Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-423/2025-2
Šibenik, S. Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Ćurko Ventrić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici AE, ĆE, Iva Kovačev Radić i Ivana Jukić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Grada Osijeka, Osijek, Franje Kuhača 9, OIB 30050049642, kojeg po punomoći gradonačelnika zastupaju FE, GE, Drago Aćimović i Tihana Ranđelović, odvjetnici u Osijeku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P- 5/2020-35 od 31. ožujka 2025. godine, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-5/2020-35 od 31. ožujka 2025. godine.
II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine i to: 6. suvlasnički dio 1403/10000, etažno vlasništvo E-6, garaža broj 6 korisne površine 12,45 m2, i 7. suvlasnički dio 1587/10000 etažno vlasništvo E-7, garaža broj 7, korisne površine 14,09 m2, koje su upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi kč. br. [katastarska čestica] Vijenac A. Cesarca, garaže površine 92 m2 što je tuženik dužan priznati u roku od 15 dana, a što će u suprotnom zamijeniti ta presuda, te je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama, sve u roku od 15 dana, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.645,32 EUR.
2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbenih navoda presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja ili pak presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.
2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu zahtijevajući naknadu troška za sastav tog podneska.
3. Žalba nije osnovana.
4. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je prvostupanjska presuda donesena uz pogrešnu primjenu odredbe članka 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj : 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) i time da je počinjena relativno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP. Naime, iako je punomoćnik tužitelja formalno na ročištu glavne rasprave održanom 20. veljače 2025. godine naveo da „postavlja supsidijarni tužbeni zahtjev“ ističući da je tužitelj „građenjem“ stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina, dok je u tužbom postavljenom zahtjevu istaknuto „dosjelošću“, pravilno je prvostupanjski sud postupio, a kada je utvrdio da je tužitelj dokazao stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina na temelju zakona, prihvatio tužbeni zahtjev, ne donoseći odluku kao da se radi o stupnjevitoj tužbi, jer pravna osnova stjecanja prava vlasništva nije bitn i sastojak zahtjeva tužitelja koji je usmjeren na utvrđenje stečenog prava vlasništva na temelju zakona i upis u zemljišne knjige: Stoga ovaj sud ocjenjuje da takvim postupanjem prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu postupka, kako to žalbom ističe tuženik, a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, da je takvim postupanjem tuženiku „onemogućeno učinkovito raspravljanje pred sudom“.
4.1. Prvostupanjski je sud izveo od stranaka predložene dokaza, o kojima su se stranke raspravile, i na njima utvrdio činjenice potrebne za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja, te primjena materijalnog prava (pravna osnova stjecanja prava vlasništva tužitelja) nije nikako utjecala na pravo stranaka da raspravljaju pred sudom, niti je odluka suda utemeljena na činjenicama koje nisu proizašle iz izvedenih dokaza i o kojima strankama nije dana mogućnost da raspravljaju, čime su ti žalbeni razlozi tuženika ukazuju neosnovanima.
4.2. Stoga, a kako pobijana presuda nije donesena uz navedene povrede postupka na koje žalbom ukazuje tuženik, a kako ovaj sud povodom žalbe postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je počinjana koja od bitnih postupovnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP, na počinjenje kojih pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.
5. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to da je tužitelj vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina (garaža) te da je ovlašten ishoditi upis stečenog prava u zemljišne knjige, u odnosu na tuženika kao upisanog vlasnika, temeljem odredbe članka 130. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZV).
6.1. Bitne činjenice koja ja pravilno utvrdio prvostupanjski sud su:
- da je nadležno upravno tijelo, Općinska skupština Osijek, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća fizičkim osobama odobrila lokaciju na gradilištu – zemljištu u društvenom vlasništvu za izgradnju garaža za osobna vozila, koje su garaže tada osobe kojima je zemljište ustupljeno i izgradili, pod posebnim uvjetima odobrenja;
- da tada izgrađene garaže i danas, bez promjena postoje, i da ih posjeduju i koriste privatne osobe; tužitelj garaže broj 6. i 7.;
- da iako se radilo prilikom izgradnje o „tipskim montažnim garažama“ da su one do danas nepromijenjene i služe prvotnoj svrsi;
- da bilo tuženik bilo njegov prednik od tužitelja ili njegovih prednika nikada nisu ograničavali tužitelja ili pak njegove prednika u ostvarivanju prava posjeda ili vlasništva nad tim garažama;
- da su predmetne garaže, kao i ostalih pet u nizu, pred nadležnim upravnim tijelom 2016. godine ozakonjene prema odredbama Zakona o postupanju s nezakonito izrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12 i 143/13) kao dovršena, prizemna, polu ugrađena jednostavna zgrada;
- da je tužitelj dokazao pravni niz stjecanja prava i ovlaštenja na predmetnim garažama od osoba kojima je zemljište za izgradnju garaža dodijeljeno šezdesetih godina prošlog stoljeća, i koji su tada izgradili predmetne garaže, do danas.
7. Pravilno prvostupanjski sud izvodi zaključak da su prednici tužitelja izgradnjom garaža na dodijeljenom dijelu gradilišta, kao zemljištu u društvenom vlasništvu, stekli pravo vlasništva tih izgrađenih garaža pa time i zemljišta na kojem su one izgrađene, ako nikako drukčije onda po pravu sjedinjenja zemljišta i neupisane zgrade stupanjem na snagu ZV-a 1. siječnja 1997. godine, po odredbi članka 368. tog zakona , stoga nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika da „tzv. Ugovor i o korištenju montažnih garaža sklopljeni sa Zavodom za komunalne djelatnosti ne predstavljaju pravni temelj za stjecanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama (garažama), već da su to administrativni akti kojima su određivane lokacije i uvjeti korištenja montažnih objekata“.
8. Slijedom navedenog, a kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi tuženika, a niti oni na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti to je žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnoj stvari, tako i u odluci o troškovima postupka, a koju tuženik posebno niti ne spori žalbom, pa je o žalbi tuženika odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.
9. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP te neosnovano tuženik a s obzirom da nije uspio s žalbom od tužitelja zahtijeva naknadu troškova koji su mu nastali u povodu predmetne žalbe, dok isto tako neosnovano tužitelj zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka od tuženika jer sastav odgovora na žalbu nije radnja koja je bila neophodna za vođenje postupka (članak 155. ZPP), pa je o tim zahtjevima stranaka valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.
U Šibeniku, 30. lipnja 2026. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
