REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj P-2556/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E U S D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Marku Baraki, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Mateja Zurka u pravnoj stvari tužitelja DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; zastupane po Jeleni Čačić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Hrvatske poštanske banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d. d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217da tužitelju DD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; isplati iznos od ukupno 2.225,02 (dvije tisuće dvjesto dvadeset pet eura i dva centa) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,13 eura od dana 16.10.2006. do isplate

- 4,63 eura od dana 14.04.2008. do isplate

- 15,04 eura od dana 11.11.2008. do isplate

- 3,25 eura od dana 15.12.2008. do isplate

- 19,23 eura od dana 12.01.2009. do isplate

- 21,05 eura od dana 13.02.2009. do isplate

- 21,97 eura od dana 12.03.2009. do isplate

- 19,79 eura od dana 14.04.2009. do isplate

- 19,47 eura od dana 13.05.2009. do isplate

- 16,05 eura od dana 12.06.2009. do isplate

- 13,04 eura od dana 13.07.2009. do isplate

- 14,09 eura od dana 12.08.2009. do isplate

- 16,33 eura od dana 14.09.2009. do isplate

- 17,85 eura od dana 12.10.2009. do isplate

- 16,58 eura od dana 12.11.2009. do isplate

- 19,50 eura od dana 11.12.2009. do isplate

- 22,27 eura od dana 12.01.2010. do isplate

- 25,19 eura od dana 11.02.2010. do isplate

- 24,42 eura od dana 12.03.2010. do isplate

- 29,33 eura od dana 13.04.2010. do isplate

- 28,07 eura od dana 11.05.2010. do isplate

- 30,54 eura od dana 11.06.2010. do isplate

- 44,44 eura od dana 09.07.2010. do isplate

- 41,28 eura od dana 11.08.2010. do isplate

- 53,15 eura od dana 13.09.2010. do isplate

- 46,88 eura od dana 13.10.2010. do isplate

- 42,18 eura od dana 12.11.2010. do isplate

- 56,50 eura od dana 14.12.2010. do isplate

- 65,35 eura od dana 11.01.2011. do isplate

- 58,93 eura od dana 14.02.2011. do isplate

- 59,87 eura od dana 11.03.2011. do isplate

- 1.358,61 eura od dana 14.04.2011. do isplate

sve u visini stope od 15 % godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate do 31.12.2007. g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

i

r ije š i o je

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 30. ožujka 2023.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.972,81 (tisuću devetsto sedamdeset dva eura osamdeset jedan cent) eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema stopi zatezne kamate koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve sukladno članku 29. stavku 2. ZOO -a, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u iznosu od 30,33 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 15. rujna 2021. navodi da je dana 28. kolovoza 2006. godine sklopila s prednikom tuženika (Volksbank d.d., dalje: tuženik) Ugovor o kreditu broj: 350228, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 20.910,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (dalje u tekstu: ugovor o kreditu). Članak 2. predmetnog Ugovora o kreditu (Kamatna stopa) da sadrži odredbu da redovna kamata stopa iznosi 5,10 % i da je ista promjenjiva sukladno odluci banke. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope odlukom banke da su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. Nadalje da u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž -6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P - 1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja da je ništetna. Rubriciranim presudama sudovi da su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi da su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Nadalje, u članku 1. predmetnog ugovora da je propisano da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.910,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. U daljnjim stavcima članka 4. da je propisano da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate predviđen čl. 5. ugovora da je 84 mjeseca. Članak 8. da definira da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 296,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) da su ništetne a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U istom gore navedenom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, i u istoj gore navedenoj odluci Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. da je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (35/05, 41/08). Navedenim sudskim odlukama da je utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga da su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako, gore navedene odluke da su potvrđene i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/18 od dana 03.09.2019. godine. Vrhovni sud da je u gore navedenoj odluci broj: Rev-2221/18-11 potvrdivši ranije odluke, izrazio pravni zaključak da su tužene banke, pa tako i tuženik, u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/15, 14/19), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP), rubricirane presude da su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u gornjim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,10%. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u gornjim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje da pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana otplate prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Ništetnost navedenih ugovornih odredbi da je u kolektivnom postupku već utvrđena kao prethodno pitanje. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana otplate ugovora. Isto tako, tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana otplate kredita. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku: tužitelj preplatio svaki mjesec do dana otplate kredita iznose anuiteta koji su se : zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 2.173,74 eura / 16.378,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužiteljeva preplata stoga da sveukupno iznosi 2.173,74 eura / 16.378,06 kn kada se zbroje preplaćeni iznosi i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, i po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese presudu kojom će se naložiti tuženiku isplati iznos od ukupno 2.173,74 eura / 16.378,06 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te ga obvezati na snašanje troškova postupka zajedno s pripadajućim zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1. 1. Tužiteljica je po zaprimanju nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 30. ožujka 2023. uredila i precizirala tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi kao u izreci ove presude. Međutim, nakon što je tužbeni zahtjev uređen, tuženik je brisan iz sudskog registra te je na njegovo mjesto stupilo društvo naznačeno u uvodu presude. Stoga je sud u izreci ispravio oznaku tuženika, budući da među strankama nije sporno da je upravo društvo naznačeno u uvodu presude stupilo na mjesto ranije označenog tuženika.

1. 2. Što se tiče preinake tužbenog zahtjeva koju je tužiteljica učinila podneskom od 30. ožujka 2023. kada je uredila i precizirala tužbeni zahtjev na način da isti sada glasi kao u izreci ove presude, a s obzirom da je u tužbi tražila isplatu iznosa od 2.173,74 eura, a navedenim podneskom uredila je tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupan iznos od 2.225,02 eura, valja navesti kako je ista preinaka dopuštena, iz kojega razloga ju je sud u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. i 4. ZPP-a dopustio rješenjem koje je sastavni dio ove presude, a iz razloga što je tom preinakom tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka te to nije mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka, a da se tuženik nije očitovao o navedenoj preinaci.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu 7. listopada 2021. tuženik je uvodno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U bitnome navodi da tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga da je potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz parnice Potrošač da nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, da niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS -a, da i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost da nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, tužitelj da nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), te prigovora postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. U nastavku odgovora na tužbu, tuženik dodatno obrazlaže svaki od gornjih navoda za koje smatra da govore u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

2. 1. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je odbijen raspravnim rješenjem Suda od 14. listopada 2022.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem isprava i dokumentacije priložene spisu i to: Ugovora o kreditu br. 350228 od 28. kolovoza 2006. (list spisa 10-15), plan otplate (list spisa 115-116), otplatni plan za izračun efektivne kamatne stope za kredit od 28. kolovoza 2006. (list spisa 117-119), otplatnu tablicu po kreditu broj 350228 od 13. srpnja 2021. (list spisa 120-121), prometnu karticu po kreditu broj 350228 tužiteljice (list spisa 122-126), proveo je dokaze financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Martini Maté te izvršio uvid i pročitao nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Martine Maté od 5. prosinca 2022. (list spisa 334- 341), dopunu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Martine Maté od 10. ožujka 2023. (list spisa 350-354), te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list spisa 373-374), druge dokaze sud nije provodio s obzirom isti nisu bili potrebni radi razjašnjenja spornih činjenica i da stranke druge dokaze nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.225,02 eura s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj: 350228 od 28. kolovoza 2006. zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su sljedeće činjenice, koje među strankama i nisu sporne:

- da su stranke sklopile Ugovora o kreditu broj: 350228 od 28. kolovoza 2006., s namjenom kupnje osobnog vozila (čl. 3. Ugovora) kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 20.910,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

- da je kredit odobren s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 296,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća.

- da je u čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10%, time da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama Kreditora

7. Među strankama nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

7. 1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

7. 2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. 3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

7. 4. Naime, prema odredbi čl. 502.b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.5. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

7.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

8. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana uteme ljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

9. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu broj: 350228 od 28. kolovoza 2006., nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

10. 1. Također iz sadržaja tog ugovora o kreditu proizlazi da on, osim paušalne konstatacije da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, ne sadrži određene parametre o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno podatke o objektivnom kriteriju po kojem će se kamatna stopa mijenjati.

11. Iz financijskog vještačenja stalne sudske vještakinje, a koji je napravljen u cijelosti prema pravilima struke proizlazi da je ukupna razlika između stvarno plaćenih i početno ugovorenih anuiteta iznosi po inicijalnom otplatnom planu iz Ugovora o kreditu broj: 350228 od 28. kolovoza 2006., a prema kojem je redovna kamata stopa iznosila 5,10%, te na ime razlike između iznosa obračunatog prema početnom otplatnom planu po tečaju CHF po kojem joj je kredit isplaćen i iznosa koje je platila zbog promjene tečaja CHF, ukupno iznosi 2.225,02 eura

12. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane na ročištu pred ovim sudom 25. svibnja 2026. (list spisa 373-374), kojega ovaj sud u cijelosti prihvaća istinitim, utvrđeno je da je sredstvima kredita temeljem spornog Ugovora o kreditu, ova tužitelj ica kupila osobni automobil za svoje potrebe, čime je dokazao svojstvo potrošača. Također, navodi da se o pojedinačnim odredbama ugovora uopće nije pregovaralo . Da su joj u banci nisu ponudili kredit u nekoj drugoj valuti. Na banku tuženika da su je uputili u auto kući te da je odredbe ugovora pročitala i razumjela značenje istih, ali da je osobni bankar nije na pravilan način upozorio na moguće rizike koji mogu proizaći kao posljedica odredbi navedenog ugovora. Da je riječ o tipskom ugovoru vidljivo je iz samog sadržaja ugovora iako je tužiteljica iskazala da se ne sjeća je li ugovor već bio pripremljen na obrascu.

13. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu, koji predstavlja tipski ugovor sastavljen unaprijed od strane banke, sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj: 350228 dana 28. kolovoza 2006. sa valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom te da pritom od strane prednika tuženika kao banke nije bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF, niti je bila upoznata sa objektivnim kriterijem po kojem bi se mijenjala kamatna stopa.

14. Iz tog razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv prednika tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 8. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.

15. Stoga sud utvrđuje da je Ugovora o kreditu broj: 350228 od 28. kolovoza 2006. koji je bio sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka, kao i u dijelu u kojem je njime ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa.

16. U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelosti otplatila navedeni kredit, odnosno da je platila sve anuitete sukladno sadržaju konkretnog ugovora o kreditu.

17. To znači da je tužiteljica prilikom otplate kredita tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita te zbog povećanja kamatne stope u odnosu na onu koja je važila u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Navedeno se odnosi i na situacije u kojima se utvrdi da je ništetna samo pojedina odredba ugovora.

19. Stoga je tuženik u dužan tužiteljici vratiti novčane iznose koje je njegov prednik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

21. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30. siječnja 2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) računa tek od 14. lipnja 2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu te promjenjivost kamatne stope u odnosu na prednika tuženika. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 15. rujna 2021., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

21. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici, pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan naknaditi troškove postupka.

22. Vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 2.225,02 eura, a tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa joj sukladno čl. 155. ZPP -a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje: Tarifa), u granicama postavljenog zahtjeva za trošak, pripada pravo na naknadu sljedećih potrebnih troškova postupka:

- sastav tužbe - 250,00 eura (Tbr. 7/1);

- sastav podneska od 20. listopada 2021. - 250,00 eura (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 16. prosinca 2022. - 250,00 eura (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 30. ožujka 2023. - 250,00 eura (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 14. listopada 2022. i 25. svibnja 2026. - po 250,00 eura (Tbr. 9/1);

što ukupno iznosi 1.500,00 eura (sa uračunatim PDV-om), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,10 eura s obzirom da je za tužiteljicu nastao trošak u navedenom iznosu i trošak vještačenja u iznosu od 438,71 eura, a što sveukupno iznosi 1.972,81 eura, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u iznosu od 30,33 eura odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

U Zadru, 30. lipnja 2026. godine

Sudski savjetnik

Sudac

Matej Zurak

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP - a, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

Tužitelju po pun.

Tuženiku.