REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj Gž-295/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici u Bujama, protiv tuženika ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Čaliću, odvjetniku u Puli, radi utvrđenja prava osobne služnosti stanovanja i činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P- 769/2024-27 od 9. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-769/2024-27 od 9. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem da u njegovu korist postoji doživotno pravo stanovanja na kč. br. [katastarska čestica] zgr., šupa i prolaz, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zajedno s pripadajućim zahtjevom za upisom takvog prava u zemljišnoj knjizi (točka I. izreke). Ujedno je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka II. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate, uz odbijanje tuženikovog zahtjeva za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbeni je prijedlog tužitelja preinačiti prvostupanjsku presudu tako da tužbeni zahtjev bude u cijelosti prihvaćen, uz naknadu mu parničnih troškova. Potražuje i troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je prema odredbi članka 359. ZPP-a.

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem i uknjižbom prava doživotnog stanovanja na kč. br. [katastarska čestica] zgr., šupa i prolaz, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], po osnovi usmeno zaključenog i izvršenog ugovora s pokojnim puncem DI iza čije smrti je otac tuženika ĐI, temeljem nasljeđivanja i diobe s ostalim sunasljednicima, stekao predmetnu nekretninu u vlasništvo i potom je darovao tuženiku.

6. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem, u bitnome, da na temelju provedenog dokaznog postupka tužitelj nije uspio dokazati da bi s pokojnim puncem DI zaključio usmeni ugovor o osnivanju prava osobne služnosti doživotnog stanovanja za svoju korist, a usto da tužitelj nije mogao steći takvo pravo na temelju zakona, dosjelošću, da bi mogao zahtijevati utvrđenje i uknjižbu već stečenog prava kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom, pri čemu zahtjev za izdavanje tabularne isprave tužitelj da nije postavio.

7. Takva presuda je donesena u ponovljenom postupku, nakon što je rješenjem ovog žalbenog suda poslovni broj Gž-1308/2023-2 od 10. srpnja 2024. ukinuta ranija presuda prvostupanjskog suda poslovni broj P-403/2023-13 od 26. rujna 2023., uz vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, s uputom da u ponovnom postupku treba izvesti dokaze radi utvrđenja je li sporni usmeni ugovor o doživotnom stanovanju zaista postojao, u kojem slučaju bi tužitelj imao pravnu osnovu za stjecanje predmetne osobne služnosti i obveznopravni zahtjev prema tuženiku zahtijevati upis takvog prava služnosti u zemljišnim knjigama.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, a pazeći pritom dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odluci o parničnim troškovima) i na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, iako dijelom iz dodatnih materijalnopravnih razloga.

9. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je određena, jasna i u suglasju s obrazloženjem u okviru kojeg su izneseni valjani, logički i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu kojih ne postoji proturječnost između sadržaja dokaznog materijala u spisu i onoga što se o sadržaju dokaznog materijala navodi u prvostupanjskoj presudi.

9.1. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi, a nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Prvostupanjski sud je također pravilno i potpuno utvrdio relevantno činjenično stanje uz pomoć pravila o teretu dokazivanja.

10.1. Naime, nakon dovoljne raspravljenosti za ovaj predmet bitnih pitanja, prvostupanjski sud je na temelju nesporno učinjenih činjenica i dostupnog dokaznog materijala u spisu utvrdio:

- da je tužitelj bio u braku s pok. ŽI od početka 80-ih godina prošlog stoljeća i da je od tada stanovao u predmetnoj nekretnini s punicom GI i puncem DI;

- da je tužiteljeva punica BI umrla **.**.2004., tužiteljeva supruga SI **.**.2006., a tužiteljev punac DI, čija je predmetna nekretnina bila vlasništvo, 15. veljače 2006.,

- da su pok. DI naslijedili njegova braća i nećaci, a nakon diobe da je predmetnu nekretninu stekao njegov brat ĐI, koji ju je potom darovao sinu, ovdje tuženiku;

- da se ovdje tužitelj, u ranijim parnicama koje je ovdje tuženik vodio protiv njega radi predaje u posjed (poslovni broj P-597/2018) i isplate na ime stjecanja bez osnove nastalog korištenjem predmetne nekretnine (poslovni brojevi P- 108/2021 i P-352/2022), nije pozivao, kao prigovor kojim bi osporavao predaju u posjed odnosno isplatu, na činjenicu da bi s pok. DI sklopio usmeni ugovor o doživotnom pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini;

- da su iskazi stranaka u ovom postupku bili suprotstavljeni po pitanju je li između tužitelja i pok. DI bio sklopljen takav usmeni ugovor, dok iskazi saslušanih svjedoka ili demantiraju takvu činjenicu (ĐI i ČI) ili ne pružaju osnovu za utvrđenje takve činjenice (T i LI te KI).

10.2. Na temelju takvih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje kako nije bilo moguće sa stupnjem izvjesnosti utvrditi da je između tužitelja i pok. DI zaključen usmeni ugovor o doživotnom pravu stanovanja za korist tužitelja, pa primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) ocjenjuje da tužitelj takvu činjenicu nije dokazao.

10.3. Takva utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud budući da su isti rezultat nesporno učinjenih činjenica kao i slobodne ocjene izvedenih i dostupnih dokaza (članak 8. ZPP) koja je valjano, dostatno i uvjerljivo obrazložena, dodatno uvažavajući načelo neposrednosti prvostupanjskog suda pri izvođenju i ocjeni dokaza. Budući da, ni prema ocjeni ovog žalbenog suda, iz izvedenog dokaznog materijala u spisu ne proizlazi kao izvjesno da bi tužitelj s pok. DI zaključio usmeni ugovor o pravu doživotnog stanovanja, cijeneći pritom i to da tužitelj u ranije vođenim parničnim postupcima takav prigovor nije isticao (iako bi bio od odlučnog značaja za ishod tih parnica), to proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) zaključivši da tužitelj nije dokazao tu odlučnu činjenicu.

10.4. Na žalbene navode tužitelja dodatno je za odgovoriti da pravo na dom predstavlja činjenično pitanje koje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ne podrazumijeva samo po sebi postojanje prava osobne služnosti doživotnog stanovanja. Tužitelj je, cijeneći među ostalim i tadašnju obiteljsku povezanost (brak) sa kćeri pok. DI, u predmetnoj nekretnini mogao stanovati iz usluge ili do opoziva, uz puno poštivanje i podređivanje vlasnikovom autoritetu, no iz stanja spisa ne proizlazi kao izvjesno da bi takvo stanovanje bilo usmeno dogovoreno na način da bi imalo značaj stvarnog prava koje bi, voljom pokojnog punca tužitelja, ograničavalo njega kao i svagdašnjeg vlasnika predmetne nekretnine (neovisno o tome tko bi bio vlasnik i svim ostalim okolnostima) u izvršavanju punih vlasničkih ovlasti za sve vrijeme trajanja života tužitelja.

10.5. Žalbeni navodi tužitelja da bi ugovor o darovanju kojim bi tuženik stekao predmetnu nekretninu bio ništetan nisu odlučni za ovaj spor, cijeneći pritom da se tuženikova pasivna legitimacija u ovoj parnici zasniva upravo na pravu vlasništva koje je za korist tuženika uknjiženo na temelju tog ugovora. Ni žalbeni navodi tužitelja o tome da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj predmetne nekretnine nisu, kraj utvrđenog nepostojanja usmenog ugovora o doživotnom pravu stanovanja za korist tužitelja, relevantni za ovaj spor.

11. Kraj takvog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan, pri čemu se - uz pozivanje na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP) i Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80 i 36/90; „Narodne novine“ broj: 53/91 i 91/96; dalje: ZOVO) o osobnim služnostima i načinu njihova stjecanja, i to članaka 199., 218. i 220. ZVDSP-a kao i članka 60. ZOVO-a iz kojeg proizlazi primjena pravnih pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na prava osobnih služnosti, sve kako je to navedeno na stranicama 10. i 11. prvostupanjske presude – prvostupanjski sud trebao pozvati i na konkretne materijalnopravne odredbe koje reguliraju pravo osobne služnosti stanovanja.

11.1. Naime, člankom 217. ZVDSP-a propisano je da je pravo stanovanja osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo (stavak 1.), pri čemu ono može biti zasnovano kao uporaba (stavak 2.) ili kao plodouživanje (stavak 3.).

11.2. U paragrafu 521. OGZ-a analogno je bilo propisano da služnost stana jest pravo, služiti se za svoju potrebu dijelovima kakve kuće, što su za stanovanje, pri čemu je ista mogla biti zasnovana kao „služnost porabe od kuće“ ili kao „uživanje kuće“.

12. Budući da tužitelj nije dokazao postojanje realiziranog usmenog dogovora sadržaja kao što je propisan navedenim materijalnopravim odredbama, a za trajanja cijelog života tužitelja, to je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Kraj nepostojanja same pravne osnove za stjecanje prava služnosti doživotnog stanovanja, bespredmetnim se ukazuju i žalbeni navodi kojima tužitelj polemizira je li za njeno stjecanje, kao način stjecanja, bio potreban i upis u zemljišne knjige.

13.1. K tomu, kraj navoda tužitelja iz kojih proizlazi da je navodni usmeni dogovor o pravu doživotnog stanovanja sklopljen za vrijeme važenja ZOVO-a, za čijeg važenja je bilo propisano (i kroz sudsku praksu potvrđeno) načelo da je za stjecanje stvarnih prava na nekretnini po osnovi pravnog posla nužan upis takvog prava u zemljišnu knjigu (jednako kao i ZVDSP-om), pri čemu je tužitelj u žalbi izrijekom učinio nespornim da u ovoj parnici nije postavio zahtjev za uknjižbu temeljem tabularne izjave – to je prvostupanjski sud također pravilno ocijenio neosnovanim zahtjev za utvrđenje postojanja već stečenog stvarnog prava osobne služnosti stanovanja i trpljenje uknjižbe tako stečenog prava (na temelju zakona odnosno realiziranog ugovora).

13.2. Pritom ovome žalbenom sudu nisu uvjerljivi navodi iz žalbe da bi navodni usmeni dogovor o doživotnom pravu stanovanja bio zaključen i realiziran još 1979. godine, budući da je sam tužitelj kao nesporno naveo da je brak s pok. ŽI zaključio 1981. godine (dakle za vrijeme važenja ZOVO-a), pa se neuvjerljivim i neživotnim, kao i protivnim navodima tužitelja tijekom postupka i očito usmjerenim ka postizanju uspjeha u sporu, ocjenjuje navod tužitelja da bi pok. DI još 1979. godine, dakle prije sklapanja braka njegove kćeri, dogovorio i realizirao pravo služnosti doživotnog stanovanja za korist budućeg zeta, ovdje tužitelja.

14. Iz svega navedenog, dakle, proizlazi dakle da je u pobijanoj presudi, koja je rezultat pravilne primjene pravila postupka, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, iako djelomično iz dodatnih materijalnopravnih razloga koji su povezani s onim materijalnim pravom na koje se poziva i prvostupanjski sud.

15. Odlučeno je stoga, primjenom odredbi članka 368. ZPP-a, kao u točki I. izreke ove presude.

16. Tužitelj sa svojom žalbom nije uspio, pa je primjenom odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Puli – Pola, 29. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić