Poslovni broj: P-2456/2020

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217 po sucu Anđelki Bagić u pravnoj stvari tužiteljice CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku AH, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupan po punomoćniku Filipu Fuštinu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 26. svibnja 2026. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja AH s tužiteljicom osobno i punomoćnika tuženika Filipa Fuština, na ročištu objave i dostave presude održanom dana 30. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3211977760 od 27.12.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 4.217,98 Eura/31.780,34 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi: na iznos od 102,75 EUR 15.03.08.

102,64 EUR 15.04.08.

102,53 EUR 15.05.08

102,42 EUR 15.06.08.

102,31 EUR 15.07.08

102,20 EUR 15.08.08.

102,09 EUR 15.09.08.

101,98 EUR 15.10.08.

101,87 EUR 15.11.08.

101,75 EUR 15.12.08.

101,64 EUR 15.01.09

101,53 EUR 15.02.09.

101,41 EUR 15.03.09.

101,30 EUR 15.04.09.

101,18 EUR 15.05.09.

101,06 EUR 15.06.09.

100,95 EUR 15.07.09.

193,90 EUR 15.08.09.

193,70 EUR 15.09.09.

193,49 EUR 15.10.09.

193,29 EUR 15.11.09.

193,08 EUR 15.12.09.

192,87 EUR 15.01.10

192,66 EUR 15.02.10.

192,45 EUR 15.03.10.

192,24 EUR 15.04.10.

192,03 EUR 15.05.10.

153,45 EUR 15.06.10.

153,27 EUR 15.07.10.

153,09 EUR 15.08.10.

96,85 EUR 20.08.10.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.025,00€ sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka ističe da je dana 27. prosinca 2007. s tuženikom kao kreditorom, zaključila namjenski Ugovor o kreditu broj 3211977760, kreditna partija 7103978906 temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit u švicarskim francima u iznosu od 324.304,00 CHF.

2. Tuženik je u gore navedenom unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 2. Ugovora naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,05 % godišnje iskazavši u istom članku ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženika nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna elemenata koji utječu na promjenu stope ugovorne kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstva Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

3. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1410/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, utvrdio da je tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Obje presude, odnosno ništetnosti odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđene su i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016., kojim odlukama su odbijene revizija i ustavna tužba tuženika.

4. Na temelju dokumentacije koju je potrebno zatražiti od tuženika utvrdit će se razlika u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa kamata po ovoj ništetnoj odredbi. Stoga se predlaže naložiti tuženiku da dostavi sve isprave i dokumentaciju, sve sukladno odredbi čl. 233. i čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku.

5. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna od samog početka tj. od kada je ugovorena, tužiteljica ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetne odredbe ugovora.

6. Tužiteljica je podneskom od dana 07. lipnja 2023. godine uredila tužbeni zahtjev sukladno dokumentaciji po kreditu temeljem koje je tužitelj izračunao više plaćeno po nepoštenim ugovornim odredbama pa potraživanje prema kreditu iznosi 4.217,98 eura/31.780,34 kn s osnova kamatne stope.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

8. Tuženik podneskom od 20. studenog 2024. godine ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

9. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 6. lipnja 2014. godine.

10. Tuženik ističe kako je deklaratorni zahtjev tužitelja onako kako je postavljen u tužbi neuredan, neodređen te nepodoban za postupanje iz razloga što tužitelj ne citira odredbu koju smatra ništetnom i čiju ništenost zahtjeva već se zadržava na općenitoj formulaciji kako su odredbe ugovora na koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetne. Sudska praksa je zauzela jasan stav da se u slučaju deklaracije ništetnosti pojedinih odredbi određenog ugovora mora jasno naznačiti na koje odredbe je deklaracija usmjerena. Tuženik stoga predlaže deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj tužbi odbaciti, a podredno odbiti.

11. Tuženik ističe da je iz samog Ugovora o kreditu vidljivo da je kredit tužitelju isplaćen u iznosu od 324.304,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kako se evidentno radi o kreditu višem od 1.000.000,00 kn ne primjenjuje se Zakon o potrošačkom kreditiranju, pa se tužitelj neosnovano poziva na presude iz kolektivne zaštite potošača kako u pogledu tamošnjih utvrđenja, tako u pogledu tijeka i prekida zastare.

12. Tuženik je tužitelju, prije podnošenja tužbe, dostavio sve podatke za postavljanje urednog i procesno prihvatljivog tužbenog zahtjeva, odnosno: pregled promjena kamatnih stopa; početni otplatni plan (prijepis na zahtjev klijenta) te promet po kreditu. Prethodno navedeni podaci su podaci za koje čak i udruga Franak drži da su relevantni podaci za postavljanje urednih tužbenih zahtjeva za isplatu protiv tužene banke. Tuženik, u privitku dostavlja kopiju prijemne knjige Hrvatske pošte kojom dokazuje svoju tvrdnju da je prije tužbe, preporučenom poštom, tužiteljici dostavio traženu dokumentaciju.

13. Podredno, tužitelj nije objasnio o kojem od različitih zahtjeva iz odredbe 186b ZPP se radi, pa je u tom smislu njegov manifestacijski zahtjev neodređen. Ukoliko tužitelj ima u vidu odredbu 186b st. 3. ZPP, tuženik ukazuje na dužnost tužitelja da navede i dokaže da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu, tužitelj poziva. Tužitelj nije dokazao da mu je tuženik odbio dati isprave. Ukoliko tužitelj ima u vidu odredbu 186b st. 2. ZPP, tuženik ukazuje na dužnost tužitelja da navede i dokaže pretpostavke iz čl. 186.b. st. 2. ZPP, a ta je da je tuženik spram njega u obvezi polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza. Kreditni odnos nije pravni odnos u kojem bi banka bila u obvezi tužiteljima položiti račun ili predati pregled imovine i obveza.

14. Nadalje, tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice okolnosti u kojima tužitelj uslijed vlastitog nemara nije sačuvao predmetnu 3 dokumentaciju, ne mogu teretiti tuženika obvezom na dostavu već dostavljenog, kao što niti ne opravdavaju posvemašnju neodređenost tužbenog zahtjeva.

15. Konačno, tuženik ukazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije ovlašten tražiti da se u manifestacijskoj fazi postupka provodi vještačenje. Ovo stoga jer odredba 186b st. 3. ZPP ima u vidu samo ono vještačenje koje se provodi o ispravama koje je tužena strana izbjegavala pa i izbjegla dati te ih u posljedici takvog postupanja tužene strane nema i postaje nužno vještačenjem ili drugim dokazima rekonstruirati te isprave i podatke. Ne radi se u čl. 186.bst. 3. ZPP, dakle, o vještačenju kao dokaznom sredstvu kojim bi tužiteljska strana dokazivala visinu svog zahtjeva kao što to proizlazi iz tužbe konkretnog slučaja.

16. Manifestacijski zahtjev tužitelja je neosnovan i obijestan pa tuženik predlaže da ga sud odbije. U kontekstu prethodnog navedenoga, kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu neutvrđenog iznosa, neuredan je i neodređen, stoga nepodoban za raspravljanje pa tuženik predlaže da ga sud odbaci, podredno odbije. Tuženik se protivi naknadnom određivanju/uređenju/specifikaciji/preciziranju tužbenog zahtjeva (nakon dostave podataka i provedenog vještačenja), jer tužitelj nije dokazao pretpostavke iz odredbe 186b st. 3.

17. Potom, tužiteljica nije samo sudac kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru. Ona je istovremeno i poduzetnica u turističkom sektoru jer se bavi iznajmljivanjem apartmana. Tužiteljica nije prosječni potrošač.

18. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

19. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala ( VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. 4 25. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17 2 od 20.03.2018. 26. 27. 28. 29. 30. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti.

20. Europska komisija uputila je 11. travnja 2018. godine Europskom parlamentu Prijedlog Direktive Europskog Parlamenta i Vijeća o udruženim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i stavljanju izvan snage Direktive 2009/22/EZ (Procedura 2018/0089/COD) (u nastavku: "Prijedlog Direktive"). Članak 11. Prijedloga Direktive glasi da su države članice dužne su zajamčiti da pokretanje udružne tužbe, kako je navedeno u člancima 5. i 6., ima učinak obustave ili prekida rokova zastare primjenjivih na bilo kakav postupak pravne zaštite za predmetne potrošače ako relevantna prava podliježu rokovima zastare u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom te da tužbe za pravnu zaštitu koje se temelje na činjenici da je povreda utvrđena konačnim sudskim nalogom deklaratornom odgovornosti ili trgovca konačnom odlukom o prema oštećenim potrošačima u skladu s ovom Direktivom ne smiju biti ograničene nacionalnim pravilima o rokovima zastare. Pokretanje udružne tužbe imat će učinak obustave ili prekida rokova zastare za sve tužbe za pravnu zaštitu za potrošače obuhvaćene tom tužbom.

21. Iz navedenog proizlazi kako Europska komisija akceptira potrebu daljnjeg unaprjeđivanja zaštite potrošača na području EU, i to putem daljnje obvezujuće harmonizacije nacionalnih prava država članica. Komisija pritom polazi od stajališta da su nacionalna prava u tom pogledu različita te da je u tu svrhu potrebna njihova harmonizacija. Dakle, ako Prijedlog ove Direktive bude prihvaćen tad će na jedinstven način na sveukupnom području EU biti harmonizirano i nacionalno zakonodavstvo u odnosu na zastarne rokove u pogledu zaštite potrošača u naknadnim restitucijskim postupcima, u skladu sa osnovnim načelima vladavine prava i pravne sigurnosti, odnosno donošenjem zakonodavnog akta Hrvatskog Sabora, usklađenog s Direktivom.

22. Tuženik pri tom posebno ističe kako Prijedlog Direktive predviđa rok od 18 mjeseci za donošenje zakona i drugih propisa potrebnih za usklađenje s Direktivom1, pri čemu je primjena tih zakona i propisa predviđena samo na povrede prava započete nakon datuma početka primjene Direktive.2 Dakle, Europska komisija u opisanim okolnostima nema u vidu retroaktivnu primjenu pravila o prekidu zastare.

23. Zbog svih navedenih razloga, a posebno zbog dalekosežnih posljedica novoutvrđene prakse Vrhovnog suda koju tuženik inače pobija ustavnom tužbom, tuženik drži kako je zbog zastare potrebno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda.

24. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Ugovorom o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama banke. Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo je navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa. Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba bila je u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ br. 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. godine u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“ br. 41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: “Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: … - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.”

25. Prema tome, OUP/1999 (čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalnopravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“ – i to upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača.

26. OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1.1.2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope “Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.”

27. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

28. U ovom postupku izvedeni su dokazi pregledom ugovora o kreditu broj 3211977760, kreditna partija 7103978906, sudske prakse koja prileži predmetnom spisu, promet po kreditu-specifikacija uplata, pregledom Općih uvjeta poslovanja (list 30 do 32 spisa), pregledom nalaza i mišljenja financijskog vještačenje BH od dana 20.3.2025.

29. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

30. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

31. U ovom postupku nije sporno da je između tužiteljice i tuženika sklopljen ugovor o namjenskom kreditu dana 27. prosinca 2017. godine u [adresa], solemniziran od javnog bilježnika Darija Grigillo Ramljak u [adresa] pod poslovnim brojem OV- 13998/07 te stranke ne spore sadržaj istog, nadalje nije sporno da je tužiteljica otplaćivala kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, te je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja, a što je vidljivo iz kreditne dokumentacije jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

32. U ovom postupku sporno je da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u kojoj je glavnica vezana za švicarski franak nepoštena odnosno ništetna budući da je jednostranim postupanjem kreditora promijenjena, sporna je nadalje i visina potraživanja te u odnosu na potraživanje je li nastupila zastara i je li došlo do stjecanja bez osnove.

33. Pregledom ugovora o namjenskom kreditu broj 32111977760 sklopljen dana 27. prosinca 2017. godine u [adresa], solemniziran od javnog bilježnika Darija Grigillo Ramljak u [adresa] pod poslovnim brojem OV-13998/07, koji ugovor je sklopljen između tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kreditora, tužiteljice KH kao korisnika kredita, sudužnika GH te založnog dužnika Gortan-Zadar d.o.o., utvrđeno je da je predmetni kredit sklopljen radi kupnje stana, te da je kredit ugovoren u vrijednosti 324.304,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno članku 2. stavkom 2. predmetnog ugovora uz rok otplate 30 godina.

34. Pregledom prometa po kreditu-specifikacija uplata, utvrđeno je da je predmetni kredit naplaćen u cijelosti, otplatom u poslovnici dana 20. kolovoza 2010. godine.

35. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke SH od dana 05. prosinca 2025. godine proizlazi da je razlika više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope od dana odobrenja kredita 27.12.2007. do dana konačne prijevremene otplate kredita 20.08.2010. izraženo u CHF iznosi u ukupnom iznosu od 7.202,45 CHF ili pojedinačno po mjesecima kao u koloni 13. s danom dospijeća kao u koloni 15 tabele u prilogu ovom vještvu. Razlika više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope od dana odobrenja kredita 27.12.2007. do dana konačne prijevremene otplate kredita 20.08.2010. izraženo u EUR (tečaj za konverziju 7,53450) iznosi u ukupnom iznosu od 4.217,98 EUR ili pojedinačno po mjesecima kao u koloni 16. s danom dospijeća kao u koloni 15 tabele u prilogu ovom vještvu.

35.1. Sud je nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen sukladno s pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, obzirom da u ovom konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka , a niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

36. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je podigla stambeni kredit kod Zagrebačke banke 2007. godine, a da bi dobila stambeni kredit referent u banci je zahtijevao da bi se udovoljilo zahtjevu da ona ostavi prosjek zadnje tri zadnje plaće i u razgovoru sa referentom, nakon što je obzirom na visinu primanja mogla podići taj kredit, referentica joj je izračunala da bi joj povoljniji kredit bio u švicarskim francima, nego u eurima, čak misli da joj je referentica kazala da je franak stabilna valuta i da ne bi trebalo biti promjena. Što se tiče samog sadržaja i odredbi ugovora u namjenom kreditu koji je podigla, da s bankom nije mogla ništa razgovarati, a sve što je navedeno u ugovoru što se tiče valuta i kamata ona je razumjela u odnosnu iznosa ali u ekonomskom smislu nije mogla znati što bi to značilo kao i promjene koje bi se mogle dogoditi. Rata kredita joj je bila ista kako je i počela plaćati u vremenu od godinu dana, a nakon toga je došlo do nagle promjene rate i potom je otišla u Zagrebačku banku kod referentice i ona joj je kazala da je to tako i da ne može ništa utjecati na takvu odluku banke. Koliko može kazati, rata je bila čak duplo veća od one koja je ugovorena i to joj je bilo jako teško plaćati svaki mjesec. Pogotovo kada se je zatekla u situaciji kao majka sa dvoje maloljetne djece i morala se vratiti na posao jer joj je tada za drugo vrijeme isticalo vrijeme porodiljinog te je uzela i ženu za čuvanje djece ali sve joj je to jako teško palo obzirom da je došlo do povećanja rate kredita. Koliko se može sjetiti ta rata je dosegla visinu cijele njezine plaće dok radi. Obzirom na visinu rate bila je prisiljena prodati taj stan, te stan kada su prodali kupoprodajna cijena je taman pokrila visinu kredita u cijelosti. Misli da je izdržala plaćati kredit do kraja 2010. godine i potom ga je otplatila u cijelosti. Mora istaknuti da je stambeni kredit kod Zagrebačke banke podigla da bi riješila svoje stambeno pitanje, nekretninu odnosno apartman koji spominje tuženik u predmetnom spisu taj apartman kupila je 2017. godine i dobila djelomično sredstva od majke, a djelomično opet podigla kredit u Raiffeissen banci i još ga plaća. Ovaj apartman koji je naknadno kupila nema nikakve veze sa kreditnim sredstvima koje je dobila od Zagrebačke banke. Na postavljeno pitanjem zzz tuženika da li je tužiteljica pročitala ugovor o kreditu, tužiteljica odgovara da je vidjela ugovor o kreditu, vidjela je iznose, a što se tiče da li je mogla utjecati da odredbe ugovora, to nije mogla jer je bila u situaciji da se mora stambeno zbrinuti, nije imala kud i morala je pristati na uvjete koje je nudila banka bez ikakvih prigovora. Ona je već i naprijed istakla da je vidjela kamatu i da je promjenjiva kamata ali to nije financijski razumjela.

Inače sama je plaćala rate kredita.

37. Temeljem svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti ovaj sud je sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan po isplati utuženog iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi, a što je i sporno u ovom postupku.

38. Tijekom postupka tuženik na kojem je teret dokazivanja sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), nije predložio provođenje dokaznog postupka u svrhu da bi tužiteljici kao korisniku kredita dostavljao obavijest o promjeni mjesečnih anuiteta, a niti da je s tužiteljicom pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao kreditor tužiteljici prešutio sve posljedice promjenjive kamatne stope i tužiteljici plasirala plan pogodnosti sklapanja kredita u CHF (švicarski franak), obzirom na navedeno tuženik je postupio protivno čl. 8 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,125/11,78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojima se može drugom prouzročiti šteta, a posebno što je propisano člankom 10. st.4 ZOO-a da je sudionik u obveznim odnosima dužan u ostvarenju svog prava suzdržavati od postupka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika i upravo na taj način tužiteljicu doveo u nepovoljni položaj u ugovornom odnosu.

39. U vezi s nepoštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamati vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te je Visoki Trgovački sud u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine utvrdio da je tuženik u razdoblju 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način da je zaključujući ugovore o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40. Nadalje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi u predmetu pod poslovnim brojem Rev-583/2023-2 od dana 13. rujna 2023. godine istaknuo je da su za primjenu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO i utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u dijelu gdje je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka nije bitno da je tužitelj stručna osoba iz područja financija i ekonomije te da zna što znači promjenjiva kamatna stopa, već je bitno da tužitelji nisu znali niti mogli znati kada će i u kojem iznosu banka samoinicijativno mijenjati kamatnu stopu, a također ni stranke na koji način stranke nisu pregovarale slijedom čega poštujući i temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika obveznopravnog odnosa i načela savjesnosti i poštenja, obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava, stoga su pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu kojim je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka ništetne.

41. Sukladno odredbi članka 81. do 88. ZPP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. U odnosu na tuženikov prigovor zastare isti je neosnovan obzirom da je zastarni rok za stjecanje bez osnove 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15, u daljnjm tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine.

41.1. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 06. lipnja 2019. godine pa od 13. lipnja 2014. do tada nije protekao rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a , a što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke pod posl. br. Rev-2245717 od 20. ožujka 2018. godine. Prigovor zastare je neosnovan i za zakonske zatezne kamate obzirom da se one kao akcesorno potraživanje zastarijeva po odredbi članka 223.ZOO tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorene kazne.

42. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe da su odredbe ugovora već utvrđene ništetnim kolektivnom tužbom radi zaštite potrošača, a koja utvrđenja vežu i ovaj sud u ovom konkretnom slučaju, pa ga u odnosu na svaki pojedinačni slučaj nema potreba ponovno posebno dokazima utvrđivati i obrazlagati. Poglavito iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502 a st.1 ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povređeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati , kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici.

42.1. Dakle u ovakvim parnicama dopušteno je proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je slučaj u ovom predmetu.

43. Ništetnost spornih odredaba ugovora u ovom postupku utvrđena je po izvedenom dokazu saslušanja tužiteljice koja je u iskazu navela da joj je tuženik prilikom podizanja kredita za kupnju stana ponudio kredit u CHF(švicarski franak) jer da ima najpovoljniju kamatu, a nakon što je dobila kredit da je banka svojom jednostranom odlukom podigla visinu kamata, pa je došlo do povećanja anuiteta bez da je obavijestila o tome, već je samo dobila obavijest da joj je anuitet povećan. Iz čega proizlazi da je tuženik jednostrano odlučivao o povećanju kamatne stope, a da prilikom donošenja te odluke nije kontaktirao tužiteljicu, može li obzirom na promijenjene kamatne stope i obzirom na svoja primanja plaćati tako promijenjenu ratu kredita, a što je tuženik utvrđivao kada je donosio odluku o tome udovoljava li tužiteljica uvjetima da joj se odobri kredit, pa je i u ovom konkretnom slučaju postupajući na takav način tuženik nepošteno postupio prema tužiteljici, radi čega je sud utvrdio da tužiteljica ima pravo zahtijevati više uplaćene iznose tuženiku, pa su navodi tuženika neosnovani.

44. Ovakvim ponašanjem tuženik je povrijedio i Ustav RH kao i Zakonske odredbe Zakona o HNB članku 3. i 4. , kojim je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojim je preko Hrvatske Narodne banke jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute i kune i to isključivo u odnosu prema EURU. Ovakvo ponašanje da je ključno i za primjenu članka 293. st. 2 ZOO te članka 81. st. 1 i 83. ZZP/03. Sve naprijed navedeno da je zauzeo stav i Visoki Trgovački Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-6632/17, gdje je jasno naveo kako potrošačima nije objašnjeno niti razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze iz ovog ugovaranja odnosno na temelju kojih kriterija bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

45. Tuženik u ovom postupku bio je i jest svjestan da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati, te da onda odluče o sklapanju ili nesklapanju ugovra kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski frank. Objavljivanjem niskih kamatnih stopa za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

46. Nejednakost u pregovaranjima s jedne strane (koja leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljan Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visoku stupanj pravne nesigurnosti koji je ovako definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16. U kontekstu pravilne primjene članka 296 ZOO, te članka 98 ZZP, , a sve vezano za Direktivu 93/13 i u ovom konkretnom slučaju sud EU je utvrdio da je u procijeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovornog odnosa.

47. Ovakvo stajalište da podržava i obvezujuća presuda Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/2017, u sporu kolektivne zaštite, slučaj „Franak“. Tuženik da je kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao u konkretnom slučaju i karakteristikama valkutnoinduciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužiteljica niti je znala niti je uostalom morala parametre koji utječu na povećanje ili smanjnje kamtne stope jer kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskog kupovini ili raznijeti kompleksne financijske proizvode, radi čega je bila potreba tuženika da prije sklapanja pravnog posla na jednostavan i razumljiv način koji tužiteljica razumi omogući uspoređivanje predmetnog sa konkurentnim bankarskim proizvodima, a sve navedeno da je od strane tuženika izostalo.

48. Tužiteljica je kao potrošač, odnosno korisnik kredita u ovom postupku dokazala na temelju svih utvrđenih činjenica i dokaza da se o ugovornim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljici nije objašnjen i protumačen sadržaj, značaj te posljedice tih ugovornih odredbi. Odnosno da joj tuženik nije učinio razumljivim takvu odredbu i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

49. Međutim, sud je radi svrsishodnog konačnog rješenja među strankama ovog postupka dopustio da tužiteljica uredi tužbeni zahtjev, a sve obzirom da isti nije mogla točno i precizno urediti podnošenjem tužbe, već je osnovano sukladno odredbi članka 186. b ZPP-a podnijela stupnjevitu tužbu, te je kasnije u tijeku postupka obzirom na sačinjeno vještvo financijskog vještaka SH tužiteljica svoj tužbeni zahtjev precizirala, pa je i iz razloga što je po obavljenom dokazu u ovom postupku financijskim vještačenje to tužiteljica jedino i mogla učiniti što je i u skladu sa stavovima koji su zauzeti od Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7061/2010 od 23. studenog 2010. godine gdje se navodi: "Smisao dopuštene objektivne preinake tužbe je upravo u tome da se riješe sporni odnosi među strankama, dakle da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti."

50. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača u članku 5. navodi da je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan okvira svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga sama činjenica da je tužiteljica sklopila ugovor o namjenskom kreditu s namjerom kupnje stana, ne znači da ista nije potrošač, a što je sve u skladu s tvrdnjom tužiteljice da je kredit podigla radi rješenja svog stambenog pitanja te da sredstva kredita je uložila u kupnju stana kojeg je naposljetku morala prodati obzirom na visinu rate kredita kada se ista povećala, te je kupoprodajnim iznosom dobivenim od prodaje stana namirila visinu kredita u cijelosti.

51. Dakle, unošenje neodređene formulacije o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu na način kako su to činile banke, protivno je načelima obveznog prava. Ugovorne strane su sukladno zakonu dužne poštivati kako je to i naprijed navedeno jer u protivnom su time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnika kredita kao potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je jednino banka imala saznanja o tome koji parametri od utjecaja u buduće po kojima će doći do promjene kamatne stope, pa po tome buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva koju će odrediti jednostrano odlukom banka, nije bila određena niti odrediva.

52. Kako je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da je tužiteljica temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi preplatila tuženiku na ime više uplaćene kamate koja se je mijenjala jednostranom odlukom banke što nije sporno u odnosu na ugovorenu iznos od 4.217,98 eura to je valjalo tužiteljici prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti sa pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29 st. 2. ZOO i članka 30. st. 2 Ovršnog zakona ("NN" broj 112,25/13 i 94/14, 131/20), te presuditi kao u točkama 1. i 2. pravorijeka presude.

53. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi članka 154. st. 1 , 155 i 164 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( „Narodne novine“ br: 69/93,87/93,16/94, 11/96,91/04,37/05,59/07,148/09, 142/12,103/14,118/14 , 107/15, 126/21 i 138723 dalje : OT), pa je tužiteljici opravdano priznat trošak za sastav tužbe od 6. lipnja 2019. godine 100 bodova, sastav obrazloženih podneska od 7. lipnja 2023 . godine i 19. siječnja 2026. godine po 100 bodova, te zastupanje na ročištima održanim 28. studenog 2024. godine, 100 bodova, 27. siječnja 2026. godine 100 bodova, 21. travnja 2026. godine 50 bodova, i 26. svibnja 2026. godine 100 bodova , što je ukupno 1. 300,00 € plus PDV od 25 % u iznosu od 325.00€ što je ukupno 1.625,00 € , te kad se ovom trošku doda trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 € onda je sveukupno priznat trošak u iznosu od 2.025,00 € ,a koji trošak je dužan naknaditi tuženik tužiteljici sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude 30. lipnja 2026. godine do konačne isplate sve sukladno odredbi članka 29. ZOO-a i članku 30. st. 2. Ovršnog zakona( „Narodne novine“ br. 112/12, 25/13 i 94/14).

U Šibeniku, dana 30. lipnja 2026. godine

SUDAC

Anđelka Bagić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.

DN-a:

- kao na zapisniku objave i dostave presude od dana 30. lipnja 2026. godine