 7,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama vjerovnika.“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužiteljici DĆ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.539,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,62 eura od 28. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 4,74 eura od 04. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 0,19 eura od 05. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,30 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,81 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,43 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,61 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,96 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,16 eura od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,41 eura od 10. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,67 eura od 13. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,33 eura od 03. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,11 eura od 07. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,56 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 8,62 eura od 22. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 9,33 eura od 26. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,13 eura od 24. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,92 eura od 29. travnja 2010. godine do isplate

- iznos od 13,35 eura od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 22,99 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,92 eura od 06. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,30 eura od 09. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 24,28 eura od 14. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 20,05 eura od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,21 eura od 27. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,52 eura od 18. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,18 eura od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,83 eura od 28. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 44,93 eura od 29. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 42,83 eura od 08. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 46,71 eura od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,69 eura od 22. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,44 eura od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 45,61 eura od 29. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 47,92 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,84 eura od 22. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 48,00 eura od 22. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 45,04 eura od 01. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,50 eura od 05. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 45,05 eura od 03. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate te na

- iznos od 48,36 eura od 22. travnja 2014. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.678,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. travnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 28. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.“

2. Protiv te presude u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari (točke I. i II. izreke) te protiv odluke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka (točka IV. izreke) žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud presudu preinači odbijanjem zahtjeva tužiteljice, ili pak istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika ovaj sud ne nalazi da je pobijanom presudom povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost a kako to navodi tuženik jer da je „prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge“, ne navodeći konkretno o kojim se to navodima i dokaznim prijedlozima radi, pa suprotno tim navodima tuženika ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio u donošenju pobijane presude te da je u obrazloženju iste dao odgovor na sve bitne navode stranaka, niti ovaj sud nalazi da je tužiteljici u postupku na bilo koji način, u procesnoj ravnopravnosti, dana ikakva važnija prednost u odnosu prema tuženiku i da je na taj način povrijeđeno pravo na „jednakost oružja“ stranaka u postupku.

4.1. Nije u pravu tuženik niti kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud tijekom postupka propustio primijeniti odredbu članka 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP), jer da nije odlučio o djelomičnom povlačenju tužbe (podnesak tužiteljice od 17. lipnja 2021. godine) kojem se povlačenju tuženik protivio u podnesku od 15. srpnja 2021. godine. Predmetno povlačenje dijela tužbenog zahtjeva je iz postupka koji je prethodio predmetnom i o tom dijelu zahtjeva je odlučeno presudom broj 63 P-3366/20-25 od 3. prosinca 2021. godine, te predmetom ponovljenog postupka nakon ukidne odluke ovog suda broj Gž-157/2022-2 od 3. prosinca 2024. godine je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 14.612,03 kuna (1.939,35 EUR). U ponovljenom postupku tužiteljica je djelomično povukla tužbu za isplatom iznosa od 399,75 EUR, što je prvostupanjski sud utvrdio rješenjem, a u kojem dijelu tuženik žalbom ne osporava prvostupanjsku odluku, čime se žalba tuženika zbog pogrešne primjene odredbe članka 193. ZPP ukazuje neosnovanom.

4.2 Nije ostvarena ni u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 338. stavka 4. ZPP, budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, zatim obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, te se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge.

4.3. Isto tako neosnovano tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

4.4. Budući da nisu počinjene u žalbi istaknute bitne postupovne povrede , a kako prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Nije u pravu tuženik ni kada pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dijelovi odredbi članka 1., 2., 3. i 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3294878 od 1. ožujka 2006. godine te zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora.

7. Između stranaka nije sporno da su prednik tužiteljice, sad pok. izvanbračni suprug MĆ i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3294878 od 1. ožujka 2006. godine, temeljem kojeg je predniku tužiteljice odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 15,858,42 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te da je kredit otplaćen. Nesporno je i da je nastupila zastara tužiteljičine tražbine s osnove preplaćenih anuiteta zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u kojem je dijelu tužbeni zahtjev povučen (isplata iznosa od 399,75 EUR s kamatama) što je sud utvrdio rješenjem, a u kojem dijelu tuženik žalbom ne pobija prvostupanjsku odluku.

8. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj topi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu, ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od nje i njenog prednika naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO)). Sporno je i da li tužiteljici pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu obzirom da je kredit već otplatila. Osim toga, sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

9. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev (pod točkom I. izreke presude) zaključujući, u bitnomu, da se u konkretnomu slučaju, sukladno odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., radi o potrošačkom ugovoru, da osnovanost njezinog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012 u kojem je sudjelovao i tuženik i to presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. i revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., u kojima je izraženo pravno shvaćanje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je time tuženik postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. ZZP/93, a od 7. kolovoza pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/07 jer nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer je predmetni Ugovor unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa je slijedom toga zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje te su posljedično tomu, ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene pa da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Posljedično tomu prvostupanjski sud, nadalje, zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu u visini koju utvrđuje po provedenom vještačenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i po pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od održane 31. siječnja 2022.), pa da je posljedično tomu zastara tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na više plaćeno s osnove valute u švicarskim francima počela teći pravomoćnošću presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to da je tužba u ovoj pravnoj stvari od 8. srpnja 2020., podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka (15. lipnja 2023.).

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

10.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora sklopljenog između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se poziva i tužiteljica, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tomu prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – navedenog Ugovora o kreditu, koji je odobren kao stambeni, pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

10.2. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da članak 502.c ZPP, a isto tako i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je posljedično tomu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

10.3. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak pa slijedom toga i o povećanom riziku za prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao utemeljenim, obzirom da je uslijed istoga došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, kao i način promjene kamatne stope tako da su te odredbe opravdano ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10.4. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojima ističe da se spomenuta pravna shvaćanja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju obzirom da je tužiteljica u cijelosti otplatila svoju kreditnu obvezu, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u bitnomu, izrazio pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio.

10.5. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 82. ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tomu taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate dužan platiti tužiteljici, a koji zaključak niti žalitelj svojom žalbom nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu.

10.6. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik je u konkretnomu slučaju nepošten stjecatelj i kao takav je na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO) jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP, već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i posljedično tomu ništetna te da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovomu dijelu.

10.7. Pri tomu je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o visini ove novčane tražbine koja jasno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke Darka Prpića pa u takav zaključak prvostupanjskog suda nema razloga sumnjati ni ovaj drugostupanjski sud samo pri činjenici što tuženik svoj obračun temelji na nešto drugačijim materijalno pravnim postavkama, koje u ovom postupku nisu primjenjive.

10.8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o njegovom prigovoru zastare. Naime, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti i da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila jer do podnošenja tužbe u ovomu postupku 22. ožujka 2021. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO). Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

10.9. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnomu slučaju, valja zaključiti da iz ovog razloga nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) kako u pogledu glavnice tako i u pogledu zakonske zatezne kamate, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Osim toga, ovaj tuženikov prigovor zastare nije osnovan obzirom i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su - IV47/2020-2 od 30. siječnja 2020., koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud.

11. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbe članka 155. ZPP u opravdane troškove tužiteljice priznao sastav podneska od 11. studenog 2020. godine, kao i dužnu pristojbu na presudu od 3. prosinca 2021. godine u iznosu od 66,36 EUR (500,00 kuna) prema rješenju od 3. prosinca 2021. godine (list 145-147 spisa), čime je odluka o troškovima postupka sadržana u točci II. izreke pobijane presude zakonita.

12. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP. S obzirom da tuženik nije uspio u žalbenom postupku neosnovano zahtijeva da mu tužiteljica naknadi troškove nastale povodom žalbe, pa je o tom zahtjevu tuženika valjalo riješiti kao u točci II. izreke ove odluke.

14. U nepobijanom odbijajućem dijelu u točci III. izreke presude, kao i u rješenju prvostupanjska odluka ostaje nepromijenjena.

U Šibeniku, 30. lipnja 2026. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte