Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:Pn-99/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, zastupan po OD Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 16. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja, po objavi 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, dužan je isplatiti tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, s osnova naknade štete zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje svojoj osiguranici GJ za period od 01.09.2020. do 31.8.2023. iznos od 2.624,62 EUR, i zbog isplate doplatka za tuđu pomoć i njegu za period od 01.09.2020. do 31.8.2023. iznos od 3.758,60 EUR sa zz kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe odnosno od 29.9. 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tuženik ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, dužan je isplatiti tužitelju s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine osiguranici GJ za period od 01.09.2020. do 31.8.2023. iznos od 13.720,40 eur sa zz kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplatepo stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana." se o d b i j a.

III. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSGURANJE, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, da tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. , Listopadska br. 2, Zagreb, OIB: 94472454976, naknadi parnično trošak u iznosu od 273,75 EUR sa zz kamatom tekućom od 29. lipnja 2026.. pa do ispate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Područne službe u Karlovcu od 31. 3. 1999. osiguraniku GJ priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu uzrokovane prometnom nezgodom, da je istim rješenjem osiguraniku priznato i pravo na tjelesno oštećenje, dok je rješenjem od 19. 2. 1999. osiguraniku priznato i pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu. Navodi da je isplata invalidske mirovine osiguranici tužitelja GJ u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom koju je skrivio upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka] MJ osiguranik Jadranskog osiguranja d d, sada Adriatic osiguranje d.d., da je zbog navedene prometne nezgode vozač odnosno osiguranik tuženika kazneno procesuiran i presudom Općinskog suda u Karlovcu broj: K-199/98 od 25. 8. 1998. je osuđen na novčanu kaznu i izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dvije godine. Navodi da je tužitelj trpio i dalje trpi štetu koja nastaje isplatama invalidske mirovine osiguranici tužitelja GJ, kojoj je u periodu od 1. 9. 2020. do 31. 8. 2023. isplaćen iznos invalidske mirovine 13.720,40 EUR, u istom periodu joj je isplaćena naknada za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.624,62 EUR, te doplatak za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 3.758,60 EUR, odnosno sveukupno 20.103,62 EUR. Navodi da predmetno potraživanje temelji na odredbama čl. 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022) te da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret Mirovinskog osiguranja, a temeljem čl. 164 citiranog zakona, tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od društva za osiguranje od kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

Predlaže udovoljiti tužbenom zahtjevu, time da navedeni utuženi iznos potražuje sa zz kamatama počam od dana podnošenja tužbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi, ističe prigovor zastare potraživanja obzirom je tužba podnesena 29.09.2023., odnosno po proteku roka od 3 godine od donošenja rješenje o umirovljenju ( 1998.).

Navodi da je mjerodavno pravo u ovoj pravnoj stvari za utvrđenje eventualne obaveze tuženika kao osiguratelja je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno konkretno čl. 27. ZOOP-a koji određuje sadržaj obveze koju se tuženik kao osiguratelj obvezao snositi solidarno sa svojim osiguranikom prema trećim osobama. Tuženik kao osiguratelj nije štetnik pa ni njihova pravna pozicija nije identična niti je opseg odgovornosti identičan pa ga se ne može niti teretiti za naknadu cjelokupne štete. Osiguratelj odgovara solidarno sa štetnikom kao svojim osiguranikom samo za onaj iznos i onu vrstu štete koju se obvezao naknaditi prema trećima sukladno ugovoru o osiguranju i propisima koji taj ugovor određuju (ZOOP) i za koju obavezu mu je, u konačnici, i plaćena premija koja se određuje razmjerno riziku koji se preuzima. Svu razliku ili više nastalu štetu koja prelazi obavezu tuženika kao autoosiguratelja po polici osiguranja, obvezan je temeljem odredbi ZOO-a i ostalih zakona pa tako i ZOMO- a, snositi sam štetnik po pravilima o obvezi naknade cjelokupne štete. Stoga osporava pasivnu legitimaciju tuženika za naknadu bilo kojeg potraživanja čiju obavezu nije preuzeo odredbama ZOOP-a, odnosno konkretno odredbom čl.27. ZOOP-a , koji članak tuženik citira u odgovoru na tužbu.

Obzirom je pravo na umirovljenje priznato osiguranici tužitelja temeljem prava iz ozljede na radu, nema razlike koju bi tuženik bio u obavezi platiti primjenom čl. 27. ZOOP-a. U konkretnom slučaju obvezu tuženika potrebno je utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09; u daljnjem tekstu ZOOP), a stavak 3. tog članaka određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, na naknadu štete ovdje tužitelju predstavlja onu štetu koja se određuje na način da se: „Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.“ , a kako je ozljeda priznata kao ozljeda na radu, očito je kako nema razlike pa radi toga u smislu pravilne primjene čl. 27. ZOOP-a ne postoji obveza tuženika na naknadu štete koja se potražuje, te u tom pravcu ukazuje i citira dio odluke VSRH, br. Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., te Rev-2320/2015 od 21.05.2019.

Nadalje, osporava isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, a na temelju dostavljene dokumentacije i predloženih dokaza nije moguće utvrditi postojanje građanskopravne odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, kod čega kaznena odgovornost nije pretpostavka isključive građansko pravne odgovornosti jer se u kaznenom postupku ne razmatra ponašanje oštećenika i utjecaj njegovog ponašanja u odnosu na sam nastanak prometne nezgode .

Navodi nadalje, da nije sporno da je tužitelj svom osiguraniku u upravnom postupku priznao pravo na tjelesno oštećenje, ali tom odlukom je riješen pravni odnos između tužitelja i njegovog osiguranika, i ista nije relevantna u sporu radi izvanugovorne odgovornosti za naknadu štete između tuženika i tužitelja obzirom ne postoji identitet spora sa upravnim postupkom i rješenjem (tako i Ustavni sud U-III-350/2006 od 20.05.2008.). Slijedom toga, osporava da su prava čije se naknada traži ( osobito umirovljenje) uzročno posljedično vezana za predmetni štetni događaj. Navodi da uz tužbu nije dostavljena ni dokumentacija na temelju koje bi se mogla utvrditi opravdanost ovakve odluke tužitelja kako u odnosu na nastanak tjelesnog oštećenja tako i u odnosu na visinu istog (nije dostavljena medicinska dokumentacija, nije dostavljena prijava ozljede na radu, nije dostavljen opis poslova odnosno potvrda poslodavca o rasporedu radnog vremena i mjesta rada niti bilo koja isprava na temelju koje bi se moglo utvrditi da je prometna nezgoda nastala u vrijeme dolaska na posao na njegovom redovnom putu od mjesta stanovanja do mjesta rada). Navodi da nije suglasan da se u ovoj pravnoj stvari koriste nalazi i mišljenja vještaka tuženika koji su radili vještačenja za potrebe upravnog postupka vođenog kod tuženika (u kojem tuženik nije sudjelovao kao stranka pa nije imao niti mogućnost prigovora u odnosu na isto), i taj nalaz i mišljenje vještaka iz upravnog postupka nema značaj vještačenja prema odredbama parničnog postupka te se na taj način ne može niti cijeniti, a o čemu je svoj stav iznio Vrhovni sud u odluci Rev 469/2017 od 11.03.2020. godine (napominje se da je navedeni postupak vođen također po tužbi HZMO -a). Navodi da sud nema stručna znanja da bi bez provođenja medicinskog vještačenja utvrdio navode tužitelja da je njegovom osiguraniku radi ozljeda u ovoj prometnoj nezgodi nastalo tjelesno oštećenje, provođenje medicinskog vještačenja na navedene okolnosti (nastanka štete, njene visine i uzročno posljedične veze sa predmetnim štetnim događajem), tužitelj nije predložio u tužbi.

Nadalje, osporava se da je izračun na koji se poziva javna isprava (nije ovjeren pečatom HZMO-aa kojim se sukladno Statutu HZMO-a ovjeravaju javne isprave, niti je potpisan od osobe ovlaštene za zastupanje HZMO-a odnosno nije ga potpisao ravnatelj), a financijsko vještačenje na okolnost visine štete, tužitelj, na kome je teret dokaza, nije predložio.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te u spis ovoga suda broj: P-444/2020.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja s osnova naknade štete za koju tužitelj tvrdi da je pretrpio isplatom invalidske mirovine, naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu, svojoj osiguranici VJ u razdoblju od 01.09.2020. do 31.8.2023., a koja isplata invalidske mirovine, naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć je u uzročno posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom u kojoj je nastradala imenovana osiguranica tužitelja, a koju prometnu nezgodu je skrivio osiguranik tuženika MJ, koji je i pravomoćno kazneno osuđen.

6. Uvidom u kaznenu presudu ovoga suda broj: K-199/98-4 od 25. kolovoza 1998. (str. 24 do 28 spisa) utvrđeno je da je osiguranik tuženika MJ proglašen krivim što je dana 14. srpnja 1997. oko 14,40 sati u Duga Resi upravljao osobnim automobilom reg. br. [registarska oznaka], cestom od Belajskih Poljica u pravcu Duga Rese, te neposredno ispred raskrižja ul. A. Starčevića i Domobranske ul., protivno propisu iz čl. 28. st. 1. ZSPC-a, lakomisleno smatrajući da štetne posljedice neće nastupiti vozio brzinom od 88 km/h, te upravo zbog takve prevelike brzine nije uspio zaustaviti svoje vozilo, unatoč poduzetog kočenja, kada je vidio da biciklistkinja IJ koja se kretala ispred njega skreće u lijevo, već je istu udario svojim vozilom, oborio na kolovoz, a nakon toga sa svojim vozilom udario pješakinju GJ koja je gurala bicikl i kretala se uz lijevi rub kolovoza pri čemu je GJ zadobila besvjesno stanje, prijelom lijeve vilice i lijeve potkoljenice i prijelom desne sljepoočne kosti, a IJ besvjesno stanje, prijelom donje vilice i prednje čeone kosti, koje sve povrede su bile teške naravi i po život opasne, dakle iz nehaja kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj su dvije sobe teško tjelesno ozlijeđene čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće, označeno u čl. 272. st.1. i 2. KZ-a.

6.1. Inače se napominje da je sud zatražio na uvid cjelokupni ovaj kazneni spis međutim, isti nije bilo moguće dostaviti na uvid jer je taj spis poništen, kod čega je temeljem upisnika K-utvrđeno da je navedena kaznena presuda postala pravomoćna 19. travnja 2000.

7. Uvidom u rješenje HZMO, RFMIORH Područne službe u Karlovcu od 31. 3. 1999. (str. 5 i 6 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja GJ (rođena **.**.1964.) priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 7. 9. 1998., a iz obrazloženja rješenja proizlazi je uzrok iznalidnosti ozljeda izvan rada.

7.1. Uvidom u rješenje HZMO, RFMIORH od 31. 3. 1999. (str. 7 do 8 spisa), utvrđeno je da je osiguranici tužitelja GJ kod koje nastalo tjelesno oštećenje III stupnja priznato počevši od 24. 7. 1998. pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje, a iz obrazloženja rješenja proizlazi da prema nalazu i mišljenju invalidske komisije od 1. 2. 1999. kod osiguranice postoji tjelesno oštećenje III stupnja.

7.2. Nadalje uvidom u rješenje HZMO RFMIORH od 19. 2. 1999. (str. 9 i 10 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja priznato počevši od 18. 12. 1998. pravo na doplatak za pomoć i njegu, a iz obrazloženja rješenja proizlazi da prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka od 1. 2. 1999. kod osiguranice postoji prijeka potreba stalne pomoći i njege druge osobe.

7.3. Iz nalaza i mišljenja invalidske komisije RFMIORH od 7. 9. 1998. (str. 11 do 14 spisa) proizlazi da je osiguranica tužitelja u srpnju 1997. u prometnoj nesreći zadobila kontuziju mozga, komplicirani prijelom lijeve potkoljenice, prijelom desne teporalne kosti, prijelom donje vilice, puknuće slezene, da je inače radila na poslovima "crtač krojnih slika", da se kod nje radi o stanju nakon politraume (kontuzija mozga, cerebralna koma, prijelom desne slijepoočne kosti, donje vilice, lijeve potkoljenice, rupture slezene) sa zaostalom lijevostranom hemiparezom, motornom disfazijom i izrazitim psiho organskim sindromom, da je prošlo godinu dana od povrede, da je osiguranica pokretna uz pridržavanje, da je mišljenje invalidske komisije da je kod nje nastao potpuni gubitak radnih sposobnosti i da ne postoji preostala sposobnost za rad.

7.4. Iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka HZMO od 1. 2. 1999. (str. 15 do 22 spisa) proizlazi da kod osiguranice tužitelja postoji tjelesno oštećenje – organski trajni poremećaj poslije kraniocelebralnih ozljeda, da kod iste postoji stanje nakon politraume glave i kontuzije mozgovine sa zaostalom lijevom stranom hemiparezom, motornom disfazijom i izrazitim psihoorganskim sindromom i da ista nije u mogućnosti u potpunosti udovoljavati osnovnim životnim potrebama te postoji potreba stalne pomoći i njege druge osobe u smanjenom opsegu.

8. Uvidom u Obračun HZMO isplaćene mirovine, obračun isplaćene naknade za tjelesno oštećenje i obračun isplaćene naknade za tuđu pomoć i njegu (sve na str. 29 do 31 spisa) utvrđeno je da je osiguranici tužitelja u periodu od 1. 9. 2020. do 31. 8. 2023. isplaćena:

- invalidska mirovina u ukupnom iznosu od 13.720,40 EUR,

-zatim da joj je u istom razdoblju isplaćena naknada za tjelesno oštećenje u iznosu od 2.624,62 EUR,

- te još naknada za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 3.758,60 EUR.

9. U odnosu na prigovor i navode tuženika u odgovoru na tužbu kojima osporava isključivu odgovornost svog osiguranika za štetni događaj i štetu, sud ovaj prigovor nije prihvatio. Kod toga valja reći da je točno da kaznena odgovornost ne znači automatski i isključivu građansko pravnu odgovornost.

9.1. Međutim, temeljem priležeće kaznene presude i utvrđenja iz te presude ovaj sud nalazi da jasno i nedvojbeno proizlazi da je štetni događaj skrivio osiguranik jer je tuženik vozio cestom kroz naseljeno mjesto, a do prometne nezgode je došlo na raskrižju, jer je vozio prevelikom brzinom i to znatno iznad ograničenja, dopuštena brzina kretanja je bila 50 km/h, a tuženik je vozio brzinom 88 km/h, te iz kaznene presude ne proizlazi da je osiguranica tuženika na bilo koji način doprinijela nastanku štetnog, kod čega još osim toga valja reći da prigovor tuženika da osporava isključivu odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja ovaj sud cijeni paušalnim i općenitim kod čega tuženik ističući ovaj prigovor konkretno ni ne ukazuje na eventualnu suodgovornost drugih sudionika prometne nezgode šteti i nastanku štetnog događaja, pa je ovaj sud cijeneći sve naprijed navedeno i odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenje prometnog vještačenja na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja i dokazni prijedlog za saslušanje osiguranice tužitelja GJ.

10. U odnosu na tvrdnju tuženika da osporava da su prava čija se naknada traži (tjelesno oštećenje i dr.) u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnim štetnim događajem, kod čega ukazuje da je tužitelj svojoj osiguranici u upravnom postupku priznao ta prava, u kojem upravnom postupku tuženik nije sudjelovao, i da utvrđenja iz tog upravnog postupka nisu relevantna u sporu izvanugovorne odgovornosti za štetu između tužitelja i tuženika, valja reći da je upravno tijelo temeljem čl. 9. st.2. i čl. 105. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/1998 , 71/1999), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o pravu osiguranice tužitelja, kao stvarno apsolutno nadležno tijelo, utvrdilo prava svoje osguranice iz sustava mirovinskog osiguranje, te ovaj sud nije nadležan u sudskom postupku preispitivati pravo na (invalidsku) mirovinu osguranice tužitelja ni druga priznata prava iz sustava mirovinskog osiguranja (naknada za tjelesno oštećenje i doplataka za tuđu pomoć), kao ni visinu tih utvrđenih prava.

11. Dakle, sam štetni događaj u kojem je ozlijeđena osiguranica tužitelja je bio 14. srpnja 1997., time da je osiguranici tužitelja priznato rješenjima tužitelja HZMO iz 1999. pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, zatim pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu, te pravo na invalidsku mirovinu, a što je sve posljedica štetnog događaja tj. prometne nezgode od 14. srpnja 1997., koju je skrivio osiguranik tuženika.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate invalidske mirovine.

12. Utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova isplaćene invalidske mirovine svojoj osiguranici je od 1. 9. 2020. do 31. 8. 2023., u kojem periodu je tužitelj vršio isplatu invalidske mirovine svojoj osiguranici.

13. Tužitelj se potražujući naknadu štete poziva na Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018 i 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO.

13.1. Naime, odredbom čl. 161. ZMO-a je, između ostalog, propisano: (1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (odnosno neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta za prijevremenu ili starosnu mirovinu),

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu,

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja, 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

14. U predmetu je u osnovi sporno da li se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022), dalje: ZMO, a što tvrdi tužitelj ili se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a što tvrdi tuženik.

15. O ovom pitanju je VSRH zauzeo pravna shvaćanja u nizu odluka pa tako i u odluci Revx-388/2018 od 25.kolovoza 2020., Rev-909/2021 od 8. rujna 2021., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-12/2022 od 12. siječnja 2020., Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.

15.1. Prema pravnom shvaćanju VSRH za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode).

16. Odredbom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih utuženih isplata, propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

17. Dakle, u smislu odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

18. Međutim, u konkretnom slučaju, a obzirom na st. 2. i. 3. čl. 27. ZOOP obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje na temelju rješenja HZMO i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu.

19. Međutim, tužitelj, na kojem je teret dokaza, u postupku nije dokazao da postoji navedena razlika između iznosa invalidske mirovine koju isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni po toj osnovi da je razlog priznavanja prava na mirovinu bila ozljeda na radu, i u tom pravcu tužitelj nije predlagao mjerodavne dokaze, tj. vještačenje i sl.

20. Slijedom svega naprijed navedenog valjalo je odbiti ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja i presuditi kao u točki II. Izreke presude.

O regresnom zahtjevu s osnova naknade štete zbog isplate naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu.

21. Kada se radi o naknadi za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu utuženi period za koji tužitelj potražuje naknadu štete s osnova naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu isplaćene svom osiguraniku je (također) od 1. 9. 2020. do 31. 8. 2023.

22. Kao što je naprijed navedeno u smislu odredbe čl. 161. ZMO st. 2. t. 3. naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća i novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu radi tjelesnog oštećenja, a prema odredbi čl. 164. st. 1. istog zakona Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

23. Kada se radi o ZOOP odredba čl. 27. je citirana u točki 16. ovog obrazloženja.

24. VSRH je u svojoj odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. 1. 2022. na postavljeno pitanje:

"Je li naknada za tjelesno oštećenje koju je isplatio HZMO svom osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguravatelja štetnika, u slučaju postojanja odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena naknada za tjelesno oštećenje ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP -a?"

iznio slijedeći pravni stav:

"Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. (ZOOP-a) društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga, kako stavak 1. čl. 27. priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje tuženika izraženog u reviziji da bi obveza naknade štete postojala samo u odnosu na nužne izdatke isplaćene po pravilima o zdravstvenom osiguranju, pozivajući se na odredbu čl. 27. st. 2. ZOOP.

Da je tome tako upućuje i odredba čl. 27. st. 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz čl. 27. st. 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja imali privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje spram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Stoga, po ocjeni ovog suda svi izdaci koji su uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu pa je time odgovoreno i na drugo pitanje revidenta."

25. Proizlazi dakle da tužitelj ima pravo na naknadu štete od tuženika za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje, kao i doplatka za tuđu pomoć i njegu koju je tužitelj isplatio svojoj osiguranici jer se radi o stvarnoj šteti

26. Kod toga valja reći u odnosu na doplatak za tuđu pomoć i njegu da ovaj doplatak više nije ZMO propisan kao pravo osiguranika, i nije dakle naveden u čl. 161. ZMO, da je međutim čl. 175. st.2. ZMO propisano da korisnicima prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu, invalidsku mirovinu, obiteljsku mirovinu, najnižu mirovinu, zaštitni dodatak uz mirovinu, doplatak za pomoć i njegu kao i novčanu naknadu zbog tjelesnog oštećenja, koji su ta prava ostvarili prema propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji su važili do stupanja na snagu ovog Zakona, se osiguravaju ta prava i nakon tog dana u istom opsegu i usklađuju prema ovom zakonu.

26.1. Slijedom navedenog proizlazi da u situaciji kada je u konkretnom slučaju osiguranica tužitelja pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu stekla temeljem ranije važećih odredbi zakona o mirovinskom osiguranje u važećim u to vrijeme, tada bez obzira što taj doplatak više nije ZMO predviđen i propisan kao pravo, tužitelj ga je dužan i nadalje isplaćivati svojoj osiguranici, čime tužitelju nastaje tim isplatama stvarna šteta.

27. Dakle i naknada za tjelesno oštećenje i doplatak za tuđu pomoć i njegu koju isplaćuje tužitelj svojoj osiguranici na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava kao posljedicu štete koju je prouzročio osiguranik tuženika je stvarna šteta koja nastaje tužitelju, te je tu štetu tuženik dužan naknaditi tužitelju.

28. Tuženik osporava izračun tužitelja o izvršnim isplatama tj. osporava da da je izračun javna isprava, pa da tužitelj nije dokazao visinu štete jer nije predložio financijsko vještačenja na okolnost visine.

29. Tužitelj svoju tražbinu u pogledu visine kao i plaćanja dokazuje Obračun ima isplaćene naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć koje obračune je izdao tužitelj 13.9.2023., na kojoj je kojoj je štambilj i potpis tužitelja, te je u tom obračunu navedeno da ima značaj javne isprave po čl. 159.Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/200), te čl. 161. do 170 ZMO.

30. U istoj odluci broj: Rev-1437/2021 od 5. 1. 2022. VSRH na postavljeno pitanje:

"Je li u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a) glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u, ako je osiguravatelj štetnika osporio i osporava priloženu ispravu HZMO-a koju je HZMO priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo, odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za obavljanje kojih je osnovan?“.

naveo:

"Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika. Člankom 220. ZPP-a pripisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a stavkom 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Prema tome, ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.

U ovom sporu, a odgovarajući na postavljeno pitanje, vodeći računa o ispravi u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 13 spisa) neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161.- 170. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13 - dalje: ZOMO) to stoga što rečene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz."

31. Iako prema izraženom citiranom pravnom shvaćanju VSRH Obračun nema značaj jave isprave, isti je po stajalištu ovoga suda valjani dokaz o visini tražbine i izvršenom plaćanju naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njegu, te je u tom pravcu ovaj sud prihvatio navedene obračune kao relevantan i mjerodavan dokaz u pogledu visine štete.

32. I konačno nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku.

32.1. U pogledu zastare utuženog tužiteljevog potraživanja ono zastaruje u trogodišnjem zastarnom roku jer se radi o stvarnoj šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom ( u konkretnom slučaju naknade za tjelesno oštećenje i doplatka za tuđu pomoć i njege), jer tim isplatama dolazi do umanjenja imovine tužitelja, pa tada počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanja. Ovakvo shvaćanje već je zauzeto u praksi ovog suda kao i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u odlukama poslovni broj Rev-110/10 od 16. veljače 2011, Rev-x 639/17 od 10. listopada 2019., Rev1251/2022 od 20. lipnja 2023., Rev- 2015/2023 od 17. listopada 2023).

32.2. Utuženi period je od 1. 9. 2020. do 31. 8. 2023. , a prema rješenjima kojima je priznato pravo i to :

-pravo na naknadu za tjelesno oštećenje - rješenje od 31.3.1999., naknada za tjelesno oštećenje se isplaćuje mjesečno unatrag, što znači da je naknada za tjelesno oštećenje za najstarije potraživanje za rujan 2020. isplaćena u listopadu 2021., a kako je tužba podnijeta 29.9.2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od tri godine, pa utužena tražbina nije u zastari,

-pravo na doplatak za tuđu pomoć i njegu – rješenjem od 19.2.1999.,doplatak za tuđu pomoć i njegu se isplaćuje mjesečno unatrag, što znači da je naknada za tjelesno oštećenje za najstarije potraživanje za rujan 2020. isplaćena u listopadu 2021., a kako je tužba podnijeta 29.9.2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od tri godine, pa utužena tražbina nije u zastari.

33. Slijedom navedenog valjalo je ovom dijelu tužbe i tužbenog zahtjeva (naknada štete za isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje i za doplatak za tuđu pomoć i njegu) udovoljiti i presuditi kao u točki I. izreke.

O troškovima postupka.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

34.1. Tužitelj je u odnosu na ukupno postavljeni tužbeni zahtjev uspio sa 31,75 %, a tuženik s 68,25 %, pa kad se od uspjeha stranke koja je u većoj mjeri uspjela (tuženik) oduzme postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u postupku (tužitelj), proizlazi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak u omjeru od 36,50 %.

34.2. Trošak tuženika sastoji se od troška zastupanja tuženika po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno VPS i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

34.3. Tuženiku pripada trošak kako slijedi:

- sastav odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 EUR

-sastav podneska od 23.3.2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4.)

-sastav podneska od 15.4.2026. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4.)

što je ukupno 600,00 EUR što uvećano za iznos od 150,00 EUR na ime PDV čini 750,00 EUR što razmjerno uspjehu u postupku (36,50 %) čini 273,75 EUR.

U Karlovcu 29. lipnja 2026.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e - oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. HZMO, Područni ured u Karlovcu

2. OD Grgić i partneri iz Zagreba