- 1 -              Rev 1117/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1117/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice M. V. iz M., OIB:... i drugotužiteljice B. L. iz I., OIB:..., koje zastupa punomoćnica A. S. P., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Građansko-upravni odjel, OIB:..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1339/2022-2 od 27. svibnja 2022. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj Pr-789/2021-16 od 29. studenog 2021., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tuženice, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž R-1339/2022-2 od 27. svibnja 2022. i sudi:

 

Odbija se žalba prvotužiteljice i drugotužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, broj Pr-789/2021-16 od 29. studenog 2021.

 

II.              Nalaže se tužiteljicama naknaditi tuženici trošak revizijskog postupka od 498,00 EUR u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice V. M. iz D., OIB: ..., da se naloži tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: ..., zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel da tužiteljici V. M. iz D., OIB: ..., isplati iznos 39.780,00 kuna od zajedno sa zateznom kamatom tekućom i to:

- na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2015.godine, pa do 31.07.2015. godine prema cl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/ 2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/ 15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.08.2015.godine, na iznos od 450,00 kuna od dana 20.09.2015.godine, -na iznos od 600,00 kuna od dana 20.10.2015.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.11.2015.godine, na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.12.2015.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.01.2016.godine, na iznos od 1. 200,00 kuna od dana 20.06. 2016.godine, na iznos od 1.800,00 kuna od dana 20.07.2016.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.09.2016.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.10.2016.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.11.2016.godine, na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.12.2016.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.01.2017.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.02.2017.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.03.2017.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.04.2017.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.05.2017.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.06. 2017.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2017.godine, na iznos od 600,00 kuna od dana 20.08.2017.godine, na iznos od 450,00 kuna od dana 20.09.2017.godine, na iznos od 600,00 kuna od dana 20.10.2017.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.11.2017.godine, na iznos od 1.700,00 kuna od dana 20.12.2017.godine, na iznos od 1.190,00 kuna od dana 20.01.2018.godine, na iznos od 1.190,00 kuna od dana 20.02.2018.godine, na iznos od 850,00 kuna od dana 20.04. 2018.godine, na iznos od 1.190,00 kuna od dana 20.06. 2018.godine, na iznos od 850,00 kuna od dana 20.07.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.11. 2018.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.12.2018.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.01.2019.godine, na iznos od 340,00 kuna od dana 20.02. 2019.godine, na iznos od 850,00 kuna od dana 20.03.2019.godine, na iznos od 340,00 kuna od dana 20.04.2019.godine, na iznos od 680,00 kuna od dana 20.08.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.09.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.10.2019.godine, na iznos od 800,00 kuna od dana 20.02.2020.godine, na iznos od 1.400,00 kuna od dana 20.03.2020.godine, do isplate prema cl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/ 15) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan.

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice L. B., OIB:..., I. da se naloži tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: ..., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, Građansko-upravni odjel da tužiteljici L. B., OIB: ..., isplati iznos 40.790,00 kuna od zajedno sa zateznom kamatom tekućom i to:

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2015.godine, pa do 31.07. 2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima {NN 35/ 2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08. 2015. godine do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO {izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/ 15) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- na iznos od 750,00 kuna od dana 20.08.2015.godine, na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.09.2015.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.10.2015.godine, na iznos od 1.350,00 kuna od dana 20.11.2015.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.12.2015.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.01.2016.godine, na iznos od 750,00 kuna od dana 20.02.2016.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.03.2016.godine, na iznos od 300,00 kuna od dana 20.05.2016.godine, na iznos od 150,00 kuna od dana 20.06.2016.godine, na iznos od 1.350,00 kuna od dana 20.07.2016.godine, na iznos od 150,00 kuna od dana 20.08.2016.godine, na iznos od 600,00 kuna od dana 20.10.2016.godine, na iznos od 750,00 kuna od dana 20.11.2016.godine, na iznos od 600,00 kuna od dana 20.12.2016.godine, na iznos od 300,00 kuna od dana 20.01.2017.godine, na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.02.2017.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.03.2017.godine, na iznos od 300,00 kuna od dana 20.04.2017.godine, na iznos od 600,00 kuna od dana 20.05.2017.godine, na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.06.2017.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2017.godlne, na iznos od 750,00 kuna od dana 20.08.2017.godine, na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.09.2017.godine, na iznos od 900,00 kuna od dana 20.10.2017.godine, na iznos od 1.350,00 kuna od dana 20.11.2017.godine, na iznos od 1.360,00 kuna od dana 20.12.2017.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.01.2018.godine, na iznos od 1.530,00 kuna od dana 20.02.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.03.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.04.2018.godine, na iznos od 510,00 kuna od dana 20.05.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.06.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.07.2018.godine, na iznos od 510,00 kuna od dana 20.08.2018.godine, na iznos od 850,00 kuna od dana 20.09.2018.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.10.2018.godine, na iznos od 850,00 kuna od dana 20.11.2018.godine, na iznos od 1.190,00 kuna od dana 20.11.2018.godine, na iznos od 680,00 kuna od dana 20.01.2019.godine, na iznos od 510,00 kuna od dana 20.02.2019.godine, na iznos od 170,00 kuna od dana 20.05.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.06.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.07.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.08.2019.godine, na iznos od 840,00 kuna od dana 20.09.2019.godine, na iznos od 1.190,00 kuna od dana 20.11.2019.godine, na iznos od 1.020,00 kuna od dana 20.12.2019.godine, na iznos od 800,00 kuna od dana 20.02.2020.godine, na iznos od 1.400,00 kuna od dana 20.03.2020.godine, do isplate prema cl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/ 15) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan.

 

III/Odbijaju se zahtjevi tužiteljica da im tuženik nadoknadi prouzročeni parnični trošak, a u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan.

 

IV/ Nalaže se tužiteljicama V. M., OIB: ... i L. B., OIB: ..., da solidarno tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.000,00 kn (šesttisuća kuna), a u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

 

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-789/2021-16 od 29. studenog 2021. i sudi:

 

Nalaže se tuženoj isplatiti 1-tužiteljici M. V. iznos od 39.780,00 kn zajedno sa zateznim kamatama i to: na iznos od 900,00 kn od 20. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 450,00 kn od 20. rujna 2015. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. listopada 2015. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. studenog 2015. do isplate, na iznos od 1.500,00 kn od 20. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 1.800,00 kn od 20. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. rujna 2016. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. listopada 2016. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. studenog 2016. do isplate, na iznos od 1.500,00 kn od 20. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. veljače 2017. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. travnja 2017. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 450,00 kn od 20. rujna 2017. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. listopada 2017. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. studenog 2017. do isplate, na iznos od 1.700,00 kn od 20. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 1.190,00 kn od 20. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 1.190,00 kn od 20. veljače 2018. do isplate, na iznos od 850,00 kn od 20. travnja 2018. do isplate, na iznos od 1.190,00 kn od 20. lipnja 2018. do isplate, na iznos od 850,00 kn od 20. srpnja 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. studenog 2018. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. prosinca 2018. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. siječnja 2019. do isplate, na iznos od 340,00 kn od 20. veljače 2019. do isplate, na iznos od 850,00 kn od 20. ožujka 2019. do isplate, na iznos od 340,00 kn od 20. travnja 2019. do isplate, na iznos od 680,00 kn od 20. kolovoza 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. rujna 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. listopada 2019. do isplate, na iznos od 800,00 kn od 20. veljače 2020. do isplate, na iznos od 1.400,00 kn od 20. ožujka 2020. do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015., koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženoj isplatiti 2-tužiteljici B. L. iznos od 40.790,00 kn zajedno sa zateznim kamatama i to: na iznos od 900,00 kn od 20. srpnja 2015. do isplate, na iznos od 750,00 kn od 20. kolovoza 2015. do isplate, na iznos od 1.500,00 kn od 20. rujna 2015. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. listopada 2015. do isplate, na iznos od 1.350,00 kn od 20. studenog 2015. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. prosinca 2015. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. siječnja 2016. do isplate, na iznos od 750,00 kn od 20. veljače 2016. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. ožujak 2016. do isplate, na iznos od 300,00 kn od 20. svibnja 2016. do isplate, na iznos od 150,00 kn od 20. lipnja 2016. do isplate, na iznos od 1.350,00 kn od 20. srpnja 2016. do isplate, na iznos od 150,00 kn od 20. kolovoz 2016. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. listopada 2016. do isplate, na iznos od 750,00 kn od 20. studenog 2016. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. prosinca 2016. do isplate, na iznos od 300,00 kn od 20. siječnja 2017. do isplate, na iznos od 1.200,00 kn od 20. veljače 2017. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. ožujka 2017. do isplate, na iznos od 300,00 kn od 20. travnja 2017. do isplate, na iznos od 600,00 kn od 20. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 1.050,00 kn od 20. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. srpnja 2017. do isplate, na iznos od 750,00 kn od 20. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 1.500,00 kn od 20. rujna 2017. do isplate, na iznos od 900,00 kn od 20. listopada 2017. do isplate, na iznos od 1.350,00 kn od 20. studenog 2017. do isplate, na iznos od 1.360,00 kn od 20. prosinca 2017. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. siječnja 2018. do isplate, na iznos od 1.530,00 kn od 20. veljače 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. ožujak 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. travnja 2018. do isplate, na iznos od 510,00 kn od 20. svibnja 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. lipnja 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. srpnja 2018. do isplate, na iznos od 510,00 kn od 20. kolovoza 2018. do isplate, na iznos od 850,00 kn od 20. rujna 2018. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. listopada 2018. do isplate, na iznos od 850,00 kn od 20. studenog 2018. do isplate, na iznos od 1.190,00 kn od 20. prosinca 2018. do isplate, na iznos od 680,00 kn od 20. siječnja 2019. do isplate, na iznos od 510,00 kn od 20. veljače 2019. do isplate, na iznos od 170,00 kn od 20. svibnja 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. lipnja 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. srpnja 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. kolovoza 2019. do isplate, na iznos od 840,00 kn od 20. rujna 2019. do isplate, na iznos od 1.190,00 kn od 20. studeni 2019. do isplate, na iznos od 1.020,00 kn od 20. prosinca 2019. do isplate, na iznos od 800,00 kn od 20. veljače 2020. do isplate, na iznos od 1.400,00 kn od 20. ožujka 2020. do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 18.218,75 kn zajedno za zateznim kamatama od 29. studenog 2021. do isplate po stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljicama trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.375,00 u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.".

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 4366/2022-3 od 1. ožujka 2023. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

"1. Da li tužitelji radom na međunarodnom reguliranom graničnom prijelazu lociranom na teritoriju druge države obavljaju poslove u stalnom mjestu rada ili rade na terenu, te da li su upućeni na rad u okviru ili izvan okvira svoje matične policijske postaje?

 

2. Da li redovni rad tužitelja raspoređenih u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, obuhvaća samo rad na graničnim prijelazima koji su smješteni na teritoriju Republike Hrvatske ili uz to obuhvaća i međunarodne granične prijelaze koji su geografski smješteni na području susjedne države i koji su ustrojeni sukladno propisima nacionalnog prava i međunarodnih ugovora sa susjednim državama o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu?".

 

4. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju, na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku, zbog pravnih pitanja zbog kojih je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tužiteljica u cijelosti, te potvrditi prvostupanjsku presudu ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, a tužiteljicama naložiti da joj naknade trošak postupka.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljica, za isplatu dodatka za rad na terenu jer ih je tuženica, kao policijske službenice, uputila na rad na granične prijelaze koji se nalaze unutar teritorija Republike Slovenije i to na granične prijelaze u O., D. i Z. L., radi obavljanja hrvatske granične kontrole na državnom području Republike Slovenije, na temelju Sporazuma sklopljenog između Vlade Republike Slovenije i Vlade Republike Hrvatske o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, pozivom na čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 89/12 i 104/13 - dalje: KU/12) , koji je bio u primjeni od 2. kolovoza 2012., te Dodatke I. i II. KU/12, odnosno pozivom na članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 112/17 i 12/18 - dalje: KU/17) koji je stupio na snagu 1. studenog 2017.

 

8. U postupku je utvrđeno:

 

- da je prvotužiteljica M. V. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj 511-01-157-27846/3-32016 od 26. travnja 2016., iz PU Istarske, Postaja aerodromske policije P., premještena na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijsku upravu Varaždinsku, Postaju granične policije V., te da je na tom radnom mjestu od 1. svibnja 2016.,

 

- da je drugotužiteljica B. L. izvorno raspoređena na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu u Policijskoj upravi Varaždinskoj, te joj je Postaja granične policije V., jedino, stalno i redovito mjesto rada,

 

- da su policijski službenici na graničnom prijelazu G. V.-D., obavljali graničnu kontrolu u vremenu od 06,00 sati, a od 1. srpnja 2013. do 31. svibnja 2014., da je na navedenom graničnom prijelazu kontrola bila organizirana na način da su policijski službenici radili u jutarnjoj smjeni od 05,00 do 17,00 sati i popodnevnoj od 16,00 do 24,00 sata,

 

- da su policijski službenici dolazili u službu u sjedište PGP V. u I. u 05,00 odnosno 16,00 sati, nakon čega su službenim vozilom odlazili na granični prijelaz i obavljali granične kontrole od 6,00 do 16,30 sati, time što je smjena završavala u 16,3 sati odnosno u 22,00 sati, nakon čega su se službenim vozilom vraćali u sjedište PGP V., gdje su dolazili u 17,00 sati, odnosno u 24,00 sata. Od 1. lipnja 2014. služba je organizirana na način da su policijski službenici svojim vozilima odlazili na granični prijelaz, te radili u smjenama od 06,00 do 14,00 sati i od 14,00 do 22,00 sata,

 

- da se svi navedeni granični prijelazi nalaze na području Republike Slovenije i da su od granične crte Republike Hrvatske udaljeni i to prijelaz O.-O. V. 65m, granični prijelaz Z. L.-C. 700m, a granični prijelaz D.-V. G. 5m,

 

- da je Postaja granične policije V., specijalizirana granična policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u I., nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 54,1 km, sukladno čl. 220. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj: 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18 i 24/19).

 

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši, da su tužiteljice u utuženom razdoblju radile na svojim stalnim radnim mjestima na graničnim prijelazima na koje su bile raspoređene, da su ti granični prijelazi bila mjesta njihovog stalnog rada i da u utuženom razdoblju nisu bile upućivane na druga mjesta rada izvan onih na predmetnim graničnim prijelazima, pa se takav rad ne može smatrati radom na terenu i nema razloga za primjenu odredbe čl. 56. st. 1. KU u odnosu na reguliranje prava na dodatak za rad na terenu. Osim toga sud je ocijenio da tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019. nije relevantno u ovom slučaju jer se poteškoće oko organiziranja prehrane za vrijeme pauze može riješiti i na druge načine (primjerice pripremom hrane u kuhinji na graničnom prijelazu, nošenjem hrane od kuće ili pribavljanjem hrane putem službenih vozila službenika koji dolaze na granični prijelaz), te se ne mogu regulirati kroz terenski dodatak.

 

10. Drugostupanjski sud je, prihvatio žalbu tužiteljica, preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev jer je zaključio da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavno Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016. za razdoblje prije stupanja na snagu KU/17, odnosno zaključno do 8. studenoga 2017., a od toga dana Tumačenje Zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019.

 

11. Tuženica u reviziji navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, o pitanjima za koja je u ovom predmetu dopušteno podnošenje revizije, zauzeo pravno shvaćanje u odlukama broj Rev 1183/2022-2 od 17. siječnja 2023., broj Rev 1206/2022 od 17. siječnja 2023., te da pravno shvaćanje drugostupanjskog suda iz pobijane odluke nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda iz navedenih odluka. Poziva se i na više odluka različitih županijskih sudova (primjerice odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž R-255/2021-2 od 14. rujna 2021., broj Gž R-71/2021-2 od rujna 2021. i broj Gž R-338/2021-2 od 3. svibnja 2021., te odluku Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1306/2020-2 od 7. siječnja 2021.) u kojima je izraženo pravno shvaćanje da granični policajci koji su raspoređeni na granične prijelaze s Republikom Slovenijom i na teritorij Republike Slovenije, gdje se obavlja zajednička kontrola sukladno međudržavnom sporazumu i koji su im stalno mjesto rada, ne ostvaruju pravo na terenski dodatak jer takav rad nije rad na terenu. Obrazlaže da terenski dodatak nije naknada za rad, niti zamjena za plaću već služi za pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu, a da tužiteljice radom u "zoni" nisu imali troškove veće od onih koje bi imale da su svoje dužnosti obavljale u sjedištu policijske postaje.

 

12. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. ZPP Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

13. Osnovano revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pobijanoj drugostupanjskoj presudi.

 

14. Za pravilnu primjenu materijalnog prava i za odgovoriti na postavljena pitanja, osim sadržaja navedenih odredbi Kolektivnih ugovora mjerodavne su i odredbe: Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine", broj: 83/2013 i 27/2016 – dalje: ZNDG), Sporazuma o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 2/2004 – dalje: Sporazum od 14. travnja 2003.) i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole koji su Republika Hrvatska i Republika Slovenija postigle 12. lipnja 2013. – dalje Dogovor od 12. lipnja 2013., te su među ostalim mjestima utvrdile da su takva mjesta i predmetni granični prijelazi. Osim toga mjerodavne su Uredba o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine", broj: 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/7, 129/17, 5/18, 66/18 i 109/18), Uredba o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj: 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18 i 24/19) i Uredba o graničnim prijelazima Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 79/13).

 

15. Prema odredbi čl. 25. st. 3. ZNDG granična kontrola ili dio granične kontrole može se, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, uz uvjete međusobnog reciprociteta s susjednom državom, kako to predviđa odredba čl. 37 st. 2. ZNDG. To znači i da se određeni geografski dijelovi druge države mogu pravno smatrati isključivo dijelom jurisdikcije druge države u određene svrhe, neovisno što je to neosporno geografski dio susjedne države.

 

15.1. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Sporazum od 14. travnja 2003. Navedenim Sporazumom je u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U čl. 2. st. 3. Sporazuma, određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

15.2. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. točki 2. Sporazuma, izraz "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz "službena osoba" označava službenika tijela državne uprave nadležnog za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma).

 

15.3. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. st. 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

15.4. Na temelju čl. 2. st. 4. Sporazuma od 14. travnja 2003., te članka 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole te su, među ostalim mjestima, utvrdile da je takvo mjesto i granični prijelaz u zoni graničnih prijelaza za cestovni promet O., D. i Z. L. za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (čl. 1. st. . točka 6., 7. i 36. Dogovora i Dopune dogovora).

 

16. Prema odredbi čl. 220. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, postaja granične policije V. je specijalizirana – granična policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u I. Nadležna je za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 54,1 km.

 

17. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet O., D. i Z. L.

 

18. Tužiteljice su tužbu utemeljile na tvrdnji da im predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njihovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u V. smatrajući da ta činjenica znači da su one upućena na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposlene. Pritom se pozivaju na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio. Tužiteljice se pozivaju i na tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 4. veljače 2019. navodeći da su imale poteškoće oko organiziranja prehrane za vrijeme pauze.

 

19. Pod pojmom "stalno mjesto rada" prema odredbi čl. 50. st. 2. KU podrazumijeva se "mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela".

 

20. Iz navedenog proizlazi da stalno radno mjesto tužiteljica uključuje i rad na graničnim prijelazima u O., D. i Z. L., koji su na području Republike Slovenije. Na navedenim graničnim prijelazima tužiteljice su, u utuženom razdoblju, bile ovlaštene obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu, te se službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u Republici Hrvatskoj, u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu zona, kao područje Republike Slovenije u kojem tužiteljice imaju pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njihovog radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njihovog stalnog mjesta rada.

 

21. Slijedom navedenog, budući se u ovom slučaju ne radi o terenskom radu, pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da je u ovom predmetu mjerodavno Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev 1206/2022-2 od 17. siječnja 2023. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem se Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države. Osim toga u ovom postupku, budući se ne radi o terenskom radu, nije mjerodavno niti Tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenoga 2016. koje se odnosi na pitanje je li pravo na terenski dodatak uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, odnosno je li uvjetovano time radi li se o oporezivom ili neoporezivom primitku u smislu Pravilnika o porezu na dohodak.

 

21.1. Nadalje, pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda da se na konkretan slučaj primjenjuje Tumačenje zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019. prema kojem policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, nemaju pravo na terenski dodatak, s obzirom na to da poslove svog radnog mjesta obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritorij Republike Slovenije, na koji način nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava. Iznimno, pravo na terenski dodatak ostvaruju policijski službenici koji ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze.

 

22. Imajući na umu navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje pogrešnim zaključak drugostupanjskog suda da bi tužiteljice imale pravo na terenski dodatak, kao iznimku, prema Tumačenju zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019., i to stoga što su postojala određena ograničenja tijekom njihovog rada, nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države i prelaženje na teritorij Republike Hrvatske za vrijeme pauze jer nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske. Naime, u postupku je utvrđeno da je samo jedan od tri granična prijelaza, i to Z. L.-C., udaljen više od 500 metara od teritorija Republike Hrvatske, te da je u konkretnom slučaju postojala mogućnost pripreme hrane u kuhinji na graničnom prijelazu, pribavljanja hrane putem službenih vozila službenika koji dolaze na granični prijelaz kao i mogućnost donošenja hrane od kuće. Svrha terenskog dodatka je pokriće povećanih troškova koje policijski službenici imaju kada rade na terenu, dok u ovom slučaju tužiteljice niti su radile na terenu, niti su imale povećane troškove zbog rada na graničnim prijelazima. Tužiteljice su imale određene poteškoće oko nabavljanja hrane za vrijeme pauze, koje su mogle otkloniti na više načina točno utvrđenih u ovoj parnici, pa se taj organizacijski problem, ne može rješavati isplatom terenskog dodatka, u situaciji kada tužiteljice u utuženom razdoblju nisu bile upućivane na druga mjesta rada izvan onih na predmetnim graničnim prijelazima.

 

23. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretan slučaj, organizacijski problemi oko pribavljanja hrane za vrijeme pauze, u situaciji kad je kriteriju udaljenosti udovoljeno samo za jedan granični prijelaz i kad postoji mogućnost pribavljanja hrane na više načina, ne daju osnova za primjenu Tumačenja zajedničke komisije 1/50 od 4. veljače 2019. i priznavanje tužiteljicama prava na terenski dodatak.

 

24. Stoga odgovor na postavljena pravna pitanja glasi:

 

Rad i svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice, na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području susjedne države, u skladu s propisima nacionalnog prava i međunarodnim ugovorima sa susjednim državama o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada odnosno radom u okviru svoje matične policijske postaje, pa se ne radi o radu na terenu.

 

Slijedom toga, redovan rad tužiteljica, raspoređenih u policijsku postaju na radno mjesto policijskog službenika za graničnu kontrolu, obuhvaća i rad na graničnim prijelazima smještenima na teritoriju Republike Hrvatske i rad na međunarodnim graničnim prijelazima koji su geografski smješteni na području Republike Slovenije, koji su ustrojeni sukladno propisima nacionalnog prava i međunarodnih ugovora sklopljenih sa susjednom državom o obavljanju kontrole graničnog prometa u cestovnom, željezničkom i vodnom prometu. Naime, nadležnost Postaje granične policije V., kao specijalizirane granične policijske postaje III. kategorije sa sjedištem u I., nadležne za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima s Republikom Slovenijom, obuhvaća i područje graničnog prijelaza u O., D. i Z. L., te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

25. Stoga je revizija tuženice prihvaćena, te je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačena pobijana drugostupanjska presuda, na način da je žalba tužiteljica odbijena kao neosnovana i u cijelosti je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tužiteljicama je naloženo naknaditi tuženici trošak postupka.

 

26. Tuženici je priznat trošak revizijskog postupka prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 37/22 – dalje: Tarife) i to za trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije 150 bodova prema Tbr. 10.6. Tarife u vrijednosti boda od 10,00 kuna/1,33 EUR odnosno 199,50 EUR. Nadalje, priznat joj je trošak sastava revizije 150 bodova prema Tbr. 10.6. Tarife u vrijednosti boda od 15,00 kuna/1,99 EUR odnosno 298,50 EUR što ukupno iznosi 498,00 EUR s osnova troška revizijskog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 17. siječnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            dr. sc. Ante Perkušić, v.r.