Poslovni broj Gž-1153/2021-5

             

 

 

 

 

 

 

                                          Poslovni broj Gž-1153/2021-5

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. T. d.o.o. iz M., OIB:….., zastupanog po punomoćnicima iz Z. o. u. J. K. i M. R. iz V., protiv tuženice J. M. iz V., OIB:…., zastupane po punomoćnicima iz O. d. R. i K. j.t.d. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tuženice izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-101/2018-33 od 12. ožujka 2021., na sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuju točke 1. i 3. izreke presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-101/2018-33 od 12. ožujka 2021.

                                                                                    i

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-101/2018-33 od 12. ožujka 2021.

 

              II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              1. Točkom 1. izreke pobijane presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 12.892,58 EUR/97.139,17 kuna[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Točkom 2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao isplatu iznosa od 26,52 EUR/199,83 kune sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. travnja 2016. do isplate. Točkom 3. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.841,49 EUR/13.874,74 kune.

 

              2. Pobijanim rješenjem, sadržanim u istom pisanom otpravku, u točki 1. izreke odbijen je prijedlog tuženice za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-1125/14, dok je točkom 2. izreke dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sa iznosa od 7.963,37 EUR/60.000,00 kuna na iznos od 12.919,11 EUR/97.339,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

              3. Protiv citirane presude u točki 1. i 3. izreke i citiranog rješenja žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda i rješenje preinače ili podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              5. Žalba nije osnovana.

 

              6. Iz stanja u spisu proizlazi da je predmet spora, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.919,11 EUR/97.339,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na ime naknade za korištenje nekretnine u vlasništvu tužitelja sagrađene na k.č.br….., zgrada kbr. 5 u ulici S. V. u V., ukupne površine 180 m² i to 2. etaže: 12830/51400 upisana u zk.ul….., broj poduloška 2, k.o. V. (u osnivanju), u naravi trosobni stan u prizemlju sa spremištem u podrumu i tavanskom dijelu, sveukupne površine 128,30 m2 , za razdoblje od ožujka 2016. do veljače 2020. u visini najamnine koju bi isti ostvario iznajmljivanjem nekretnine u utuženom razdoblju.

 

              7. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj podneskom od 9. srpnja 2020. povisio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa do 12.919,11 EUR/97.339,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, umjesto u tužbi zatraženih 7.963,37 EUR/60.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, a kojoj preinaci se tuženica protivila, slijedom čega je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a istu dopustio, uz obrazloženje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, već tek po provedenom vještačenju po građevinskom vještaku M. C. K., kao i da je, po tvrdnji tužitelja, tuženica i nakon podnošenja tužbe nekretninu koristila. Stoga zaključuje da je preinaka tužbenog zahtjeva svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

 

              8. Nadalje, donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim prijedlog tuženice za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred prvostupanjskim sudom vodi pod poslovnim brojem P-1125/2014 između J. M. i I. L., kao tužitelja i R. B. R. K. eG., kao tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovora (ovršne isprave) i brisanja založnog prava na predmetnoj nekretnini, a temeljem koje ovršne isprave se vodi ovršni postupak u kojem je tužitelj kupio predmetnu nekretninu, budući da, sve i kada bi tuženica uspjela u predmetnom postupku, isto ne bi bilo od utjecaja na pravo vlasništva kupca (ovdje tužitelja) nekretnine. T. ističe da je odredbom članka 110. Ovršnog zakona („Narodne novine“ 139/10) propisano da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi do koje dođe nakon što je rješenje o dosudi nekretnine postalo pravomoćno, neće utjecati na pravo vlasništva koje je kupac stekao na dan pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine, a člankom 72. stavkom 5. OZ-a da sud rješenjem o obustavi ovršnog postupka ukida sve provedene radnje, ako se time ne dira u stečena prava trećih osoba. Stoga zaključuje da sve i kada bi tužbeni zahtjev tuženika u predmetu poslovni broj P-1125/2014 bio pravomoćno prihvaćen, isto ne bi bilo od utjecaja na pravo vlasništva tužitelja, odnosno na ishod ovog spora.

 

              9.  Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje:

 

              - da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-763/11-4 od 1. srpnja 2011. određena ovrha na predmetnoj nekretnini, te da je rješenjem o dosudi od 10. prosinca 2015., koje je postalo pravomoćno 13. siječnja 2016., ista dosuđena kupcu C. T. d.o.o, ovdje tužitelju, nakon čega je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda poslovni broj Z-2696/2016 od 22. svibnja 2017. dopuštena uknjižba prava vlasništva tužitelja,

 

              - da je zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-763/11 od 24. veljače 2016. predmetna nekretnina predana u posjed kupcu, ovdje tužitelju, te da je tuženica, zaprimanjem navedenog zaključka 3. ožujka 2016., obaviještena da će se na prijedlog kupca pristupiti ovrsi radi predaje nekretnine u posjed kupcu, ukoliko to dobrovoljno ne učini;

 

              - da tuženica nije postupila po navedenom zaključku suda, te da je kupac 22. travnja 2016. predložio poduzimanje radnji ispražnjenja i predaje nekretnine u posjed;

 

              - da je tuženica tek 5. veljače 2020., po uredovanju suda u postupku ovrhe radi ispražnjenja i predaje nekretnine u posjed,  predala tužitelju stan u posjed;

 

              - da je na okolnost visine tražbine tužitelja 4. veljače 2020. proveden očevid na licu mjesta uz sudjelovanje građevinskog vještaka M. C. K., na koji nije pristupila uredno pozvana tuženica, iz kojeg razloga da nije pregledana unutrašnjost stana radi utvrđivanja tehničke opremljenosti nekretnine;

              - da je vještak M. C. K. 14. ožujka 2020. izradila nalaz i mišljenje, nakon što je 2. ožujka 2020. izvršila obilazak nekretnine u prisutnosti tužitelja kojem je nekretnina 5. veljače 2020. predana u posjed u predmetu prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-763/11, o čemu ju je sud obavijestio dopisom od 17. veljače 2020.;

 

              - da iz nalaza i mišljenja vještaka od 14. ožujka 2020. i dopune nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2020. i 27. srpnja 2020. proizlazi da najamnina za predmetnu nekretninu za razdoblje od ožujka 2016. do siječnja 2019. iznosi ukupno 72.291,00 kuna, te da visina najma predmetne nekretnine ostaje ista i za razdoblje od siječnja 2019. do veljače 2020. (274,07 EUR/2.065,00 kuna mjesečno).

 

              10. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica, sukladno odredbi članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZV), kojom je propisano da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, trenutkom zaprimanja zaključka od 3. ožujka 2016. kojim je pozvana predati nekretninu u posjed tužitelju kao vlasniku iste, postala nepoštena posjednica nekretnine, slijedom čega da je, sukladno odredbi članka 165. stavka 1. ZV-a, dužna nadoknaditi tužitelju koristi koje je imala za vrijeme svog (nepoštenog) posjedovanja od 3. ožujka 2016., kao dana zaprimanja zaključka o predaji u posjed nekretnine tužitelju do 5. veljače 2020., kao dana predaje nekretnine u posjed tužitelju.

 

              11. U odnosu na visinu tražbine, prvostupanjski sud zaključuje da je ista utvrđena vještačenjem po vještaku građevinske struke M. C. K., koji nalaz i mišljenje sud ocjenjuje stručnim i izrađenim prema pravilima struke korištenjem poredbene metode, a nakon prikupljenih podataka o površini i njezinom izmjerom, te opremljenosti nekretnine, pri čemu ističe da nije bilo razloga za određivanjem novog vještačenja na prijedlog tuženice, te da ista, iako uredno pozvana, nije pristupila na očevid na licu mjesta na kojem je mogla iznijeti primjedbe, koje je naknadno u očitovanju na nalaz i mišljenje i iznijela i na koje je vještak odgovorila stručno i obrazloženo u dopunama nalaza i mišljenja.

 

              12. O zakonskim zateznim kamatama odlučuje primjenom odredbe članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO), dok o troškovima parničnog postupka odlučuje primjenom odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a, uz obrazloženje da tužitelj u parnici nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

 

              13. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi članka 354. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženica u žalbi posebno ukazuje, budući da presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, izreka presude i rješenja je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude i rješenja, razlozi nisu nejasni i proturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

14. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe na način da je ista proširena i za period nakon podnošenja tužbe, pa sve do predaje nekretnine u posjed tužitelju, budući da je i prema stavu ovoga suda navedena preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama jer je navedenom preinakom obuhvaćeno cijelo razdoblje posjedovanja nekretnine od strane tuženice, na koji način se spor između stranaka o obvezi tuženice na isplatu predmetne tražbine tužitelju u cijelosti rješava, bez potrebe pokretanja novih postupaka radi raspravljanja istog odnosa kao i u ovome postupku.

 

15. S tim u vezi, za istaknuti je da je navedeno u konačnici imalo za posljedicu povišenje tužbenog zahtjeva u ukupnosti, iako su pojedinačni mjesečni iznosi koje tužitelj tužbom zahtijeva smanjeni sukladno nalazu i mišljenju vještaka  građevinske struke M. C. K. koja je mjesečni iznos najamnine predmetne nekretnine utvrdila u iznosu od 274,07 EUR/2.065,00 kuna, dok je tužitelj prije preinake tužbe, odnosno proširenja i na naredni period sve do predaje nekretnine u posjed, zahtijevao iznos od 331,81 EUR/2.500,00 kuna mjesečno, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu članka 190. stavka 2. i 3. ZPP-a, kojom je iznimno dopuštena preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka, te istu dopustio.

 

16. Iz navedenih razloga, neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima, pozivajući se na odredbu članka 2. ZPP-a, sadržajno ističe da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, budući da donošenjem pobijane presude nije prekoračen tuženi zahtjev jer je sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 9. srpnja 2020.

 

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka osporavajući nalaz i mišljenje vještaka navodeći da isti nije izrađen objektivno i u skladu sa pravilima struke, posebno ističući da postoji nesklad u površini nekretnine navedene u zemljišnim knjigama (128,30 m2) i stvarne površine nekretnine (65,40 m2) jer površina navedena u zemljišnim knjigama obuhvaća i tavanski prostor, te spremište, pa da je trebalo provesti novo vještačenje po drugom vještaku građevinske struke.

 

18. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka (list 57 spisa) jasno je razvidno da je prilikom izračuna cijene najma za predmetnu nekretninu vještak uzeo u obzir površinu stambenog prostora od 65,30 m2, a ne ukupnu površinu navedenu u zemljišnim knjigama, te za izračun primjenom poredbene metode koristio cijene najma nekretnina površine 27,00 m2, 34,65 m2 i 52,00 m2.

 

19. Žalbeni navodi tuženice da sud nije saslušao stranke u postupku nisu osnovani, budući da je iz stanja spisa razvidno da je na ročištu 27. siječnja 2021. proveden dokaz saslušanjem tuženice, dok je tužitelj na ročištu 9. srpnja 2020. odustao od provođenja dokaznog prijedloga saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja.

20. U konačnici, u odnosu na žalbene navode tuženice da je u cijelom utuženom razdoblju plaćala pričuvu, a što je obveza najmodavca (vlasnika), slijedom čega ističe prigovor radi prebijanja za sve iznose pričuve koje je podmirila, valja navesti da nisu dopušteni, budući da tuženica istaknute navode prvi puta izlaže u žalbi, a odredbom članka 352. stavka 1. ZPP-a propisano je da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

 

21. Sukladno svemu navedenom, odnosno da je tuženica nepoštena posjednica nekretnine od 3. ožujka 2016., kada je zaprimila zaključak prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-763/11 od 24. veljače 2016. o predaji nekretnine u posjed kupcu (tužitelju), ista je sukladno odredbi članka 165. stavku 1. ZV-a, dužna nadoknaditi tužitelju koristi od uporabe nekretnine za sve vrijeme posjedovanja nekretnine nakon zaprimanja navedenog zaključka, odnosno do 5. veljače 2020. kada je nekretnina predana u posjed tužitelju, u visini utvrđenoj nalazom i mišljenjem građevinskog  vještaka M. C. K. u iznosu od 274,07 EUR/2.065,00 kuna mjesečno, odnosno ukupno iznos od 12.892,58 EUR/97.139,17 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

 

22. Također, pravilno je prvostupanjski sud, primjenom odredbe članka 154. stavka 3. ZPP-a odlučio i o troškovima parničnog postupka.

 

23. Zbog tih razloga trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao izreci ove presude i rješenja, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

24. Tuženica nije uspjela sa žalbom, slijedom čega je njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

 

25. Pobijana presuda u točki 2. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 18. siječnja 2024.

 

 

                                                                                                                        Predsjednik vijeća

  Duško Abramović, v.r.