REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-548/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović-Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice KT iz [adresa], Dr. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Boriću, odvjetniku iz ZOU Danko Kovač i Ivan Borić u Sisku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, od 16. travnja 2026., poslovni broj: P-10/2026-39, u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se u cijelosti presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 16. travnja 2026., poslovni broj: P-10/2026-39.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za nadoknadu troška sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici KT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 4.967,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 1.1.2008. do 31.7.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1.8.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, računajući iste:

-na iznos od 6,20 eur od 5.3.2008 do isplate

-na iznos od 5,21 eur od 8.4.2008 do isplate

-na iznos od 11,39 eur od 12.10.2008 do isplate

-na iznos od 14,09 eur od 12.11.2008 do isplate

-na iznos od 4,41 eur od 16.12.2008 do isplate

-na iznos od 29,63 eur od 7.2.2009 do isplate

-na iznos od 28,81 eur od 14.3.2009 do isplate

-na iznos od 32,45 eur od 14.3.2009 do isplate

-na iznos od 23,39 eur od 11.4.2009 do isplate

-na iznos od 23,80 eur od 22.5.2009 do isplate

-na iznos od 20,27 eur od 18.7.2009 do isplate

-na iznos od 21,18 eur od 18.7.2009 do isplate

-na iznos od 20,24 eur od 28.8.2009 do isplate

-na iznos od 19,62 eur od 19.9.2009 do isplate

-na iznos od 18,06 eur od 28.10.2009 do isplate

-na iznos od 22,43 eur od 23.12.2009 do isplate

-na iznos od 23,49 eur od 16.1.2010 do isplate

-na iznos od 26,61 eur od 16.1.2010 do isplate

-na iznos od 30,61 eur od 13.2.2010 do isplate

-na iznos od 35,99 eur od 20.4.2010 do isplate

-na iznos od 35,05 eur od 20.4.2010 do isplate

-na iznos od 34,92 eur od 21.4.2010 do isplate

-na iznos od 42,61 eur od 25.6.2010 do isplate

-na iznos od 49,92 eur od 22.7.2010 do isplate

-na iznos od 50,48 eur od 20.8.2010 do isplate

-na iznos od 57,10 eur od 20.8.2010 do isplate

-na iznos od 61,79 eur od 27.10.2010 do isplate

-na iznos od 70,44 eur od 31.12.2010 do isplate

-na iznos od 88,97 eur od 31.12.2010 do isplate

-na iznos od 76,12 eur od 18.2.2011 do isplate

-na iznos od 73,85 eur od 18.2.2011 do isplate

-na iznos od 81,28 eur od 26.2.2011 do isplate

-na iznos od 79,91 eur od 17.3.2011 do isplate

-na iznos od 73,03 eur od 5.4.2011 do isplate

-na iznos od 87,55 eur od 21.5.2011 do isplate

-na iznos od 99,93 eur od 9.6.2011 do isplate

-na iznos od 101,17 eur od 12.7.2011 do isplate

-na iznos od 131,27 eur od 21.8.2011 do isplate

-na iznos od 107,30 eur od 20.9.2011 do isplate

-na iznos od 97,35 eur od 20.10.2011 do isplate

-na iznos od 97,68 eur od 20.11.2011 do isplate

-na iznos od 105,44 eur od 6.1.2012 do isplate

-na iznos od 110,24 eur od 10.2.2012 do isplate

-na iznos od 108,95 eur od 21.3.2012 do isplate

-na iznos od 2.627,40 eur od 22.3.2012 do isplate, u roku 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 995,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog manje plaćenog anuiteta.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužiteljici KT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.265,45 € sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena tekućom od 16. travnja 2026. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim."

2. Protiv prvostupanjske presude pravodobnu žalbu podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, te naloži tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka. Podredno predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno potražuje trošak sastava žalbe uvećan za porez na dodanu vrijednost.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), smatrajući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može valjano ispitati, te da je obrazloženje proturječno.

2.2. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio obilježja valutne klauzule u CHF-u, niti njezin odnos s ostalim ugovornim odredbama, zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti gospodarske posljedice koje iz takvih ugovornih odredbi proizlaze, kao ni da je između stranaka provedeno pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama ugovora o kreditu. Međutim, tuženik smatra da je sud takve zaključke donio bez izvođenja dokaza koje je predložio upravo radi utvrđenja tih odlučnih činjenica, osobito saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Nadalje ističe da tužitelj nije priložio nikakve dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnje da prije sklapanja ugovora nije bio upoznat sa svim njegovim bitnim obilježjima i relevantnim informacijama, dok je, prema navodima tuženika, banka prilikom sklapanja svakog ugovora potrošače upoznavala sa svim značajkama kreditnog proizvoda, uključujući mogućnost ugovaranja kredita u različitim valutama.

2.3. Nadalje, tuženik prigovara da prvostupanjski sud nije dao razloge zbog kojih smatra da je nalaz i mišljenje sudskog vještaka izrađeno u skladu s pravilima struke niti se očitovao na njegove konkretne prigovore. Ističe kako je tijekom postupka ukazivao da je vještak bio dužan utvrđenu pozitivnu razliku umanjiti za tzv. negativnu razliku, odnosno za razdoblja u kojima su, zbog nižeg tečaja švicarskog franka, anuiteti bili niži od početno ugovorenih. Osim toga, smatra da je vještak preplatu trebao obračunati primjenom promjenjive kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite tijekom trajanja predmetnog ugovora, a ne prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Budući da navedeni prigovori nisu prihvaćeni, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno usvojio nalaz i mišljenje vještaka, uvažavajući isključivo pozitivne razlike.

2.4. Tuženik ujedno ustraje na prigovoru zastare, navodeći da su sva potraživanja iz osnove stjecanja bez osnove koja su nastala prije 13. lipnja 2018. godine zastarjela, budući da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., odnosno nakon proteka općeg petogodišnjeg zastarnog roka.

2.5. Žalbom se osporava i pravni zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti spornih ugovornih odredbi. Tuženik ističe da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost izbora između kredita s fiksnom i kredita s promjenjivom kamatnom stopom, ali se samostalno odlučio za kredit ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima. Smatra da su predmetne ugovorne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su prava tužitelja kao potrošača bila u cijelosti poštovana prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora.

2.6. Nadalje navodi da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, dok je valutna klauzula bila dopuštena člankom 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08 dalje: ZOO). Stoga smatra da sporne ugovorne odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, osobito imajući u vidu da u trenutku sklapanja ugovora nije bilo moguće predvidjeti kasnije značajne promjene tečaja švicarskog franka tijekom trajanja ugovornog odnosa.

2.7. U odnosu na dosuđene zatezne kamate, tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je, sukladno članku 1115. ZOO-a, zatezne kamate trebalo dosuditi tek od dana podnošenja tužbe.

2.8. Konačno, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Prije svega smatra da, s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, nije bilo mjesta dosudi troškova u korist tužitelja. Osim toga, ističe da je prvostupanjski sud neosnovano priznao trošak sastava podneska od 14. listopada 2024., kojim se tužiteljica u svega nekoliko rečenica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, zbog čega smatra da se ne radi o podnesku koji je bio potreban za vođenje postupka.

2.9. Nadalje prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno obračunao odvjetničke troškove primjenjujući vrijednost boda od 2,00 eura za sve poduzete radnje, odnosno primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) i na radnje poduzete prije stupanja na snagu izmjena Tarife.3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, kao i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud nalazi da žalba nije osnovana.

5.1. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Pobijana presuda sadrži jasne, potpune i međusobno neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, izvedeni dokazi su ocijenjeni pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a obrazloženje omogućuje ispitivanje pravilnosti i zakonitosti donesene odluke.

5.2. Prvostupanjski sud jasno je obrazložio zbog čega je zaključio da tuženik nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja predmetnog ugovora pružio potpune i razumljive informacije o naravi, dosegu i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, niti da je o spornim ugovornim odredbama provedeno pojedinačno pregovaranje.

5.3. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije propustio izvesti odlučne dokaze. U postupku je saslušana tužiteljica te sudužnik IT, proveden je dokaz financijskim vještačenjem, a sudski vještak neposredno je saslušan na raspravi radi očitovanja na primjedbe tuženika.

6. Pravilno prvostupanjski sud nije smatrao potrebnim saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Naime, okolnost je li javni bilježnik prilikom solemnizacije upozorio stranke na pravne posljedice sklapanja ugovora nije odlučna za ocjenu je li banka u predugovornoj fazi ispunila svoju obvezu transparentnog informiranja potrošača o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Dužnost javnog bilježnika prilikom solemnizacije nije zamijeniti obvezu banke da potrošaču pruži potpune informacije o ekonomskim posljedicama ugovora, niti je javni bilježnik dužan davati stručna financijska objašnjenja o valutnom riziku. Takvo je pravno shvaćanje zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

7. Ovaj sud nije utvrdio ni postojanje drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet ovoga spora jest zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi kojima je otplata kredita bila vezana uz valutnu klauzulu u švicarskim francima.

9. Među strankama nije sporno da su 20. travnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 016-394/2007 kojim je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.194,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima iskazanim u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 444,57 CHF prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja te uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje. Nije sporno niti da je kredit u cijelosti otplaćen prije isteka ugovorenog roka.

10. Sporno je jesu li odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima ništetne, je li tuženik dužan vratiti iznose koje je na temelju takvih odredaba primio bez pravne osnove, je li osnovan prigovor zastare, jesu li pravilno utvrđeni visina tražbine i tijek zateznih kamata te je li pravilno odlučeno o troškovima postupka.

11. Neosnovano tuženik žalbom osporava zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne.

12. Naime, iako je ugovaranje valutne klauzule kao takve dopušteno člankom 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), to samo po sebi ne isključuje sudsku kontrolu poštenosti konkretne ugovorne odredbe u smislu odredaba o zaštiti potrošača. Dopuštenost instituta valutne klauzule ne znači da su pojedine ugovorne odredbe kojima je ona ugovorena automatski poštene niti da su izuzete od ocjene transparentnosti i ravnoteže ugovornih prava i obveza stranaka.

13. Upravo je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da tuženik prije sklapanja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim okolnostima bitnim za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, čime je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a potom i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., pravomoćno je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita bila vezana uz švicarski franak, a da prethodno potrošače nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane i informirane odluke o sklapanju ugovora.

15. Sukladno članku 502.c ZPP-a, prvostupanjski sud je bio vezan navedenim utvrđenjima u dijelu u kojem je njima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača.

16. Međutim, pravomoćnost odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača ne znači da su u svakom pojedinom slučaju bez daljnjega ništetne sve odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravno shvaćanje da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su, neovisno o utvrđenjima iz kolektivnog spora, konkretnom potrošaču u predugovornoj fazi pružile potpune i razumljive informacije o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredaba, odnosno da je potrošač, nakon što je bio potpuno informiran, ipak pristao sklopiti takav ugovor.

16.1. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, prvostupanjski sud je pravilno omogućio tuženiku dokazivanje tih okolnosti te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka IT, kao sudužnika iz predmetnog ugovora, pri čemu je tuženiku omogućeno predlaganje i izvođenje svih dokaza koje je smatrao odlučnima. Time je u cijelosti postupljeno u skladu s uputom iz ukidnog rješenja ovoga suda.

17. Iz iskaza tužiteljice, koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio uvjerljivim, logičnim i suglasnim ostalim provedenim dokazima, proizlazi da joj je predmetni kredit preporučen kao najpovoljniji oblik kreditiranja, da joj prije sklapanja ugovora nisu objašnjeni rizici vezani uz moguće promjene tečaja švicarskog franka niti posljedice koje bi takve promjene mogle imati na visinu njezine obveze otplate kredita. Nadalje proizlazi da joj nije objašnjen sadržaj niti gospodarski učinak valutne klauzule, kao ni mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed promjene tečaja, već joj je ugovor predočen na potpis kao unaprijed sastavljen tipski ugovor, bez mogućnosti pregovaranja o njegovim pojedinim odredbama.

17.1. Navedeni iskaz potvrđen je i iskazom svjedoka IT, koji je iskazao da je predmetni kredit podignut radi kupnje osobnog automobila za privatne potrebe tužiteljice te da tijekom sklapanja ugovora nije bilo pojedinačnog pregovaranja o njegovim odredbama. Time su i prema ocjeni ovoga suda potvrđene odlučne činjenice na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak o nepostojanju individualnog pregovaranja te o izostanku odgovarajuće predugovorne obaviještenosti.

18. Suprotno žalbenim navodima, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upravo tužiteljici pružio informacije koje bi bile dostatne za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Osim općih tvrdnji da je banka svim klijentima objašnjavala obilježja kreditnih proizvoda i mogućnost ugovaranja kredita u različitim valutama, tuženik nije ponudio nijedan konkretan dokaz iz kojeg bi proizlazilo koje su informacije bile dane upravo tužiteljici, na koji način, u kojem opsegu i kada.

18.1. Teret dokazivanja tih okolnosti bio je na tuženiku, budući da je upravo on tvrdio da je, unatoč utvrđenjima iz kolektivnog spora, u konkretnom slučaju ispunio svoju obvezu transparentnog informiranja potrošača. Budući da to nije dokazao, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u ovom slučaju primjenjuju utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Slijedom navedenoga, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak nepoštene i ništetne, zbog čega je tuženik dužan vratiti ono što je na temelju takvih odredaba stekao bez pravne osnove, sukladno članku 323. stavku 1. u vezi s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima.

20. Neosnovano tuženik osporava pravilnost nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke, ističući da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega ga prihvaća te da je vještak bio dužan izvršiti obračun na drugačiji način.

21. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Darka Prpića dipl. oec. jer je isti izrađen na temelju cjelokupne kreditne dokumentacije, u skladu s nalogom suda i pravilima financijske struke. Sudski vještak je na raspravi održanoj 4. ožujka 2026. usmeno obrazložio svoj nalaz, očitovao se na pisane primjedbe tuženika te ostao kod svih svojih zaključaka, pri čemu tuženik nakon toga nije postavio dodatna pitanja niti predložio novo vještačenje ili dopunu nalaza.

21.1. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio žalbene navode kojima se osporava stručnost i pravilnost provedenog vještačenja, budući da isti predstavljaju isključivo drukčije pravno shvaćanje tuženika o načinu obračuna restitucijskog zahtjeva, a ne ukazuju na stručne nedostatke nalaza i mišljenja.

22. Neosnovano tuženik smatra da je dosuđeni restitucijski iznos trebalo umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno za razdoblja u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je posebno iskazan iznos manje plaćenih anuiteta, međutim sama okolnost da je u određenom razdoblju tužiteljica plaćala niže anuitete ne znači da je na njezinoj strani nastalo stjecanje bez osnove niti da je time automatski nastala tražbina tuženika prema tužiteljici.

22.1. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 995,00 eura, smatrajući da navedeni iznos predstavlja njegovu tražbinu prema tužiteljici s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, plaćanjem nižih anuiteta tijekom pojedinih razdoblja tužiteljica nije ništa primila niti stekla od tuženika bez pravne osnove, već je samo izvršavala svoju ugovornu obvezu u tada dospjelom iznosu. Budući da tuženik nije dokazao postojanje vlastite dospjele tražbine prema tužiteljici koja bi ispunjavala pretpostavke za prijeboj propisane člankom 195. ZOO, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor radi prebijanja. Takav pravni zaključak u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., prema kojem se tražbina potrošača po osnovi restitucije ne umanjuje za tzv. negativne tečajne razlike.

23. Pravilno je prvostupanjski sud odbio i navod tuženika da je restitucijski zahtjev trebalo obračunati usporedbom s promjenjivim kamatnim stopama koje su u vrijeme sklapanja ugovora vrijedile za kunske kredite.

23.1. Naime, predmet ovoga spora nije ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, već isključivo ništetnost ugovorene valutne klauzule. Posljedica utvrđene ništetnosti jest uspostava imovinskog stanja kakvo bi postojalo da ništetna ugovorna odredba nije bila ugovorena, zbog čega se pravilno polazi od početnog tečaja švicarskog franka važećeg na dan isplate kredita, a ne od hipotetskih uvjeta nekog drugog kreditnog proizvoda.

24. Slijedom svega navedenog, ovaj sud prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda da je tužiteljica dokazala osnovu i visinu svojega restitucijskog zahtjeva, dok tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti pravilnu primjenu materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i visinu dosuđene tražbine.

25. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje na prigovoru zastare, smatrajući da su sva potraživanja iz osnove stjecanja bez osnove nastala prije 13. lipnja 2018. zastarjela.

26. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio taj prigovor neosnovanim. Naime, predmet ovog postupka predstavlja restitucijski zahtjev koji proizlazi iz ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa se na zastaru primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO).

27. Prema pravnom shvaćanju zauzetom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., kao i pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, a zastarni rok individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu.

28. Kako je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kolektivni spor pravomoćno okončan 14. lipnja 2018., a tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

29. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava odluku o dosuđenim zateznim kamatama, smatrajući da iste mogu teći tek od dana podnošenja tužbe.

30. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio članak 1115. ZOO-a kada je zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj. Budući da je pravomoćnom presudom donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da je upravo tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pravilno je ocijenjeno da je bio nesavjestan stjecatelj iznosa koje je primio na temelju takvih odredbi.

31. Slijedom toga, tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana kada je pojedini iznos bez osnove primljen, a ne tek od dana podnošenja tužbe, kako to neosnovano smatra tuženik.

32. Neosnovano tuženik pobija i odluku o troškovima postupka.

33. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu, prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP te joj dosudio troškove koji su bili potrebni za vođenje postupka.

34. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je priznat i trošak sastava podneska od 14. listopada 2024. Premda se tim podneskom tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u kraćem opsegu, sadržaj podneska odnosio se na odlučno dokazno sredstvo provedeno tijekom postupka te je bio usmjeren na raspravljanje činjenica odlučnih za donošenje odluke. Stoga se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a.

35. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud pri odmjeravanju odvjetničke nagrade primijenio vrijednost boda od 2,00 eura.

36. Naime, odredbom Tbr. 52. stavkom 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) propisano je da, kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koje vrijede u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Budući da je pobijana presuda donesena 16. travnja 2026., prvostupanjski je sud pravilno primijenio tada važeću vrijednost boda od 2,00 eura propisanu Tbr. 54. Tarife.

37. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje se tuženik poziva, niti postoje razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

38. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

Slavonski Brod, 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak