Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-886/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp predsjednice vijeća, Vesne Britvec suca izvjestitelja i člana vijeća i Ivane Mašić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po pravnom slijedniku DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti/isplate, zastupan po odvjetnicima Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 8. veljače 2024. broj P-593/2023-29, u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 8. veljače 2024. broj P-593/2023-29 potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu od 08. veljače 2024., broj P-593/2023-29, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja i točkom I. izreke utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005, sklopljenog dana 03. listopada 2005. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan plaćanja.“

Točkom II., izreke nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju iznos od 2.493,36 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Točkom III. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju HB troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog svih razloga predviđenih u članku 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka11 ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te pobija i odluku o troškovima postupka. Tuženik u bitnom navodi da je prvostupanjski sud dosudio iznos od 2.493,36 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate, kao razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik navodi da je ocjena suda o značaju činjenice da je u konkretnom predmetu izvršena konverzija u cijelosti pogrešna, nerazumljiva i proturječna, a obrazloženje pobijane presude je i zbog toga nejasno i proturječno, a nalaz i mišljenje vještake je napravljen na pogrešnom shvaćanju načina izračuna i pravnih učinaka konverzije. Konverzija CHF kredita u EUR kredit je provedena u ovom predmetu 9 na temelju odredbi članka 19.a do članka 19.i ZPK-a odnosno način na koji će se izvršiti konverzija je jasno propisan navedenim kogentnim zakonskim odredbama. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud potpuno propustio primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koje se odnose na konverziju te je pogrešno primijenio članak 1111. ZOO-a (pretpostavke za stjecanje bez osnove). Prema stavu tuženika tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK/15. Tuženik dalje navodi da je odnos po pitanju preplate uređen sporazumom stranaka, tužitelj nema pravo potraživati isplatu od tuženika jer traži ono što je već s tuženikom ugovorio, a u konačnici i dobio Aneksom o konverziji, a što prvostupanjski sud nije cijenio na ispravan način. Tuženik osporava stav koji je prvostupanjski sud o pitanju tijeka i prekida zastare, smatra da se sud u pobijanoj presudi nije mogao pozivati na činjenična i pravna utvrđenja iz spora „Potrošač“, da se ne može pozivati na članak 502c. ZPP i članak 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge temeljem kojih je utvrdio tuženikovu nepoštenost . Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen **.**.2005. prije nego što je na snagu stupio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“). Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da preinači pobijano rješenje i odbije tužitelja sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku kao i trošak sastava žalbe. U protivnom, tuženik predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, a povodom žalbe tužitelja, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je prvostupanjska presuda zahvaćena kojom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), činjenično stanje je pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka Ugovora o namjenskom [broj kredita], koji su stranke o sklopile **.**.2005. i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka a i sada u žalbenom stadiju postupku nije sporno:

- da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu **.**.2005. koji je potvrđen 6. listopada 2005. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Osijeka pod brojem: OV-7980/05

- da je namjena ugovora bila za adaptaciju kuće u iznosu 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 10 godina,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća (prvi dan u mjesecu).,

- da je tužitelj u međuvremenu predmetni kredit u cijelosti otplatio.

8. I sada u žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF, i ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara potraživanja, kao i jesu li stranke sklopile sporazum o konverziji kroz Aneks Ugovora.

9. Nesporno je da je predmetni ugovor bio standardni ugovor o potrošačkom kreditu kakav je tužena banka sklapala u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Dakle, predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor, a iz sadržaja tužbe, kao i iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka ŽB, zaposlenice tuženika, nesporno proizlazi da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri informiran o tome što i kako utječe na promjenu vrijednosti valute CHF, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno žalbenim razlozima tuženika takvim ugovaranjem nastala neravnoteža među strankama na teret potrošača.

10. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužitelja i proveo predložene dokaze.

11. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.)., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12. Stoga je neosnovan žalbeni razlog tuženika da pobijana presuda nema razloga za primjenu kolektivne presude, da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kao i obvezi tuženika prema tužitelju iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO) u svezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO- a.

13. Nije osnovan ni žalbeni razlog vezan za utvrđene prvostupanjskog suda o statusu tužitelja kao potrošača, jer tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, a ni sada u žalbenom stadiju ne dokazuje da tužitelje nije potrošač, a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. članka 81., koji je identičan odredbi članka 96 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56713 ) i odredbi članka 41 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 41/14, 110/15 i 14/19), utvrdio da je tužitelje predmetni ugovor sklopi kao potrošač.

14. Nadalje, tuženik cijelo vrijeme prvostupanjskog postupka, a i u žalbi koju takoreći cijelu bazira na tvrdnji da je tužitelj sa tuženikom sklopio Aneks predmetnog ugovora, odnosno. „konverziju“, bez da prilaže dokaz toj tvrdnji, a tužitelj u svom iskazu navodi da nije sklopio nikakav sporazum o konverziji, da niti ne zna šta je to, da je kredit otplatio.

15. Što se tiče prigovora zastare koji i sada u žalbenom postupku tuženik aktualizira, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

16. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena 6. lipnja 2023, u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na valutnu klauzulu nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz članka 1111.ZOO-a.

17. Obzirom da se radi o vraćanju stečenog bez osnove (u kojoj situaciji se sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a moraju platiti i zatezne kamate), to je pravilno tuženik obvezan i na plaćanje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate.

18. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

19. Prvostupanjski sud je vještačenjem utvrdio iznos potraživanja tužitelja, a koji je tuženik dužan vratiti tužitelju obzirom na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja. Vještak je također u nalazu naveo da je kredit otplaćen u cijelosti u studenom 2015., a tuženik tvrdi da je Aneks Ugovora sklopljen 4. veljače 2016., dakle nakon što je kredit otplaćen, i ne pruža dokaze za tu tvrdnju.

20. Činjenica što je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen, ne utječe na činjenicu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., donesenoj po kolektivnoj tužbi, utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na vezanost za valutnu klauzulu kredita u CHF plativo u kunama. U smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO ). Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbama članka 327. i 328. ZOO, pravo na isticanje ništetnosti je neograničeno. Prema odredbama članka 326. ZOO, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( stavak 1.), ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati ( stavak 2 ).

21. Prema stavu sudske prakse, presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđena ništetnost, nije zabrana manjeg značaja koju ima u vidu odredba članka 326. stavak 2. ZOO. Polazeći od karaktera interesa kolektiviteta koji se štite kolektivnom tužbom (etički, potrošački, antidiskriminacijski, ekološki i dr.), presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđena ništetnost određenih odredbi tipskih potrošačkih ugovora tuženika u određenom razdoblju nije i ne može imati karakter protupravnosti manjeg značaja uslijed koje ispunjenjem ugovora, prestaje pravo na isticanje ništavosti.

22. Tužitelj je svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev postavio na isplatu s osnova stjecanja bez osnove, a ne na naknadu štete, pa kako je preplaćene iznose tuženik stekao bez ikakve pravne osnove (članak 1111. ZOO.), tuženik je kao nepošten stjecatelj dužan isplatiti tužitelju tako stečeni iznos i kamate na svaki preplaćeni iznos od dospjelosti pa do isplate, u skladu sa odredbom iz članka 1115. Zakona o obveznim odnosima.

23. Prvostupanjski sud je stoga pravilno usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje ništetnost dijela ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje su vezane uz valutu CHF, i utvrdio postojanje njegove tražbine prema tuženiku u iznosu od 2.493,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

24. Prvostupanjski sud je dosudio tužitelju parnične troškove pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, te u skladu s odredbama članka 155. ZPP, priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25. Žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP-a, žalba tuženika odbijena kao neosnovanu a prvostupanjska presuda potvrđena. Budući tuženik nije uspio sa žalbom, temeljem članka 166. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 154 ZPP-a odbijen je zahtjev za naknadu troškova u povodu žalbe.

26. Obzirom na navedeno presuđeno je kao u izreci ove presude

U Karlovcu 30. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Stokrp