REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj P-323/2022-37
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Marijani Capurso Kulišić, u pravnoj stvari tužitelja 1. ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. Mata Bana, OIB: [osobni identifikacijski broj] koje zastupa punomoćnik Oskar Benussi, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog privremenog zastupnika tuženika, 29. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„I. Dužna je tuženica u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ŠB iznos od 7.470,24 EUR kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje se izračunavaju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznose:
⎯ 207,51 EUR od 6.2.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.3.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.4.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.5.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.6.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.7.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.8.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.9.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.10.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.11.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.12.2019.,
⎯ 207,51 EUR od 6.1.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.2.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.3.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.4.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.5.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.6.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.7.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.8.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.9.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.10.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.11.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.12.2020.,
⎯ 207,51 EUR od 6.1.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.2.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.3.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.4.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.5.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.6.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.7.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.8.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.9.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.10.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.11.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.12.2021.,
⎯ 207,51 EUR od 6.1.2022., pa sve do isplate.
II. Dužna je tuženica u roku od 15 dana isplatiti tužitelju AB iznos od 10.708,36 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje se izračunavaju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na iznose:
⎯ 297,45 EUR od 6.2.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.3.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.4.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.5.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.6.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.7.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.8.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.9.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.10.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.11.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.12.2019.,
⎯ 297,45 EUR od 6.1.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.2.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.3.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.4.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.5.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.6.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.7.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.8.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.9.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.10.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.11.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.12.2020.,
⎯ 297,45 EUR od 6.1.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.2.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.3.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.4.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.5.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.6.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.7.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.8.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.9.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.10.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.11.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.12.2021.,
⎯ 297,45 EUR od 6.1.2022., pa sve do isplate.
III. Dužna je tuženica u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate , a koja se obračunava povećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženici trošak ovog postupka u iznosu 1.750,00 EUR, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi tvrde da je tužiteljica ŠB u zemljišnim knjigama upisana kao isključiva vlasnica stana na prvom katu zgrade izgrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (etaža E-2), površine 26,53 m², dok je tužitelj CB upisan kao isključivi vlasnik stana koji se nalazi u međukatu i na prvom katu iste zgrade (etaža E-3), površine 38,03 m². Ističu da navedene dvije etaže u naravi predstavljaju jednu stambenu cjelinu ukupne površine 72,36 m², smještenu na adresi [adresa] u [adresa]. Tužitelji nadalje tvrde da se predmetni stan nalazi u režimu zaštićenog najma. Navode da je rješenjem nadležnog upravnog tijela iz 1997. godine utvrđeno da je IB, nakon smrti svoje majke MB, stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Nakon njegove smrti 1. veljače 2014. godine stan je nastavila koristiti njegova supruga OB kao član obiteljskog domaćinstva, koja je temeljem članka 24. Zakona o najmu stanova stekla status zaštićenog najmoprimca. Prema izračunu nadležnog upravnog odjela Grada Dubrovnika, zaštićena najamnina od 5. rujna 2012. nadalje iznosi 195,37 kuna mjesečno. Tužitelji smatraju da bi predmetni stan, s obzirom na njegovu lokaciju, površinu i ostale značajke, na slobodnom tržištu mogao ostvarivati najamninu od najmanje 4.000,00 kuna mjesečno. Stoga drže da im pripada naknada štete u visini razlike između iznosa zaštićene najamnine koju primaju i tržišne najamnine koju bi mogli ostvariti redovnim iznajmljivanjem stana. Pozivaju se na praksu Europskog suda za ljudska prava, osobito na presude Statileo protiv [adresa] i Š i drugi protiv Republike Hrvatske, u kojima je utvrđeno da je zakonsko uređenje zaštićenog najma propisano Zakonom o najmu stanova dovelo do povrede prava vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navode da su te odluke primjenjive i na njihov slučaj, budući da se radi o činjenično i pravno usporedivim situacijama, pri čemu ističu da su Konvencija i praksa Europskog suda za ljudska prava sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske te imaju pravnu snagu iznad zakona. Tužitelji ističu da zbog ograničenja koja proizlaze iz režima zaštićenog najma trpe imovinsku štetu jer nisu u mogućnosti ostvarivati tržišnu vrijednost najamnine za svoj stan, zbog čega smatraju da imaju pravo na naknadu štete koja odgovara razlici između ostvarene zaštićene najamnine i tržišne najamnine. Pozivajući se na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima, potražuju naknadu za razdoblje od tri godine prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, uz pripadajuće zatezne kamate. Navode da tužiteljici ŠB pripada iznos od 56.284,56 kuna, koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine za njezin suvlasnički dio stana za razdoblje od veljače 2019. do siječnja 2022., dok tužitelju CB pripada iznos od 80.682,12 kuna za isto razdoblje. Predlažu da sud obveže tuženicu na isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama te na naknadu troškova parničnog postupka.
1.2. Na ročištu 27. listopada 2025. uređenim tužbenim zahtjevom prvotužiteljica na ime naknade štete potražuje ukupan iznos od 7.470,24 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama za period od veljače 2019. do siječnja 2022. s time da je mjesečni iznos koji potražuje iznosi 207,51 EUR. Drugotužitelj potražuje ukupni iznos od 10.708,36 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama od veljače 2019. do siječnja 2022. s time da mjesečni iznos štete iznosi 297,45 EUR. Zatezna kamata teče od svakog 6. u mjesecu kao datuma dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa štete.
2. Tuženica Republika Hrvatska protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti , predlaže ga odbiti, uz naknadu parničnog troška. Prije svega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi da iz odredaba Zakona o najmu stanova ne proizlazi obveza Republike Hrvatske da vlasnicima stanova isplaćuje razliku između iznosa zaštićene i tržišne najamnine, pa smatra da ne postoji zakonska osnova za traženu naknadu štete. Nadalje osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, primjenjivost presuda Europskog suda za ljudska prava na predmetni slučaj, postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, kao i visinu zahtijevane naknade, smatrajući da tužbeni zahtjev nije osnovan ni po osnovi ni po visini. Tuženica osporava postojanje pretpostavki odgovornosti Republike Hrvatske za štetu, navodeći da nije utvrđena protupravna radnja države niti postoji zakonska osnova za naknadu štete zbog donošenja zakona. Osim toga, tuženica osporava i visinu postavljenog zahtjeva. Ističe da tužiteljima, čak i kada bi postojala osnova za naknadu štete, ne bi pripadala tržišna najamnina u punom iznosu, već eventualno primjerena najamnina, pri čemu se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava te pojedine odluke domaćih sudova. Smatra da bi eventualna šteta mogla predstavljati najviše razliku između nužnih troškova održavanja nekretnine i iznosa ostvarene zaštićene najamnine, odnosno eventualno razliku između polovice tržišne najamnine i već primljene zaštićene najamnine. Tuženica nadalje ističe da bi se od eventualno utvrđene primjerene najamnine morali odbiti porez na dohodak od imovine i pripadajući prirez, sukladno važećim poreznim propisima.
3. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženica isplati štetu koju trpe kao razliku iznosa između najamnine koja se može ostvariti na tržištu i to ŠB za stan na prvom katu zgrade izgrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (etaža E -2), površine 26,53 m², a CB za stan koji se nalazi u međukatu i na prvom katu iste zgrade (etaža E-3), površine 38,03 m². Ističu da navedene dvije etaže u naravi predstavljaju jednu stambenu cjelinu ukupne površine 72,36 m², smještenu na adresi [adresa] i to (slobodno ugovorena najamnina) i zaštićene najamnine koju su tužitelji primili za razdoblje od siječnja 2019. do siječnja 2022.
4. Među strankama je nesporno da su se tužitelji obratili tuženici sa zahtjevom za mirnim rješenjem spora prije pokretanja postupka, da je su tužitelji upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, pasivna tuženice, osnov i visina štete.
5. U postupku su pročitani zapisnik o bodovanju stana (list 20 spisa) rješenje Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša klasa: UO.I-371-03/96-01/10 od 6. listopada 1997. (list 21-23 spisa), Izračun zaštićene najamnine Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom klasa: 371-01/19-01/99 od 23. kolovoza 2019. (list 24-25 spisa) zk. izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 26-27, 77-78 spisa), rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 83/01 od 2. ožujka 2001. (list 70 -82 spisa), Ugovor o darovanju nekretnina ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena brojem OU-401/97 od 23. prosinca 1997. (list 72-73 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnine ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem OU-281/14 (list 74-76 spisa), uvjerenje o prebivalištu za OB (list 84 spisa), saslušane su parnične stranke (list 132, 220-221 spisa), proveden je očevid na licu mjesta (list 144- 146 spisa), građevinsko vještačenje po sudskom vještaku Damiru Joviću (list 148 - 174 spisa), saslušan je sudski vještak (list 193-194 spisa), pročitani su spisi ovog suda poslovni broj P-659/2025, P-30/1992.
6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno, tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Pregledom rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 83/01 od 2. ožujka 2001. (list 70-82 spisa), Ugovora o darovanju nekretnina ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena brojem OU-401/97 od 23. prosinca 1997. (list 72-73 spisa), Ugovora o kupoprodaji nekretnine ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem OU-281/14 (list 74-76 spisa) u svezi zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (List 77-78 spisa) utvrđeno je:
- kako je ŠB u zemljišnim knjigama upisana temeljem isprava pod brojem Z - 2104/2003, Z.5404/2014, a CB od brojem Z- 3791/97
- kako je RB predmetni stan stekla temeljem Ugovor o darovanju nekretnina ovjeren kod javnog bilježnika Nikše Viđena brojem OU-401/97 od 23. prosinca 1997. darovateljice UB, a potom ga Ugovorom o darovanju od 27. ožujka 2000. darovala AB (ugovor prileži spisu P-659/2025),
- kako je ŠB predmetni stan stekla temeljem Ugovora kupoprodaji nekretnine ovjerenog kod javnog bilježnika Nikše Viđena pod brojem OU-281/14 od ŽB, koja ga je naslijedila iza pok. LB.
8. Tužitelj CB iskazao je da korijeni spora sežu u 1949. godinu, kada je predmetni stan dodijeljen obitelji MB, nakon što je njegova teta 1948. godine emigrirala u Argentinu, uslijed čega je obitelji CB stan oduzet. Naveo je da je obitelj MB u stanu živjela dugi niz godina, a da je on 1985. godine, nakon velikog požara u Rijeci Dubrovačkoj, sa suprugom koja je tada bila trudna bio prisiljen živjeti kao podstanar jer nije mogao koristiti stan koji je bio u vlasništvu njegove majke. Početkom Domovinskog rata pokušao je sudskim putem vratiti stan, no u svim postupcima sudovi su, prema tada važećim propisima, dali prednost nositeljima stanarskog prava. Iskazao je da je tijekom svih tih godina sa suprugom živio kao podstanar, pri čemu su znatan dio prihoda trošili na podstanarstvo i sudske postupke. Naveo je da nikada nije želio nasilnim putem rješavati problem zaštićenih najmoprimaca, smatrajući da ih nije on uselio pa ih ne želi ni iseljavati. Nakon smrti MB stan je nastavio koristiti njezin sin IB, koji je 1997. godine, nakon što njegova majka i rodica KB nisu pristale sklopiti ugovor o najmu, sudskim putem ostvario status zaštićenog najmoprimca te je kao člana domaćinstva prijavio i suprugu OB, koja i danas koristi predmetni stan. Nadalje je naveo da mu je majka RB, rođena A, 2000. godine darovala svoj suvlasnički dio stana, budući da je izgubila nadu da će ponovno doći u posjed nekretnine. Istaknuo je da je raspodjela obiteljske imovine među braćom i sestrama bila sporazumna te da bi, i da nije bilo darovanja, kao nasljednik stekao vlasništvo nad predmetnom nekretninom. Dodao je da njegova kći ŠB, samohrana majka, živi u podstanarskom stanu u neposrednoj blizini predmetnog stana te za najam stana od 60 m² plaća 600 eura mjesečno, dok se za predmetni stan površine 72,36 m² plaća zaštićena najamnina od svega 25,26 eura mjesečno.
9. Tužiteljica ŠB iskazala je da je s okolnostima vezanim uz predmetni stan i institut zaštićenog najma upoznata od djetinjstva, budući da je cijela obitelj godinama bila opterećena navedenim problemom. Navela je da je u listopadu 2014. godine od svoje tete KB kupila suvlasnički dio od 26,53 m², čime je postala suvlasnica predmetnog stana, dok je njezin otac bio vlasnik preostalog dijela. Pojasnila je da je namjera bila da se osamostali i u budućnosti koristi predmetni stan za stanovanje, pri čemu je obitelj očekivala da će država riješiti pitanje zaštićenih najmoprimaca. Međutim, prema njezinim navodima, očekivane promjene nisu se ostvarile. Navela je da OB i dalje koristi predmetni stan te da ju je zajedno s majkom posjetila nakon kupnje suvlasničkog dijela kako bi je obavijestila da su ona i njezin otac postali jedini vlasnici. Tom prilikom OB ju je upitala namjerava li je izbaciti iz stana, na što joj je odgovorila da to ne namjerava učiniti. Istaknula je da danas smatra kako je možda trebala drukčije postupiti te da je nakon toliko godina bilo moralno očekivati da najmoprimka sama napusti stan. Nadalje je iskazala da danas živi kao podstanar na Ilijinoj glavici zajedno s četverogodišnjom kćeri te da plaća najamninu od 600 eura mjesečno, pri čemu je navedeni iznos niži od tržišnog isključivo zbog razumijevanja najmodavaca prema njezinom položaju samohrane majke. Dodala je da je suvlasnički dio kupila od tete koja se zbog starosti i nemogućnosti samostalne brige odlučila preseliti u dom za starije osobe, a sredstva od prodaje iskoristila je za osiguranje smještaja. Istaknula je da je bila svjesna da u stanu živi zaštićeni najmoprimac, ali da je, s obzirom na tadašnje najave zakonskih rješenja, očekivala da će se postojeća situacija uskoro riješiti.
10. Nije sporno da je vlasnicima stanova u kojem žive zaštićeni najmoprimci povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno odredbama čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju kojom je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva, da se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Ove odredbe doduše ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni". I prema odredbi čl. 48. st. 1. Ustava RH (Narodne novine 56/90, 135/97, 8/98
– pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000-pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 – pročišćeni tekst, 55/2001-ispravak, 76/10, 85/10-pročišćeni tekst) jamči se pravo vlasništva, dok prema odredbi čl. 50. st. 1. je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Inače ne postoji ravnoteža između interesa vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca pošto je vlasnicima stanova nametnut prekomjeran individualni teret. Vlasnici stanova nisu bili u mogućnosti koristiti svoj stan. Ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom predmetnog stana je zaključen na neodređeno vrijeme. U domaćem pravnom sustavu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje ravnoteže između interesa najmoprimca i najmodavaca. Trenutni pravni propisi u RH u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu grupu (najmodavce).
11. Prema članku 1045 stavku 1 Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Člankom 1046 stavkom 1. ZOO-a propisano je da je šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U konkretnom slučaju šteta koju tužitelji tvrde da trpe predstavlja štetu u vidu izmakle koristi. Koristi kao dobitka koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno propuštanjem tuženice da nešto učini (članak 1089. ZOO-a).
12. U postupku je utvrđeno kako je ŠB predmetni stan stekla kupoprodajom 2014., dok je CB stan stekao temeljem darovanja 2000. Dakle, tužitelji nisu vlasnici koji su bili prisiljeni snositi prekomjerni teret u naprijed navedenom smislu jer su slobodnom voljom sklopili Ugovor o kupoprodaji (Rev- 271/2023, Vrhovni sud Republike Hrvatske, 18. travnja 2023.) odnosno Ugovor o darovanju (Rev- 7/2025, Vrhovni sud Republike Hrvatske, 26. studenog 2025.).
12.1. Kupoprodaja je naplatni pravni posao pa kada je ŠB sklopila taj ugovor 2014. u vrijeme primjene Zakon o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., - dalje: ZNS) u kojem stanuje najmoprimac koji ima pravo na zaštićenu najamninu, nije mogla osnovano, po redovnom tijeku stvari, a ni prema posebnim okolnostima, očekivati da će ostvarivati tržišnu najamninu iznajmljivanjem naplatno stečenog stana, odnosno da će od najmoprimca ostvariti pravo na plaćanje slobodno ugovorene najamnine.
12.2. Kod singularne sukcesije dolazi do stupanja slijednika u jedno ili više točno određenih prava prethodnika te se ispituju i tumače pravila na kojima je utemeljen konkretni pravni posao pa je, s tim u vezi, tužitelj CB prihvatom dara 2000.godine (jer čl. 479. st. 1. ZOO određuje da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati), znao za postojanje odnosa zaštićenog najma na predmetnom stanu i na to pristao. Tužitelj CB nije u trenutku stupanja na snagu ZNS bio vlasnik stana, pa stoga on isto tako nije u situaciji da je bio "zatečen" zakonskom regulativom i nemogućnošću utjecaja na svoj položaj kako je to slučaj sa vlasnicima stanova koji su to bili u trenutku stupanja na snagu ZNS i njihovim univerzalnim slijednicima i u odnosu na koje je ESLJP zaključio da sustav zaštićenog najma kakav postoji u Hrvatskoj nema odgovarajuća procesna jamstva u cilju postizanja ravnoteže između interesa zaštićenih najmoprimaca i vlasnika stanova i da stoga primjenom takvih propisa država nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta već je teret neopravdano prebacila samo na najmodavce - vlasnike stanova.
12.2.1. Tužitelj CB nije morao prihvatiti darovanje, a kada je prihvatio, besplatno je stekao nekretninu sa svim osobitostima, pa tako i činjenicom da je na stanu bio uspostavljen odnos zaštićenog najma. On nije mogao osnovano očekivati da će iznajmljivanjem darovanog stana ostvarivati slobodno ugovorenu najamninu u visini tržišne najamnine kako je u pogledu visine precizirao tužbeni zahtjev. Stoga ni on, prema redovitom tijeku stvari, niti prema posebnim okolnostima u trenutku stjecanja prava vlasništva nije osnovano mogao očekivati korist, nastanak koje da je spriječen radnjom ili propustom tuženice kao štetnika. Tužitelj CB je znao da neće moći predmetni stan davati u najam u uvjetima slobodno ugovorene najamnine, slijedom čega nije osnovano mogao očekivati korist u visini slobodno ugovorene, tržišne, odnosno primjerene najamnine.
13. Slijedom već prethodno navedenog zaključak je suda da se nisu ispunile sve pretpostavke na strani tužitelja te im naspram tuženice ne pripada pravo na naknadu štete temeljem ranije citiranih propisa, pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude. Neodlučne su okolnosti eventualnog pozivanja na nasljedstvo nakon smrti njihovih pravnih prednika, jer je nesporno utvrđeno da su prednici za života raspolagali predmetnim nekretninama, a tužitelji su bili svjesni da kao stjecatelji prava vlasništva u trenutku stjecanja su stanovi opterećeni zaštićenim najmom, a sve kako je već prethodno obrazloženo. Kako je već i iz iznesenih razloga, tužbeni zahtjev neosnovan, sud nije posebno cijenio ostale okolnosti niti dokaze izvedene na okolnost visine tužbenog zahtjev.
14. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.1. ZPP -a u svezi s člankom 155. ZPP-a i temeljem članka 41. Zakon o državnom odvjetništvu ("Narodne novine" br. 67/18., 21/22.).
14.1. Tako su tuženici priznati troškovi za odgovor na tužbu (25 b, Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 1. lipnja 2023., 18. rujna 2023., , 6. lipnja 2024., , 28. svibnja 2025., 27. listopada 2025,, 20. svibnja 2026. (svako po 250 b, Tbr. 9/1) što imajući na umu vrijednost jednog boda iznosi 1.750,00 EUR pa je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Dubrovniku 29. lipnja 2026.
Sutkinja
Marijana Capurso Kulišić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
